Tip:
Highlight text to annotate it
X
4. oktobra 1957.
svet je sa divljenjem i strahom gledao
kako je Sovjetski Savez lansirao Sputnjika,
prvi satelit koji je čovek napravio,
u svemir.
Ova mala metalna lopta,
prečnika oko pola metra,
započela je svemirsku trku
između SAD-a i SSSR-a,
koja će trajati 18 godina
i promeniti tadašnji svet.
Zapravo, Sputnjik nije bio prvi objekat
koju su ljudi napravili i poslali u svemir.
Ta počast pripada V-2 raketama
koje su koristili Nemci u raketnim napadima
protiv Saveznika, kao krajnju meru
u poslednjim godinama Drugog svetskog rata.
To baš nije bilo efikasno,
ali su, na kraju rata,
i SAD i SSSR zaplenili
tu tehnologiju i naučnike koji su je razvijali
i počeli da ih koriste za svoje projekte.
Do avgusta 1957.
Sovjeti su uspešno testirali
prvu međukontinentalnu bojnu raketu R-7,
koja je 2 meseca kasnije iskorišćena
da lansira Sputnjik u svemir.
Zastrašujuća stvar u vezi sa Sputnjikom
nije bilo njegovo kruženje,
već činjenica da je ta ista tehnologija
mogla biti upotrebljena za lansiranje nuklerane bojeve glave na bilo koji grad.
Ne želeći da previše zaostane,
predsednik Ajzenhauer je naredio Mornarici
da ubrza svoj projekat
i lansira satelit što je brže moguće.
I, 6. decembra 1957.
širom Amerike ljudi su se uzbuđeno spremali
da uživo gledaju prenos
satelita Vangard TV3 koji uzleće
i pada na zemlju 2 sekunde kasnije.
Neuspeh sa Vangardom je bio velika sramota
za Ameriku.
U novinama su izlazili naslovi poput:
"Flopnik" i "Kaputnjik" ("Padalica").
Sovjetski izaslanik u UN-u je podrugljivo rekao
da bi SAD trebalo da dobija stranu pomoć
zemalja u razvoju.
Na sreću, Vojska je paralelno radila
na svom projektu, na Eksploreru,
koji je uspešno lansiran u januaru 1958.
Ali Amerika je jedva uspela da uhvati korak
pre nego što su ih Sovjeti ponovo prestigli,
jer je Jurij Gagarin postao prvi čovek u svemiru,
u aprilu 1961.
Prošla je skoro godina
i još nekoliko sovjetskih astronauta
je izvršilo svoje misije,
pre nego što je Projekat Merkur uspeo
da pošalje Džona Glena, prvog Amerikanca
u orbitu, u februaru 1962.
Do tada, predsednik Kenedi je shvatio
da dostizanje
svake Sovjetske prednosti nakon par meseci
neće rešiti problem.
SAD su morale da urade nešto prve
i u maju 1961., mesec dana nakon Gagarinovog leta,
Kenedi je objavio cilj:
spustiti čoveka na mesec
do kraja '60-ih.
Uspeli su u ovome kroz Apolo program
sa Nilom Armstrongom koji je napravio slavni korak
20. jula 1969.
Obe zemlje su sada pažnju usmerile
na orbitalne svemirske stanice
i postalo je nemoguće predvideti
trajanje svemirske trke.
Ali zbog poboljšanih odnosa
nastalih zalaganjem sovjetskog premijera Brežnjeva
i američkog predsednika Niksona,
SSSR i SAD su se usmerile više na saradnju
nego na takmičenje.
Uspešna zajednička misija,
poznata kao Apolo-Sojuz,
u kojoj se američki svemirski brod Apolo
spojio sa sovjetskim brodom Sojuzom
i dve posade se srele,
rukovale,
i razmenile poklone,
označila je kraj svemirske trke u 1975.
Naposletku, šta je bila suština
cele ove svemirske trke?
Da li je to bilo ogromno gubljenje vremena?
Dve najveće super-sile pokušavaju da nadmaše jedna drugu
praveći simbolične projekte
koji su istovremeno opasni i skupi,
koristeći resurse koji su mogli
bolje da se iskoriste negde drugde?
Pa, naravno, na neki način,
ali najveća korist od svemirskog programa
nema nikakve veze sa tim koja bi zemlja pobedila.
Tokom svemirske trke,
budžet za istraživanje i obrazovanje,
dramatično je porastao,
dovodeći do mnogih uspeha
kojih drugačije možda ne bi ni bilo.
Mnoge tehnologije koje je NASA stvorila za svemir
sada su u širokoj upotrebi u svakodnevnom životu,
od memorijske pene u dušecima
preko zamrznute hrane,
do upotrebe LED svetala u lečenju raka.
I naravno, sateliti na koje se oslanjamo
za navigaciju i signale za mobilne telefone
ne bi ni postojali
bez svemirskog programa.
Sve ovo pokazuje
da je dobrobit naučnog istraživanja i napretka
često mnogo veća čak i od onoga
što mogu da zamisle ljudi koji na tome rade.