Tip:
Highlight text to annotate it
X
Upitali smo 50 aktivista za ljudska prava kako pretvaraju informacije u akciju
i šta za njih znači info-aktivizam
Info-aktivizam znači imati pristup tehnologiji
i sposobnost korištenja tehnologije za stvaranje i širenje informacija
na veoma demokratski i participativan način
Davanje informacija ljudima pomaže im da donose informisane odluke
pomaže im da mobilizuju i motiviraju svoje zajednice
i takođe pomaže u podizanju nade
u okolnostima kada mislite da je nada zadnje što vam preostaje
Ljudi koji nemaju pristup sofisticiranim alatkama
za komunikaciju i promociju svojih agendi
sada imaju izvanredan pristup
Sa internetom i mobilnim telefonima imamo te sjajne alatke
za brzo širenje informacija
a zabavne poruke šire se još brže
To mora bude fokusirano na ljude. Mora da bude participativno
I mora da predstavlja strateško korištenje različitih komunikacijskih alatki
Radi se o korištenju novih prostora koje je otvorio internet
pa čak i novi mediji
jeftinije forme digitalnih tehnologija
svejedno dali se radi o videu ili drugim platformama, kao onlajn izdavaštvo
i radi se od korištenju tih novih prostora za sprovođenje
jeli, staromodnog aktivizma
uključenost
kreativnost
interakcija
mobilizacija
povezivanje ljudi
participativnost
dostupnost
inspirisanost
razmjena
saradnja
akcija
promjena
10 taktika
za pretvaranje informacija u akciju
film
Tactical Technology Collective
Informacija je moć.
Ona može da probudi svijest, da poboljša živote
razotkrije korupciju i kršenja prava
a ako se efikasno koristi u kampanji
može doneti jednakost i pravdu.
Info-aktivizam imamo kada borci za prava koriste informacije
kao osnovno sredstvo postizanja promjena.
Imamo ga kada pretvaramo informaciju u akciju po nekom pitanju.
Info-aktivizam uključuje uprezanje informatičkih i komunikacijskih alatki
za pozitivne promjene u društvu.
Ovo su deset taktika
objašnjene preko uspješnih kampanja širom svijeta
koje možete iskoristiti da pretvorite informaciju u akciju
10 taktika
za pretvaranje informacije u akciju.
Mobilizacija ljudi oko pitanja koja su im bitna
traži jaku poruku, jasne ciljeve i dobar plan.
Video je moćna alatka koja može da okupi ljude
da preuzmu akciju.
Mi obučavamo zajednice kako se snima video
i u jednoj oblasti gde smo sprovodili obuku
napravili su film o zemljišnim pravima u veoma feudalnom delu Gujarata
a sva su videa zapravo završili pozivom na akciju.
Taj poziv na akciju u videu je pozivao
sve da se izbore za svoja prava i da traže zemlju.
Video je dobra alatka, po meni, zbog toga što mnoge zajednice nemaju potrebnu
pismenost i pristup drugim tehnologijama, recimo internetu.
U tom smislu, smatram da je video veoma dobar medijum
kako bi se doprelo to takvih zajednica
zato što baš vidite stvari koje se dešavaju pred vašim očima
a to ima veliki uticaj.
Kao rezultat filma, koji je prikazan u oko 25 sela
700 ljudi okupilo se na mitingu
ispred kancelarije lokalne administracije i podnijeli su žalbe
da nisu dobili zemlju.
Mada je žalba jos u razmatranju, činjenica da je 700 ljudi
izašlo zajedno na protest je velika stvar
i jedan od najvećih uspjeha koji smo imali.
Online platforme, kao što su društvene mreže
mogu se koristiti kao virtualna sastajališta
za ljude koji su zabrinuti oko nekog određenog pitanja
Rebecca Saabe Saade koristi Facebook u svom radu
sa lezbijkama, biseksualnim i transrodnim ženama u Libanu.
Popularnost Facebooka u Libanu
omogućava organizacijama sa kojima Rebecca radi
da se povežu sa velikim brojem ljudi koji se bore protiv diskriminacije
i društvenog pritiska.
Ali korištenje društvenih mreža kakva je Facebook
ima i svojih nedostataka.
Kada sam radila sa marginalizovanim društvom, to je bilo drugačije
zato što je pritisak društven i samo pojavljivanje u javnosti je problem.
Znači, morali smo da pronađemo način da tu popularnu altaku u Libanu
koristimo a da ne ugrozimo njihovu bezbjednost i anonimnost.
Tako smo kreirali taj veoma usamljen profil
koji nije imao prijatelja, samo je sadržao najosnovnije informacije:
Logo, ime organizacije, zemlju i šta radimo
a to su lezbejke i trans-osobe u Libanu.
Poenta profila nije bila u društvenom umrežavanju.
Više se radilo o pomaganju tim ženama ili kogod da je tražio podršku za lezbejke
u Libanu da stigne do našeg websajta. Linkovan je na naš websajt.
Mislim, mi imamo profile na različitim mjestima, ali to je poenta, Da se uvijek
reklamiramo na veoma popularne načine kako bi oni došli na naš sajt.
Radeći sa veoma marginalizovanom zajednicom sa kakvom sam radila
svjesne smo da Facebook ne nudi nikakvu privatnost.
Svejedno šta vi radite i pokušavate, ne može ponuditi privatnost.
Znači, ako kreirate grupu i pridruži se mnogo devojaka, vjerovatno
će biti jasno da su te devojke lezbejke.
Zbog toga smo morali da nađemo
inventivni način da spriječimo da je povežu sa nama.
Pink Chaddi kampanja u Indiji je takođe pokazala
dobre i loše strane korištenja Facebooka.
"Chaddi" znači "donji veš" na Hindiju.
Pink Chaddi kampanja je razvijena kao odgovor na napade na žene
od strane desničarske grupe Sri Ram Sena samo zato
što su bile viđene kako piju u pabu.
Pink Chaddi grupa mobilisala je 16,000 ljudi
koji su se priključili kampanji u samo tri dana
a vrhunac je dostignut nekoliko mjeseci kasnije kada je bilo 50,000 članova.
"U šokantnom incidentu izigravanja moralne policije...
bitange su žestoko napale djevojke koje su bile u jednom pabu..."
Veliki broj slika napada emitovane su na televiziji u cijeloj zemlji
i veliki broj žena i drugih ljudi bili su ljudi zbog načina na koji
Ram Sena tretira žene.
Online grupa je uzela zamaha, bilo je mnogo ljutine i gnjeva
koje je trebalo prevesti u akciju.
Jedan od načina na koji su pretočeni bilo je slanje ružičastog veša Pramodu Muthaliku.
Mediji su opširno pokrili tu akciju
a njegov prvi odgovor je bio da će uzvratiti ružičastim sarijima
zato što želi da pokrijemo našu perverziju
nečim pristojnim kao što je sari.
Pink Chaddi kampanja je, po meni, definitivno uspjela
zato što je osigurala prostor za diskusiju
između običnih ljudi i Hundu desnice
što nije uvijek moguće.
To je nenasilan odgovor i ne uključuje
prebijanje ljudi koji su uključeni u kampanju
što se veoma često dešava -- takav nasilni odgovor.
Postoji nekoliko problema sa online aktivizmom koji ga prave
teškim za pretakanje u offline aktivnosti a jedan od njih
jeste činjenica da je on na Facebooku.
Facebook ne dopušta slanje poruka ljudima u grupi
nakon što ona poraste preko 5000 članova. Dake, nismo ni znali
za tu granicu i kada smo dostigli 16000 pa 40,000 članova
shvatili smo da ne možemo više da komuniciramo sa članovima grupe.
Preostali su samo diskusione grupe i poruke na zidu
koje nisu dovoljno efektivne za komunikaciju sa svima.
Kasnije su učesnici Pink Chaddi kampanje naučili
da korištenje Facebooka ima i druge nedostatke.
Online prezentacija grupe je bila hakirana, vandalizirana i
kasnije izbrisana, a kreatorima grupe slane su uvredljive poruke.
Nasuprot ponovljenim zahtjevima na Facebooku da se grupa obnovi
već nekoliko mjeseci nije preuzeto ništa oko toga.
Takvi primjeri ukazuju na potrebu za oprezom po pitanju
i mogućnosti i rizika povezanih sa korištenjem online platformi za aktivizam.
Kako su uređaji za snimanje medija postali manji i jeftiniji
ljudi su počeli da snimaju zloupotrebe prava u trenutku kada se događaju.
Pomaganje svjedocima u snimanju kršenja prava
i osiguravanje prostora za njihovo prikazivanje
jeste korisna taktika koja je korisna u rasvjetljavanju zloupotreba
i njihovim rješavanjem.
Smatram da moć videa ležu u njegovoj sposobnosti da prenese
vizualne dokaze i pravo iskustvo iz prve ruke
šta znači iskusiti, na primer, povredu nekog ljudskog prava.
Danas je sjajno što ljudi imaju mobilne telefone
koje mogu iskoristiti da snime u prvom licu realnost
koju su iskusili. Tako da više nisu samo malobrojni
koji mogu da ispričaju priču. Svako ima mogućnost da bude svjedok.
Posvjedoči, snimi, objavi i razotkrij.
To je taktika koju je koristio Snajperista iz Targuista --
anonimni video aktivista iz Maroka
koji je snimao policajce koji uzimaju mito od vozača.
Snimao je te policajce na različnim mestima u različnim danima
nedelje kako to rade.
Snimio je između 10 i 15 policajaca kako rade to isto
na ulicama tih sela.
Postavio je materijale na YouTube: objavio je prvi, drugi i treći video
i stotine hiljada korisnika ih je pogledalo.
Onda su oni pritisli vladu da pohapsi te agente
i da i sama iskoristi istu tehniku
da sakrije kamere na ulici i prati policijske agente
koristeći istu tehniku koju je koristio Snajperista iz Targuista.
U jednom drugačijem kontekstu u Burmi
dokumentiranje zloupotreba države od strane građana nisu uspele
da promjene ponašanje vojnog režima.
Ipak, blogeri su snimili i emitovali ono što su vidjeli
stavljajući Burmu pod globalni reflektor
a to je podiglo svijest o kršenjima ljudskih prava koja su se događala.
Danas je u Burmi sve ograničeno
a naročito internet, email i ostale stvari na internetu.
Opet, veliki broj ljudi u Burmi koristi blogove.
Postavljaju članke, slike, sve što im padne u ruke.
Tako ljudi širom sveta mogu da vide šta se dešava u Burmi.
Blogovi i jeftini uređaji za snimanje smatraju se integralnim dijelom
takozvane Šafranske revolucije koja se dogodila u Burmi.
Sa rastom burmanskih protesta o ekonomskim teškoćama i brutalnosti vojske
i njihovom učestalošću, začestili su i izvještaji o nasilju koje sprovodi vojska.
Slike kaluđera i kaluđerki koje protestiraju u odjeći boje šafrana
prikazane su na internetu odakle su ih preuzeli
mejnstrim mediji iz cijelog svijeta, što je prinudilo vojni režim
da privremeno ukine sve internetske i najveći broj usluga mobilne telefonije
u vrijeme najintenzivnijih aktivnosti.
Sa druge strane, kako objašnjava Aung, korištenje jednostavnih, jeftinih kamera
bilo je ključno za snimanje događaja
dok su blogovi bili od neprocjenjive važnosti za distribuciju
vijesti i slika u vanjski svijet.
Dakle, desilo se da su ljudi vidjeli šta se dešava pred njihovim očima
uzeli su kameru i prosto snimili.
Sve slike, audio i video snimke koje su imali postavili su na blogovima.
To je automatski imalo velikog uspjeha.
Ali pod represivnim režimima, nije uvijek lako
pretočiti uspješni info-aktivizam u offline rezultate.
U Burmi, danas mnogi blogeri plaćaju visoku cijenu
za svoj online aktivizam tokom Šafranske revolucije.
Mnogi su zatvoreni i osuđeni na zatvorske kazne i preko 50 godina.
To pokazuje zašto treba unapred razmotriti
moguće posljedice online aktivnosti
od ljudi koji su uključeni u otkrivanju i objavljivanju kršenja prava.
Žrtve i oni koji su preživjeli kršenja ljudskih prava su već ranjivi.
Dakle, bitno je kada ih snimamo da osiguramo da neće biti dvostruko viktimizirani.
Za nas to znači da ljudi razumiju najgori mogući scenario za one koji će vidjeti snimak.
U digitalnoj eri, ne možete samo pretpostaviti da jednom kada je snimak objavljen
da neće biti kopiran, postavljen na YouTube gdje ga može videti počinilac
ili osoba koja je odgovorna za to što se dogodilo.
Smatramo da treba objasniti ljudima najgori mogući scenario kako bi sami donjeli zaključak
dali žele da govore ili da budu viđeni
i onda preuzeti mjere kako bi ih zaštitili.
Znači, sakrivanje njihovog identiteta ili glasa i slični koraci.
Mislim da je najveći izazov za info-aktivizam danas
kako ohrabriti hiljade i hiljade ljudi koji
su uključeni u pokrete za ljudska prava koji koriste video
da razmisle o tome kako razumiju značaj saglasnosti
i koja su njihova mišljenja o tim pitanjima
kako ne bi dvostruko viktimizirali ljude koji su iskusili zloupotrebu ljudskih prava.
Mobilni uređaji za snimanje, blogovi, videa i online kanali za objavljivanje
su samo neki od načina na koji info-aktivisti mogu da snime i objave kršenja prava
i podrže akcije za njihovo rješavanje.
Kako pokazuju ovi primjeri, od ključnog značaja je pažljivo procjeniti
potrebu ljudi za anonimnošću, kako bi se zaštitili oni koji su ranjivi na buduće zloupotrebe.
Kako bi istinski uključili publiku, morate da budete kreativni.
Umesto da ih preplavite riječima ili tekstom
postoje načini da vizualizirate neko pitanje.
Animacija je jedan od načina i medijum koji dopušta kreativnu slobodu
za istraživanje osjetljivih pitanja.
Smatram da bi animacija bila naročito dobra
info-aktivističko oruđe u zastupanju
u situaciji u kojoj se radi o zapaljivom ili
osjetljivom političkom kontekstu u kojem
ne želite nužno da se bavite stvarima bukvalno i direktno
kada se radi, na primjer, o rasnoj ili rodnoj osjetljivosti
zato što u animaciji možete koristite životinje ili stvari, na primjer,
umjesto pravih ljudi. To vam daje slobodu da radite
mnoge stvari koje ne bi ste mogli raditi
u konvencionalnom filmu.
Mislim da je magija animacije privlačna svima.
Kretanje nepokretnih stvari ili stvari od kojih ne očekujete pokret
je sjajna stvar i nešto što većina ljudi smatra uzbudljivim.
Trenutno radim na projektu u Kairu
sa grupom koja se zove Forum žena i sjećanja
koji prepisuju arapsku mitologiju i folklorne priče ali iz feminističke perspektive.
Proizvodimo trominutnu animaciju
zasnovanu na jednoj od tih prerada kako bi
ponudili drugačiju kulturnu predstavu o ženama na bliskom istoku.
Mape su drugi način vizualizacije informacija.
Postoji nešto vanvremensko u mapama i možda je to razlog
što su medijum u koji ljudi izgleda da imaju povjerenja.
Tokom izraelske invazije na Liban 2006. godine
jedna NVO za ljudska prava, Samidoun
koristila je mape da pomogne ljudima da razumiju šta se dešava.
Ljeta 2006. godine uradili smo nekoliko mapa
u vreme izraelske invazije na Liban.
Od dvije osnovne mape, jedna je sadržavala detalje o dnevnim bombardovanjima Libana
i ažurirana je svakog dana.
Druga mapa je označavala oštećenja infrastrukture i vitalnih lokacija.
Kada smo počinjali sa mapama
nismo zapravo ni znali šta želimo da postignemo sakupljanjem tih informacija
ali smo hteli da razumijemo kroz šta prolazimo.
Kad smo počeli sa radom i objavljivalli to što smo imali
otkrili smo da možemo da ih koristimo na više načina
u aktivizmu, u organizovanju humanitarnog rada i dalje u obnovi.
Nije ni potrebno da pravite nove mape kako bi ubacili vaše poruke.
Svako ko je pogledao Predsjedničku palatu u Tunisu
preko Google mapa, verovatno je naišao na neke neočekivane informacije
zahvaljujući radu tuniskih aktivista uključenih u
rad nezavisnog kolektivnog blog sajta, Nawaat.org.
Jedno veoma kreativno iskustvo
na tuniskom internetu jeste kada su aktivisti Nawaat-a
geo-tagovali svoja videa na YouTubeu.
Pod geo-tagiranjem podrazumjevam dodavanje geografskih informacija
ili imena mjesta videu koji objavljujete na YouTube.
Time omogućavate da vaša informacija, vaš video
bude dostupan za gledanje na Googleovim alatkama za mapiranje.
Dakle, tuniski aktivisti su geotagovali
sva videa o kršenjima ljudskih prava u Tunisu
postavljajući ih oko Predsjedničke palate u Kartagini
pa kada otvorite Google Earth i pođete na Predsjedničku palatu
vidjet ćete da je okružena video materijalima o zloupotrebama ljudskih prava u Tunisu
Vidjet ćete dvije strane Tunisa,
turističku stranu Tunisa i njegove duge istorije
kao i informacije o savremenom Tunisu
modernom Tunisu u kome se krše ljudska prava.
Mape i animacije su dvije od mnogih alatki
koje mogu da pomognu ljudima da pregledavaju i tumače informacije
vizuelno, na način koji će ih uključiti
i ubaciti u njihovim glavama slike koje će odjekivati dugo vrijeme.
Lako je izgubiti se u široj slici zloupotrebe ljudskih prava.
Iznošenje privatnih priča u prvi plan vašeg info-aktivizma
je jedan način da se osiguramo da iskustva tih ljudi neće biti ignorisana.
Mi, u našem informacionom aktivizmu koristimo lične priče
zato što kao feministička organizacija smatramo lično političkim
I za nas oni zaista demonstriraju primjenu ljudskih prava
i ženskih prava u stvarnom životu.
Jedan primjer korištenja digitalnih priča u našem radu
jeste obuka koju smo sprovodili sa dve grupe žena.
Prva grupa su bile žene koje su preživjele seksualne napade
zbog svoje seksualne orjentacije.
Druga grupa žena preživjela je porodićno nasilje.
Sakupili smo te priče na jednom DVDu
koji smo distribuirali zajedno sa knjigom instrukcija
kako integrisati priče u obrazovni program o ljudskim pravima.
Tako da su priče u stvari ciljale da osiguraju alternativne materijale za obuku
za ljude koji rade na treninzima koji rezultiraju promjenama.
Nadamo se da će to doprinjeti i obimu dostupnih informacija
i pomoći u razumjevanju i smanjenju nasilja
protiv grupa o kojima govorimo
i da će pomoći u usvajanju informisanih politika koje istinski rade
na potrebama ljudi koje definišu sami ljudi.
To je dobar primjer kako jedna ušutkana zajednica može
da preuzme kontrolu *** svojim riječima i slikama i napravi nešto
a bez da je nužno da članovi otkriju svoj identitet.
Oni sami odabiru glas, slike a zadržavaju i kontrolu
*** opremom koju koriste i *** računarima.
Lične priče mogu biti sakupljene i distribuirane na različite načine.
Proizvodnja videa odozdo može da prikaže ljudska iskustva
na način koji donosi promjene.
Radili smo sa jednom grupom u Demokratskoj Republici Kongo
gdje je oko 5 miliona ljudi stradalo kao posljedica sukoba.
Jedan od najvećih problema jeste korištenje djece vojnika.
Grupa sa kojom smo radili pokušavala je da uključi zajednice
da razmisle zašto dopuštaju da njihova djeca postanu vojnici.
Tako su smislili da snime video koji
će otvoriti debatu u njihovoj zajednici.
Prikazali su ga zajednicama
svuda u Istočnom Kongu kako bi otvorili raspravu.
Smatram da je to zaista važno zato što nisu mislili samo o tome
u čemu je problem, već i o tome ko su ljudi u publici
kakve ciljeve imaju i koju priču žele da ispričaju.
Uspjeli su u namjeri da natjeraju ljude da razmisle o tome
i tada su shvatili da je kampanja prerasla samu sebe.
Znači, trebala im je nova taktika.
U to vreme, Međunarodni krivični sud je počinjao da razmatra prve optužnice,
pa su rekli, "a kako bi mogli da utičemo na krivični sud da razmotri ovo pitanje".
To je potpuno različita publika.
Tako su napravili novi video koji je zaista predstavio glas
one djece koja su su bila prinuđena da se priključe vojsci
koji su prikazali službenicima krivičnog suda.
Odabrali su i različitu priču.
To nije bila otvorena priča, već puno više režirana i vođena
koja je toj publici govorila
"Morate da uradite nešto zato što se radi o ratnom zločinu...
...zločinu protiv čovječanstva".
Za mene to ilustruje na pravi način moć kako koristiti lično iskustvo
na lokalnom nivou, predstavljeno od ljudi koji su mu najbliži
kao taktika za uticaj na različite publike
u različito vrijeme, kako bi postigli promjene.
Blogovi su poznati po svojoj sposobnosti zamagljivanja linija
između ličnog i javnog dijaloga
što ih čini efektivnom alatkom za pripovjedanje.
Saradnički blog projekt, Blank Noise
omogućuje ljudima da podrže tekuću diskusiju
u seksualnom uznemiravanju u Indiji.
Oni pozivaju blogere da iznesu svoja iskustva
urbanog seksualnog uznemiravanja.
Ali to rade na način, barem te godine kada sam učestvovao,
pitali su nas da govorimo kao da smo superheroji.
To je interesantan način gledanja na urbano seksualno uznemiravanje.
To nije izvještaj, nije tužna priča za plakanje, baš je pametno smišljena.
Znači da je dobar način da se stvari naprave razumljivim za različite publike.
Smatram da su blogovi dobre alatke info-aktivizma
zato što su pogodni za pripovjedanje.
Blogovi su veoma lični tako da je lako
individualnim licima da izlože svoje poglede.
A i laki su za korištenje, kao vođenje dnevnika.
To je dostupan način pisanja i čitanja o nekom pitanju.
Način na koji većina blogova pomaže info-aktivizmu i zastupanju
jeste kroz blogerske zajednice.
Blogerske zajednice okupljaju se oko nekog pitanja
i uobičajeno imaju neki vremenski okvir u kome pišu o tom pitanju.
Blogovi, dokumentarni video i online priče
su tri načina korištenja ličnih priča
koji će osigurati da iskustva dopru do različitih publika
i doprinesu društvenim promjenama.
Dobra šala širi se daleko
i može biti moćno oruđe, naročito kada se koristi
za kritikovanje ili ismijavanje moći u sredinama
u kojima je to teško učiniti direktno.
U Egiptu, gde su aktivisti pokušavali da mobiliziraju ljude
protiv Mubarackovog režima
dobili smo na tone materijala od praktično nepoznatih
mladih ljudi na internetu
od smešnih slika koje su, u osnovi, montaže
filmskih postera na koje je dodan Predsjednik
umesto čuvenih zločinaca, baraba i lopova
ili članova mafije ili štagod
kako bi se komentirala postojeća situacija.
Za veoma kratko vrijeme
zahvaljujući neprestanom korištenju humora
cijela mistika moći koja okružuje Predsjednika
bila je potpuno srušena i sada ga ljudi gledaju kao
ostarjelog čovjeka koji je
uhvaćen u stupicu uloge koju igra i u kojoj je veoma neefikasan.
Onda je to preraslo u neku vrstu narativne platforme
za izgradnju stvarnog pokreta koji traži
demokratske reforme, fer izbore i tako dalje.
Ljudi se ne smiju samo dobrim šalama.
Jeste li ikad bili u karaoke bar--u sa porodicom ili prijateljima?
Azisko-Pacifička mreža seksualnih radnika u Tajlandu
koristi karaoke kako bi podigla sviijest o ozbiljnim pitanjima
koristeći popularne pjesme čiji su stihovi i spotovi
refokusirani na prava seksualnih radnika.
To je pametna taktika koja koristi popularnu muziku
za prijenos informacija seksualnim radnicima i njihovim saveznicima
i da oni razmisle o tome šta ne valja kod zakona i politika
koji utiču na njihove zajednice i da traže promjene.
Ja koristim Karaoke zato što u ljudi u Aziji
vole da pjevaju pjesmu i vide sliku
i video karaoke u Aziji je stvarno popularno.
Dakle, lako je uvući ljude u sve to.
Tako sam i došao na ideju da promjenim stihove jedne pjesme
pa je bilo lakše da prenesem poruku o politikama protiv seksualnih radnika
i novim zakonima o trafikingu.
Za seksualne radnike i Azisko-pacifičke mreže
karaoke je zajednički jezik, čak i kada ne govore
neki drugi zajednički jezik.
Karaoke videa koje je pripremila grupa prikazani su širom regiona
na zabavama, koncertima i pred publikom koja se meri u hiljadama
kao što je međunarodna konferencija o ***/AIDSu.
Jedan video je zabilježio skoro 10,000 gledanja na internetu
na YouTubeu i Blip.tv-u
Drugi primjer za korištenje humora je
rođendanski poklon za predsjednika Belorusije Aleksandra Lukašenka
nakon što se on javno požalio da je internett previše anarhičan
i najavio je planove da zategne ograničenja sadržaja.
Aktivisti su odgovorili online kampanjom koja ismijava
ono što oni smatraju propagandom medija pod kontrolom vlasti..
Humor je prvi korak ka razbijanju tabua
i ka razbijanju strahova.
Kada napravimo da se ljudi smiju o opasnim stvarima
kao što su diktatura, represija, cenzura
to je, u stvari, prvo oružje u borbi protiv tih strahova.
Prije nekoliko godina bila je jedna veoma smijšna kampanja u Belorusiji.
Zvala se "Dajmo Lukašenku njegovu mrežu"
zato što je Lukašenko u izjavama optužio internet
za djelovanje protiv vlade Bjelorusije
i rekao je da je "tamo mnogo neistinitog sadržaja".
Bjeloruski aktivisti su napravili klonove YouTube-a i Live Journal-a
gde su objavili svoje stvari, veoma smijšna videa
i karikature o predsjedniku Lukašenku.
Taj način upotrebe je lak za indentifikaciju
internet korisnicima, ali promjena sadržaja
nečeg političkog i njegovo oblikovanje
u humorističnom formatu koji se ismijava
pravi političko očitovanje veoma interesantnim.
Zasmijavanje ljudi može biti veoma efikasan način
rušenja barijera koje sprečavaju pozitivnu društvenu promjenu.
Sajtovi, karaoke spotovi i filmski posteri
samo su tri načina prenošenja ozbiljne poruke
na način koji je lak a opet efektivan.
Ponekad je malo zanemarena, kao dio info-aktivističkog rada
vrijednost održavanja zdravih mreža.
Mreže u digitalnom dobu znače moć
i njihovo potpuno iskorištavanje zahtjeva planiranje i vrijeme.
Sav neprofitni rad i sve kampanje se
u osnovi tiču ljudi.
A kada i prevedete na tehnički jezik
ljudi postaju kontakti.
Ne samo ljudi, već i organizacije, grupe,
njihovi međusobni odnosi.
Sve su to informacije koje možete nadgrađivati
iskoristiti da bi uključili svoju publiku
i uključiti svoje ciljne subjekte.
Ja sam lično uključen u projekt koji se zove CiviCRM
a to je slobodni softver otvorenog koda
namenjen posebno neprofitnim organizacijama i zastupničkim grupama.
Izgrađen je korištenjem povratnih informacija takvih grupa
i, ako mene pitate, u osnovi je to odlična alatka
za upravljanje kontaktnih informacijama.
FrontlineSMS je jedan drugi tip softvera
takođe za podršku ciljane, mrežne komunikacije
u ovom slučaju korištenjem SMS poruka.
Upravljanje kontakata je očito bitan u organizacijskom smislu
ali iz perspektive nekog sa kim komunicirate
zadnje što ljudima treba je primanje informacija ili poruka
koje ih se ne tiču, ne zanimaju ih i nisu im relevatne.
Znači, ako vodite više kampanja u isto vrijeme
naravno da ne želite da krive poruke idu do krivih ljudi.
Možda ćete trebati da pošaljete
neku poruku samo do grupe žena u nekoj oblasti
ili, recimo, samo aktivistima za ljudska prava koji rade u datom regionu.
Ako niste kategorisali ljude na pravi način
onda ćete ljude zatrpavati stvarima koje im ne trebaju.
To utiče ne samo na učinkovitost vašeg projekta ili kampanje
već nervira ljude i može da bude veoma kontraproduktivno.
Dobar primjer korištenja FrontlineSMSa
za ispraćanje ciljanih poruka i komunikaciju sa
ciljanim grupama bila je obnova i izgradnja nakon azijskog cunamija
gde je jedan projekt Mercy Corpsa tražio način za razgovaranje
i slanje specifičnih informacija za nekoliko različitih grupa.
Korištenjem FrontlineSMSa mogli su da grupiraju ljude u nekoliko kategorija
kao što su farmeri, koji su možda htjeli da znaju cijene kafe na tržištu,
vladini ministri koji su htjeli sumirane informacije o različitin cijenama na tržnicama u različitim regionima
dok su drugi ljudi tražili vremensku prognozu.
Korištenje FrontlineSMSa i njegovih funkcija za grupiranje
omogućilo im je da podjele ljude u više grupa
u zavisnosti od informacije koju su želeli i da onda targetiraju te ljude
SMS porukama sa cijenom traženog prozvoda ili vremenskom prognozom, i td.
Ako želite dobro da upravljate kontaktima u info-aktivističkom radu
morate da budete sistematični.
Treba da pokušate da integrirate sakupljanje informacija na svim nivoima
a neću da krijem da je nakon nekog vremena to zaista naporno!
Opet, posle nekog vremena, videćete nevjerovatne efekte
različitih veza, pojaviće se određene matrice.
U osnovi, to je kao da imate tu moćnu alatku da vidite šta se dešava
oko vas i daje vam moćan instrument za postizanje vaših ciljeva.
Datoteke, sistemi za upravljanje odnosa sa klijentima i softver za slanje poruka
do više ljudi su tri alatke za vođenje vaših kontakata
i održavanje zdravog i produktivnog odnosa
sa ljudima čija vam je podrška potrebna.
Ponekad su stvari veoma komplikovane.
Mogu da se odnose na pitanja koja su se razvijala tokom dužeg perioda
ili da su povezane sa brojnim događajima i različitim ljudima.
Kako bi omogućili razumjevanje nekog pitanja
možda ćete prvo trebati saznati koje informacije već postoje
i dali imate zakonsko pravo da im pristupite.
Svake godina većina nas plaća porez državi
a svakih nekoliko godina biramo predstavnike koji će voditi državu
tako da predajemo našu moć i naše pare
pa prema tome imamo pravo da znamo kako se naše pare troše
i kako se obavlja ta vlast.
U više od 82. države širom sveta
zakoni od pristupu informacijama i slobode informisanja
daju svima pravo da postavljaju pitanja i da dobiju odgovor od njihovih vlada.
Međunarodni standardi su veoma jasni da će
procedure za pristup informacijama biti jednostavne, brze i besplatne.
Generalno govoreći, one jesu takve.
U većini država, podnošenje zahteva za informacijama je besplatno.
Tako da imamo brojne primjere iz čitavog svijeta da su
ljudi postavili vladi neko pitanje i dobili su informaciju
koju su iskoristili u raspravi da promjene način na kojem se nešto radi.
Farmsubsidy.org je inicijativa koja lobira za
pristup informacijama o vladinim subvencijama za poljoprivredu
u Evropskoj Uniji.
Inicijativa cilja da osigura da će novinari i građansko društvo
imati kontrolu *** načinom na koji se miljarde evra
poljprivrednih subvencija dodjeljuju i troše.
Unutar naše kampanje, tada kada smo uspješni
bukvalno se suočavamo sa lavinom informacija.
Odlučivanje koje će informacije privući pažnju medija je teško
kada imate ogromnu količinu informacija
a vi pokušavate da pronađete način da je predstavite ljudima.
Jedan zaista dobar pristup je da napravite tu informaciju relevatnom
za njihovo mjesto življenja.
Odličan način jesu korištenje mapa za postavljanje
informacija na Google Maps, što je danas lako a tehnologija je besplatna.
To smo uradili u Švedskoj
zato što smo dobili odlične koordinisane informacije
pa smo mogli da predstavimo sedmogodišnje isplate subvencija u Švedskoj
na jednoj Google karti tako da su ljudi mogli
da zumiraju i da otkriju gdje su otišle pare u njihovim regionima
čime informacija za njih dobija na relevantnosti - a to je mnogo bolje nego gledanje
duge liste, strane za stranom dosadnog teksta.
Ipak, pristup vladinim informacijama nije uvijek lak,
svejedno dali postoji zakon o slobodi informisanja ili ne.
Trebalo mi je tri godine da dobijem podatke o dobitnicima subvencija u
u Velikoj Britaniji i još i nisam završio sa tim zahtjevom.
Morate biti spremni na dugu borbu
i da ne prihvatate ne kao odgovor
i da koristite sve dostupne taktike, vaša zakonska prava
ili politički pritisak koji
možete da primjenite preko nekog za koga znate da radi u tom regionu
pa možda čak i kroz medije.
Prosto mora da podižete pritisak
koristeči prava koja imate kao građanin/ka.
U jednom drugom primjeru, zastupnici tehnologije i prava
sakupili su informacije iz više izvora
uključujući vlade i nevladine agencije.
Informacije su došle u više različitih oblika
pa je bio pravi izazov predstaviti ih globalnoj javnosti
kako bi ona reagovala i preuzelu akciju.
Projekt na kojem sam radio uključivao je
slojeviti prikaz krize u Darfuru na Google Earth-u.
Radili smo u timu od oko tuceta ljudi
koje je sakupio Muzej Holokausta iz SAD.
Oni su htjeli, na jedan razumljiv način
da podignu svijest o tome što se dešavalo u Darfuru.
Zaista smo pomjerali do krajnosti granica mogućeg na Google Earth-u.
Imali smo ogromne količine informacija - tabele, fotografije, video
plus osnovne slojeve na Google Earth-u
koji su prikazivali nedavno ažurirane satelitske slike
koje su često prikazivale sela uništena u Darfuru.
Radili smo na tim podatcima skoro šest mjeseci
kako bi ukazali dužnu pažnju situaciji tamo
i kako bi prenjeli snažnu poruku.
Google i mediji sjajno su to pokrili
tako da je hiljade, možda stotine hiljada ljudi
pogledalo te slojeve što je bitno podiglo svijest o pitanjima u toj oblasti.
Osigurali smo i direktne instrumente kako bi ljude uključili u kampanju.
Sa različitih slojeva vodili su linkovi za potpisivanje peticija
i veće uključivanje u pokret.
Nije uvijek lako iskoristiti svoje pravo na informacije i onda pronaći
pravi način za prezentiranje velikog broja informacija kako bi uključili javnost.
Ipak, to je značajna taktika info-aktivizma.
Ako ste dovoljno uporni bićete nagrađeni
velikim napretkom vaše kauze.
Ne tako davno, saradnja između većeg broja ljudi u realnom vremenu
bila je teška ako se nisu i fizički nalazili na istom mjestu.
To se promjenilo sa dolaskom novih tehnologija.
Danas gledamo inovativne primjere, kao što je ono što nazivamo "swarming" (rojenje).
Rojenje imamo kada ljudi udruže svoja iskustva i znanje
kako bi izazvali jedan kombinovani efekt
koji je mnogo veći od njihovih pojedinačnih djela.
Tokom napada u Mumbaiju 2008. godine
kreiran je roj korištenjem Twittera,
servisa za mikroblogiranje koji omogućuje postavljanje svojih i ćitanje tuđih postova
na internetu ili preko mobilnih telefona.
Tokom terorističkih napada u Mumbaiju
bilo je mnogo nas u neposrednoj blizini
i svi smo isturili naše emocije
i pričali o tome šta se dešava
i šta smo gledali na televiziji, na Twitteru.
Osjećali smo se, tipa "šta možemo uraditi?"
bili smo usamljeni po svojim domovima zato što nam nije dopušteno da izađemo
a razmjena nam se učinila manje samima, manje ljutima kao grupa
i mogli smo da se povežemo sa ljudima na terenu
i da objavimo tražene informacije.
Na primjer, imali smo ljude koji su obilazili bolnice
i sakupljali liste povređenih i poginulih
koje nisu bile dostupne na internetu, a oni su nam ih slali faksom
pa smo ih mi postavljali na Twitteru kako linkove ka blogu koji je davao podršku.
U drugim slučajevima, radilo se o osiguravanju da će pravi tip krvi
doći do bolnice kojoj je krv date krvne grupe potrebna.
Radi se od spontanoj mobilizaciji već postojeće zajednice
kroz višestruke nodove i habove na kojima
ostavljate svoje tragove na internetu.
Druga stvar koja je skoro magična a tiče se mikroblogiranja
jeste sakupljanje tih stvari
i njihovo međusobno pojačavanje
zato što se radi o mehanizmu za emitovanje.
To je, dakle, izazvalo ogroman interes kod mejnstrim medija
što je hranilo ideju koliko učinkovita mobilizacija može biti
ako proizlazi iz svijesti o onome što se dešava.
Na primjeru terorističkih napada u Mumbaiuju, vidimo da su
mobilni telefoni postali ključni instrument u vrijeme krize.
Na Madagaskaru, mobilni telefoni su korišteni sa kompjuterskim softverom
kako bi omogućili građanima da izvještavaju o događajima
kada su antivladini protesti prerasli u nasilje.
Jedan softverski paket, FrontlineSMS
dopušta slanje i primanje tekstualnih poruka
velikom broju pretplatnika u Madagaskaru
dok Ushahidi omogućava prikazivanje poruka pretpatnika na karti.
2009. godine, u vreme nemira u Madagaskaru
kada je vojska, mislim, pucala na demonstrante
javila se mogućnost da se sakupe
informacije i vijesti i glasova ljudi na terenu
koji su bili usred nemira, uključeni u demonstracijama
i na koje je uticalo sve što se dešavalo oko njih.
Korištenjem tehnologije možete da kombinujete kolektivni glas
tako da ljudi mogu da pošalju informaciju SMSom, e-mailom,
mogu da popune online formular. Onda sakupite te informacije zajedno
sa vijestima iz mejnstrim medija i sve to zajedno
daje mnogo bolju sliku onoga što se dešava na terenu.
Ushahidi, platforma za korištenje kapaciteta mase, koja koristi FrontlineSMS
kako bi omogućila slanje teksta na jedan broj i tako donositi vijesti
preko mobilnih telefona, ili su ljudi mogli da odu na internet i pošalju e-mail
ili popune formular na internet stranici.
Ljudi generalno preferiraju slanje SMSova, zbog komocije i brzine,
pa smo koristili FrontlineSMS kako bi sakupili te poruke
i postavili ih na internet stranicu Ushahidi-ja
a od tog momenta su bile sakupljane zajedno sa izvještajima koji su dolazili,
uključujuči informacije sa mejnstrim medija, i postavljani na mapi
što je obezbjedilo dobar prikaz tačaka na kojima su nemiri najžešći
i puno širu sliku onoga što se dešava
u zemlji od slike koja bi inače bila dostupna.
Kao što pokazuju ovi primjeri, mobilni telefoni povezani sa online platformama
mogu biti moćno oruđe za kombinovanje iskustava i znanja
kako bi sveobuhvatno izvještavali o događajima u toku.
Tehnologija koja sluša potrebe jeste tehnologija koja
odgovara individualnim potrebama za informacijama.
Jedan takav primjer je platforma za praćenje budžeta Infonet-a
koja omogućava ljudima slanje besplatnih upita SMSom
o dodeljivanju finansija razvojnim projektima u njihovom regionu.
Građani onda mogu da kontaktiraju grupe za društvenu kontrolu
koje će procjeniti dali je novac potrošen kako je nameravano.
Radi se o kontekstu u kojem razvijamo sistem koji koristi SMS skraćenog koda
i onda ljudi šalju pitanja o iznosima budžetskih sredstava
koja su dodeljena projektima na lokalnom nivou.
Proces je dvosmjeran, zato što oni propituju sistem
ali istovremeno ga i hrane sadržajima.
Infonetova platforma doprinjela je otkrivanju nekoliko zloupotreba fondova.
Dostavljanjem tih nalaza vladi i mejnstrim medijima
Infonet je osigurao da će korupcija biti otkrivena
a da će napori građana rezultirati akcijom.
Skorašnji događaji su veoma pojačali način na koji tehnologija
sluša i odgovara potrebama ljudi.
Nekada su *** telefonima kontrolu imali
telekomunikacijski monopoli
ali u zadnjih nekoliko godina desila se čitava
renesansa tehnologije telefona oko voiceover IP-ja.
Možete i samo voditi svoju telefonsku kompaniju koristeći slobodni softver.
To znači da možete da pripremite sve kreativne call-centre
i interaktivne glasovne menije i tome slično
na vlastitom telefonskom sistemu ili na vašem kućnom računaru
tako da su brojne aktivističke grupe uspostavile linije za pozive.
Korištenjem vlastitog telefonskog sistema, Fondacija Kubatana iz Zimbabvea
razvila je platformu za informisanje građana
putem SMS poruka, gde mogu da glasaju na izborima za vladu.
U Zimbabveu je bilo više izbora tokom zanjih sedam godina
a jedna od taktika koje je vlada koristila bila je da oteža
ljudima da razumeju gde će glasati i gde se mogu registrirati za glasanje.
Ono što smo mi uradili jeste da smo pomogli ljudima da pronađu gdje
treba da glasaju, u saradnji sa još jednom organizacijom koja je uspjela
da prebaci sav registar glasača u formu datoteke.
Ljudi su nam slali broj svojih ličnih karata SMSom
koje smo mi pronalazili u datoteci i odgovarali smo im SMSom
gdje mogu da glasaju.
To je bila veoma interesantna kampanja koju je iskoristilo mnogo ljudi.
I dok su hiljade ljudi koristili sistem koji je razvila Fondacija Kubatana
to iskustvo je pokazalo i da nedostatak pismenosti i jezične razlike
i dalje ograničavaju korištenje SMS usluga.
Kao odgovor tom problemu, Kubatana sada razvija takozvani "Telefon slobode"
sistem koji koristi prepoznavanje glasa umesto teksta
kako bi obezbjedio tražene informacije.
Projekt Telefon slobode postavljen je tako da svaka grupa
može preuzeti kopiju softvera i aktivira ga na vlastitom sistemu
postavljajući menije sa tipovima informacija
koje su dostupne i koje se nude.
Telefon slobode registrira poziv i onda sistem vraća taj poziv
kako bi organizacija pokrila sve troškove.
Postoji alatka koja je, po meni, zapostavljena od strane razvojnog sektora
a radi se od oblasti interaktivnog glasovnog odgovora.
Verujemo da možemo da olakšamo korištenje tog uređaja od neprofitnih grupa
tako da ćemo vidjeti kako se ljudi obraćaju svojim zajednicama
koristeću dial-up informativne servise koji mogu postati ekvivalent internetu
za siromašne, sa mogućnošću poziva i dobijanja potrebnih informacija.
Dizajn i korištenje tehnologija koje slušaju potrebe i odgovaraju promptno
mogu predstavljati dobar pristup rješavanja ogromnog jaza u informiranosti
a mogu i da poboljšaju protok informacija.
Kada su u korupciju i zloupotrebe prava
uključeni oni koji drže najviše moći
kao što su vlade, multinacionalne kompanije, policija ili vojska,
ponekad je nužno istražiti i objaviti
šta se dešava.
Mada se o policijskoj brutalnosti u Egiptu
znalo naveliko,
to je pitanje koje mejnstrim mediji očito nisu rado pokrivali.
Kako bi pomogla građanima koji su se našli na udaru da sprovedu istragu
novinarka Noha Atef postavila je blog pod imenom "Tortura u Egiptu".
Sav sadržaj na blogu odnosi se na torturu u Egiptu
i na odnose policije i građana.
"Tortura u Egiptu" lansiran je u vrijeme
kada tortura nije uopšte bila rasvjetljena.
Tortura i vezani zločini su rijetko pominjani na TVu
i nisu bili dovoljno interesantni mejnstrim medijima.
Dakle, blog "Tortura u Egiptu" je bacio svjetlo
i inspirisao je druge internet korisnike, naročito blogere
da pišu u torturi i da čak ponude svoje stavove
zato što je ono što su pročitali
na "Tortura u Egiptu" bilo zaista šokantno.
Razotkrivanjem zloupotreba ljudskih prava u Egiptu na ovom blogu,
Noha je uspela da ispravi neke ozbiljne nepravde.
2007. godine, jedna je žena pisala Nohi da je njen suprug
odležao 14 godina u zatvoru
mada su ga sudovi oslobodili optužbi
za djela za koje je osumnjičen.
Sud je rekao da on nije kriv
ali ga je policajac, jedan određeni policajac držao u zatvoru
i obnavljao je dokumenta kako bi on ostao u zatvoru.
Pisala sam o tome mnogo puta
i pratila sam situaciju.
Mejnstrim mediji u cijelom Egiptu citirali su Nohin članak.
Policajac koji je bio involviran u slučaj pisao joj je
zabrinut zbog pažnje javnosti usmerene ka njemu.
Nedugo zatim zatvoreni čovjek je pušten iz zatvora
što se trebalo dogoditi 14 godina ranije.
Druga uspješna istraga sprovedena je u Tunisu.
Priča o video snimku tuniskog aviona počela je kada je
jedan moj prijatelj, tuniski aktivista i bloger
pretraživao internet u potrazi sa slikama o avionima u Tunisu
i naišao je na fotografiju tuniskog predsjedničkog aviona na websajtu
"jetspotera" - ljudi koji razmenjuju slike aviona snimljenih na aerodromima.
Produžio je pretragu i našao je više od 20 fotografija
istog predsjedničkog aviona na različnim aerodromima u Evropi.
Onda je posetio website tuniskog predsjednika
i preuzeo je listu zvaničnih putovanja predsjednika Tunisa
i uporedio je datume sa datumima i lokacijama navedenim
na fotografijama predsjedničkog aviona u Evropi
kada je otkrio da je samo jedno putovanje bilo zvanično.
Normalno, postavio je pitanje
"ko je koristio tuniski avion i za šta?"
Onda je smontirao video
povezujući te slike i koristeći Google Earth
leteći na različite aerodrome
na kojima je avion viđen.
Objavio je video na YouTube
i animirao je tunisku blogosferu da priča o
pitanjima transparentnosti i zloupotrebe vlasti.
Veliki mejsntrim mediji, kao što je jedan časopis za vanjsku politiku
objavili su priču i istražili su slučaj
i otkrili su da je tuniski avion koristila Prva dama Tunisa
kako bi obavila lični šoping po luksuznim buticima u Evropi.
Kao rezultat pažnje koju je izazvao video klip
vlada Tunisa blokirala je pristup YouTube-u
i još jedan sajt za razmjenu videa, Dailymotion.
Uprkos tome, ova priča, kao i blog Tortura u Egiptu
pokazuju da se internet može iskoristiti
i kao alatka za istraživanje zloupotreba moći
i za objavljivanje i širenje istine.
Kako su digitalne alatke postale jeftinije, raširenije
i lakše za upotrebu,
povećala se naša sposobnost pristupa, analize i razmjene informacija.
Povezivanjem novih tehnologija i kreativnog mišljenja
zajednice i zastupnici mogu da transformiraju informaciju
u rješavajuću akciju za odbranu i promociju ljudskih prava.
Tactical Tech radi sa zastupnicima ljudskih prava
na korištenju informacija u zastupanju već duže od decenije.
Ovaj film sakupio je priče zastupnika
i prikazao je deset taktika koje možete koristiti
kako bi od informacije napravili oruđe promjena
Ako želite da primenite neku od ovih taktika
pogledajte naše komplete alatki i vodiče
koji će vas uputiti kako da koristite različite tehnike
i obezbjediće softver i alatke koje će vam biti potrebne.
Onda razmislite kako da dokumentirate vaše info-aktivističke priče
i kada to uradite, obavjestite nas
a mi ćemo podjeliti te priče sa drugima.
Informatičko doba je pristiglo.
A sa njim i moć za sve nas
da doprinesemo promjenama.
Za nove informacije i sadržaje posjetite: http://www.informationactivism.org