Tip:
Highlight text to annotate it
X
Kompletno ili delimično prikazivanje, kopiranje, prevođenje, distribucija
i javno prikazivanje ovog filma u neprofitne svrhe je dozvoljeno i ohrabruje se.
Ovaj film je kratak pregled neprekidnog procesa učenja i ne sme se smatrati konačnim.
Osobe koje su učestvovale u filmu imaju različite ideje i mišljenja,
njihovo učešće ne podrazumeva i njihovo slaganje sa celokupnim sadržajem filma.
SVOJ DECI I MLADIM LJUDIMA KOJI ŽELE DA ODRASTAJU U SLOBODI
Još uvek se sećam časa filozofije na kom je profesor ispričao sledeću priču:
grupa ljudi se nalazi u pećini, zatvorenici od rođenja,
okovani su lancima tako da mogu videti samo dno pećine.
Vešto upravljajući vatrom i figurama, drugi ljudi su projektovali razne senke na zid pećine.
Ove senke bile su jedina veza zatvorenika sa spoljašnjim svetom.
Te senke bile su njihov čitav svet, njihova stvarnost.
Jedan od zatvorenika beše oslobođen i bi mu dozvoljeno da sagleda čitavu stvarnost van pećine.
Koliko vremena bi mu trebalo da se navikne na spoljašnji svet nakon života provedenog u tamnici?
Njegova prva reakcija mogla bi da bude dubok strah od stvarnosti.
Da li bi mogao da razume šta su drvo, more, sunce u svojoj suštini?
Pretpostavimo da ovaj čovek vidi realnost onakvom kakva je ona u svojoj suštini
i počinje da shvata kako je pećina, zapravo, jedna velika obmana.
Profesor je kratko objasnio tumačenja ovog mita
uzevši u obzir znanje, (samo)obmanu i stvarnost,
rekavši da možda mi živimo u jednoj ogromnoj pećini koja se nalazi unutar druge pećine.
Međutim, nema sumnje da je ovaj oslobođeni čovek osećao
veliku potrebu da se vrati i podeli sa ostalima ono što je video.
"PRAVO OBRAZOVANJE JE ZABRANJENO"
- Ovako glasi objašnjenje: u svojoj 11. naučnoj postavci dolazi do zaključka
da filozof, pored toga što mora razumeti stvarnost, on takođe mora uspeti da je transformiše.
Mediji, hiljade knjiga, svi politički govori,
međunarodne organizacije, stručnjaci, filozofi, vebsajtovi…
Svi oni se slažu po pitanju značaja obrazovanja.
Investira se u podučavanje, poboljšanje, istraživanja,
knjige, netbuk kompjutere, kupuju se elektronske table za učenje lekcija.
Održavaju se kursevi, povećavaju plate, smanjuju se plate, imitiraju se strani modeli.
Sve sa ciljem da se poboljša obrazovanje.
Međutim, to neće sprečiti postojanje onoliko škola koliko ima društvenih stvarnosti.
Marginalizovane škole za siromašne, eksperimentalne škole,
škole za radnike, profesionalce, srednju klasu,
državne i privatne,
škole za bogate, škole za elitu.
Cilj većine tih škola je da imaju što veći broj učenika,
mnoge se fokusiraju na stvaranje različitih hijerarhijskih struktura za radnike,
a samo mali broj njih je posvećen tzv. visokim standardima.
Sve one rade i teže ka istom idealu obrazovanja bez obzira na međusobne različitosti.
Do kog stupnja nam ovakva idealna škola pomaže da se razvijamo individualno i kolektivno?
Da li ovaj obrazovni model zaista ima za cilj pomaganje ljudima kako bi postigli dobar životni standard
i radili za boljitak svoje zajednice?
Postoji li neka drugačija škola koja uspeva u tome? Postoji li obrazovanje koje počiva na ovim idealima?
Ovo nas je navelo da otvorimo vrata jednog novog sveta koji je nepoznat većini nas.
Ovaj film je samo jedan korak mogućeg, beskonačnog putovanja;
pitanje na koje, verovatno, nema odgovora;
potraga za istinskom prirodom učenja i obrazovanja;
uvid u greške koje smo načinili i
pre svega, paleta ideja koje će nam pomoći da nastavimo sa traganjem
i učenjem.
- Pa, pretpostavljam da i Alisija i direktorka žele da se
slože i postignu dogovor po pitanju toga šta ćete reći.
To je školska priredba, uprava škole mora biti upoznata s onim što će biti rečeno.
- Naravno, naravno.
- Dakle, Havijer, šta je odlučeno?
- Pa, predložio sam deci da, kao vežbu, napišu jedan esej
u kome će nam reći kakav je krajnji rezultat svih ovih godina provedenih u školi, to je sve.
-"Veoma mali deo onoga što se dešava u našoj školi je zaista važno."
- "Uče nas da stvaramo takmičarski duh i budemo udaljeni jedni od drugih."
- "Roditelji i nastavnici nas ne slušaju."
- "To je razlog zbog kog kažemo- SAD JE DOSTA!"
"OBRAZOVANJE JE ZABRANJENO“
"Ako želiš drugačije rezultate, nemoj stalno ponavljati jedno te isto."
Đaci ne nauče da čitaju sa razumevanjem posle 12. godine,
ne nauče matematičke operacije, ne… zapravo, veoma malo toga nauče.
Šta je to zbog čega đak ne uspeva da zadovolji školske standarde?
Ne brinite se, postoji ubedljiv dokaz da nije učenik taj koji je "omanuo“
već je, zapravo, sistem obrazovanja loše osmišljen.
Činjenica je da današnje obrazovne reforme, koje se široko primenjuju, koriste pogrešan pristup.
To su samo kratkotrajna rešenja za sve ono što smatramo da treba popraviti u školama.
Onaj pravi problem leži u našem idejnom modelu obrazovanja,
problem je u osnovnoj definiciji.
Osnovne i srednje škole u Latinskoj Americi su ništa drugo do mesta koja odišu monotonijom i dosadom.
Često pozovem ljude da posete školu
kako bi videli "kalup koji treba razbiti“.
Pod tim mislim na nastavnika ispred table koji predaje lekciju
u prvoj polovini 21. veka! To nema nikakvog smisla!
Predmet je statičan, nema dinamike,
koriste se samo reči tokom predavanja.
DOSADNO
Ja sam odrastao čovek i ja ću vam dati ovu informaciju.
Ovako moraš da naučis!
Zato što je to tako.
Vi ste deca. Ćutite sad i uradite kako vam je rečeno.
Tišina!
Budi miran! Nikad ništa ne znaš!!
Oni se, takoreći, samo bave razvojem plana i programa.
Previše su fokusirani na same predmete.
Oni koji ne nauče da čitaju, pišu i računaju, nisu obrazovani.
Zato što se pedagoški rad fokusira na samo neke od sposobnosti, u određenim područjima.
INTERESUJU IH SAMO ZVANIČNA (SA)ZNANJA
Današnje znanje je poremećeno zato što je naša percepcija poremećena.
Kažemo da učenje u današnjim tradicionalnim školama pruža sigurnost.
-"Učiteljice, čemu ovo služi?“, a učiteljica odgovara: “Ah, možda će ti trebati jednog dana!“
Međutim, shvatili smo da se ova vrsta znanja ne zadržava dugo u našoj memoriji.
Danas se paradigme menjaju veoma brzo.
Znanje se konstantno menja.
A šta se dešava- dešava se to da se obrazovni sistem ne menja
uporedo sa promenama u društvu.
To je koren svih problema.
Pedagoške akademije i fakulteti su nam uvek govorili
da je vrednost nešto što se može meriti, kvantitativno odrediti i posmatrati.
Zato smo počeli da tražimo metod koji će nam omogućiti da merimo te vrednosti.
To je ono što nazivamo ’ocenama’. Bilo da je u pitanju slovo ’A’, smajli ili tužić.
Međutim, logika koja stoji u pozadini svega toga će uvek biti ista - poređenje.
Porediti pojedinca, njegov proces učenja.
u odnosu na standardizovanu skalu koji meri… šta?
Svaka osoba je jedinstvena i ne postoje dve identične osobe.
NISMO BROJEVI
Obrazovni sistem traga za brojem koji će odrediti. On čak odredjuje i kakva ste osoba 7. DOVOLJAN. 5. PROSEČAN)
Ja sam 6.
Ja sam 5
Ja sam 10.
Ja sam 7.
ODLIČAN.
REDOVAN.
Na taj način, primera radi, stvaramo konflikte na kognitivnom nivou. - "Da vidimo ko će prvi ovo uraditi!“
Prema tome, neki su pobednici a neki gubitnici.
Svaki put kad imamo gubitnike, neko se oseća loše, jasno.
Deca se energično hrabre da se takmiče sa drugima.
Najbolji đaci dobijaju priznanja, nagrade.
Ona koja se ne pokažu dobro na testovima, dobiju grdnju
i u velikom broju slučajeva su zapostavljena.
Svi pričaju o miru, ali niko nas ne podučava tome.
Pedagozi uče decu da razvijaju takmičarski duh, a takmičenje je prvi korak ka ratu.
U teoriji, svi zakoni o obrazovanju govore o razvijanju i postizanju duboko humanih vrednosti,
ljudskim vrednostima, saradnji, zajednici, solidarnosti, jednakosti,
slobodi, miru, sreći, koristeći pri tom lepe reči.
Međutim, činjenica je da osnovna struktura školskog sistema ohrabruje upravo suprotno:
takmičenje, individualizam, diskriminaciju, uslovljavanje, emocionalno nasilje, materijalizam. (BUDI POSLUŠAN, NE OSEĆAJ, TAKMIČI SE, PATI, SUMNJAJ, TROŠI)
Nijedna od ovih ideja nije ni na koji način u skladu sa onim što obrazovni model zvanično propagira.
Iako obrazovni sistem teoretiše i raspravlja o moralnim vrednostima
i principima, on to čini samo na nivou školskih predmeta.
Ukoliko potičem iz jednog fragmentovanog modela, u okviru kog imam poseban zadatak da predajem istoriju,
prvo ću proveriti koliko osoba poznaje istoriju
nakon moje priče o istoriji i nakon toga što sam je naveo da pročita jednu istorijsku knjigu.
NIKO NE ZNA KO SAM JA
I onda sam završio s tom osobom, nemam više ništa s njom,
bez obzira na to da li pati ili ne,da li potiče iz dobre porodice, da li je bogata ili nije.
Za tradicionalnog pedagoga najlakše je da nastavi sa ponavljanjem onoga što je činio proteklih godina.
Da li želiš da budeš prosečan do kraja života?
Ili sa onim što je pokupio u toku prakse.
Nisi više u drugom razredu!
Na taj način, obrazovanje, jednostavno, postaje proces simboličnog ponavljanja.
Neću ni muvu da čujem!
U današnje vreme većina dece u Argentini govori:
"Užas! Danas je ponedeljak, opet moram u tu školu!“
Ali, to nije najgori deo. Većina nastavnika u Argentini govori to isto.
Smatram da su današnji pedagozi proizvod sistema.
Niko nije nastavnik po rođenju, niti želi to da postane kako bi bio dobar ili loš.
Nastavnik je ono što mu je država dozvolila.
Sad je dosta! Nema odmora za tebe!
A, ne! Nemoj da mi počinješ sa izgovorima o problemima kod kuće!
ČINIMO ONO ŠTO MOŽEMO
Kako ja mogu da podučavam decu emocionalnoj inteligenciji ako oni na pedagoškoj akademiji
nikada nisu prozborili nijednu reč o emocijama?
Ako nastavite sa pričom, razdvojiću vas.
OSEĆANJA NISU VAŽNA?
Ne želim da moje dete ide u školu kako bi gubilo vreme, ne želim da ima bilo kakve probleme.
Danas osmogodišnje dete provodi više vremena u školi nego student na fakultetu.
To nema smisla, jer ne postoji toliko mnogo stvari koje se nauče u školi.
"Škola čak nije ni prostor za učenje."
To je jedan veliki servis za čuvanje dece ili, kako ja to zovem, veliki "parking za decu“.
Mislim da su to zatvori. Strašna je i sama pomisao na to
da decu treba zaključati i imati obezbeđenje koje ih sprečava da pobegnu.
Na ovaj način, deca postaju još više ograđena. Gradimo još više zidove.
Oni mogu biti od cigle ili od drveća. U oba slučaja, to su i dalje zidovi koji razdvajaju i služe za izolaciju.
Ja želim da škola bude mesto gde će on imati uslove za lični razvoj,
a ne mesto na kom će se obučavati za neku srednju školu,
potom fakultet, zatim posao,
a nakon toga- šta?
Ali, mnogo je lakše reći: "Sad se smirite…
Sad otvorite udžbenike…
Sad uzmite crvenu olovku…"
To je dresura pasa
a ne obrazovanje.
- Pa, da… zapravo, đaci su mi rekli da su razmišljali o tome da pročitaju ovaj esej na školskoj priredbi.
To je samo skica.
-Haha, nije to skica. Baš tako ćemo ga i pročitati.
- Ne, Martine, ovde ima i nekih grubih reči.
- Ne možeš nas napadati na tako bezobziran način.
- Ako se osećate napadnutim, verovatno ima razloga za to. - Čekaj malo!
- Alisija, mi smo samo uradili zadatak koji nam je dao profesor.
- Zato i kažem da je to samo skica. Ublažiće tekst.
- Nećemo ga ublažiti, pročitaćemo ga onako kako je napisan. - Martine!
- Nećemo ga ublažiti. - Ne!
- Ne! Martine, ovo je čisto nepoštovanje!
- Izvinite! Zaboravio sam da je govorenje onoga što stvarno misliš nepoštovanje.
"Naš problem u shvatanju prisilnog školovanja, potiče od jedne nezgodne činjenice:
šteta koju ono čini iz ljudskog ugla, predstavlja
korist, gledano iz ugla sistema“
Ovo je nedovoljno poznata činjenica, ali državno obrazovanje,
besplatno i obavezno
izmišljeno je u jednom istorijskom trenutku.
Ranije nije postojalo.
U antičkim vremenima obrazovanje se veoma razlikovalo od onoga što mi danas smatramo obrazovanjem.
U Staroj Atini npr. nisu postojale škole. Platonove prve akademije
bile su mesta za razmišljanje, razgovor i slobodno eksperimentisanje.
Obavezno školovanje bilo je namenjeno robovima.
S druge strane, obrazovanje u Sparti više je ličilo na vojne vežbe.
Država bi se otarasila onih koji ne bi ispunili očekivan nivo.
Imali su obavezne časove, stroge kazne i stvarali su određene obrasce ponašanja kroz emocionalno uslovljavanje- osećanje bola i patnje.
U prošlosti obrazovanje je bilo pod kontrolom katoličke crkve, bar u zapadnom hrišćanskom svetu.
Tek u 18. veku, istorijskom periodu koji nazivamo prosvećenim despotizmom,
možda ste čuli za to u školi, stvorena je ideja o obrazovanju:
... državnom, besplatnom i obaveznom.
Škole kakve poznajemo danas nastale su u kasnom 18. i ranom 19. veku u Pruskoj.
U cilju sprečavanja revolucija, poput onih u Francuskoj,
kraljevi su uveli neko ’prosvetiteljstvo’ ne bi li, donekle, zadovoljili narod i
u isto vreme sačuvali apsolutnu vlast.
Pruska škola zasnivala se na oštrim podelama na klase i kaste.
Njena struktura, nasleđe spartanskog modela, promovisala je disciplinu, poslušnost i autoritarni režim.
Šta su tražili ovi prosvećeni despoti?
Pokorno i poslušno stanovništvo,
koje bi mogli obučavati za vođenje ratova koji su se dešavali u vreme između
nestanka jedne i nastanka nove nacije.
Npr. Katarina Velika je zatražila pomoć
od francuskih enciklopedista da osmisle takav model.
Didro, kao jedan od najpoznatijih, pripremao je ovaj
paket. Da, kalup ... ne za građane, već za
poslušne sluge tih država.
Vest o ovom uspešnom obrazovnom modelu brzo je putovala
i u roku od nekoliko godina američki i evropski edukatori došli su u Prusku kako bi stekli kvalifikacije.
Kako je vreme prolazilo, ovaj model je dobio internacionalnu dimenziju.
Mnoge zemlje su uvezle ovaj moderan obrazovni sistem, čineći obrazovanje dostupno svima
podižući zastavu za jednakost, dok je srž samog sistema, zapravo,
despotske prirode- ciji je da se neprekidno održavaju elitistički modeli i klasna podela.
Tada je nastalo državno obrazovanje.
Uzmite u obzir i to da je Napoleon
nešto kasnije,
i kao zaklet neprijatelj svih tih despota, učinio isto.
Ovako je rekao, od reči do reči:
- "Želim da stvorim
obrazovno telo,
koje će usmeravati pravac mišljenja francuskog naroda.“
Razumete? On je to, svakako, dobro razumeo. To traje i danas, bili mi svesni toga ili ne.
Škole su stvorene u jednom pozitivističkom svetu kojim je vladala industrijska ekonomija,
što znači da je njena svrha bila postizanje što više vidljivih rezultata uz najmanji mogući trud i troškove,
koristeći naučne formule i opšte zakone.
Škola je bila savršen odgovor na potrebe radnika,
i upravo ti industrijski preduzetnici iz 19. veka
izdvajali su finansijska sredstva iz svojih fondova za obavezno obrazovanje.
Šta treba da činim sa decom ovih ljudi kako bi jednog dana mogla da rade?
Kako da ih naučimo da čitaju, kako da stvorimo pametne radnike?
Obrazovanje je ostalo isto čak i danas - sredstvo za proizvodnju korisnih radnika
koristan alat koji će osigurati da kultura ostane nepromenjena i da društvo ponavlja obrasce ponašanja.
Što znači, očuvanje današnje društvene strukture.
Škole su bile dopunjene istraživanjima o društvenoj kontroli ponašanja,
predlozima za društvenu utopiju, čak i teorijama o rasnoj superiornosti.
Ne čudi to što su prve zemlje koje su primenile pruski model ili nešto slično,
s vremenom, na kraju postale izvorišta ksenofobije i nacionalizma.
Montažna traka u industrijskoj proizvodnji bila je savršen primer za sistem obrazovanja.
Obrazovanje deteta moglo se uporediti sa nastajanjem fabričkog proizvoda,
stoga, zahtevalo je određene, specijalne postupke koji su se primenjivali određenim redosledom,
nakon grupisanja dece u razrede na osnovu uzrasta.
U svakoj od ovih faza trebalo je da se bave određenim pojmovima,
sadržajima koji su garantovali uspeh, pažljivo smišljen od strane stručnjaka.
Drugim rečima, profesor je zadužen za to da predaje niz odabranih predmeta i tema
utvrđenoj uzrasnoj grupi zato što je neko tako odlučio.
Međutim, obrazovni sistem nije osnovan od strane biologa i
... što je prilično čudno, nisu ga osnovali ni pedagozi,
već administrativni radnici
- ljudi koji se nikada nisu bavili pedagogijom.
U ovom lancu pojedinac je zadužen za samo jedan mali deo čitavog procesa,
što je nedovoljno ukoliko želi da zna kako funkcioniše čitav mehanizam ili osobe koje su uključene.
Jedan nastavnik svake godine, sa svakim predmetom, sa svakim od 30 ili 40 učenika
stiže do tačke u kojoj se završava čitav proces na čisto mehanički način.
Obrazovanje, ovo današnje, ima administrativnu prirodu.
Đaci dođu u školu, nastavnici održe časove,
zatim, đaci idu kući, nastavnici takođe i sledećeg dana se ponavlja isti ciklus.
Državni profesor je službenik
čiji šef kaže: "Moraš da predaješ ovo, ovo i ovo, na ovakav način."
Zato što nastavnik, koji je umoran od rada, mora da ponavlja velikom broju dece,
nema dovoljno vremena na raspolaganju da se posveti svakom učeniku ponaosob.
Zato se on uvek obraća grupi.
Jer, očigledno, ako imam 30-oro dece,
ne mogu očekivati da će svih 30-oro želeti da čini isto u isto vreme.
Ovaj montažni sistem, koji se pojavio kao rezultat tajlorizma (naučnog menadžmenta), primenjen je u industriji,
školi i oružanim snagama u raznim zapadnim zemljama i kulturama.
Do pre nekoliko decenija, škole su ličile na kasarne ili psihijatrijske ustanove,
čak su i vreme za odmor oglašavali nekim anonimnim zvoncetom a ne ljudskim glasom,
dajući detetu instrukcije za sopstvenu dresuru, malo po malo- da stane na određenu pločicu,
iza određene osobe, da u skladu sa svojom visinom stane u vrstu.
U proteklim vekovima izgradili smo naše škole
kao da su zatvori ili fabrike,
stavljajući u prvi plan poslušnost i poštovanje društvenih pravila i kontrole.
Škole su postale proizvođači poslušnih i efikasnih građana- potrošača,
gde ljudi postepeno postaju brojevi, rezultati i statistika.
Zahtevi i pritisak od strane sistema konačno uvode svakog čoveka u proces dehumanizacije,
jer koren problema je daleko dublji od profesora, direktora ili školskih inspektora.
Oni se smatraju homogenim grupama,
sa istorodnim idejama, u cilju postizanja sličnih rezultata.
Svi moramo da znamo iste stvari.
Uprkos činjenici da mi kao odrasli nemamo ista znanja,
uprkos tome što se ne bavimo istim poslom,
u školi svi moraju želeti da nauče jedno te isto i da to dobro urade, na isti način.
Zbog toga škola nema tu mogućnost da zadovolji individualne potrebe učenika,
zato što škole dresiraju, one su centri za dresiranje, time se bave.
Ko ne nauči nešto, ostaje posle časova. To je to.
To znači da je obrazovni sistem društveno isključiv sistem:
bira se tip ljudi koji će upisati fakultet,
kako bi, zatim, postali deo elite
koja kontroliše preduzeća i proizvodnju, ekonomske i komunikacijske sisteme itd.
I, postoji drugi tip ljudi
za koje škola, iz nekog razloga, nije dovoljno pogodna
i kao takvi, osuđeni su na manje sigurne poslove, jer im nedostaje odgovarajuća kvalifikacija.
Sistem i države
nije uopšte briga za to.
Njih svakako nije briga za čoveka kao ljudsko biće, kao pojedinca.
Pod takvim uslovima, svaki obrazovni model koji traga za nečim što je drugačije, mora biti zabranjen.
Istina je da u našem školskom sistemu imamo srž pruskog modela.
standardizovani testovi, podela po uzrastu, obavezni časovi,
plan i program odvojen od stvarnosti, kvalifikacioni sistem,
pritisak na pedagoge i decu, model kazne i nagrade,
strog raspored časova, ograđen prostor i odvajanje od zajednice, hijerarhijska struktura.
Sve navedeno i dalje čini deo školskog sistema u 21. veku.
Škole nemaju nikakvu komunikaciju sa spoljašnjim svetom.
Objašnjavao sam naziv svoje knjige "Od mape škole do teritorije obrazovanja“,
aludirajuci na Borhesovu priču o kartografu,
koji počinje da crta mapu određene teritorije
i sa entuzijazmom odlučuje da to savršeno obavi.
Na kraju mapa zamenjuje teritoriju.
Dakle, škole su danas sputane, ograđene mapom.
Čemu one podučavaju? Pojmovima koji se nalaze na mapi a ne na teritoriji.
Škola nije sinonim za obrazovanje, ona je, možda, zastarela mapa znanja.
Međutim, obrazovanje je teritorija na kojoj se, u suštini, odvija celokupan proces učenja.
Koje su odlike dobrog obrazovanja? Nastojanje da deca dostignu nekakve standarde kvaliteta?
Dajući im alate i pojmove koje ih uopšte ne zanimaju
kako bi savladali prepreke nametnute od strane drugih?
Zar nije cilj obrazovanja bio postizanje dobrog životnog standarda?
Zaboravimo na trenutak sve što znamo o obrazovnom sistemu,
način na koji shvatamo obrazovanje,
sve što su nam rekli da moramo naučiti u životu i da to prenesemo našoj deci.
Treba da počnemo sa posmatranjem,
ispitivanjem svega kao da se s tim susrećemo prvi put u životu.
Drugim rečima, svako delo, stav, naviku ili običaj.
Zar ne činimo danas sve što činimo, samo zbog toga što smo tako oduvek činili,
kako bismo to ponovili i danas?
Je l’ tako? To je kao da odmahujemo glavom i u isto vreme govorimo ’da’.
Počnimo iz početka.
Počnimo iz početka.
- Evo, ovako… Morate biti svesni toga da govor koji ste napisali može uznemiriti mnoge ljude.
- Dobro, ali ako se mi osećamo tako i ako smo to i napisali, zašto onda ne možemo tako i da ga pročitamo?
- To su naše reči, naša mišljenja, u čemu je problem? - Preuzeti odgovornost za ono što smo napisali
- Ne, ne, ne. Čekaj, čekaj…
Sačekaj malo, Martine. To je zato što te poznajem.
Sve ti smeta u ovoj školi- ja ti smetam, profesori ti smetaju. Dobro te poznajem.
- Ne, ne poznajete me.
- Poznajem te. - Ne, ne poznajete me.
"Nemojte slediti mene, sledite dete.“
Ne želimo instruktore, želimo pedagoge.
To je lako. Teži deo se sastoji
u pomaganju osobi da se podstakne njen normalan razvoj.
Ako želim to da postignem, onda moram poznavati čovekovu unutrašnju prirodu.
Koji su njegovi talenti?
U kom uzrastu se javljaju ti skriveni potencijali? Kako deca uče?
Ali, on nije u toku sa detetovim razvojem, ne posmatra ga.
On, u suštini, ne poznaje dete, ne zna nijedno dete ponaosob. Umesto toga, zna veliki broj teorija.
Tako, imamo odraslu osobu koja zna šta dete mora da učini, ali je u isto vreme pomalo slepa- uzimajući u obzir stvarnost.
Drugim rečima, u središtu obrazovanja je dete.
Tako da, obrazovanje se izjednačava sa ispunjavanjem
detetovih potreba a ne naših.
Deca se rađaju sa stvaralačkim potencijalima, ona su kreativna, radoznala, vole da posmatraju.
U školi se mogu desiti dve stvari:
1) praćenje ovog procesa i podsticanje deteta na aktivnosti pomoću kojih će razviti taj potencijal ili 2) blokiranje tog procesa.
U suštini, mogli bismo reći da ljudsko biće ima prirodnu sklonost ka učenju.
Možemo reći čak i to da učenje nije nikakva ljudska vrlina.
Pa, čak i smelije od toga- čovek ne može a da ne uči.
To ste i sami primetili. Dete vas stalno pita - "Zašto ovo? Zašto ono? “
Suština nije u tome da ga vi terate da se ono zainteresuje i postavlja pitanja, radoznalost je deo njegove prirode.
To što ima čulne organe, dovoljno je za razumevanje sveta, zar ne?
To što ima mozak i može da misli, rasuđuje, zamišlja, stvara, mašta.
Međutim, škola čini upravo suprotno - ućutkuje ga.
Prema tome, ako obratite pažnju, kako deca rastu,
polako počinju da gube radoznalost i volju za učenje.
Dvanaestogodišnje dete
će retko posegnuti za knjigom nakon časa,
samo mali broj njih će to učiniti.
Zašto? Zato što je već sit toga da mu neko stalno govori šta treba ili ne treba da uradi
i zato što je izgubio svako interesovanje za učenje.
Detetov um poseduje takav kapacitet za učenje koji je, u kvalitativnom smislu, nadmoćan ako se uporedi sa umom odrasle osobe,
zato što je prirodno tako stvoren da raspoznaje sve ono na šta naidje (ŠTA JE OVO? ZAŠTO PTICE LETE? KAKO TO RADI?)
i upravo to je način na koji um stvara i razvija sebe.
Za nekoliko godina nauči kako da kontroliše svoje telo,
u stanju je da komunicira na različitim jezicima, razume prirodne zakone i karakteristike kulture u kojoj živi.
Čitav ovaj složen i predivan proces odvija se nesvesno.
Uči potpuno sam i sa minimalnim ulaganjem truda.
Od svih stvari koje učimo u školi, čak iako smo mnogo toga naučili,
malo toga nam je zaista potrebno u svakodnevnom životu.
Možda je pogodno imati škole, ali mislim da one nisu neophodne.
Smatram da one mogu biti veoma, čak i previše, pogodne za društvo, ali mi možemo da živimo bez njih.
Zbog toga što možemo da živimo iako ne znamo šta su logaritmi, ali ne možemo da živimo
ukoliko ne znamo kako treba da se odnosimo prema ljudima, hodamo ili upotrebljavamo neki alat.
Deca uče sve ovo kroz igru.
Od rođenja deca imaju sposobnost da grade i oblikuju svoju ličnost
učeći od svega što ih okružuje,
kroz igru i istraživanje sveta oko sebe.
Deca upijaju kulturu, prihvataju kulturu svojih roditelja,
što se posebno može videti na primeru jezika.
Kontekst ljudske kulture sačinjen je od brojeva, slova i reči koje dete uči.
Isto kao što uči da hoda jer odrasli hodaju.
Stoga, kad se rodi jedno ljudsko biće,
njegova biologija ga "ne tera“ da bude ljudsko biće.
Potrebno mu je ljudsko okruženje.
Sve što nas okružuje igra značajnu ulogu u našem procesu učenja.
Trenuci koje smo proveli s nekim, stavovi naših roditelja,
emocije, opredeljenja, verovanja.
Sve je deo te okoline u kojoj gradimo sebe.
VREME, PROSTOR, EMOCIJA, AKCIJA, MISLI, SAVETI, UKUSI, OBIČAJI, RAZLOZI, REAKCIJE, FILOZOFIJA, STRUKTURE, UVERENJA
Pitanje onda glasi:
kakvo to okruženje mi nudimo svojoj deci ako su današnji odrasli ljudi proizvod takvog okruženja?
Zato što dete ulazi u jedno dogmatično okruženje
- "Sedi ovde! Ostanite u svojim klupama u narednih 6-7 sati!“ Užas!
Ako imamo porodicu u kojoj je vezivno tkivo veoma slabo a nivo nasilja veoma visok,
dete će, verovatno, biti agresivno.
Neće sasvim sigurno biti agresivno, ne govorim to, već govorim o tome
da u nasilnom okruženju nasilje veoma lako proizvodi nasilje.
Dete daje ono što dobija.
Zbog toga moramo stvoriti zdravu i mnogo topliju atmosferu u učionicama.
Studije pokazaju da bi se danas 98% dece uzrasta 5 god. mogla smatrati genijima.
Ona su radoznala, kreativna, umeju da razmišljaju na različite načine, rešavaju probleme,
tj. imaju otvoren um.
Problem je u tome što posle 15. godine, samo 10% te dece zadržava ove sposobnosti.
Dakle, ono što želim da kažem je to da iza granica našeg uma,
naše svesti, mi smo svi geniji.
I, zapravo, ono što pedagog mora da nauči to je da njegovi đaci
treba da imaju otvoren um kako bi omogućili da sva ta znanja, kreativnost i genijalnost,
koje nose u sebi, izađu na površinu.
Ako se setimo velikih ljudi u istoriji čovečanstva,
svi oni su bili veliki sanjari, dakle, imali su ogromnu maštu.
Kao ljudska bića mi smo rezultat prirodne adaptacije i evolucije koja traje više hiljada godina.
Imamo u sebi sve one karakteristike koje su nam omogućile da preživimo, menjamo se i rastemo.
Od nagona za hranom, kad smo gladni, do dečje unutrašnje radoznalosti za istraživanje sveta oko sebe.
Ovaj potencijal čeka da mu dozvolimo da se ostvari.
OTKRIVAJUĆI, ČINEĆI, PRIČAJUĆI, IGRAJUĆI SE
To možemo videti u spontanoj dečjoj igri,
kod današnjih adolescenata, njihovog bunta i potrebe da promene stvarnost u kojoj živimo.
Zašto insistiramo na ubijanju njihove spontanosti i kažnjavanju njihovog buntovništva kad su to,
jednostavno, karakteristike koje nam ukazuju na njihovu potrebu da razviju svoje prirodne, ljudske, unutrašnje potrebe?
Dete ima svog unutrašnjeg učitelja, posebno u ranim fazama,
koji ga pokreće na učenje, otkrivanje, kretanje,
ohrabruje ga da učestvuje, radi, ponavlja modele ponašanja,
što ga najzad dovodi do odluke da želi da prestane sa ponavljanjem nečega što je savladalo.
Posmatrajući dečje ponašanje otkrili smo da ona koriste kriterijeme svojstvene poznatim istraživačima,
dakle, iste kriterijume. Naravno, na različitim nivoima složenosti, zar ne?
Ali, ne postoji dete koje nije temeljan posmatrač,
ne postoji pronicljiva devojčica koja naposletku ne izvede nekakav eksperiment.
Kako da ih nateramo da budu kreativnija? Ona to već jesu!
Sve što treba da učinimo je pružiti im priliku za izražavanje te svoje kreativnosti
na razne načine.
Ako nastave to da čine, sutra mogu postati naučnici,
umetnici.
Treba ih pustiti.
- Prestani! Daj, Martine, nema potrebe za tim. Šta ćeš time postići?
- Oni dovode u pitanje sistem ocenjivanja, npr. kažu da su nama bitne samo završne ocene
Nije nas briga da li uče ili ne, da li su razumeli nešto ili ne.
-Daj, Martine!
- Dobro, znaš li zašto radim ovo? Zato što ću se bolje osećati! Što si tako tvrdoglav?
- Štaviše, čak ih gonimo na to da se medjusobno takmiče, na izvestan način.
- Da li i ti tako misliš?
-Vidite, ne mislim da greše, što se tiče predloga, daleko od toga.
Očigledno, nešto u vezi sa strukturom škole njima nanosi štetu.
- Slušajte, Havijer, mislim da ono što danas deci nanosi štetu je samo društvo.
I sa takvim društvom, kakvo je danas, najbolje za njih je da idu u školu. Zar se ne slažete s tim?
- U redu, ali ovo je duboko… Da, znam, ali…
- Izvinite? Da?
-To je sve što sam naučio u školi za proteklih 5 godina.
Da li znate šta će se desiti sa tim znanjem?
Sve ću zaboraviti.
Štaviše,
već sam i zaboravio.
"Učenje nije halapljivo gutanje ideja, već stvaranje i osvežavanje istih."
Tako danas izgleda obrazovanje- treba utuviti što više informacija u glavu jer mislimo da su informacije ono što nam je potrebno.
Pitanje koje ja postavljam glasi:
"Koliko toga smo zapamtili od svega onoga što su nas učili u osnovnoj školi, npr?
Koliko toga smo zapamtili iz srednje škole?“
Ali, sa ovakvim načinom predavanja niko se ne oseća motivisanim.
Đak misli da sve što mora da učini jeste da ponavlja, ponavlja, ponavlja… dok mu ne uđe u glavu.
Ponovite za mnom:
aktinijum,
"Ac 3, metal…!
Tako.
Kad ponavljam, kad ponavljam,
nešto što su mi rekli da moram da ponovim,
ja tako postajem samo ponavljač.
"Dezoksiribonukleinska kiselina,
dezoksiribonukleinska kiselina,
dezoksiribonukleinska kiselina …
Da li ja to razumem ili ne, nije važno. Važno je samo da to ponovim na isti način.
"Dezoksiribonukleinska kiselina,
dezoksiribonukleinska kiselina, dezoksiribonukleinska kiselina …",
Ako od deteta zahtevam više nego što mu njegove sposobnosti dopuštaju, tada izazivam stres kod njega.
"Dezoksiribonukleinska kiselina,
dezoksiribonukleinska kiselina,
"dezoksiribonukleinska kiselina … "
Učenje postaje mučenje,
teškoća
i dete prestaje da uči.
Sve što možemo da naučimo u školi, iz dana u dan,
stavljamo u drugi plan ukoliko to nije rezultat naše odluke ili našeg izbora.
To su samo hladne činjenice, prazne reči koje ćemo zaboraviti s vremenom.
Informacija ili znanje mogu se čuvati u našem mozgu, knjizi ili kompjuteru.
Ali, razumevanje je alat koji neprestano raste,
i poseduje jedinstvene karakteristike, koje se razlikuju od osobe do osobe.
Ono obuhvata stvaranje i uspostavljanje veza između kriterijuma,
rešavanje problema i izgradnju novog znanja.
Deca nisu bila roboti koji su, jednostavno, kopirali i ponavljali stvari tek tako,
veoma svesno se motrilo na njihovo ponašanje.
Ta ideja će stići do njega, nekako će je upiti kroz vlastito iskustvo.
Ako učenje nije uživanje, onda ni nema pravog učenja.
I, povrh svega, genije koji se krije u svakom detetu neće se otkriti,
niti će obogatiti ostale učenike kao ni samog učitelja.
Istinsko učenje može nastati samo na osnovu interesovanja, volje, radoznalosti
i poreklo učenja je daleko iza granica razuma.
Ono podrazumeva mnogo više od analiziranja i povezivanja ideja.
Učenje je dubok proces čiji je rezultat stvaranje veza između osobe i okruženja.
Zato što postoji neurološki princip koji kaže:
ljudski mozak najviše voli da saznaje,
ali da saznaje sa uživanjem i zadovoljstvom, što je jedan oblik igre. "
Prvo nam se razvija emocionalni mozak, a tek nakon toga logički mozak
i takva logika je onda valjana, dobra, potpuna.
Divno je posmatrati... taj trenutak otkrića,
koji je, zapravo, istinski trenutak učenja. Dete nikada neće zaboraviti taj trenutak
kad je konačno shvatilo ’zašto’.
Znanje se ranije moglo naći jedino na fakultetima i bibliotekama
i pristup tim institucijama bio je neophodan za učenje.
Danas, slobodan pristup informacijama, virtuelnim bibliotekama, zajedničko građenje znanja,
ne samo da dopušta mogućnost svima da slobodno
i u što većem broju dobiju to znanje, već se ono i neprekidno ažurira.
Ono što danas možemo naučiti u školi, možda će
-za 4 godine, kad dete završi školu,
biti potpuno zastarelo.
Obrazovanje, s pojavom škole kao institucije, ograničeno je školom
i izgubili smo vezu s prirodom.
Danas čitamo o kriterijumima objavljenim u knjigama,
a problem je u tome, pošto su mnogi od njih tačni,
zašto bi to onda bilo predmet diskusije?
Ali, na taj način mi deformišemo proces obrazovanja čija je osnova otkrivanje
a ne samo učenje istina.
Ništa se ne treba predstavljati kao pouzdano tačno, oni će biti upoznati sa raznim temama,
ali u isto vreme će postavljati pitanja i zajedno raspravljati o njima, je li tako?
LOPTA NAPRAVLJENA KOD KUĆE
KOMŠIJSKA KUĆA.
KUPLJENA LOPTA.
IZGUBLJENA LOPTA.
"Ono što treba da naučimo, naučićemo kroz iskustvo.“ - Aristotel
Na svim nivoima, ljudska bića uvek nauče ono što rade.
Potreban im je napor da bi naučili nešto što ne rade.
Prvo ide akcija a zatim spoznaja,
a mi kretanje nekad shvatamo kao nešto negativno,
međutim, ispostavilo se da je pokretljivost usko povezana sa spoznajom.
Igra je izazov za nešto nepoznato.
Izazov, u smislu, šta se može desiti, jer kad se dete igra ili nađe pred takvim izazovom,
ono započinje akciju da bi nešto pokrenulo.
U obrazovanju uvek nešto pokrećemo.
Idemo u školu da naučimo nešto,
očigledno je da ne idemo tamo, samo zbog igre,
ali igrajući se mnogo toga naučimo.
Učimo u prirodi kad se upustimo u avanture,
tragajući, istražujući, pronalazeći, eksperimentišući...
Kada ga povežete s prirodom, dete može sve da uradi.
Odlazak u takvu školu je zadovoljstvo zato što svakog dana imamo toliko mnogo stvari da istražimo,
eksperimentišemo s njima, budemo zahvalni za to što smo živi.
Zadatak pedagoga, prema tome, u svakom periodu jeste upoznavanje sa tajnama, izlaganje činjenica
o prirodi koje, iako su već definisane od strane nauke, nisu objašnjene učeniku.
I to na takav način da se učenik oduševi njima i pokuša da pronađe objašnjenja.
Decenijama je trajao pokret pod nazivom "aktivna škola“,
u kojoj dete radi i proizvodi daleko od školske klupe.
Ali, to nije ništa novo. Pijaže je to napisao ’50-ih godina,
međutim, nije sprovedeno u delo, iz čiste lenjosti.
Početkom 20. veka pojavile su se razne pedagoške metode,
zastupnici ovih ideja iz raznih delova razvijenog sveta, stavili su u prvi plan iskustvo u čijem je središtu delanje,
sloboda i stvaranje nezavisnog procesa učenja,
preispitavši čitavu strukturu tradicionalnog školovanja.
Međutim, sredinom veka sve ove revolucionarne ideje počele su da padaju u zaborav
zbog straha od totalitarnih država.
Dakle, metod je u potpunosti fokusiran na dete koje uči.
Naravno, moramo da imamo neke fizičke predmete,
opipljive, kojima će deca rukovati i sa kojima će eksperimentisati.
Sve što imamo u osnovnoj školi je za upotrebu, to su sve opipljivi predmeti.
U toku procesa učenja dete shvata da, ukoliko pogreši, materijal ima tu sposobnost da sam ispravi grešku.
Obično, odrasli nisu ti koji treba da ispravljaju decu.
Dete treba da ispravi samo sebe.
Takođe, imamo priliku da vidimo kako deca ispravljaju jedna drugu.
Smatram da su, sa pedagoške tačke gledišta, greške i zablude dobrodošle.
Zapravo, nauka je oduvek imala više zabluda i grešaka nego tačnih odgovora.
Ona napreduje, vidimo da napreduje kad postigne neki uspeh,
ali upravo su greške to što omogućava naučnicima da napreduju.
Ako čujemo da dete kaže -"Nema veze ako pogrešim, zato što učim.“
Jer, ovde niko ne treba da pobedi, svi smo tu da bismo nešto poboljšali.
Izumitelj električne sijalice imao je više od hiljadu neuspešnih pokušaja pre nego što je uspeo.
Kada ga je novinar upitao kako izgleda pogrešiti više od hiljadu puta, odgovorio je:
"Nisam pogrešio 1000 puta, električna sijalica je rezultat eksperimenta sačinjenog od 1000 koraka."
Kao što je slučaj s naučnim otkrićima, neformalno obrazovanje je rezultat duboko haotičnog procesa,
tokom kog čovek traži uzročne i logičke veze, u kom se smenjuju harmonija i haos.
Ali, ovaj metod učenja potiče od pitanja koje je unutar haosa, a ne od odgovora iz harmonične sredine.
Od trenutka kad se rodimo, društvo
nas čini sve većim neznalicama jer su nam dati odgovori na sva pitanja.
Daje nam unapred smišljene odgovore- fabrikovane u oblasti filozofije, politike, pa čak i religije.
Na taj način, sprečava postavljanje pitanja i guši sposobnost za učenje.
Smatram da, ukratko, možemo reći da su škole orijentisane na odgovore.
Umesto toga, učenje koje se dešava van učionice, kao i unutar nje,
orijentisano je na pitanja, istraživanja,
gde se odgovor na kraju pojavljuje, ali nije u centru samog procesa.
Šta onda pedagog treba da čini? On treba da pomaže u otkrivanju a ne u nametanju odgovora.
O važnosti pitanja svedoči i pojava antičke grčke filozofije,
gde je učenje nastajalo kao rezultat ponovnog razmišljanja i unakrsnog ispitivanja.
Ukoliko je priroda učenja takva,
zašto onda insistiramo na strukturisanju, ograničavanju, uslovljavanju i klasifikovanju?
PLAN I PROGRAM
Tako uče sva živa bića, kroz interakciju s drugima i s okolinom,
a ne pomoću plana i programa koji je neko prethodno smislio.
Vreme provedeno u školi se, stoga, može poistovetiti sa zamajavanjem, u smislu-prisiljeni smo da verujemo da će neki unapred određeni plan
omogućiti učeniku da napreduje na način na koji taj plan i program predviđaju.
Prema tome, školovanje je linearno,
prvi korak, drugi korak, treći korak,
a deseti korak će uslediti nakon devetog.
Međutim, proces učenja je drugačiji. Osoba može postupno
i linearno da napreduje, jedan, dva, tri i zatim skoči do 10. koraka.
Plan i program je sažet vodič za izgradnju znanja zasnovanog na pređašnjem iskustvu.
Ali, ako je učenje proces koji karakterišu raznovrsni i individualni postupci,
zašto ga forsiramo za postizanje određenih ciljeva?
Ciljevi edukacije u današnjem svetu su, uglavnom, postavljeni tako da nemaju nikakve veze sa učenikom, detetom
"Očekuje se da postane dobar građanin. Očekuje se da bude sposoban za učestvovanje u ovom takmičarskom društvu, itd“.
Na taj način, dete počinje da shvata kako ljudska dela nisu pokrenuta nekim
unutrašnjim motivima ili zahvaljući vezi sa prirodom, opažanjem, osećajnošću prema životu,
već da ih motiviše nešto spolja Učim da bih položio ispit,
ne čitam da bih saznao nešto, ne interesujem se za životinje zbog toga što ih volim.
Ne, ne, to je zato što su danas životinje na dnevnom redu, posle toga doći će nešto drugo
Ako ne probudim njihovo interesovanje i ne razvijem njihov stvaralački potencijal, tada stvaram robote sa ciljevima
i zbog toga će 60% ili 70% dece sa divnim potencijalom biti zanemareno.
- Ponovite još jednom:
"aktinijum, Ac 3, metal!"
Ponovo
"Aktinijum, Ac 3, metal",
"Aktinijum, Ac 3, metal",
"Aktinijum, Ac 3, metal"
"Aktinijum, Ac 3, metal"
Činim to zato što ću na taj način dobiti nagradu, imaću ovakav ili onakav auto.
I ako to znači da ću morati da kalkulišem i gazim ljude oko sebe,
da lažem i laktam se, baš me briga.
Čemu vodi ovakav pedagoški pristup? On stavlja akcenat na postizanje rezultata.
U toku odrastanja škola i društvo nas nagone da usvojimo spoljašnje motive za postizanje ličnih ciljeva,
pa nam je zato teško da shvatimo da bi neko učinio nešto ne očekujući ništa zauzvrat,
osim same radosti davanja.
Međutim, malo dete nema nikakav cilj ili interes,
ono, jednostavno, uživa u odrastanju, šeta jer oseća čisto zadovoljstvo u samoj šetnji i istraživanju,
a to utiče na njegov razvoj.
Njegovi motivi nisu konačni ciljevi ili rezultati već sam proces.
To znači da nemamo neke određene ciljeve, kad su u pitanju dečji životi,
ne treba da nauče određene stvari, ne treba da se ponašaju na određen način, to nisu naši ciljevi.
Plan i program kojim se ovde rukovodimo je program koji je fokusiran na sam proces,
dete se bavi njime, učestvuje u njemu i poznaje ga.
Zbog toga nije pedagog glavna zvezda filma,
glavna uloga ne pripada planu i programu, već pripada detetu koje,
uz pratnju odrasle osobe, čija je svrha da bude posrednik,
dolazi u kontakt sa znanjem koje ga privlači i odvija se samo od sebe.
Ovako se, kao što sam rekla, poštuje detetov ritam,
tj. ne postoji pritisak i prisiljavanje deteta da postigne određeni cilj u određenom periodu.
Ako je jedan od mojih ciljeva za ovo polugodište da deca nauče da napišu svoje ime,
biću zabrinut i umesto da vidim dete, videću samo cilj,
i trudiću se da nateram dete da se prilagodi tom cilju.
Ukoliko želim da dete nešto nauči
i živi spontano, da tako kažem, ono će to svakako naučiti usput,
a ja neću brinuti zbog toga, nego ćemo glatko stići do tog cilja i uživati u samom procesu.
Na kraju, deca nisu samo uživala u tom periodu od 20 godina.
Imaće lepe uspomene na svoje školske dane, što mnogo znači, -
ali, takođe, mnogo će bolje sprovoditi u delo ono što su naučila ,
i sa boljim rezultatima na duže staze.
- Mikaela, reci mi zašto si tako nepopustljiva kad je taj govor u pitanju?
- Zato što hoću da izrazim ono što mislim i osećam.
- Mila, svi žele da čine ono što vole, ali često moramo da se bavimo i onim što ne volimo.
- Izvinite, ali ja se ne slažem s tim.
- U redu, razumem te, ali… - Slušaj, Mikaela, zar ne želiš da maturiraš,
dobiješ diplomu, posao, da postaneš neko?
- Ali…
ja već jesam neko!
"U suštini, postoje samo dela ljubavi. To znači - davati život i povećavati njegovu snagu.
To je proces koji se razvija i pojačava istovremeno."
Stoga, postoje dva osnovna pedagoška pravca.
Prvi glasi- "Moram da prilagodim dete kulturi"
a drugi- "Moram da prilagodim kulturu detetu.“
Drugim rečima, to je pedagoška levica ili desnica, vrlo je jednostavno.
Negde u sredini mora postojati istina.
Škola je izgrađena na temeljima ideje koja prevazilazi njene okvire:
verovanje da je dete neispisana tabla
i otuda se detetova ličnost može uniš*** i ponovo izgraditi intervencijom,
u skladu sa spoljašnjim potrebama.
Na dete se gledalo kao na predmet istraživanja,
kao na pacova u jednoj ogromnoj društveno-istorijskoj laboratoriji,
čiji je glavni cilj bio da oblikuje ljudsko biće (prema svojim potrebama).
To je tipično ljudsko razmišljanje, zar ne, verovanje da će šume propasti ako se ne pobrinemo za njih?
Dovoljno će biti da ih ostavimo na miru, kao i uvek.
Sve šume koje i danas postoje, postoje samo zato što se ljudi nisu umešali.
Ali, čovek misli da će napraviti više, da će poboljšati nešto ako interveniše.
Seme jednog drveta sadrži sve informacije koje su mu potrebne za razvoj.
Okruženje u kom drvo raste ima sve što je drvetu potrebno da bi se razvilo,
ali taj razvoj zavisi od unutrašnje strukture semena.
Svaka reakcija na spoljašnje uslove isplanirana je unutar svakog živog bića,
bilo da je u pitanju drvo ili čovek.
Formiranje vitalnih organa, skeleta, tkiva,
naših osnovnih karakteristika,
samo je rezultat unutrašnjeg, autonomnog procesa
kome nije potrebna ljudska intervencija,
u kome majka samo obezbeđuje osnovne elemente, ali ne upravlja procesom.
Svaka ćelija poseduje unutrašnju strukturu, koja joj omogućava da zna, nesvesno,
koje su njene potrebe u svako doba, kako okruženje treba da izgleda,
da bi zadovoljila svoje unutrašnje potrebe, što je genetski precizno dato,
da bi ta ćelija mogla da ostvari svoj pun potencijal.
Drugim rečima, cilj života je živeti i samoostvariti se,
a da bi se došlo do toga, organizmu je potrebno da bude u okruženju koje poštuje
i zadovoljava njegove unutrašnje potrebe.
Postojao je jedan baštovan koji je toliko voleo svoje biljke,
i vodio posebnu brigu o njima, tako da, čim bi one počele da klijaju, on bi teglio njihova stabljike.
Šta se dešavalo potom? Biljke bi se ili deformisale, ili bi uvenule.
Drugačije rečeno, rast je nešto urođeno, ništa ne treba na silu tegliti.
Ne moraš nekoga terati da učini nešto, treba samo osigurati da je snabdeven onim što mu je potrebno.
Kako bi preživela, ova ćelija ima određene osnovne potrebe:
hrana, sigurnost i, možda, najvažniji element od svih ,
koji je omogućio celokupnu biološku evoluciju-
LJUBAV
Jednom kad ćelija dobije sve što joj je potrebno, može početi da se razvija i ostvaruje sebe.
Ljubav je potrebna u svim razvojnim periodima tokom života.
Za vreme trudnoće, ona prati i pruža zaštitu fetusu u materici,
zatim sledi fizički kontakt, emocionalna podrška, izražavanje, gestovi, zvuci,
čak i razumevanje, prihvatanje, poštovanje i verovanje ljudima.
Ako je ljubav neophodna za razvoj i učenje,
zašto mi onda obično podučavamo koristeći pretnje, kazne, vršimo pritisak, zaboravljajući na ljubav?
I šta činimo mi odrasli?
Moramo da ih nateramo da rade ono što želimo
i tu počinjemo sa kaznama i nagradama.
"Ne. Ocenjivaću te i testirati i moraćeš da položiš ispit, jer u suprotnom,
poslaćemo roditeljima izveštaj o tvojim lošim ocenama i roditelji će te grditi i…
bla, bla, bla, snosićeš posledice.“
Nedostaje nam kapacitet da volimo,
naša ljubav je često u grču.
"Volim te ako se slažeš sa mnom, a ako se ne slažeš sa mnom, onda te ne volim. Mi obično, na taj način volimo nekog.
Kad se osoba ne oseća voljenom ili kad je u sukobu
sa sobom zbog toga, tada počinje da gradi lažnu sliku o sebi, priča o sebi nerealistično.
Što je bol jači, to se više osoba distancira od realnosti.
Ako sam primoran da učinim niz stvari,
koje me uopšte ne zanimaju,
iako sam realno motivisan kroz nagrade, kazne, ocene ili slatkiše,
moje potrebe mogu biti drugačije.
Ali, ja ne mogu da se bavim sopstvenim potrebama zato što sam primoran da činim nešto drugo,
i na taj način gubim vezu sa svojom suštinom, svojom životnom silom.
Osnovnim potrebama se manipuliše putem nagrada i kazni..
Kad nam nedostaju ljubav i zaštita, činimo sve da bismo to dobili,
stvarajući mehanizme ponašanja koji nam omogućavaju da preživimo.
Počinjemo da uslovljavamo sebe.
To dete ne uči da bi nešto naučilo, niti čini nešto jer u tome uživa
i jer se oseća ispunjenim, čini to jer će, u suprotnom, izgubiti sigurnost i ljubav i imaće osećaj kao da umire.
Čitavo njegovo ponašanje postaje uslovljeno strahom.
Ono što se danas dešava u školama, uopšteno govoreći, jeste širenje straha.
Osoba je ograničena, umesto da bude obrnuto. Samo postavljanje ograničenja predstavlja strah.
U strukturi našeg uma, kad stvaramo nešto na osnovu sopstvenog verovanja,
strah je taj koji nam ne dozvoljava da stvaramo nešto što nije u skladu s tim verovanjem.
Kad se približimo samoj ivici svog verovanja, osećamo se uplašeno.
To je mehanizam za uspostavljanje kontrole, mehanizam za ’etičku’ manipulaciju.
Ako se dobro ponašaš, daću ti dobru ocenu. To je bihejvioralni obrazac,
moćan obrazac ponašanja koji je naneo toliko štete našem društvu.
Bihejvioralni manifest iz 1913. god. promovisao je ideju
o predviđanju i kontroli ponašanja.
Kroz eksperimente s pacovima, drugim životinjama i njihovim uslovljavanjem,
razvila se nauka o društvenoj kontroli,
koja je našla primenu u planiranju temelja za moderno obrazovanje,
publicitet, politička propaganda, militarističko obučavanje i postupci torture u praksi.
Masovna manipulacija putem straha.
Sve, potpuno sve što vidimo u našem svetu zasnovano je na strahu.
Strah od promene, strah od napredovanja, strah od toga da budemo ono što jesmo,
strah da volimo, strah da otkrijemo svoje pravo lice svetu.
JA SAM PROSEČAN
Tako smo stvorili društvo u kom se ljudi bave poslovima koje ne vole,
samo da bi zaradili novac, da bi stekli nekakav društveni status. Drugim rečima, stvorili smo društvo samoobmane.
"Imam takvu i takvu diplomu, taj stepen, imam… "
A, zapravo, to što imamo je upravo ono što nas odvaja od našeg pravog identiteta,
to je ono što nas vraća osećanju straha. "Moram da se pretvaram da sam nešto što nisam."
JA SAM ODLIČNA
Deca koja su pohađala ovakve škole,
veselo nam pričaju da ne osećaju takav pritisak,
jer su tokom svog detinjstva i adolescencije otkrila da čine nešto za svoje
lično zadovoljstvo, lični cilj i to za njih predstavlja čast.
Važna je volja za životom. Bez nje , život
nije vredan življenja, zar ne?
Deca nam pokazuju tu volju za životom koju smo mi odrasli izgubili.
Stoga, prvo pitanje bi trebalo da glasi:
Da li negujem detetovu volju za životom ili ne?
Odnosno, kad dobro brinemo o detetu,
a to znači poštovanje njegovih životnih faza uz pratnju odraslog,
koji je dorastao tom zadatku, sa nizom granica koje će mu pomoći da se razvije u snažnu osobu, gde se neguje,
dete će poželeti da izgradi nešto sa drugima iz ljubavi.
Ako dete uvek čini ono što mu govore odrasli,
u jednom trenutku otuđuje se od samog sebe.
Za promenu, ako se naviknu da prate svoje impulse, u tom slučaju, ostaju povezani sa svojim unutrašnjim bićem, ,
znaju šta žele, znaju ko su.
Štaviše, deca vas sama vuku za rukav i bukvalno vam pokazuju ili govore šta im je potrebno,
suština je u tome da ih slušamo i sarađujemo s njima u njihovom traganju.
Jedan od opisa živih organizama glasi da su oni autopoetični,
- organizmi sa sposobnošću za neprekidno razmnožavanje,
a njihovi međusobni odnosi nikada ne funkcionišu putem davanja instrukcija, već se odvijaju u skladu sa životom, razvijanjem i napredovanjem.
To jest, priroda ne izvršava naređenja iz spoljnog sveta,
već se, prosto, sastoji od povezanih, svesnih celina koje se razvijaju nezavisno unutar prividnog haosa.
Drugim rečima, podsticaj nije neophodan, mi uopšte ne moramo da motivišemo dete.
Ako žele nešto da učine, deca će to i učiniti, a ako ne žele, e pa, onda to neće ni učiniti. Ali, motivacija kao takva
nije im potrebna da bi nešto obavili kako treba,
jer ona unapred znaju da li će nešto uraditi dobro ili ne.
Činjenica da mogu da biraju i instinktivno pronađu ono što ih interesuje,
podstiče ih da otkriju svoje lične talente.
To postaje vaša vlastita odgovornost a ne odgovornost sistema.
Odnosno, ono što želim da budem je moja vlastita odgovornost
i dete postaje toga svesno od ranog detinjstva.
Ćelija ima membranu koja je deli od spoljašnje sredine.
Ova membrana je semipermeabilna, što znači,
da dopušta ulazak onoga što joj je potrebno iz spoljašnje sredine kad god joj to zatreba.
Jedini uslov je da joj u spoljašnjoj sredini bude na raspolaganju to što je potrebno,
ali bez nasilnog guranja i narušavanja sigurnosti i zdravlja same ćelije.
Na taj način, organizam je sposoban da stvara i ostvaruje sebe.
Tako učimo od kulturne sredine.
Rasprava o tome šta je urođeno a šta stečeno nema konačan odgovor,
zato što i jedno i drugo deluje unutar složene interakcije koja iziskuje ljubav i poštovanje.
Na taj način, organizam kroz stvaralaštvo izražava sebe,
iznosi nešto što je izgradio istovremeno poštujući sopstvene potrebe.
S osnovnim razumevanjem, ono pokušava da raspozna
u kom trenutku se nalazi, šta mu je potrebno, šta želi, šta će ga najviše pokrenuti..
Jer, na kraju krajeva, dete će načiniti te korake i niko ne uči pod prisilom.
Zapravo, učenje se nikad ne dešava ako se upotrebljava sila.
Detinjstvo je nešto predivno, čista radost.
U tom smislu, verujem da je dobro svako
obrazovanje koje neguje tu radost, detetovu volju za životom.
-Dobro, deco, sledeće nedelje imamo poslednji test.
Da li ste pročitali knjigu? Kratka je, kratka je.
- Nisam, profesorka. Godina je skoro završena. Dosta je bilo. Šta će meni sve to? Ja želim da budem balerina.
Nemam nikakvu korist od toga. -Naravno da ne, kao da balerine ne uče.
- Meni će biti od koristi, upisaću marketing, tako da će mi pomoći.
- Ni meni to nije potrebno, profesorka.
Zašto gubimo vreme učeći nešto što nikom ne treba?
- Da, naravno, to ničemu ne služi. - Kao i pismo koje sam napisao.
- Opet to pismo! Prestanite, deco! - Mene zanima to pismo.
- Da vidimo… Šššš! Hej, hej! Da vidimo…
- Ti i ti! Hej, devojčice, tebi se obraćam!
Vaši profesori se trude da vam pomognu
da zapamtite bar nešto, ali vas nije briga.
- Sad je dosta! Mariela, dosta! Saslušajte me. Da vidimo, šššš… Tišina!
- Hajde, Martine, molim te, objasni mi šta je to u vezi s pismom. I ti isto, Mikaela.
Govorili su u ime svih drugova iz odeljenja o tome kako je bilo užasno.
- I ja se slažem, profesorka, ali, kao što ste rekli…
- Šta je bilo, Huan?
- Mogu li da izađem na minut? Ne. Ostalo je 10 minuta do zvona, sedi da nastavimo. Molim vas…
-Vidite da smo svi drugačiji. Njega je baš briga, on je ameba.
"Oseti svoju dušu, slušaj svoje srce.“ – Rudolf Štajner"
Zašto je neophodno razdvajati decu po uzrastu?
Zato što nam se time nešto sugeriše;
sugeriše nam se to da deca istog uzrasta imaju iste afinitete,
iste sposobnosti, iste… da su sva ta deca ista,
Naravno, ako smestite malo dete u okruženje koje će ga navesti da poveruje da je isto kao i svi ostali,
i sav svoj trud usmerite tako da ga naterate da poveruje u to,
dete će početi da se oseća isto i biće sklono tome da se ponaša kao i drugi, što dovodi do homogenizacije.
"Ovo dete previše priča, trebalo bi da bude ćutljivije, ovo dete premalo priča, trebalo bi da bude pričljivije.
Ovo dete se premalo igra, trebalo bi da se igra više,
ovo dete je hiperaktivno, trebalo bi da bude mirnije. Šta god da uradi, ispada da je to pogrešno.
Izgleda da, na kraju, mora postati "standardno dete“ koje sve radi "pola-pola“.
Mi smo isti kao individue, zato što smo, u biološkom smislu, ista vrsta
ali sociološki i kulturološki mi smo drugačiji,
i škola to nikad nije mogla da razume.
Ona uče različitom brzinom, imaju različita interesovanja i motive,
odnose se prema ljudima na različite načine.
Pre samo nekoliko godina Gardner je ustanovio da osoba ne poseduje samo lingvističku,
verbalnu i logičko-matematičku inteligenciju, već da, takođe, poseduje mnogo različitih vrsta inteligencije
e kao i sve što je povezano s emocijama.
Raznolikost nam, na neki način, posebno ukazuje na to da smo svi jedinstvena bića.
Jedinstveni smo kao pojedinci, kao kultura i kao društvo.
Treba pravilno shvatiti i poštovati ovu istinu, i treba pomoći deci da razumeju da su razlike
između ljudi upravo to što život čini bogatijim.
RAZNOLIKOST
Kako ćemo stići do toga da cenimo ovu raznolikost ako je mi kao odrasli čak i ne razumemo?
Imati jednaka prava ne podrazumeva u isto vreme to da svi moramo činiti isto.
U današnje vreme mnoga deca čija se interesovanja i ponašanje razlikuju od onoga što je očekivano,
dobijaju psihijatrijske dijagnoze.
Kako možemo biti sigurni da nismo bolest pobrkali s dečjom raznolikošću?
To je prava epidemija, trend...
U nekim oblastima oko 10% školske dece
uzima psihotropne lekove zbog svoje navodne hiperaktivnosti.
Neurološki nije dokazano da hiperaktivnost postoji, čak nije dokazano ni da je u pitanju bolest.
Samo zato što se uklapaš u nečije dijagnostičke kriterijume, neko je odlučio da si ti hiperaktivan,
da si nadaren,
ili se nalaziš u granicama normale da bi se smatrao inteligentnim.
Ili su deca hiperaktivnija danas nego što su to bila ranije, u šta sumnjam,
jer ukoliko je to tačno, morali bismo da se zapitamo šta je uzrok problema
i čime smo doprineli tome da deca budu takva. Ili, s druge strane, deca su ista kao i uvek.
Tako da, šta smo onda to učinili kad ne možemo da ih podnesemo?
- Učiteljice, mogu li da odem po kredu?
-Rekla sam da ne može.
- Učiteljice, mogu li do toaleta?
- Sačekaj odmor. Ne može.
Kad etiketiramo dete kao hiperaktivno, čitavo njegovo okruženje se umeša,
pokušavajući da ga uspori, umiri, da mu pruži sigurnost. Međutim,
na taj način dete će postati samo još više napeto.
Stoga, moramo razumeti da, kad nekome stavimo etiketu, mi zapravo, tu osobu stavljamo u fioku,
režemo joj krila tako da ona ne može ostvariti svoj pun potencijal.
Uobičajeno, IQ test se koristi za merenje inteligencije na linearan način.
Na isti način, testovima se meri učinak pod određenim uslovima.
Međutim, ove metode ocenjivanja nemaju uvid u mnoštvo varijabli koje utiču
na razvoj, u višem ili nižem stepenu, i koje su od suštinskog značaja za obrazovanje.
Ljudsko biće je celina i iziskuje sveobuhvatno sagledavanje, integrisano i holističko obrazovanje.
Holistička inteligencija predlaže da je moguće razviti jedan tip ujedinjujuće inteligencije,
jer je holizam, jednostavno rečeno, viđenje celine.
Za nas, uspostavljanje ravnoteže između onoga što zovemo glava, srce i ruke,
predstavlja sposobnost da razvijemo ljudsko biće koje je u ravnoteži sa samim sobom, da tako kažem.
I na kraju opet nastavljamo da ponavljamo jedno te isto u obrazovanju- delimo prostor.
Ovde predajemo prirodne nauke, tamo predajemo društvene nauke i to onda nije holističko obrazovanje.
Pretpostavimo da Marijini roditelji žele za nju integrisano obrazovanje,
zbog toga je šalju u trojezičnu integrisanu školu
gde su joj na raspolaganju sve vrste sportova, preko 10 akademskih predmeta,
kabinet za informatiku, laboratorija,
mesečno organizovanje ekskurzija,
radionice za šah, glumu, umetnost, muziku, ples, klizanje, farmu, karate, jogu i meditaciju.
Unutar, kao i van škole,
integrisano obrazovanje nema veze sa količinom sredstava i brojem predmeta
već sa CELOVITIM pristupom.
Zato što se odvija na integrisanom području,
a ne segmentiranim kao u tradicionalnom obrazovanju gde se misli samo o španskom jeziku ili samo o matematici.
Umesto toga, matematika je istorija, a one su jezici i geografija u isto vreme.
To je kosmička edukacija, kako Montesori objašnjava, u kome je sve povezano sa svim.
Dakle, ako je sve međusobno povezano, ja mogu da radim nešto
i učim iz toga, kao i na osnovu nečeg drugog, zapravo, učim sve vreme.
Prema tome, ono što smo morali da učinimo, bilo je da dozvolimo deci da budu uključena u različite aktivnosti.
Škola treba da bude radni sto za eksperimente, otvorena za mnoštvo mogućnosti,
Razna iskustva... naučna, umetnička, humanistička,
i treba videti da li išta od toga u detetu budi nešto. .
U okviru ovog metoda ne postoji posebna mapa niti jedan put koji treba pratiti, baš kao što ne postoje dva ista deteta.
Ako želimo da deca budu kreativna, moramo im, s jedne strane, dozvoliti da stvaraju,
dozvoliti da se bave aktivnostima tokom kojih se spontano ponašaju.
Umetnost igra bitnu ulogu u potrazi za stvaralaštvom i izražavanjem,
zato što je to način na koji ispoljavamo svoju kreativnost i ličnost.
Od suštinske je važnosti da naše poimanje umetnosti bude što otvorenije i što manje zavisno od pravila.
Na ovaj način umetnost je osnova logike za izgradnju zajednice sa svrhom.
Ne u smislu onoga što danas nazivamo kulturnim institucijama koje se zasnivaju na lepim umetnostima..
Tako da, mi se nalazimo tamo - u središtu umetnosti.
Stvaramo bojom i muzikom, ali takođe i plesom, pozorištem, crtežima, građenjem,
pričanjem priča, skulpturama, književnošću, humorom, igrama
-sve što spontano nastaje od strane deteta jeste stvaralaštvo.
Svako ispoljava svoje unutrašnje biće kroz umetnost.
Umetnost ne služi kao alat ili instrument za učenje. Umetnost je sama po sebi
dovoljno vredna da bi se upotrebljavala kao alat za učenje.
U tom smislu, umetnost je naše pravo. Ako nemamo pristup umetnosti, nemamo holističko obrazovanje.
Mislim da emocije formiraju osnovu za životni puls, emocije nas pokreću
- pre donošenja odluke ja prvo osećam nešto.
Ne treba da osnujemo posebnu školu za "emocionalnu edukaciju“,
već treba imati na umu da je svaki pojedinac emocionalno biće
i da su naše emocije složene. Kad se bavimo međuljudskim odnosima, učimo kontekst.
Unapred znamo koja će se emocija javiti i razvićemo tu emociju.
Nijedno ljudsko biće ne može da živi u apatiji, ako je ravnodušno, niti ako je zanemareno.
Potrebni su nam ljubav, privrženost i prihvatanje od strane drugih ljudskih bića.
Emocionalno stabilna, zdrava i uravnotežena odrasla osoba može da se razvije samo ako
je u detinjstvu bila negovana s mnogo ljubavi, strpljenja i naklonosti,
i ako oseća da su joj bili pruženi ljubav i strpljenje.
Jedan od glavnih faktora ovde je pažnja. Slušanje, obraćanje pažnje.
Ali, više od deklarativnog izražavanja pažnje, potrebna je ona fizička, koja podržava i potkrepljuje.
Ne samo mesto na kom se osećaju voljenima, prihvaćenima
već, takođe, i mesto gde uče kako da izraze svoja osećanja.
Kad znaju da se njihova osećanja poštuju, nemaju problem s tim da ih izraze.
Mnogo pričam o tome sa svojim učenicima. Možda nemaš posao,
možda tvoje okruženje nije savršeno, ali ako znaš
kako da upravljaš svojim emocijama, sigurno ćeš se osećati mnogo mirnije, zar ne?
Kao ljudska bića, kao bića uopšte,
suštinski je važno da deca mogu da se povežu sa svojim unutrašnjim bićem,
s onim što osećaju, kako bi mogla da prepoznaju šta je to što osećaju.
Znati vrline koje poseduju. Moraju znati šta će moći da ponude čovečanstvu.
Trebalo bi da budu sposobna da razviju znanje o sebi, umesto
da sve vreme gledaju ka spolja, kao da se u spoljašnjosti
mogu pronaći rešenja za sve naše probleme. Učimo ih da gledaju unutar sebe.
Učimo da prepoznamo svaki alat koji nam je na raspolaganju kako bismo…
u osnovi, kako bismo se opredelili za svoju sudbinu.
Tako da svako može naučiti kako da bude arhitekta svoje sudbine, koja je naš lični izbor.
-Martine, ne želimo da na ovakav način napustiš školu.
- Tako da svako može naučiti kako da bude arhitekta svoje sudbine, koja je naš lični izbor.
- Ni ja ne želim da "na ovakav način“ napustim školu, ali mi ćemo, u svakom slučaju pročitati taj govor.
Dragi moj, uskoro ćeš se naći u svetu odraslih,moraćeš da izabereš karijeru, donosiš odluke, budeš odgovoran.
Ne možeš nastaviti sa ovakvim izmotavanjem!
- U redu, u redu… dobro. Savršeno.
- A kad ste me Vi to učili kako se bira?
" ...Rezultat obrazovanja bez slobode je život u nezadovoljstvu."
Život nam nudi mnogo opcija i mi moramo naučiti kako praviti izbore.
Zbog toga je celokupan edukativni materijal uređen tako da pruža mogućnost deci za donošenje odluka.
Okruženje koje poštuje njihove potrebe, koje im dozvoljava da se kreću, poseduje mnoštvo raznih materijala,
što im dopušta da otkrivaju, dodiruju, prate sopstvene impulse, bez nekoga ko bi pokušavao da ih podučava.
Mesto na kom učenici mogu da biraju predmete koje ne žele da slušaju
i one koje žele, prostor gde mogu da predlože svoje ideje za aktivnosti.
Otvorena škola, škola u kojoj učenici ne moraju nikome da odgovaraju na pitanja,
gde svako može da bude ono što jeste.
Dakle, onaj ko želi, može da uđe ovde ili tamo.
Tako, deca različitog uzrasta imala bi pristup svemu što je u skladu s njihovim interesovanjima.
Sloboda da uče ono što žele da nauče,
da uče u skladu sa svojim ritmom i da ne uče ono što ne žele.
Kad biraju ono što rade, to im pomaže da shvate šta je dalje potrebno da odaberu.
Na neki način, razni projekti im dozvoljavaju da isprobaju mnogo opcija
i konačno, nakon tog procesa, imaju jasniju ideju o tome ko su oni zapravo.
Dete postepeno nalazi put za svoj budući život, sigurno da će biti dobro u tome,
ako to obavlja sa što više ljubavi, veštine i posvećenosti,
bez obzira na to čime se bude bavilo - bilo da je u pitanju obućar ili lekar. Razumete?
Ne može se teoretski učiti o slobodi, a onda, nakon završetka škole,
postati slobodan. Deca moraju biti slobodna u školi.
Ukoliko ne možemo da odlučimo kakva iskustva želimo u životu, šta želimo da radimo,
onda smo vrlo ograničeni kad je učenje u pitanju.
Jedino kad imate slobodu i kad osećate da je drugi poštuju,
znaćete šta želite.
Uglavnom, deca koja ne uspevaju da dostignu taj stepen slobode,
koja postanu zavisna od drugih osoba,
nikada neće učiniti nešto što ona sama žele, već ono što drugi ljudi očekuju od njih.
Prvo moraš da naučiš kako da samostalno rešiš neku situaciju
i u toku ovog procesa javlja se osećaj odgovornosti.
Ja biram, ja činim, ja dobijam i ovako nastaje ciklus...
"donošenje odluke, snaga volje, upravljanje slobodom."
I, zatim, posle stečene odgovornosti možeš da težiš istinskoj slobodi.
Možda je najveći izazov, s kojim se suočavamo, naša sklonost da upravljamo detetovim aktivnostima.
Jedini nama poznat način na koji podučavamo jeste tako što govorimo drugima šta da čine
i kako to da učine, retko imamo priliku da samostalno donosimo odluke.
Dešava mi se često da ih pitam na času šta im se radi, a oni ne znaju.
Veoma su naviknuti na davanje instrukcija tokom časa- "uradićemo ovo, uradićemo ono."
Obično, nastavnik je navikao da on bude taj koji upravlja situacijom.
S druge strane, na ovakav način mi omogućavamo detetu da aktivno učestvuje.
Nastavnik koji više ne diktira lekcije, već se šeta od grupe do grupe
i pomaže deci, dajući im neku orijentaciju kao vodič. Onaj ko ih sluša i obezbeđuje prostor u kom će se razvijati.
Nastavnik daje predloge, ne nameće ih, već samo predlaže.
Suština nije u tome da vi imate autoritet a on ne, reč je o tome da treba posejati seme u učeniku,
kako bi verovao da je on gospodar sopstvenog života.
Dosta!
- Romero, dobio si trojku.
Mi verujemo da je ocenjivanje potpuno subjektivno i varljivo.
Prvenstveno zbog toga što ne postoje dva nastavnika, koja ocenjuju na potpuno isti način. .
Jedino dete treba da ocenjuje to kako se oseća, kad je reč o nekom zadatku,
da li je zadovoljno ili misli da je moglo bolje.
Dete, takođe, upravlja svojim procesom učenja, nadgleda svoj napredak,
zna gde se nalazi, do koje lekcije je stiglo, u kom udžbeniku, u kojoj fazi procesa se nalazi.
Ono zna svoj put. I dete je taj koji kontroliše svoje napredovanje na tom putu.
Ona odlučuju, biraju kada će polagati testove, ona odlučuju kada su spremna.
Ovde ne postoji završni ispit, umesto toga deca sama uviđaju da li su dovoljno naučila o svemu,
Ovde ne postoji završni ispit, umesto toga deca sama uviđaju da li su dovoljno naučila o svemu.
Neka iskustva govore o pedagoškim izveštajima koji su koncentrisani na sam proces,
druga se temelje na samoocenjivanju i stalnom komunikacijom između edukatora, učenika i porodica.
Ovakva perspektiva potpuno menja način na koji shvatamo ocenjivanje.
Ako smo zaista zainteresovani za učenje poštujući sopstveni ritam i motivaciju,
neophodno je da preispitamo potrebu za ispitima i ocenama.
Ne postoji rangiranje kako bi se videlo ko je bolji a ko lošiji,
jednostavno se prati detetov razvoj.
Zapažate detetove emocionalne probleme, zrelost, društvenost, njegov nivo samostalnosti…
Ovakve teme su predmet razgovora na našim sastancima, kad razgovaramo o deci…
šta naš tim deli sa porodicama za vreme individualnih sastanaka.
Ali, ne postoji ocenjivanje, kad je u pitanju njihov proces učenja, njihovo ponašanje ili vladanje,
nema ocenjivanja u tom smislu. Mi ih, jednostavno, pratimo.
Škola postaje jedno otvoreno mesto,
mesto koje otvara svoja vrata novim iskustvima, običajima, zajednici.
Sukobi i situacije u njihovoj zajednici deo su škole
i ona, na taj način, postaje edukativni centar gde svi možemo učiti jedni od drugih.
Tako više ne postoje barijere niti razlike koje nas dele, već samo iskustva koja nas spajaju.
Škole čak ne bi trebalo ni da imaju zidove. Moj san je da škola bude čitav grad,
grad za decu koji je u celini jedna razigrana i vesela sredina za učenje.
Tako da, za početak, kad uđete u takav ambijent, osetite živahnost, da… neku vrstu veselog strujanja i spokoja.
Jedna deca prave nešto, druga gledaju kroz teleskop, treća čitaju knjige,
ostala izvode neki eksperiment. Grupe, male grupe
koje rade ali sa veoma jasnim ciljem i znaju kuda su se uputile.
Seoske škole ili škole unitarnog tipa
uglavnom su prinuđene da rade sa decom različitih uzrasta istovremeno.
Mnogi ljudi ovo smatraju manom,
ali naprotiv, učenje je poboljšano iskustvima, međuljudskim odnosima i humanim vrednostima,
kako za decu tako i za nastavnike.
Uglavnom, ove marginalne i udaljene škole
poseduju integrisano obrazovanje koje se teško može naću u urbanim školama
koje insistiraju na razdvajanju dece po uzrastu.
Iz praktičnih razloga škola nas je naterala da razdvojimo učenike
po generacijama. Tako ovde imamo 6-ogodišnjake, 7-ogodišnjake, 18-ogodišnjake itd. Zar ne?
Tokom cele istorije čovečanstva pojedinac je uvek živeo u međugeneracijskim zajednicama,
gde malo dete deli stvari sa dedom, deda sa sinom, sve je isprepletano.
Tako je dete učilo i to je teklo veoma dobro.
Nisu bili podeljeni po uzrasnim grupama. Svi su bili zajedno.
Zajedno su se penjali na planinu, radili su zajedno, zajedno su se bavili raznim aktivnostima.
Deca svih uzrasta bila su zajedno u istoj, sjedinjujućoj školi, da tako kažem.
Različite uzrasne grupe stvaraju mogućnost za razvoj etike ,
jednostavno kroz svakodnevna iskustva. To je nešto živo.
Postoje škole sa povezanim učionicama u kojima se grupišu deca svake 3. godine,
drugima su deca zajedno sa maksimalnom razlikom od 6 godina,
a u ponekim čak imamo adolescente koji dele svoj prostor s malom decom,koja su tek krenula u školu.
Takođe, postoje mnoge škole koje su sačuvale model polaganja mature,
ali u njima deca mogu da menjaju grupe u skladu sa svojim potrebama i razvojnim fazama.
Obično su istog uzrasta, ali zbog svoje zrelosti neka deca se bave drugim temama.
Ponekad mogu da komuniciraju sa mlađim
ili starijim grupama.
Dete koje ne može da napreduje iz određenog predmeta, može da napreduje iz nekog drugog bez prekidanja procesa učenja.
o je kao kad reka teče- ukoliko naiđe na stenu, neće se zaustaviti tu i čekati,
već će tražiti način da je zaobiđe, a ako ne može, podići će svoj nivo i preći preko nje.
To dopušta detetu, koje je "jako“ u određenoj oblasti, da pokaže ostalima
i da im pomogne s tim predmetom.
U isto vreme, ono ima dobit jer mu druga deca pomažu oko predmeta u kojima su ona napredovala.
Svako može da bude sledeći podsticaj, ali u pravom trenutku.
Dakle, ima mnogo dece različitog uzrasta koja bi mogla da postanu
sledeći podsticaj za nečiji proces učenja,
a to ne mora biti grupa ili neka određena osoba.
Ta njihova povezanost je toliko lepa zato što se starija deca brinu o mlađoj,
kad izađu napolje da se igraju, ona im pomažu da se presvuku, da obuju cipele ili obuku jaknu.
Jednostavno, suština je u tome da se uči kako živeti u zajednici, učiti…
da, učiti šta je timski rad.
Šta je cilj obrazovanja? Naučiti? Naučiti- šta? Znanje?
Ili bi bilo bolje razvijati ljudske sposobnosti, koje se jedino mogu razvijati kroz odnose s drugima,
iz perspektive vremena i samog procesa - putem delanja, komuniciranja,
introspekcije i poznavanja sebe,
iz LJUBAVI.
- Šta to radite? - Ništa, Sebastijane, odlazi.
- Ništa? A pišete nešto. - Ne mešaj se u ovo.
- Pa, hoću da znam.
Dosta! Dosta!
- Šta se ovde dešava?!
-Ništa. -Kako to "ništa“?
- Kristina, molim te, odvedi ih. Sebastijane!
- Ti ostaješ. I vi, takođe.
Šta ste vi umislili da je škola?
- Mogu li ja da kažem nešto? - Ne sada, Mikaela. Ovo je totalni haos.
- Čemu se ti smeješ? - Ovim posterima.
- Šta je to?
- To su samo neki posteri koje hoćemo da postavimo na zidove, pošto ne možemo da pročitamo govor.
- Nipošto. Ne na ovakav način!
Mislite da možete da uradite šta god vam padne na pamet? Da možete bilo šta da kačite?
Ne, deco. Postoje pravila u ovoj školi.
Svet je u haosu, naši životi su u haosu.
Zbog toga moramo da vam obezbedimo neki mir i tišinu, sigurnost.
Škola samo želi da vam obezbedi nekakav red, da li me razumete?
Red!
"Sve životno iskustvo se stvara tokom razgovora i tako nastaje realnost u kojoj živimo" - Humberto Maturana
Još uvek postoji strah da će sloboda iodsustvo poštovanja autoriteta, više od samog autoriteta,
prouzrokovati nedisciplinu ili nered.
Ono što se, zapravo, dešava je to da disciplina… škole su pretvorile disciplinu u
"Hoću da se ponašaju onako kako ja želim",
U suštini, disciplina je učenje ponašanja.
To znači da je disciplinovana osoba ona osoba koja uči, koja je naučila da upravlja svojim ponašanjem,
ali ne u vanjskom smislu, već je umesto toga, naučila kako da upravlja svojim ponašanjem
Možemo da razlikujemo 3 tipa discipline:
jedna je autoritarna i obično se sastoji odustanovljenih pravila od strane nekog autoriteta koji kontroliše;
zatim, funkcionalna disciplina, u kojoj pravila proističu iz neposrednog iskustva
i koja, zatim, oblikuje i uspostavlja sama grupa.
Ovu vrstu discipline prirodno utemeljuje zajednica i rezultat je odluke svakog člana.
I konačno, imamo samodisciplinu,
gde svaka osoba svesno gradi svoje ponašanje.
Ona postepeno uče o poštovanju na živahan i lak način.
Ako svi samo sede u klupama i čine samo ono što im je odrasla osoba rekla,
tu ne postoji učenje o granicama niti poštovanju prema drugima, to je samo poslušnost.
U osnovi, ako učite decu da poštovanje drugih znači imati granicu,
ako im dozvolite da čine nešto i omogućite im to,
ona savršeno dobro razumeju da ono ponašanje, koje ometataj proces, mora da znači-"Ovo ne smeš raditi".
Drugim rečima, saživot nije potrebno objašnjavati.
Ti ne možeš da radiš nešto ako grupa pored tebe pravi veliku buku i obrnuto.
Poenta je u tome da dete počinje da preuzima odgovornostza posledice svog ponašanja.
Onome ko može da se obuzda, razmisli, prosudi,
nije realno potrebno neko spoljašnje ograničenje da bi dobio ono što želi.
Ne možemo očekivati od mladih osoba da donose savesne odluke koje se tiču njihovog života, njihovog okruženja ili države
ako uvek mi umesto njih odlučujemo kako treba da se oblače za školu,
šta treba da nauče ili šta će sa svojim životom.
Ovi mladi ljudi će morat i da donose odluke u društvu,
gde se pravila neprestano menjaju u zavisnosti od nastanka novih potreba,
mišljenja i načina sagledavanja realnosti.
Isto to moglo bi da se odigrava i u školi,
gde bi se pravila mogla primenjivati na učenje, potrebe i na mišljenje dece.
Da bismo postigli ovo, suštinski je važno preispitati strukturu moći školskog sistema.
Struktura moći ne bi trebalo uopšte da postoji, već bi trebalo da postoji aktivno rukovodstvo,
administrativno, funkcionalno, organizaciono-da, ali ne struktura moći.
Kad se usudiš da preispitaš taj unutrašnji autoritet,
tad počinješ da bolje upravljaš čitavim procesom.
Ponekad ih pitamo za mišljenje,
ali, budimo iskreni, da li ćemo, zaista, uzeti u obzir njihovo mišljenje?
Ja bih rekao "zajedno“. Imamo problem i onda kažemo: -"U redu, hajde da to pogledamo zajedno. "
- A šta ti misliš?“ Ne tako… Hajde da pogledamo zajedno, nemojmo prilaziti problemu odvojeno-ovo je moja, a ovo je tvoja ideja.
Sve što postoji u prirodi zasniva se na saradnji.
Organizmi koji sarađuju sa drugima su oni koji najčešće opstaju.
Oni koji misle da mogu postojati odvojeno, ne prežive uopšte.
Prema tome, važno je kako ćemo početi da stvaramo bolje građane u školi.
Ideja o saradnji treba da bude naučena u učionici, zato što je posle toga prekasno.
Zato što oni lično kroz spontane razgovore i dijaloge u samoj grupi,
na kraju shvate koji minimum treba postići
da bi mogli živeti jedni sa drugima u zajednici.
Koordinator bi bio onaj ko bi se brinuo o tome da li se pridržavamo plana i programa,
ali sve detalje u tom nastavnom programu biramo zajedno.
Deca moraju da nauče da rade u grupama, da slušaju druge,
prihvate drugačije ideje iako se ne slažu s njima i da ne budu nametljiva,
da budu sposobna da reše konflikte, donose zajedničke odluke, da se slože....
Mislim da deca, kad se osećaju sigurnom i poštovanom od strane drugih, kad su u harmoničnom i skladnom okruženju,
obično ne pokušavaju da pređu granicu.
posebno ako su te granice oni sami stvorili kao zajednica.
Na primer, ako postoji neki problem, imamo sastanak. Tada oni raspravljaju o problemu,
ali cilj rasprave nije procenjivanje da li se taj problem kosi sa pravilima, šta je tačno a šta pogrešno.
Raspravljaju o samom činu, održanju, međusobnom odnosu.
Postoje periodi u toku dana kad oni drže sastanke, skupove,
kako god želite da ih nazovete, na kojima oni sami zajednički donose niz odluka i na kojima deca, koja su
dovoljno zrela i žele da učestvuju, imaju tu mogućnost.
Na sastancima mi kao mentori nemamo pravo glasa. Deca imaju pravo na reč i glas a mi samo na reč.
Dakle, mi smo učesnici na sastanku, ali oni su ti koji donose odluke.
Na osnovu određenih iskustava formira se učenički parlament s veoma složenom strukturom
Drugi jednom nedeljno imaju sastanke od osnovne škole,
a čak vode i debate kako bi posvetili pažnju novonastalim potrebama i konfliktima.
U okviru tih aktivnosti deca odlučuju o svojoj realnosti, pravilima, načinu oblačenja,
ulogama koje su dodelili jedni drugima, daju predloge za obrazovanje i projekte,
a u nekim slučajevima čak odlučuju i o tome ko će činiti nastavničko veće....
To se čini kako bi se oslobodili straha i kako bi se usudili da uspostave ravnotežu u još većoj meri, da bismo poverovali
u to da deca i adolescenti imaju mnogo toga da kažu.
Sve se odvija u kontekstu koji podseća na haos, međutim, u pitanju je konstruktivni haos
u kome ljudi održavaju dobre međusobne odnose.
Radimo tako što formiramo krugove sedeći na jastučićima ili na tepihu.
Imitiramo pesme i plesanje iz antičkih vremena koji su se odigravali u krugu što je, zapravo, mesto na kom su svi jednaki,
nalazimo se na jednakoj udaljenosti i svi možemo videti jedni druge.
Deca ovde razgovaraju o ciljevima obrazovanja,
raspravljaju pojedinačno, u parovima ili grupama.
Uče se tome da je briga za druge i međusobno pomaganje,
način života.
VAŽI
Kad se dva deteta posvađaju, počnemo ovako - "Hajde da vidimo. Ovo se desilo njemu, ali koju si ti ulogu odigrao u svemu tome?“
Suština je u priznanju da svaki pojedinac ima odgovornu ulogu u nekom odnosu.
Budite samo posrednik kako bi deca sama obavila posao
i kako bi svako pojedinačno bio svestan odgovornosti za svoj udeo u konfliktu.
Razumevanje da i taj drugi, kao i ja, veruje da je nešto tačno.
I polazeći od toga, kako se možemo razumeti.
Dete će postati neko ko će smireno voditi razgovore, razmenjivati ideje i pružati
toplinu drugima, stvoriće vezu sa drugim koja će služiti oboma za čitav život.
Veliki deo ovih iskustava, bilo da su stečena u školi ili van nje,
ljudi su prinuđeni da primenjuju van sistema jer ih sistem negira i odbacuje.
U nekim slučajevima, deca se mogu odlučiti za polaganje javnog ispita da bi dokazala svoje znanje,
ali u drugim slučajevima nije im dozvoljeno da steknu potvrdu za to znanje.
Da li nam je zaista potreban nekakav papir koji bi bio potvrda našeg znanja?
Da li je diploma stvaran dokaz da smo uspešno završili svoje obrazovanje?
Da li zaista postoji nešto što bi se moglo smatrati uspešnim ili završenim obrazovanjem?
To nije učenje poput onog da su dva i dva četiri,
povezano je sa sposobnošću da otkrijemo svoj istinski dar, svoju misiju u životu.
Onog trenutka kad nam to postane jasno, možemo da zatvorimo oči, duboko udahnemo, jer jednostavno znamo u kom se pravcu krećemo.
Proces obrazovanja se nikada ne završava, jer je suština novog obrazovanja- samoobrazovanje.
Krajnji cilj je da učenik postane sam svoj učitelj,
da uči od sebe i za sebe.
Obrazovanje tada postaje neprekidan tok između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta.
Učenik nije više samo neko ko prima informacije, već postaje i izvor istih.
Stoga, one ideje koju su nam utuvili u glavu kad smo bili đaci:
"Uči da bi postigao nešto, da bi postao neko u životu“,
"Uči da bi napredovao u karijeri“,
"Obrazovanje je jedini način za postizanje društvenog i ekonomskog razvoja“- nisu sasvim tačne.
Pre nekoliko decenija pojavile su se društvene struje sa kritičkim uvidima na temu školovanja.
Edukatori, pedagozi i sociolozi zahtevali su da se obrazovanje odvija van institucija
i da se premesti u krug porodice i društvene sredine.
Ove kritike dovele su do porasta u razvoju kućnog školovanja, školovanja bez škole,
i tokom vremena, počeli su da se razvijaju različiti oblici samoobrazovanja,
povezivanje raznih oblika samostalnog učenja i obrazovanja koje se odvija među vršnjacima.
Pokušavamo da sprovodimo nastavu kroz svakodnevni život, oni putuju sa nama i pridružuju nam se u različitim aktivnostima
koje se odvijaju na mestima često nedostupnim dečacima i devojčicama, a koja obično zovemo radnim mestima.
Te prednosti su veoma moćne u smislu upoznavanja sebe samog,
kao i za vraćanje osećaja samostalnosti i samopouzdanja.
Primećujem da postaje sve sigurniji po pitanju onoga što želi, mnogo više istražuje, uči zato što uživa u saznavanju nečeg novog.
Smatramo da se ovaj vid obrazovanja bez škole, koji mi nudimo,
može nazvati: "samostalnim učenjem u saradnji sa drugima“,
iliti "učenjem okrenutim ka sebi“ ili "slobodnim učenjem“.
Naravno, postoji onoliko vrsta kućnog obrazovanja, ili obrazovanja bez škole, koliko ima i porodica koje to praktikuju,
na osnovu iskustava edukatora i naučnika,
čak i sa religioznim porodicama i ljudima koji se nalaze na margini društva.
Ovakva iskustva obogaćuju raznolikost u obrazovanju i način na koji shvatamo učenje.
Međutim, da bi se to postiglo, potrebno je da postoje svi modeli obrazovanja i oni moraju biti slobodni.
Mislim da se to ne sme izvršiti na silu, sloboda se ne može ostvariti na silu,
ali može se tome dati prostor da bi se ti modeli obrazovanja smatrali zakonitim.
A, ukoliko polovina nacije želi državno obrazovanje, pa neka im…
Međutim, ako druga polovina želi, ne znam, 30 različitih pedagoških metoda, neka bude tako.
Nova paradigma u obrazovanju treba da bude pozornica na kojoj svaki pojedinac
može da pronađe i eksperimentiše sa onim što mu se dopadne, a potom da radi na tome.
Odatle sledi moj predlog da se "odučimo od naučenog“, drugim rečima.
- da se otklone iz škole svi suvoparni, intelektualistički elementi. To znači da
iz škole treba izbaciti sve što ometa proces učenja.
To se ne mora odvijati samo u školama.
Možemo to činiti i u klubovima, komšiluku, organizacijama i trgovima koji su u našem susedstvu.
Drugačije rečeno, broj mesta gde bismo to sproveli u delo, neograničen je.
- Molim vas! To su tinejdžeri, budimo realni.
I ja sam sa 18 godina želela da promenim svet, ali to je nemoguće!
-Ne, ne, ne. Mislim da nije to u pitanju.
Čini mi se da je njihova kritika na mestu.
Oni kritikuju obrazovni sistem, molim vas, nemojmo to shvatati lično.
- Ja moram da donesem odluku.
Da li ćemo im dopustiti da pročitaju govor ili ne?
- Vidi, Alisija, mislim da ćeš izgubiti sav autoritet ukoliko ih pustiš.
Ne smeju oni da rade šta hoće, jednostavno ne smeju! - S vremenom deca zaborave.
Pričaću s njima kasnije i objasniću im zbog čega ne mogu to pročitati.
-Nije u tome poenta. Suština nije u tome da li ćemo ih pustiti da pročitaju taj tekst ili ne.
Mislim da moramo uzeti u razmatranje da li je ono što nam govore važno ili nije.
Ozbiljno je to što nam govore, nisu u pitanju besmislice.
- U potpunosti se slažem s tobom.
Pošto, svi smo pročitali ovaj zadatak i ono što oni traže ovde
jesu promene u obrazovanju, razvoj.
Mislim da, ukoliko promenimo svoje uobičajene stavove,
deca će nas ozbiljnije shvatati.
Smatram da je ovo dobra prilika
koju smo dobili na dlan.
Ako nismo u stanju to da vidimo, možda je to zbog toga što ih malčice potcenjujemo.
Pitanje bi glasilo:
Da li smo voljni da iskoristimo ovu priliku?
i "Da li smo, zaista, spremni da se suočimo s takvom promenom?“
"Malo po malo oni svlače sa sebe to lažno odelo koje su ogrnuli na pedagoškim akademijama;
glas i pogled im postaju nežniji, sede sa decom da bi razgovarali s njima i da bi ih slušali“.
Pravi pedagog neće držati čas kao tradicionalni pedagog.
Pedagog je tu samo da proprati proces učenja
sa grupom ljudi koji ne znaju ni više ni manje od njega samog.
Pedagog mora razumeti da je on samo vodič,
on je tu samo da poseje seme, pokaže put, ponudi mogućnosti i prividne uzrokeda bi dete samo istraživalo, bilo aktivno, motivisano i zainteresovano.
Prema tome, kako ja to sagledavam, termin "edukacija“ pomalo zbunjuje, jer potiče od jednog arogantnog gledišta.
Npr. reč "edukacija“ potiče od reči "educere“, što znači "izvući“.
Kao pedagog, ja želim da dete "izvuče“ nešto, da izvuče ono najbolje iz sebe,
ali to je, takođe, arogantno. Jer, pomalo je nasilno ako treba da IZVUČEMO ono najbolje iz deteta,
da izvučem ono najbolje iz TEBE, na osnovu MOJE pedagoške metode.
Moj predlog je da negujemo decu umesto da ih obrazujemo, a za tako nešto postoji samo jedan način - ili ih neguješ ili ne.
Na razne načine ih možemo obrazovati, ali na samo jedan način ih možemo negovati.
Sposobnost da se uključe u životne tokove, jer ovo je život i ništa drugo,
umesto truda da ih sve vreme podučavamo.
Za početak bilo bi dobro da pedagozi skinu masku svemoćnosti, koju su skloni da nose,
verujući da su, zapravo, oni ti koji prenose važna znanja svojim učenicima.
Da, pedagog će morati da nauči lekciju o skromnosti i
da postane posmatrač
kako bi imao sluha za razvoj svakog deteta pazeći
da ne postane prepreka na tom putu.
Odgovor nije samo u školskoj opremi, novčanim sredstvima, metodama,
sadržajima, nastavnim programima i rasporedu časova,
važan je i način izvođenja nastave, međusobni odnosi,
važne su osobe i njihovi stavovi o obrazovanju, njihovo razumevanje života, detinjstva i učenja.
Možemo imati hiljade kvalifikovanih pedagoga i investirati milione u školsku opremu i nove metode,
ali tajna je u načinu na koji svako ljudsko biće vidi druge, u onome što čini i tome ko je on u suštini.
Otvoriti srce, koje svi imamo, i govoriti jasno.
To je sve što treba deci i, polazeći od toga, sve ostalo je samo komunikacija.
Deca će slušati sve ono što u Vama prepoznaju kao istinito.
Pedagog koji ne menja svoje stavove, koji ne veruje u postupke koje treba preduzeti, shvatiće da je teško na taj način postići dobre rezultate.
U osnovi svake promene postoji sumnja u naš sistem verovanja, a to nas plaši.
Odnosno, ja ne mogu da se promenim ukoliko se držim onoga u šta verujem
i stoga, u izvesnom smislu, ili simbolički, ja moram da "umrem“,
moj pogled na život mora da umre kako bi se moj život poboljšao.
Učenje je neprekidna transformacija
i teško da možemo ispratiti nečije učenje
ili sarađivati u tom procesu, ako mi sami ne naučimo nešto, ako se ne desi unutrašnja promena
u našem ličnom razvoju, u onome što nas određuje.
Logozofična pedagogija se zasniva na veoma jednostavnom principu
- ne možeš dati ono što sam ne poseduješ, dakle, sve što želimo da prenesemo deci
mora biti potkrepljeno vlastitim iskustvom, naš život to mora potkrepiti.
Oni koji se bave pedagogijom prošli su kroz represivni sistem obrazovanja.
Prema tome, nastavnici ne umeju da upravljaju soptvenim emocijama
i iz tog razloga ne mogu podučavati decu o emocijama.
Ključ svega ovoga je u činjenici da svaka generacija ima odgovornost, od presudnog značaja, rekao bih.
Ta odgovornost podrazumeva vođenje uzornog života, učiniti svoj život celovitim što je više moguće.
Deluje kao da pedagozi, tokom studiranja, postanu ubeđeni da je to suština obrazovanja
i otuda su manje kadri da obrazovanje dovedu u pitanje.
Ali, oni nisu srećni, ne osećaju se dobro, ne uživaju u svom poslu.
Veoma je važno početi da obraćamo pažnju na ono što osećamo dok predajemo.
Da li osećam mir ili sam u sukobu sa samim sobom?
Mora se desiti unutrašnja promena, kako kod nastavnika tako i kod roditelja, moraju doći u dodir sa svojom pravom prirodom, uvideti svoj potencijal,
otkriti sebe i prevazići sopstvena uverenja i obrazovanje koje su dobili.
Prema tome, to iziskuje duboku, veoma duboku introspekciju.
Međutim, iznad svega, to je put samospoznaje.
Da bi neko bio nastavnik, on mora stalno biti u procesu samorazvoja.
Veoma temeljan posao
koji se tiče senzibiliteta, svesti, harmonije
i radosti, mora se obaviti pre nego što se usudimo da sebe nazovemo pedagogom.
Jer, ukoliko se nastavnik plaši sutrašnjice, ako stalno sumnja u svoje sposobnosti,
on ne može biti vodič detetu.
Ako vam rad sa decom ne donosi radost, onda niste pedagog.
Pedagog mora voleti sva svoja prošla iskustva kako bi bio u stanju
da razmišlja o njima i transformiše ih.
Kad uspostavite istinsku bliskost sa decom, napuštate učionicu osećajući se podmlađeno
i, umesto da odlazite iz škole umorni, to činite s ogromnom energijom.
Mnogi ljudi žele da postanu nastavnici zato što vole da se igraju,
pružaju toplinu deci i
zato što žele da nauče nešto od dece.
Ja mislim da je privilegija biti pedagog, jer je to
poput ulaska u kovačnicu odakle svakog dana izlazimo promenjeni.
Trebalo bi da budete, veoma, veoma slepi da ne iskoristite ovakvu priliku za svoj razvoj,
jer ona vam omogućava da budete u kontaktu sa samim životom, to je kao da ste u dodiru sa prirodom u njenom najčistijem obliku.
Kako nastavnik može da prenosi sreću na decu i ostvarenje na ličnom planu ako ga sistem tretira kao broj?
Ono što škola čini deci, isto čini i nastavnicima
putem nagrada i kazni, bodovanja, ograničenja, birokratije.
Kad kažemo da deca treba da se razvijaju u slobodi,
i nastavnici takođe moraju biti slobodni.
Pedagogu se mora vratiti ona uloga koju je nekada imao.
Ne u smislu da mu je vrati država, već da je on sam preuzme.
U suštini, to znači da npr. ova škola nema direktora.
Postoji kolegijalno rukovodstvo gde se svi nastavnici moraju složiti po pitanju nečega.
Niko ne snosi krivicu. Ako sastanak nije doneo nikakavog ploda, to je svačija odgovornost,
jer ne postoji šef ili direktor, neko ko sam odlučuje.
U suštini, sastajemo se svakog dana nakon posla,
provedemo sat i po ili dva sata, deleći iskustva i razgovarajući o temama kojima smo se bavili tog dana.
Nisam sigurna da bismo imali ovakva iskustva da nema tog rada iza scene, zar ne?
Osim sastanaka svakog jutra, takođe se sastajemo svakog dana u vreme pauze za ručak
da bismo pričali o deci, pripremili opšti rezime za taj dan i svaku grupu pojedinačno,
ili se bavimo nekim određenim predmetom ili situacijom koja iskrsne.
Zadatak obrazovanja je toliko složen,
da ga ne može obaviti samo jedna osoba, potreban je timski rad.
Pravo demokratsko obrazovanje veruje u dečje odluke koje se tiču učenja,
u slobodu roditelja da biraju i učestvuju u obrazovanju svoje dece
i u nastavnikov izbor metode koju primenjuje u svakoj učionici i školi.
Jedino tada možemo biti sigurni da obrazovanje neposredno
zadovoljava potrebe svake osobe, porodice i zajednice.
Dakle, ne postoji neki čaroban recept, jedan metod koji važi za sve,
već onoliko predloga koliko ima slobodnih i samostalnih iskustava.
Mnogi ljudi, moji prijatelji, pitaju me kao profesora: "Koja je najbolja škola,
koji je model najbolji?“
Ja im jednostavno odgovorim: "Vidite, gde postoji ljubav, postoji i poštovanje,
a tamo gde ima poštovanja možemo da stvaramo zato što postoji dijalog.“
Dakle, institucija u kojoj se zaista može voleti onaj drugi,
a to podrazumeva prihvatanje njegove različitosti (gde ima ljubavi, ima i poštovanja).
Mnogi od ovih pedagoških predloga su dati ovde i odatle su izgradili
veoma skladnu logičku celinu.
Ali, po mom mišljenju, načinili su grešku koja je tako svojstvena nama ljudima
- poverovali su da su otkrili istinu.
Suština nije u tome da izmišljamo neku novu pedagogiju, pa još jednu i tako redom,
već treba da uskladimo pedagogiju sa sa tom grupom dece, društvenim prilikama,
tim nastavnicima. Na taj način ćemo uživati u pedagogiji.
On mora da prati svoje instinkte,
a ne da se drži starih navika, kako ne bi izašao iz zone komfora.
Neka zaboravi sve što je naučio, sve što mu je ikada bilo rečeno
i neka počne da sluša srcem. Tako da, svaki put kad vidi dete,
rebalo bi da se seti sebe kao deteta, da je tada najviše voleo da se igra,
da je tada najviše želeo nečiji osmeh, da ga neko zagolica
i zatim da se srcem istinski poveže s tim ljudskim bićem.
Iskreno verujem da je obrazovanje stvar pojedinca
a ne nekih pedagoških metoda. Osoba je ta koja obrazovanje sprovodi u delo.
- Mikaela, morao sam da napustim posao i dođem čak ovamo zbog takvih gluposti!
- Za mene to nisu gluposti!
- Ne znam zašto su me zvali
- Ne znam, mama, neko društvo je htelo da pročita nešto i nisu im dozvolili.
- Jesi li ti položio sve predmete?
-Jesam, mama. - Dobro.
- Moraš da maturiraš. Kako misliš da upišeš fakultet?
- A ko ti je rekao da uopšte želim da idem na fakultet?
- Pa, Huan, to bi bilo to!
Tvoja budućnost je osigurana....
Sad možeš da ideš na letovanje, uživaš na plaži…
"Ideali ne pripadaju obrazovanju jer ono sprečava razumevanje sadašnjosti.
Nema sumnje da jedino možemo obraćati pažnju samo na ono što se dešava u sadašnjosti
kad se klonimo gledanja u budućnost.“ - Jiddu Krishnamurti
Porodica je sve, odatle potičemo, ona je početak svega.
To je mesto gde se osećamo dobrodošlima. Porodica je zaista važna.
Sistemska pedagogija kaže da roditelji imaju značajnu ulogu u obrazovanju,
prema tome, škola koja nije dovoljno u kontaktu s porodicama jeste škola koja se postepeno zatvara u sebe samu
i sledstveno tome, stvara odnose i mehanizme učenja
koji će zasigurno biti odvojeni od stvarnosti svakog učenika.
Bez učešća roditelja i uopšte porodice, ne može se sprovesti naša zamisao.
Porodica nije odgovorna za loše rezultate u školi, kako škola tvrdi,
porodica je odgovorna za celokupan život deteta koje odgaja.
To je odlučujući faktor u formiranju ljudskog bića,
jer neko može do tančina obaviti sav neophodan posao, koji se tiče razvijanja osetljivosti kod dece, poštovanja i uvažavanja drugih,
ali ako to dete retko viđa oca, ako ga se otac odriče, a kad se seti da ono postoji,
to vreme iskoristi za grdnju, vikanje i naređivanje.
Šta će dete upamtiti?
U prošlosti, deca su učila kod kuće, pomažući roditeljima
u svakodnevnim poslovima.
Sve su naučila učestvujući u aktivnostima svojih roditelja i cele zajednice.
Uloga škole bila je samo da proprati ovaj proces.
Međutim, mnoge porodice su izgubile poverenje u sebe,
izgubile su poverenje u to da će ih njihov sopstveni instinkt voditi na tom putu odgajanja i obrazovanja deteta,
što smo činili hiljadama godina.
Čini se da roditelji smatraju da je odgajanje deteta neka vrsta profesije.
Odnosno, da bih bio sposoban za odgajanje sopstvenog deteta, trebalo bi da učim, da se trudim
i pošto, najverovatnije, neću to odraditi na najbolji mogući način bez obzira na to koliko se trudio,
najbolje bi bilo prepustiti dete stručnjacima:
pedagogu, pedijatru, psihologu, jer oni to znaju bolje - ali to nije tako.
Jedino su roditelji sposobni za pravilnu brigu o detetu.
Kad pričamo o deci… to je veoma dobra prilika, to je dar, zaista to je dar!
Tako je tužno videti kako mi u razvijenom svetu obično odvajamo decu od nas.
Rano ih odvodimo u školu. Ima majki i očeva koji sa svojim detetom provode samo sat vremena dnevno!
Kako je to, uopšte, moguće? Kako onda možemo očekivati da se izrodi nešto lepo na taj način?
Deci je potrebno da budu sa svojim roditeljima,
dete ostvaruje snažnu vezu sa osobom, obično je u pitanju majka,
i mnogo pati kad je razdvojeno od nje.
Što je dete mlađe, to mu je teže, i što je duže odvojeno od te osobe, osećanje bola se pojačava.
Dete shvata da smo ga udaljili od sebe dok se mi bavimo nečim zanimljivim ili radimo,
a ono je tamo zaključano kako nam ne bi smetalo.
Upravo tako se deca osećaju najčešće i ne razumeju zašto moraju da uče sve to.
Čak ni prvoklasni vrtići nisu učinili ništa dobro.
Jedno je odvojiti dete od majke tako rano…
šta, ko… rezultati kojih istraživanja potkrepljuju ovakvu praksu? Nema argumenata koji brane ovakvo gledište.
Mi treba da budemo sa svojim porodicama, školama tu nije mesto,
treba da se igramo sa svojim prijateljima,
sa svojom ekipom iz kraja da bismo upoznali svet.
Pritisak društva, dugačko radno vreme, strah od toga da ćemo biti odbačeni,
primoravaju nas da donosimo odluke iz dana u dan, bez zaustavljanja da se zapitamo jesu li one logične i da li su u skladu s nama;
bez razmišljanja o svojim osećanjima.
Smatram da su deca odraz društva u kom živimo, i da, ukoliko su dobro negovana,
to se vidi. Međutim, naše društvo ne brine o deci, jer se ne brine ni o sebi.
Deca su naše ogledalo.
Kad se dete vrati kući iz škole, roditelji ga pitaju - "Šta si uradio?
Kako je bilo? Šta si naučio?“
Ali, uglavnom nikad ne postave pitanje: - "Kako si se OSEĆAO danas u školi?“
Najviše revolucionarna ideja glasi - treba pokušati da usrećimo ljude.
Kad su ljudi srećni, oni žele da to podele s drugima,
žele da podele ljubav, žele da pomažu i sarađuju jedni sa drugima.
Ali, preduslov za to je da se čovek oseća dobro sa samim sobom.
Ako stalno ponavljam sinu- "Budi srećan, budi srećan“, a ja sam ogorčen
zato što me roditelji nisu tome naučili,
moj sin nikada neće moći da nauči šta je prava sreća,
zato što mu je ja neću primerom pokazati.
Kada se osoba oseća dobro u svojoj koži?
Osoba je zadovoljna sobom ukoliko može da pogleda svoje roditelje
i kaže sebi:"Da, to su moji roditelji i uprkos svemu što se desilo, ja mirno prihvatam svoju prošlost.
Ne borim se protiv nečega, nemam potrebu da se branim niti da nekome bilo šta dokazujem.
Nemam potrebu da izgradim nekakav lažni identitet:
ja sam pedagog, ja sam psiholog, ja sam… bilo šta. “ Ne. Ja, jednostavno, jesam."
Trebalo bi da pokušaju da se sete sebe kao deteta
i da se sete kako je za njih tada najvažnije bilo da u očima svojih roditelja, prepoznaju bezuslovnu ljubav,
potpuno prihvatanje.
Neka posmatraju svoju decu sa radoznalošću, sa iščekivanjem nekog otkrića,
ne samo da bi otkrili i upoznali dete već, takođe,
da bi i svet upoznali dečjim očima… i rukama.
Mislim da na taj način otkrivamo istinsko majčinstvo i očinstvo.
Kažem im da dobro pogledaju svoju decu, ukoliko nemaju svoju, neka pogledaju tuđu,
neka gledaju dete srcem neko vreme
i to je dovoljno… da odluče.
Posvećujte mu pažnju što je više moguće, igrajte se i pravite džumbus s njim,
delite s njim što više, pustite ga da učestvuje u vašim aktivnostima,
neka uči da obavlja kućne poslove, ali svojim tempom i kroz igru.
Bez obzira na mnoge dobre pedagoške metode koje imamo detetu su, u suštini, potrebni ljubav,
blizina, osećaj da se neko brine o njemu i da je zaštićeno.
Što je dete mlađe, treba da bude više zaštićeno.
Na taj način, ono će kasnije biti u stanju da zaš*** druge i brine o njima. Odnosno, dete prvo mora da se pripoji da bi kasnije moglo da se odvoji.
Mislim da majke i očevi
polako vraćaju sebi tu ulogu pedagoga koju smo nekada imali.
Umesto da „istovarimo“ dete na mesto za koje smatramo da će mu dati obrazovanje,
kažimo sebi - “Da vidimo. Ne, sačekajte. Ne prihvatam ovo.“
Uostalom, verujem da promena mora početi odatle. Neće je doneti država,
to je nešto na čemu sam moraš da radiš, kako bi to postigao, na ličnom planu.
Naša društvena, kulturna i lična istorija su nas dovele do ovde.
Prihvatamo i postavljamo mnoge ciljeve i očekivanja, koji najverovatnije nisu naši,
već su u pitanju očekivanja sveta koji nas okružuje:
najbolja škola, najbolji univerzitet, titule, prestiž, novac.
Zaboravili smo šta zaista tražimo
Šta tražimo? Da li roditelji žele da njihovo dete ima određenu diplomu? Čemu to?
Zašto tražim znanje? Šta očekujem da nađem? Koju vrstu znanja ja tražim?
Znanje koje će dete lansirati do uspeha? Sa koje tačke gledišta?
"Moj sin mora da bude ono što JA želim“, ili "Mora da ostvari ono što ja nikad nisam uspeo."
Sve to je veoma sebično.
Da li ih podučavam tome kako da se prilagode društvu u kom moraju da žive, što će biti okrutno?
Ili treba da ih podučavam kako da kritički otkrivaju šta vole a šta ne vole
i da, iz dana u dan, budu aktivna na tom planu kako bi poboljšali društvo?
Zato što dete ima tako sveže ideje o svetu, prirodno je da će istraživati moj svet,
jer za dete je sve novo, za njega ne postoji ništa staro.
Verujte svojoj deci, ona znaju mnogo više nego što biste i pomislili.
Jer, ponekad osobe koje najviše ograničavaju decu, jesmo
mi, sami roditelji, a posle patimo zbog toga.
Pokušavam da kažem da, kad možete da negujete svoje dete,
to je prelepo iskustvo, zbog svega onog neočekivanog i tajanstvenog, brige koje nam donosi,
sve je to predivno jer nam daje izvanrednu priliku da rastemo.
Oslobodimo se svojih očekivanja, ostavimo po strani ono što svet očekuje od dece i
ono što društvo očekuje od svakog od nas.
Poštujte decu,
pružite im priliku da se razvijaju na svoj način,
ne onako kako mi odrasli želimo ili mislimo da treba.
Neka deca to čine na svoj način.
Ideali i ciljevi koje smo stavili ispred dece, sprečavaju nas da shvatimo pravu dečju prirodu
i šta im je, zaista, potrebno... Ne sutra ili za nekoliko godina već DANAS..
Samo jedno je zaista važno…
LJUBAV koju pružamo deci.
Ako želimo drugačije društvo,
jedino što stvarno moramo da učinimo jeste
da volimo decu kako bi ona naučila da vole druge.
Znanje će doći samo po sebi, odgovori na životna pitanja pojaviće se spontano,
međutim, dete koje nikada nije bilo voljeno, teško da će uspeti to da nauči.
- Ovo je nešto što su napisali naši drugovi iz odeljenja da bi pročitali nakon završetka godine, ali nije im bilo dozvoljeno.
Ja mislim da je važno i zato bih voleo da pročitam to.
"Obrazovanje je danas zabranjeno.
Veoma mali deo onoga što se dešava u školi je zaista važno,
a ono što je od velikog značaja, nije nigde zapisano.
Kako da se suočimo sa životom?
Kako da se nosimo sa poteškoćama?
To ne znamo. Ne razmišljamo o tome."
Ne znamo. Stalno pričaju o obrazovanju, progresu, demokratiji, slobodi, boljem svetu…
Ali, ništa od toga se ne dešava u učionici.
Uče nas tome da se udaljavamo jedni od drugih i da se takmičimo za bezvredne ciljeve.
Roditelji i nastavnici nas nikad ne slušaju.
Nikad nas ne pitaju za mišljenje.
Ni ne slute kako se osećamo, šta mislimo i šta želimo da radimo.
Zar ne bi bilo divno da naš izbor bude - ići u školu svakog dana?
Da to bude naš izbor, a ne izbor naših roditelja.
Da škola bude prelepo mesto na kom ćemo uživati, igrati se i biti slobodni,
gde ćemo birati šta ćemo učiti i na koji način“. "
Postoji brdo primera kada su u pitanju smelost za menjanje školskih struktura
i pedagozi koji su se usudili da školu posmatraju iz drugog ugla.
Mnoge zvanične metode su nastale iz tih iskustava,
druge imaju svoju ulogu unutar zajednice i na javnim mestima,
neki su odlučili da u privatnoj praksi nastave sa eksperimentima,
a mnogi drugi čine to u učionicama državnih škola.
Ovi primeri su živ dokaz da se tradicionalni sistem obrazovanja
može protumačiti na nov način i promeniti.
Imamo iskustva u svim klasama i društvenim grupama
gde postoje pedagozi voljni za promene.
Aktivna edukacija, popularna, liberatorna, kooperativna, slobodna, ekološka, demokratska, holistička,
etnička, edukacija bez škole, kućno školovanje.
U većoj ili manjoj meri, u osnovi svih ovih eksperimenata, jeste ideja da je učenje neprekidan proces,
živa komunikacija između pojedinca, njegovih vršnjaka, okruženja i njegove zajednice.
Živa edukacija...
"Učite nas tome da stvari mogu biti drugačije
Takav primer nam morate pružiti.
Vaša očekivanja nisu i naša očekivanja.
Sve dok ih ne promenite, mi ćemo nizati neuspehe"
Ovaj film predstavlja samo neke od ideja koje smo pronašli.
Prisustvovali smo mnogim pedagoškim eksperimentima, a samo nekoliko njih smo dublje upoznali.
Ne postoji samo jedan metod, ne postoji najbolji primer,
ali prava raznolikost postoji kada poštujemo i doživljavamo tu raznolikost u svim njenim oblicima.
Sva ova iskustva su dragocena zato što su plod istraživanja ljudi koji su čitav svoj život posvetili učenju.
Postoje i razmimoilaženja i podudarnosti, ali bez sumnje, svi oni doprinose poboljšanju obrazovnog sistema.
Potrebno nam je da njihove ideje i praktična iskustva ugledaju svetlost dana,
moramo saznati za njihove doprinose, njihove priče, njihove jače strane i ograničenja.
Treba da delimo sredstva, razmenjujemo ideje i stavove kako bismo zajedno izgradili novu obrazovnu paradigmu.
"Zbog svega toga kažemo- DOSTA!
Prestanite da odlučujete umesto nas,
prestanite da nas ocenjujete, prestanite da nam namećete nešto.
Niti nauka, niti ispiti, niti diplome mogu da nas definišu."
- Zbog toga smo ovde. Da bismo razgovarali i razmenili ideje.
- Da naučimo kako se stvari mogu promeniti.
"Mi ćemo odlučivati šta želimo da budemo, radimo, osećamo i mislimo.
Danas, više nego ikad, postoje sredstva koja bi omogućila da se broj ovih metoda poveća i u njih unese raznolikost.
Škola i obrazovanje mogu ponovo da se ujedine
na mestu koje je izgradila čitava zajednica i o kome se ona brine.
Mesto koje ispunjava potrebe ljudi i njihove sredine.
"Smatramo da je obrazovanje zabranjeno.
Za to nisu krivi roditelji, ni deca, a ni profesori."
Svi mi zajedno zabranjujemo obrazovanje.“
Svaki put kad okreneš glavu na drugu stranu umesto da saslušaš.
Svaki put kad izaberemo konačni cilj a ne stazu.
Svaki put kad sve ostavimo da bude isto umesto da probamo nešto novo.
Ovaj film je poziv da se susretnemo sa obrazovanjem van školskih zidova, koje svi poznajemo,
poziv da razmišljamo o drugačijim modelima učenja,
da razgovaramo i vodimo debate o školskim i obrazovnim modelima.
- Bilo da si nastavnik,
- ili učenik,
- ili roditelj… Ko god da si, pomozi nam.
- Obrazovanje mora da napreduje.
- Mora da raste.
- Mora da se promeni.
Da se susretnemo sa drugima, da se upoznamo i ispitamo njihova iskustva,
razmenimo ideje i ostvarimo ih u realnosti.
To je naš predlog i stupa na snagu danas.
ZABRANJENO OBRAZOVANJE → OBRAZOVANJE ZA ŽIVOT
SUSRET, RAZMENA IDEJA, AKCIJA