Tip:
Highlight text to annotate it
X
Zeitgeist pokret
Mahariši univerzitet menadžmenta 15.11.2009.
Naslov ove prezentacije je "Gde idemo?".
Ovo je u stvari drugi deo dvodelne serije.
Prva je održana u Londonu i nazvana je "Gde smo mi sada?",
i obrađivala je finansijski sistem i druge osobine koje su vam poznate
ukoliko pratite moj rad unutar Zeitgeist pokreta,
koji je u stvari aktivistički ogranak
druge organizacije poznate kao Venus projekat.
Više o ovim organizacijama saznaćete kasnije.
Prvi deo: Teret evolucije.
Pre oko deset hiljada godina, ljudska vrsta
ušla je u novu društvenu paradigmu
danas poznatiju kao "Neolitska revolucija".
Tokom tog perioda, izgleda da smo započeli prelaz
od pretežno jednakih društava
koja su se sastojala od lovaca i sakupljača plodova
u poljoprivrednu revoluciju gde je namenski uzgoj hrane
zamenio pasivnije načine njenog nalaženja,
omogućavajući veću kontrolu *** proizvodnjom.
Istovremeno, izgleda da je bio postignut veliki iskorak
unapređenjem onoga što danas nazivamo "tehnologijom".
Napravljen je napredniji kameni alat, koji je eventualno najavio dolazak bronzanog doba
i koji je korišćen kao zamena za kovani bakar.
Onda je došlo gvozdeno doba, koje je omogućilo veću snagu,
i tako dalje. Mislim da je svima poznat ovaj obrazac.
Od ovog perioda, možemo pogledati unazad i prepoznati
konstantno povećanje tehnološkog razvoja.
U stvari, izgleda da je u pitanju eksponencijalni rast.
Ovaj grafik napravio je Rej Kurzvel
i on pokazuje eksponencijalni rast korišćenja izuma,
konkretno komunikacionih, kompjuterskih i sličnih tehnologija.
Do njega je grafik koji prikazuje istoriju tehnoloških pronalazaka
koji u globalu prikazuje ogroman rast.
Mislim da se danas može reći da je evolucija tehnologije
i stoga same nauke bila, i da i danas nastavlja da bude
osnovni uzrok progresa i promene.
To je osnovni faktor koji utiče na razvoj ljudske civilizacije,
ne samo u olakšavanju postizanja određenih ciljeva,
već i kroz ispoljavanje preko našeg sistema verovanja, filozofije,
referentnih okvira i u osnovi, kako shvatamo svet oko nas.
Naučni metod je tehnološki instrument
i njegova primena je neprekidno unapređivala shvatanje
sveta oko nas, olakšavajući konstantnu promenu.
Na žalost, kulturna verovanja (verovanja koja svi mi delimo -
tradicije) veoma retko mogu da prate
društveno progresivnu prirodu nauke i tehnologije.
Naziv za ovo je "kulturna zadrška".
Ovo proizilazi iz društvenih identifikacija sa postojećim tradicionalnim vrednostima
i utvrđenim institucionalnim poretkom.
Ovi emocionalni identifikatori,
izvinjavam se zbog slike, ali nisam mogao da odolim!
Na ove emocionalne identifikatore smo jednostavno previše navikli.
U stvari, ispričaću vam anegdotu. Dok sam dolazio ovamo sa aerodroma,
video sam Amiše koji očigledno žive u blizini,
i oni su se vozili po ulici noću, ali šta su imali kao osvetljenje?
Imali su baterijske lampe na konju i kočijama.
Odmah sam pomislio "Hej, pa ovo je varanje!".
Poenta je da je veoma teško za bilo koji ustaljeni poredak
da se zaista razvija, bez eventualnog prepuštanja
udobnostima napredne tehnologije i onome što ona može učiniti za nas.
Klasičan primer ovog fenomena
za koji ste, siguran sam, mnogi već čuli ranije
jeste kada je italijanski fizičar i astronom Galileo
prvi put ponudio političkim institucijama svog vremena i oblasti
dokaze u vezi kretanja Zemlje oko Sunca.
Zatekle su ga pretnje i velika opozicija političkog
i religioznog poretka. Njegovi dokazi bili su previše suprotni
religioznim tekstovima i stoga tradicionalnim identifikatorima.
Inkvizicija je u stvari zabranila štampanje Galileovih dela
čak 76 godina nakon njegove smrti.
U praksi institucionalni poredak
u smislu institucija tradicionalnih shvatanja
i institucija sa socijalnim uticajem i moći
sa filozofskim dogmama sa jedne strane
i korporacijama i vladama sa druge,
svaka od njih ima visoku sklonost ka poricanju,
nepoštenju i korupciji kako bi se održala
i ojačala svoj položaj.
Rezultat je neprekidno kulturno kočenje.
Društveni progres je, u smislu uvođenja novih,
društveno korisnih naučnih dostignuća konstantno otežavan.
To je poput prolaska kroz zid od cigala,
budući da ustanovljena vlast nastavlja da održava samu sebe,
zbog sopstvenih interesa i udobnosti.
Kako bi ilustrovali ovaj fenomen u modernom kontekstu,
hajde da ispitamo jedan od najstarijih ustanovljenih poredaka koji se i danas primenjuje,
monetarni sistem.
Kada kažem monetarni sistem, ne mislim na monetarnu politiku
poput kamatnih stopa, politiku delimičnih rezervi
centralnih banaka ili bilo koji drugi parametar.
Govorim o apsolutnim temeljima koncepta
koji predstavlja sistem pobude, zarade i razmene.
Najpre, hajde da postavimo najosnovnije pitanje.
Zašto smo izmislili novac?
Suprotno stavovima većine svetske populacije danas,
novac nije prirodni resurs,
niti uopšte predstavlja resurse.
Novac je u stvari društveni dogovor za prevazilaženje nestašice
i nagrađivanje stvaranja.
Ukoliko osoba uzgoji prehrambeni proizvod na delu zemlje,
takav proizvod ima određenu vrednost:
1) Baziranu na dostupnosti tog proizvoda u okruženju
i stoga odnosu ponude i tražnje.
2) zajedno sa potrebnim radom i vremenom utrošenim za proizvodnju proizvoda.
Uopšteno govoreći, ukoliko je proizvod redak u društvu
onda je njegova vrednost veća.
Ukoliko je veština koju treba posedovati osoba za proizvodnju tog proizvoda
takođe retka, onda se takođe povećava vrednost proizvoda.
Ovo je klasična teorija vrednosti, koju možete čuti u osnovama ekonomije.
Koliko god ovo na površini izgledalo bezazleno,
hajde da pogledamo neke od tajnovitijih,
negativnih posledica ovog sistema. Konkretno, profitni mehanizam
i njegov odnos sa mehanizmima očuvanja poretka.
Jednostavno rečeno, problemi i nestašice stvaraju profit.
Društveno negativne osobine društva
za industrije postaju pozitivno nagrađivane akcije.
Što je više problema i nestašica, to se više novca
može stvoriti od pokušaja njihovog rešavanja.
Što se više efikasnosti primenjuje u društvu,
to postoji manje šansi za bogaćenje.
Razmislite o ovome. Drugim rečima,
a ovo može zvučati krajnje pesimistički i iznenadno,
ali postoji veoma mala interna nagrada, i stoga motivacija
za rešavanje bilo kog trenutno profitabilnog problema.
Sama priroda monetarnih podsticaja
održava postojeće probleme.
Na primer: Energija je temelj našeg društva.
Možda mislite da bi male i istrošene
zalihe nafte o kojima se dosta priča
u ovom trenutku trebale
predstavljati problem, obzirom na našu zavisnost od iste,
u smislu da je to loše u bilo kom pogledu.
Ne, čak ni na kratak rok.
Ne postoji išta što bi naftne kompanije želele više od neprekidne nestašice.
Spekulativni rast cene nafte u 2007/2008 godini koji je zatvorio škole,
školske autobuse i izazvao udar na niže klase
i za grejanje i za transport je klasičan primer.
Ukoliko nafne kompanije znaju da mogu zaraditi više novca
održavajući svoj proizvod retkim
i namerno ograničavajući proizvodnju bez obzira na društvenu zajednicu
ili jednostavno lagati o dostupnim resursima,
motivacija im je veoma visoka.
Isto na žalost važi i za bilo koji društveni problem,
poput zagađenja prirodne okoline.
Što su voda i izvori zagađeniji,
industrija može više zaraditi nudeći profitabilno rešenje.
Ovo podstiče perverzno podržavanje ravnodušnosti
za prirodnu sredinu od strane industrije.
Što je više štete, to se više novca može zaraditi.
Takva su pravila igre.
Psihološke posledice su potpuno bolesne.
Pogledajte industriju lekova.
To bi trebala biti jedna od najsaosećajnijih
i najprogresivnijih institucija koje imamo,
budući da nam život često zavisi od iste.
Ipak, trebamo shvatiti jednostavnu realnost
da medicinski lobi sa milionima zaposlenih
zarađuje od bolesti populacije.
Što je više problema rešeno u smislu bolesti,
to se manje novca može uzeti.
Na primer postoji industrija raka.
To je masivna, multimilionska industrija godišnje.
Industrija sa bilionima dolara. Sa veoma velikim brojem zaposlenih.
Pretpostavimo za trenutak, da je nekako pronađen lek
za sve vrste raka, i da je metod lečenja
lak i jednostavan. Drugim rečima, više ne postoji način
za pravljenje profita lečenjem bolesti od strane medicinskog osoblja.
Da li shvatate šta bi se dogodilo sa ekonomijom
medicinskih institucija, ukoliko bi se tom konkretnom problemu
našlo pouzdano rešenje?
Nakon što ste to shvatili, da li zaista smatrate da postoji
namera da se izleče ove bolesti?
Razmislite o tome.
Hiljade ljudi bi ostalo bez posla.
Imajte u vidu da je to ustaljen princip.
Od trenutka kada imate grupu zaposlenih
i kada na početku radite iz čisto humanih ciljeva
do trenutka kada ste u poziciji da podržite grupu
koja zavisi od ustaljenog toka stvari
odjednom, motivacija se menja.
Kao drugi primer, šta ako kompanija proizvede automobil
koji može trajati 80 godina bez održavanja,
i za kretanje koristi akumulatore,
eliminišući tako potrebu za gorivom?
Mogućnost zarade nakon njegove prodaje bi bila ništavna,
i milioni dolara bi bili izgubljeni usled nemogućnosti
prodaje nafte i servisiranja automobila.
Siguran sam da mnogi od vas znaju da već danas
možemo proizvoditi električne automobile
koji se kreću brzinom od 100km/h i koji bez punjenja mogu preći 1500km.
Možda takođe znate da je Bela Kuća
za vreme administracije Džordža Buša koja je u stvari zastupala naftne kartele
osigurala prevlast naftne industrije
od ove nove realnosti
pomažući da se sama ideja uništi, uništavanjem vozila.
U stvari, ne postoji ijedan razlog zbog koga svaki današnji automobil
ne bi mogao biti električni. Nisu električni jer je
društveni progres i dobrobit čoveka
uvek iza monetarne dobiti.
Ponoviću. Društveni progres i dobrobit čoveka
uvek je iza monetarne dobiti.
Ukoliko ljudi ne mogu zaraditi rešavajući društvene probleme,
onda se oni ni neće rešiti.
Samo pogledajte užasno, strašno siromaštvo u Africi,
ili rastuće beskućništvo širom sveta.
Mislim da je Džordž Karlin to najbolje opisao:
"Jeste li ikada primetili da je jedina metafora koju koristimo
u javnim debatama da proglasimo borbu protiv problema?
Imamo borbu protiv kriminala, borbu protiv raka, borbu protiv droga.
Ali, da li ste ikada zapazili da nemamo borbu protiv beskućništva?
Znate li zašto? Jer tu nema novca.
Nema novca u rešavanju problema beskućnika.
Ukoliko bi se našlo rešenje za beskućnike u kome bi korporacije
i političari mogli zaraditi po koji milion dolara,
videli bi da se ulice Amerike neverovatno brzo raščišćavaju!".
Kada većina razmisli o ovim stvarima
zamišlja ih kao korupciju.
Većina oseća da su to pitanja etike.
Međutim, da li je zaista nepošteno da naftne kompanije žele
da veštački ograniče ponudu kako bi više zaradile?
Da li je zaista nepošteno da kompanija teži
da osigura sopstvenu prevlast po ceni društvenog progresa?
U stvari, nije. To je samo "posao, kao i obično".
To je ono što pokušavam da istaknem.
Ne bi trebalo da očekujete išta manje od ovih nastojanja.
Mehanizam zarade pokreće ustaljeni redosled
koji obezbeđuje opstanak i zaradu velikoj grupi ljudi.
Činjenica je da, bez obzira koliko god društveno napredne nove pojave bile,
one se neće probiti ukoliko ugrožavaju ukorenjene,
novcem vođene institucije.
To znači da društveni progres u stvari može biti pretnja za poredak.
Da skratim ovo, obilje,
održivost i efikasnost predstavljaju neprijatelje profita.
Napredna dostignuća nauke i tehnologije koja bi mogla rešiti
probleme neefikasnosti i nestašice jednom za svagda, u stvari
čine trenutni poredak potpuno zastarelim.
Stoga, u monetarnom sistemu,
korporacije ne samo da se takmiče sa drugim korporacijama,
već se takmiče sa samim progresom.
Zbog toga je promena društva toliko teška unutar monetarnog sistema.
Drugim rečima, monetarni sistem
onemogućava slobodan tok promena.
Zaista ne možete postići društveni napredak
ukoliko se novac stvara usled neefikasnosti i nestašice
i očekivati brzu primenu novih rešenja
koja otklanjaju ove probleme.
Znam da se ponavljam, ali mnogi ovo ne uočavaju,
a želim da to bude kristalno jasno.
Ne želim utrošiti previše vremena na monetarni sistem
jer je, kao što sam pomenuo, to bio fokus prethodne prezentacije.
Ipak, želeo bih da kratko istaknem dve bitne stvari.
Prva je realnost da je celokupan globalni ekonomski sistem
zasnovan na onome što ja nazivam "kružnom potrošnjom".
Jedini način na koji sistem može funkcionisati je održavanje kruženja novca.
Novac mora biti konstantno prenošen od jedne do druge stranke,
kako bi se održao tzv. "ekonomski rast".
Ovo se postiže kroz konstantnu kružnu potrošnju,
praktično svih članova društva.
Poslovi su u potpunosti zavisni od zahteva za proizvodnjom u bilo kom obliku.
Ukoliko nema tražnje za robom ili uslugama, onda ne bi bilo ni
tražnje za radom, i finansijska cirkulacija bi zato prestala.
Kada se ovo ponovo prevede, to znači da neefikasnost stvara profit.
Ceo sistem zahteva probleme kako bi funkcionisao.
On nije samo kočnica razvoja kao što sam već istakao,
već takođe proizvodi ogromnu količinu otpada,
irelevantnosti i ekstremizma.
Druga tačka koju bih želeo istaći, koja ima više veze
sa svetom prirodom monetarne igre
je istorijska praksa i osnovna namera.
Sva društva danas, bilo da su kapitalistička, socijalistička
ili čak komunistička u osnovi su zasnovana na novcu.
Novac stvara mogućnosti unutar samog sistema.
Takozvani kapitalizam slobodnog tržišta danas predstavlja
dominantnu ekonomsku religiju.
Kažem religiju, jer kada se dođe do društvenog sagledavanja
ove metodologije, svega nekolicina ima mogućnost
da čak predloži drugačiji izbor društvenoekonomskog sistema.
Oni su potpuno indoktronirani. Slobodno tržište se u praksi
može definisati kao: Tržište u kome ponuda i tražnja
nisu regulisane osim politikom konkurencije države,
pravima, fizičkim i intelektualnim vlasništvom.
Primećujete da se pominje "Nisu regulisane osim
politikom konkurencije države.".
Drugim rečima, ne postoji takva stvar kao što je potpuno slobodno tržište.
Jasno mi je da većina vas zna ovo, ali želim da istaknem poentu.
Slobodno tržište nikada ne može postojati
bez sistema koji se despotski urušava do tačke u kojoj nema povratka.
Zašto? Jer je u osnovi delovanja slobodnog tržišta
težnja za ostvarenjem sopstvenih interesa
i strateško preuzimanje tržišnog udela.
Strategija igre može voditi jedino monopolu i kartelima.
To je osnova celokupne motivacije.
Smešno je kako današnji ekonomisti to pokušavaju pobiti.
Na primer, recimo da želim otvoriti elektronsku prodavnicu
u relativno malom gradu. Na primer ovde u Ferfildu u Ajovi.
Recimo da već postoje tri prodavnice u istoj oblasti,
i da se stoga moram takmičiti sa njima.
Vremenom, radim na svojoj konkurentskoj strategiji
i smanjujem troškove na takav način da moja prodavnica postaje dominantni,
najjeftiniji distributer određene robe.
Svi u gradu kupuju tu robu u mojoj prodavnici, umesto kod drugih.
Zbog ovoga, dvema od ostalih tri prodavnica
propada posao, i one napuštaju grad.
U tom trenutku u oblasti postoji
drugi konkurent i ja. Dva konkurenta.
Sada, budući da je moj profit toliko dobar, donosim ključnu odluku.
Odlučio sam da preuzmem ili kupim
drugu prodavnicu u gradu.
Zvuči razumno, zar ne? Preuzimanja se događaju svo vreme.
Oni se slažu. Dakle, kupim tu prodavnicu,
stavim na nju svoju oznaku, i odjednom imam regionalni monopol.
Slično, hajde da pretpostavim da nisam kupio drugu prodavnicu,
već da smo se sprijateljili i postali partneri,
i da smo našli način da radimo zajedno
na obostrano zadovoljstvo. Izgleda logično, zar ne?
Pogodite šta! Sada imam kartel.
Drugim rečima, posao je delom zasnovan na strategiji igara
za osvajanje tržišta i stoga profita.
Stoga je težnja za dominacijom
u svom sektoru industrije prirodna,
a njen najveći nivo su monopoli i karteli.
Težnja sistema slobodnog tržišta za što većom
dominacijom i moći je prirodna,
ali tu se stvari ne zaustavljaju. Siguran sam da
većina u ovoj sobi shvata praksu lobiranja stranaka od strane korporacija.
To se smatra normalnim. Šta je u stvari finansijsko lobiranje?
Lobiranje je prostitucija države
kako bi se obezbedila dalja moć ili pozicije korporacijama.
Drugim rečima, ukoliko potplatite stranačke vođe za podršku
politici vaše kompanije, onda ste dodatno obezbedili
svoju ekonomsku poziciju. Isto važi i za stranačke priloge.
Ljudi kažu da je to korupcija.
Nije. To je slobodno tržište u praksi.
Šta drugo možete očekivati? U monetarnom sistemu
ne može postojati objektivna vlada.
To nije moguće. Čitavo društvo zasnovano je
na novcu i plati i zbog čega onda smatrate
da bi se povlačile i poštovale ikakve granice?
Svakodnevno viđamo ovaj etički argument, ali pogodite šta,
niti je funkcionisao niti će funkcionisati.
Uticaj i stoga korupcija je prirodni sporedni proizvod našeg sistema.
Trebao bi biti očekivan.
U stvari, hajde da dalje proširimo ovaj tok misli.
Kroz istoriju su se jedno za drugim smenjivala carstva.
Svako je težilo da osigura dominaciju *** zemljištem i resursima.
Glavni razlog za rat su resursi,
profit, moć imperije i trgovinski monopoli.
Vlade se u osnovi ne razlikuju u funkciji
od korporacija kada su u pitanju sebični interesi.
Invazija Amerike na Irak se u suštini
može smatrati nasilnim korporativnim preuzimanjem.
Čak i najnaivniji pojedinci danas znaju
da nije u pitanju oružje, sloboda ili demokratija za ljude.
Ne želim ni da komentarišem takve stvari, jer smatram da je
bespotrebno čak i pričati o tome. Više nije ni u stilu.
Toliko smo navikli na ovaj nivo korupcije,
da samo okrećemo glavu na drugu stranu.
Ipak, želim da jasno istaknem zbog čega se vodi rat,
ukoliko imate bilo kakve namere za njim.
Vodi se za osvajanje resursa, industrijski profit
i, u osnovi, proširenje imperije.
Po rečima dvostrukog dobitnika medalje časti,
generala Smedlija D. Butlera "Rat je reket.
Uvek je to bio. To je verovatno najstariji, jednostavno najprofitabilniji,
sigurno najizopačeniji. Jedini je internacionalne prirode.
Jedino u njemu se profit meri dolarima,
a gubici životima.".
Bitno je ovde istaći
da danas profit monetarnog sistema
stvara drugačiji oblik vladavine.
Vladavinu korporacija
zasnovanu na ekonomiji kroz trgovinske sporazume.
To se naziva "globalizacija".
Mislim da je Džim Garison, predsednik svetskog državnog foruma
to najbolje objasnio:
"Zbirno gledano, integracija sveta u celinu
posebno u domenu ekonomske globalizacije
i mitski kvaliteti kapitalizma "slobodnog tržišta"
predstavljaju pravo carstvo na unikatan način.
Retki su bili sposobni da izbegnu "strukturna podešavanja"
i "uslovljavanja" Svetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda
ili posredništvo Svetske trgovinske organizacije.
Ove internacionalne finansijske institucije, koje koliko god neadekvatne bile,
i dalje odlučuju šta znači ekonomska globalizacija.
Moć globalizacije je tolika, da ćemo u periodu naše generacije
najverovatnije biti svedoci integracije, čak i neželjeno,
svih nacionalnih ekonomija u jedinstven globalni
sistem slobodnog tržišta.". Znači novo carstvo.
Da predstavim ovo analogijom, namera ovog sistema
je da stvori svetski monopol.
To je osnovna, prirodna težnja
metodologije i filozofije same ideologije slobodnog tržišta.
Ona je unapred zamišljena. Nadam se da je to jasno.
Zasnovana je na strateškoj dominaciji i smatram da je vreme
da se ljudi konačno osveste. Nije zasnovana na slobodi,
već na porobljavanju.
Sama osnova našeg društvenog funkcionisanja je despotska.
Ne postoji nešto poput etične transakcije.
Etika i takmičenje se međusobno ne slažu.
Traženje mogućnosti za dominaciju u cilju lične koristi
je potpuno neetičko u bilo kojoj civilizaciji.
To neprestano vodi ka konfliktima i iskorišćavanju.
Nepoštenje je način funkcionisanja na bilo kom nivou,
shvatali vi to ili ne. I na kraju,
kako bi iko pri čistoj svesti i zdravoj pameti mogao smatrati
da će balansiran, miroljubiv, održiv i produktivan svet
ikada nastati sa osnovom konkurencije, stoga otvorenog rata
od pojedinaca koji se međusobno takmiče za posao,
preko preduzeća koja se takmiče za tržišni udeo,
do vlada koje se takmiče za globalnu ekonomsku dominaciju?
To nije logično.
Živimo u parališućem, samoslužećem
i izolirajućem sistemu koji generiše parazite i prostitutke.
Svako od nas, po samoj prirodi monetarne igre,
primoren je na služenje.
I kao zaposleni i kao poslodavac.
Osnovni cilj je rast profita,
a ne društveni progres.
Mi iskorišćavamo. Na žalost, jedina saradnja
koju uopšte možete naći ovih dana
tačnije od trenutka nastanka sistema,
javlja se dolaskom zajedničkog neprijatelja.
Tačnije, u smislu kada određena grupa radi na borbi protiv druge,
stoga jedna korporacija dejstvuje sa ciljem borbe protiv druge.
Nepoštenost predstavlja prednost.
Nadam se da svi to potpuno razumeju.
Nastavljamo.
Želeo bih da ukažem na neke druge kulturno zajedničke
instutucionalne i ideološke osobine modernog društva,
o kojima se u suštini retko razmišlja.
Ovo će biti malo nejasno, ali želeo bih da pokažem
kako je integritet ovih trenutnih konvencija zastareo,
zagađen monetarnim sistemom i sebičnim ciljevima
ili jednostavno ignoriše uzroke problema
koje ove konvencije pokušavaju rešiti.
Četiri tačke su:
1) Zakoni, prava i papirne proklamacije
2) Sigurnost
3) Vlada, kakvom je danas poznajemo, i
4) Aktivizam, i tzv. "etika".
Zakoni prava i parirne proklamacije.
U današnjem društvu, vlada pokušava da kontroliše ljudsko ponašanje
pretnjom u formi zakona.
Malo pažnje se posvećuje istraživanju razloga
koji prouzrokuju ova tzv. "kriminalna dela", ili društveno nepoželjna dela.
Ukoliko je osoba uhapšena zbog krađe, ne istražuju se
uslovi okoline koji su proizveli
samu želju za krađom, odnosno o uzrocima koji su doveli do posledice. Motiv.
Je li majka koja krade hranu za svoje izgladnelo dete kriminalac?
Ne. Ona jednostavno radi ono što mora da radi.
Kada shvatimo ovu realnost, da mi kao ljudska bića
nismo ništa bolji ili gori od životinja,
da funkcionišemo po potpuno istim obrascima ponašanja
(izvinite zbog slike, ali morao sam da uporedim).
Činjenica je da funkcionišemo po potpuno istim principima
podsticanim opstankom, kao i ostale životinjske vrste.
Onda uviđamo da je nelogično i neodgovorno
razmatrati bilo koje ljudsko ponašanje izvan realnosti
društvenih uslova.
Početkom devedesetih sprovedeno je "Merva Fowles" istraživanje.
1% porasta nezaposlenosti u glavnim gradovima Amerike
proizvelo je relativno značajan porast kriminala.
Ovo pokazuje da je tzv. "kriminalno" ponašanje
direktno povezano sa društvenoekonomskim uslovima.
Nije čudno što velika većina ljudi u zatvorima
dolazi iz siromašnih društvenoekonomskih područja.
Društvo proizvodi ponašanje.
Ako obratite pažnju, konkretno nestašica.
Iz godine u godinu zatvorska populacija raste,
zajedno sa brojem zakona u knjigama.
Stoga, očigledno da nešto ne funkcioniše kako treba.
Nešto ne radi. Nešto je trulo.
Da se društvom progresivno upravlja sa ciljem
kolektivne ljudske dobrobiti
onda bi trebali videti konstantno opadanje
kriminala, broja zatvorenika i smanjivanje zakona.
U stvari, cilj produktivnog, stabilnog društva
trebao bi biti eliminisanje potrebe za zatvorima, policijom
i svim što je upravo pomenuto ranije.
Mislim da je Liza Simpson to najbolje rekla:
- I to je prostor za pijance. A ovo je mamin sto.
- Mama, znam da imaš dobru nameru, ali zar policija nije
zaštitna sila koja održava postojeće stanje za bogatu elitu?
Zar ne misliš da bi trebalo da napadnemo korene društvenih problema
umesto što guramo ljude u prepunjene zatvore?
- Vidi Liza! Mek Grif, kriminalistički pas!
To nas dovodi do koncepta današnje sigurnosti.
Od napada na dve kule, sigurnosne mere
u svetu su se iracionalno povećale.
Šira javnost, posebno u Americi, histerično je
opsednuta sigurnošću.
Rešenje za nasilno ljudsko ponašanje je evidentno - još policije,
još kamera i manje slobode i privatnosti.
Ne volim što sve sada plašim,
ali ako je neko zaista rešio da vas ubije,
ili raznese avion, ili tržni centar
ili uradi bilo šta slično, posebno u obliku nasilja,
pusti nervni gas u podzemni prolaz,
naći će načina da to i uradi.
Nikakva sigurnost neće to sprečiti.
Logika je stoga pogrešna.
Nemoguće je, i osnova sigurnosti kakvom je poznajemo
apsolutno je suprotna od onoga što se zahteva
za rešavanje ovakvog tipa problema.
Istinska sigurnost dolazi od rešavanja društvenih problema.
Okruženje je razlog
za neurozu i poremećaje ljudskog bića.
Ovaj grafik pokriva zadnjih dve stotine godina.
Na Y osi je očekivani životni vek,
a na X osi zarada usklađena sa inflacijom.
Svaki balon predstavlja državu.
Veličina predstavlja populaciju, a boja kontinent.
Legenda je u gornjem desnom uglu.
Primećujete da je 1800-te godine očekivani životni vek
bio ispod 40 godina u svim zemljama,
i da je zarada bila ispod 3.000$.
Sada, želim da obratite pažnju na trend nejednakosti,
pogotovu u zaradi, kako se grafik pomera kroz vreme.
Primetićete da je očekivani životni vek u osnovi porastao
zajedno sa bogatstvom u svim zemljama. Ali, šta je najuočljivije?
Šta se ovde ističe?
Primećuje se ogromna i rastuća ekonomska nejednakost.
Afrika je, na primer, ostavljena
u prašini zapadnih nacija.
Krenuli smo od ovoga do ovoga.
Ekonomska nejednakost očigledno raste. Zbog čega ovo ističem?
Postoje određena istraživanja koja su sprovodili pojedinci.
Jedan od njih je Ričard Vilkinson iz Notingemskog univerziteta u Engleskoj.
Ono pokazuje veliku korelaciju između kriminala i nejednaskosti prihoda.
Ne apsolutnog prihoda, već same nejednakosti.
To je u glavi. Na primer, u Americi
koja ima najveću ekonomsku nejednakost u svetu
(naravno mi smo takođe najbogatiji na svetu),
pitam se zbog čega imamo najveću zatvorsku populaciju na svetu.
Zašto postoji toliko velika nejednakost?
Verovatno zbog ovog ogromnog ekonomskog raslojavanja.
Ovaj grafik pokazuje rastući disparitet
podeljen na nižu i višu klasu.
Dok niža klasa u proseku ostaje siromašna
jaz između nje i više klase
nastavlja ubrzano rasti.
Verujem da je ovo osnovni uzrok povećanja
kriminala širom cele planete.
Izgleda da postoji korelacija između rastućeg dispariteta
i broja zatvorenika, stoga kriminala.
Što je nejednakost prihoda veća, to je više kriminala.
To dolazi od onoga što neki nazivaju "psiho-socijalnim stresom".
Da se vratimo na poentu, kada je u pitanju
koncept sigurnosti, mislim da je najvažnija stvar
koju bi trebali razmotriti smanjivanje globalne ekonomske razlike.
Drugim rečima, mislim da što više raste ova nejednakost,
to imamo više sukoba na raznim nivoima.
Nastavljamo sa papirnim proklamacijama.
Danas koristimo papirne proklamacije, kako ih nazivamo,
kako bi osobi garantovali njena tzv. prava.
Poput zakona, to su kulturno obojene,
veštačke tvorevine koje pokušavaju da reše probleme koji se iznova javljaju
jednostavnim proglašavanjem nečega rečima, obično na papiru.
Prava su u stvari izmišljena kako bi se sami zaštitili
od negativnih posledica samog društvenog sistema.
Ponavljam, umesto traženja istinskog rešenja problema,
mi izmišljamo ove zakrpe putem papirnih proklamacija
u pokušaju da ih rešimo.
Ovo ne funkcioniše, niti je ikada funkcionisalo.
Zaista ne postoji takva stvar kao što je neotuđivo pravo
izvan kulture u kojoj se podrazumeva.
Mi to izmišljamo!
Slobode stoga trebaju biti dizajnom integrisane u društveni sistem,
a ne nekim škrabotinama na papiru.
Kao klasičan primer ovoga, podsetimo se božanskih zakona,
čuvenih "deset zapovesti". Ne kradi.
Ne ubij. ZAŠTO?
Ovo su površne primedbe koje su
napravili ljudi koji nisu imali potpune informacije.
Koji nisu razumeli da živimo u svetu uzroka i posledica.
Propovedanje ovoga ne doprinosi ničemu, kao što je istorija već dokazala.
Moralnost je prazna ideja koja nema referentnu osnovu.
Inteligentna zapovest glasila bi otprilike ovako:
"Neprekidno menjaj sebe i društvo
kako bi smanjio reakcione sklonosti koje dovode do štetnih posledica
poput krađe i ubistva.".
(Propoved Pitera Džozefa)
[aplauz]
Ista površinska irelevantnost može se primeniti na sve ustave
ili spiskove prava u bilo kojoj državi na planeti.
Povelja Naroda u Americi je pokušaj da se osiguraju
i zaštite određene slobode, ponovo pukim tekstom na papiru.
Iako shvatam vrednost ovog dokumenta
i njegovu privremenu brilijantnost u trenutku donošenja,
to ne menja činjenicu da je on ništa više
od pukog proizvoda društvene neefikasnosti.
Drugim rečima deklaracije zakona i prava
su u stvari priznanja grešaka društvenog dizajna.
Danas ima mnogo ljudi u tzv. "patriotskim" ili "oslobodilačkim" pokretima,
i znam da se oni mnogima sviđaju. Delom sam i sam obožavalac ljudi
koji zastupaju ovo, jer mislim da postoji mesto za njih.
Međutim, ovaj dokument nije "spasilac" Amerike.
Neki ljudi izgleda veruju da
Amerika ima neku magičnu moć u jednom ili drugom smislu.
Možda jer smo ubili sve meksikance i indijance kako bi im ukrali zemlju.
Ili zbog činjenice da su u trenutku pisanja ustava samo
bogatiji belci koji su činili oko 10% populacije cele
nacije mogli glasati.
Ovo je vladavina naroda?
Nastavljamo. Da demonstriram o čemu ovde govorim.
Četvrti amandman precizira kako ljudi imaju
"zaštitu od nerazumnih pretresa i hapšenja".
Ovu izjavu u osnovi kvalifikuje termin
"verovatnog uzroka" u amandmanu.
Šta je to "verovatni uzrok"?
Jedini način da to shvatimo je da pronađemo legalnu pravnu
kulturno prihvaćenu definiciju.
Zajednička definicija verovatnog uzroka je u ovom kontekstu je:
Razumna sumnja da je osoba počinila zločin.
U redu. Sada je nepoznat termin "razuman" zar ne?
Razuman. Ovo se često definiše kao "pošten",
ne prekomeran ili ekstreman.
Pretpostavljam da sada možemo preći na reč "prekomeran".
Nadam se da uviđate poentu.
Semantički to je besmisleno, stoga se zakonima ne može verovati.
Nijednom od njih.
Drugim rečima, pravne definicije nisu empirijske.
Svi amandmani su podložni proizvoljnim interpretacijama
i stoga ih svakodnevno zloupotrebljava policija,
nacionalna sigurnost i imigrantska služba.
Vraćamo se na originalnu poentu.
Ne postoje takve stvari kao prava,
budući da im se referenca može proizvoljno menjati.
Četvrti amandman je pokušaj da se ljudi zaštite
od zloupotrebe državne moći. To je jasno.
Ali on izbegava pravo pitanje, a to je:
Zašto bi država uopšte želela pretresati i hapsiti građane?
Kako se može ukloniti mehanizam koji generiše takvo ponašanje?
Trebamo se fokusirati na pravi uzrok.
Da buudem jasan, ne kažem da zakoni, prava
i slično nisu potrebni u ovom trenutku. Naravno da jesu.
Međutim, trebamo pomeriti naš fokus na rešavanje aktuelnih problema.
I uzgred, za sve nacionaliste ovde,
da ponovim da ja ne napadam ustav Amerike.
Ipak on nije rešenje i naivno je verovati
da taj dokument zaista ima ikakvu relevantnost.
Ponavljam, ja sam obožavalac ljudi kao što su Ron Paul i Denis Kučinić.
Verujem da postoji mesto za ono što oni rade,
ali to nije odgovor.
Istorija Amerike je poput istorije bilo koje druge države
na ovoj planeti. To je istorija obmane, prevare i korupcije.
Ne postoji ništa čemu bi se mogli vratiti,
jer integritet kojim bi počeli nikada nismo imali.
Moramo se kreteati unapred, a ne unazad.
To nas dovodi do vlade.
Sve vlade na svetu danas, bilo da ste toga svesni ili ne,
predstavljaju institucionalizovane diktature.
One su javno sankcionisani monopoli moći.
Demokratija, kakva se praktikuje danas je jednostavno igra koja se igra,
žao mi je, ali to je jednostavno igra koja se igra
kako bi se javnosti dala iluzija kontrole.
[aplauz]
Ljudi misle da imaju izbor unutar trenutnog sistema
jer mogu da zaokruže ime na glasačkom listiću
i postave predodređenu osobu na vlast.
Ipak, jednom kada se ta osoba dokopa moći,
javnost se nadalje ni o čemu ne pita.
Da li ste glasali za spas banaka? [Ne]
Da li ste glasali za kabinet novog predsednika?
Da li ste glasali za povećanje taksi?
Da li ste glasali gde će prolaziti putevi, dalekovodi ili bilo koja infrastruktura?
Da li ste glasali za ratove u Avganistanu i Iraku? [Ne, nismo]
Gde je onda vaša realna participacija?
U trećem delu razmotrićemo kako bi prava demokratija mogla izgledati
i da se ne svodi na izbor ljudi, već na izbor ideja.
Moramo da shvatimo da vlada, kakvom je danas poznajemo
ne radi sa ciljem dobrobiti javnosti,
već sa ciljem održavanja ustaljenog poretka i sopstvene moći,
isto kao bilo koja druga institucija unutar monetarnog sistema.
Vlada je monetarni izum sa ciljem ekonomske
i društvene kontrole, i njene metode su u prvom redu
zasnovane na sopstvenom očuvanju.
Sve što vlade mogu raditi jeste da prave zakone koji kompenzuju
ogroman nedostatak integriteta u upravljanju društvom.
Takođe je bitno istaći da su većina političara advokati.
Najviše političara u vladi dolazi iz sveta zakona.
Oni zaista nemaju apsolutno ikakvo realno znanje
stoga ni razumevanje o osnovnim temeljima društvenog funkcionisanja.
Može li advokat doći da popravi vaš kućni grejni sistem?
Može li advokat da projektuje napojnu mrežu za određenu oblast? Ne.
Advokati i stoga političari jednostavno nisu obučeni
na bilo koji smislen način za rešavanje realnih problema.
Oni su obučeni za rešavanje veštačkih, neopipljivih problema
koji su kulminirani sporedni proizvodi našeg neosetljivog društva.
Drugim rečima, društvo je zaista tehnička kreacija.
Ponoviću ovo. Društvo je tehnička kreacija.
Sastoji se od infrastrukture, resursa i menadžmenta.
Društvo je tehnološki konstrukt.
Republikanci, demokrate, totalno su nebitni.
Ukoliko zaista želite da vidite društvo koje funkcioniše
morate početi da shvatate da su nauka i tehnologija
sveobuhvatni elementi koji upravljaju
kompletnim mehanizmom društvene organizacije.
Zato bi onima koji proučavaju ove oblasti trebala biti data,
ne kontrola, već mogućnost participacije.
Mogućnost uticaja da kažu "Možemo nahraniti i obući
sve siromašne ljude u Africi i u zemljama trećeg sveta.
Tehnički mi to možemo.". Na žalost,
oni idu kod svojih korporativnih birokratija, i stoga vladinih birokratija
i naravno vlada kaže "Nemamo dovoljno novca za to.".
Pitanje nikada nije bilo "Imamo li novca?".
Pitanje je oduvek bilo "Imamo li resurse
i tehnološke mogućnosti?".
Konačno pitanje koje bih želeo pokriti u ovoj sekciji
tiče se aktivizma. Tradicionalnih oblika aktivizma
koje viđamo istorijski širom sveta.
U svetu danas, postoji bezbroj dobronamernih ljudi
i aktivističkih organizacija koje skreću pažnju na rastuće probleme
i nepravdu u svetu.
Ipak, na žalost, kao što možete otkriti,
veoma mali broj njih nudi realna, dostižna, dugotrajna rešenja.
One koje nude rešenja,
skoro uvek ograničavaju ta rešenja
u skladu sa postojećim društvenim uređenjem.
Njihova taktika svodi se na nove propise, i naravno,
uvek se pozivaju na etiku i odgovornost.
Veoma malo pažnje se posvećuje korenitoj strukturi našeg sistema.
Tipičane akcije koje se preduzimaju
su borba i protesti protiv korumpiranih korporativnih organizacija
i traženje novca od javnosti u pokušaju da se smanje takvi trendovi.
Generalno, taj smer dostojan je poštovanja,
ali on neće izazvati dugoročnu promenu.
Oduševljava me kada vidim nešto poput ovoga,
ali da li se time zaista išta postiže?
Kada je reč o društvenoj korupciji, siromaštvu, zagađenju okoline,
eksploataciji ljudi i najviše ličnih i društvenih zbrka u današnjem svetu
konačno shvatanje je da većina ovih problema
nije rezultat određene kompanije,
neke nezvanične elitne grupe ili nekih vladinih propisa.
To su simptomi osnovnih problema.
Pravi uzročnik je ljudsko ponašanje,
a ono se u najvećoj meri stvara i oblikuje
društvenim obrascima ponašanja zahtevanim za opstanak,
kao što zahteva društveni sistem određenog vremenskog perioda.
Mi smo proizvodi našeg društva, i činjenica koja je bitna je
da su sama osnova našeg društvenoekonomskog sistema
i stoga uslovi našeg okruženja
ti koji kreiraju bolesnu kulturu koju vidite oko sebe.
Veoma retko ijedna današnja aktivistička organizacija uzima u obzir mogućnost
da je možda sam društveni sistem uzročnik problema.
Na kraju krajeva možemo provesti ostatak naših života
pokušavajući da zgazimo sve mrave koji misteriozno
izvova i iznova izlaze ispod frižidera postavljanjem zamki ili zakona,
ili se možemo otarasiti pokvarene hrane iza njega
koja je u stvari prouzrokovala najezdu.
Drugi deo: Projekat Zemlja
U elektronici postoji koncept koji se naziva
odnos signala prema šumu,
i tiče se odnosa snage korisnog signala
prema snazi šuma koji izobličava signal.
To je poput slušanja muzike na radiu u kolima
koji prima veliku količinu smetnji
pa muzika postaje nejasna i izobličena.
Mislim da je ovo odlična metafora za naše trenutno upravljanje društvom
sa signalom koji predstavlja osnovne osobine koje su bitne
i relevantne za datu oblast i šumom koji predstavlja zastarele,
tradicionalne, neefikasne metode
koje zamagljuju, zbunjuju, koče i izobličavaju
naše namere i sposobnosti.
Želim da svi zaborave
skoro sve što sam do sada pričao. Vratite se na početak,
i razmotrite veoma jednostavnu vežbu misli kroz koju želim proći,
a koja se tiče načina na koji upravljamo ovom planetom.
Pretpostavimo za trenutak da smo mi interplanetarni putnici
poreklom sa Zemlje, kakvom je danas poznajemo.
Na našem putu naleteli smo na, prilično čudesno,
istovetnu kopiju naše planete.
Jedina razlika između trenutnog stanja ove nove planete
i naše je što na njoj nema ljudskih bića.
Nije se dogodila ljudska evolucija.
Stoga, nema utvrđenog poretka, nema društvene arogancije,
naravno nema novca, ničega što bi moglo ograničiti naše mogućnosti.
Kako bi iz temelja dizajnirali našu društvenu infrastrukturu
uz primenu naprednih naučnih saznanja
kojima danas vladamo,
sa krajnjim ciljem pravljenja apsolutno efikasnog,
svesnog i održivog društva, koliko god je to moguće?
Odakle bi počeli?
Kompletno istraživanje prirodnih resursa planete bi imalo smisla, zar ne?
Mislim da ne bi bilo logično početi na bilo koji drugi način.
Najpre moramo razumeti celokupan nivo i kapacitet
planetarnih komponenti kako bi došli do mogućnosti
u skladu sa našim sposobnostima.
Prirodni resursi dolaze u više oblika:
biljnog i životinjskog porekla iz biosfere,
poput šuma, vodenih organizama, mineralnih goriva
i abiotskog porekla, poput obradivog zemljišta, vode,
zlata, nalazišta gvožđa, i drugih sličnih sirovina.
Naravno, postoji mnoštvo prirodnih resursa,
ali zbog jednostavnosti ćemo razmotriti samo jednu oblast
i nju ćemo koristiti kao prototip za sve ostale.
Ta oblast je energija.
Mislim da bi se većina ljudi složila da je energija gorivo društva.
Izgleda da je energija najosnovniji zajednički činilac moderne civilizacije
i da je osnovni temelj progresa
i rasta našeg životnog standarda,
pa zato smatram da bi bilo dobro da krenemo od nje. Dakle, šta dalje radimo?
Jednostavno skeniramo površinu planete i analiziramo
sve relevantne energetske lokacije i potencijale.
Naravno, potencijali će, da malo razjasnim,
uvek biti bazirani na trenutnom nivou tehnologije
njihovog iskorišćenja.
Na primer, solarna energija danas ima dramatičan potencijal
ali ona i dalje nije dostigla svoj puni potencijal jer je
tehnologija iskorišćenja i dalje nedovoljno efikasna.
Međutim sa napretkom nanotehnologije mi viđamo
moguć eksponencijalni rast ovog potencijala.
Dakle, poenta je da je iskoristivost zavisna od kvaliteta upotrebljenih metoda.
Ne želim da utrošim previše vremena na pitanja nanotehnologije,
ali ukoliko primenite ove trendove na istraživanje iskorišćenja solarnog zračenja,
postaje jasno da bi samo solarna energija vremenom
mogla napajati čitav svet energijom hiljadama godina.
Na žalost, ovo se neće dogoditi ubrzo. Zbog čega?
Jer je to previše efikasno za tržišni sistem,
pa bi proces primene trajao mnogo, mnogo godina,
ukoliko bi mu se ozbiljno pristupilo.
Vratimo se na našu originalnu vežbu misli.
Jednom kada imamo spisak energetskih izvora
potrebno je da rangiramo svaki izvor na osnovu njegove obnovljivosti,
zagađenja okoline i svim bitnim osobinama
kako bi odredili nivo održivosti.
Onim energetskim izvorima koji bi imali najnegativnije posledice
bio bi dat najmanji prioritet prilikom korišćenja, i uzgred,
ovo je proizvoljna skica. Ne uzimajte je previše ozbiljno.
Na primer, fosilna goriva su najčešće neobnovljiva
i mogu zagaditi prirodnu sredinu.
Uz ogroman potencijal geotermalne energije,
energije talasa, vetra i sunca, zajedno,
rekao bih da apsolutno ne postoji razlog iz kojeg bi uopšte trebali
koristiti ikakva fosilna goriva.
Da razjasnimo ovo, želeo bih da protrčim kroz ove obnovljive izvore energije.
Prema istraživanju Stanford Univerziteta iz 2005 godine,
ukoliko bi 20% poznate potencijalne energije vetra bilo iskorišćeno,
obezbedile bi se sve svetske potrebe.
Već smo pomenuli solarnu energiju. Zračenje koje pogađa zemljinu površinu
je oko 10,000 puta veće od planetarnih potreba.
Ovo pitanje tiče se tehnologije, nanotehnologije, kao što sam već pomenuo.
Manje je poznata energija vodenih struja. Kao regionalni primer, u skorašnjem istraživanju
je pronađeno da bi 34% celoukpne potrošnje energije u Engleskoj
moglo dolaziti samo iz ovog izvora energije.
Još efikasnija, bar kada je u pitanju okean, je energija talasa,
za koju je pronađeno da ima globalni potencijal
od 80,000 teravat časova godišnje,
što znači da bi polovina energije cele planete
mogla doći samo iz ovog izvora energije.
Ipak, najefikasnija je geotermalna energija koja,
sudeći po skorašnjem istraživanju Masačusetskog Tehnološkog Instituta sadrži dovoljno energije
da pokrije sve planetarne potrebe u narednih 4.000 godina.
Drugim rečima, imamo izobilje energije
na ovoj planeti, i ne dozvolite da vam iko tvrdi drugačije.
Vratimo se na našu vežbu. Jednom kada su podaci prikupljeni
poredimo potencijale sa potrošnjom i srazmerno ih prilagođavamo.
Na sreću, kao što smo analizirali, imamo više nego dovoljno energije
za naše potrebe, tako da možemo eliminisati
najmanje efikasne izvore kao što su nafta i svi neodrživi,
i sada imamo listu održivih energetskih resursa koje možemo koristiti.
Treći korak: Distribucija i nadgledanje
Distribucija energije bi bila logički određena
u skladu sa tehnološkim mogućnostima i udaljenosti od izvora.
Drugim rečima, ukoliko imamo energiju vetra proizvedenu u Aziji,
nećemo preneti tu energiju čak do Latinske Amerike.
Parametri distribucije energije bili bi očigledni,
i zasnovani na trenutnom nivou tehnologije distribucije
i praktično daljini do izvora.
Slično bi se aktivni monitoring resursa sprovodio kroz planetarne senzore
i kompjutere, što bi omogućilo konstantnu svest
o nivou korišćenja resursa, njihovog iscrpljivanja i obnavljanja,
kao i bilo koji drugi parametar
od važnosti za održavanje balansiranog opterećenja.
Ukoliko bi se pojavila nestašica bilo kog resursa,
to bi bilo moguće predvideti unapred kroz analize trendova
i bila bi preduzeta odgovarajuća prilagođavajuća akcija.
Ova ideja nije nova. Svakodnevno je koristimo u našim životima
na razne načine,
kao što je indikacija nivoa mastila na štampaču
povezanim na kompjuter.
Napravimo presek situacije. Šta do sada imamo?
Imamo lokacije naših energetskih izvora.
Imamo potencijale proizvodnje i parametre distribucije
koji su zasnovani na strateškom korišćenju, tehnološkom iskorišćenju i daljini.
Konačno, imamo sistem aktivnog nadgledanja resursa
koji javlja nivoe energetskih izvora
novie upotrebe i bilo koje druge bitne trendove.
Drugim rečima, napravili smo sistem
"sistemskim pristupom" upravljanja energijom na planeti.
Sistem se sastoji od podataka u realnom vremenu i statistike.
Tok procesa nije zasnovan
na mišljenju pojedinca ili grupe,
ni na željama korporacije ili vlade,
već na prirodnom zakonu i razumu.
Drugim rečima, jednom kada ustanovimo da je interes i cilj
da opstanemo, i da je stoga održivost na planeti naš cilj kao vrste
(sa čim se, nadam se svi u ovoj sobi slažu)
onda svaki parametar koji se treba razmotriti u smislu upravljanja resursima
postaje kompletno očigledan.
To se naziva dolaskom do rešenja, umesto da se rešenja izmišljaju
što je subjektivan čin zasnovan na nekompletnim informacijama,
i veoma često kulturno obojen.
Planeta je holistički sistem sa resursima svuda širom nje.
Zato se do efikasnosti ljudskog društva može doći jedino
od integrisanog sistemskog pristupa
u upravljanju ovim resursima i stoga društvenom progresu.
Planeta to zahteva.
Jedinu vladu koja postoji u planetarnom upravljanju čine prirodni zakoni.
U suštini je bahato, nelogično i neodgovorno
funkcionisati odvojeno, budući da nam je potreban holistički sistem.
Korišćenjem ovog energetskog modela kao proceduralnog primera,
ovakav sistemski pristup mogao bi biti primenjen
na bilo koji drugi planetarni resurs i kvantifikator.
Mi istražujemo, nalazimo potencijale, kvalifikujemo negativne posledice
i primenjujemo modernu tehnologiju za iskorišćenje, distribuciju i nadgledanje
na najlogičniji mogući, napredni holistički način.
Prirodno, program za upravljanje kompjuterskom bazom podataka
bi bio logičan metod za upravljanje ovim pitanjima
gde bi sve osobine o kojima smo razgovarali bile ubačene
sa primenjenim strateškim proračunom
i budući da je krajnji cilj sveukupna maksimalna efikasnost
automatizacija podešavanja takođe postaje veoma jednostavna.
Na primer, recimo da imamo dve geotermalne elektrane
u istoj oblasti, koje zajedno proizvode
zahtevanu količinu energije za tu oblast.
Jednog dana nastane problem, i proizvodnja energije iz jedne elektrane opadne za 30%.
Ovo bi primetio sistem za nadgledanje
pa bi se proizvodnja energije iz druge elektrane automatski uvećala za 30%.
Reaktivno, isto kao nervni sistem u vašem telu, automatski.
Nema razloga da se o tome glasa, nema razloga za skupštinske debate.
Automatski je jer je očigledan.
Da sumiramo ovaj pristup:
Svim planetarnim resursima, od energije preko minerala do morskog sveta
upravlja strateški aktivan, statistički proces
u jedinstvenom globalnom sistemu
koji je programiran za automatsko prilagođavanje
promenljivom okruženju. To je sve.
Ispravite me ukoliko grešim, ali plašim se da ne postoji drugi način
da se postigne maksimalna efikasnost našeg korišćenja resursa.
To je tehnički proces. Istovremeno je, kada razmislite o njemu veoma jednostavan,
čak iako detalji primene mogu izgledati složeni
za većinu nas, koji nismo obučeni za sistemski inžinjering.
Dakle, sada imamo sistem globalnog nadlgledanja i upravljanja resursima
koji koristi programe i povratnu spregu kako bi održao
ono što nazivamo dinamičkom ravnotežom i maksimalnom efikasnošću.
Kako se isti logički sistemski pristup može primeniti na upravu
u smislu naizgled komplikovanijih medijuma društvenih operacija
poput proizvodnje robe za svakodnevnu ljudsku upotrebu?
Imamo jasnu sliku naših zaliha korisnih resursa
pa pitanje onda postaje "Šta je ljudima potrebno?".
Ovo je u stvari prilično nejasno pitanje.
Sa jedne strane imate apsolutno neophodne životne potrebe
poput hrane, čistog vazduha, vode i sličnog,
dok se na drugom ekstremu nalazi širok opseg
materijalnih predmeta, luksuzne robe i ostalih stvari
koje u osnovi variraju od oblasti do oblasti,
kulture do kulture i generacije do generacije.
Ovaj zadnji deo, koji se tiče vrednosno baziranih potreba biće objašnjen nešto kasnije,
ali za sada ćemo se fokusirati na prethodni: apsolutno neophodne životne potrebe
za sve nas.
Hrana i voda.
Prirodno pitke zalihe vode ili sveže vode
bile bi obuhvaćene inicijalnim globalnim istraživanjem.
Njima bi se svakodnevno upravljalo i bile bi nadgledane.
Kada je u pitanju hrana, osnovna stvar za razmatranje je poljoprivreda
i stoga obradivo zemljište.
Dakle istražili bismo i locirali sve dostupne obradive površine na planeti.
Onda bi ustanovili statistiku potrošnje zasnovanu na korišćenju populacije.
Očigledno da bi analiza postala komplikovanija
od onoga što navodim ovde jer se moraju razmotriti mnoge stvari
poput mogućnosti za rast određenih useva,
korišćenih poljoprivrednih metoda,
potrebu za sprečavanjem negativnih posledica i mnoge druge finije faktore.
Ipak, još jednom, svaka od ovih stvari može biti izolovana,
prepoznata i brojčano prikazana na jedan ili drugi način, sistemski.
Želim da nastavim da objašnjavam proces. To je najvažnija poenta.
Da proširim poentu, metode korišćene za proizvodnju
i očuvanje hrane i vode su nas doovde i dovele.
Ovo je oblast u kojoj tehnologhija postaje kritična
u svetlu rastuće populacije.
U današnjem društvu, nestašica hrane i vode
je ogromna u državama u razvoju.
Ovo je projekcija koju je napravio IRRC
po pitanju nestašice vode do 2025.
Trenutno, sudeći po Ujedinjenim Nacijama milion ljudi gladuje
na ovoj planeti. Verovatno ih ima mnogo više,
obzirom da je u interesu Ujedinjenih Nacija da ublaže
ovakve podatke, ako na to obratite pažnju. Bez obzira na to, to je i dalje nenormalno,
i bilo ko ko prati ovo zna da su problemi
nestašice hrane i vode 100% ekonomski.
Tehničko rešenje problema može se dogoditi čak i uz
primenu postojećih metoda:
desalinizacije i hidroponske poljoprivrede.
Tehnološki napredci poput procesa desalanizacije
mogu stvoriti čistu vodu iz morske ili čak slanih vodenih izvora
korišćenjem reverzne osmoze zajedno sa drugim tehnološkim metodama.
Ovo je još jedan primer kako je tehnologija
isto toliko deo menadžmenta resursa koliko i sami resursi.
Idea da vlada nestašica pitke vode istinita je jedino u smislu
ograničenih metoda koje trenutno koristimo
zajedno sa ekonomskom glupošću koju smo već pomenuli.
Isto važi i za hidroponiku koja predstavlja metod uzgoja biljaka
korišćenjem mineralnih sastojaka u vodi, bez zemljišta.
U stvari, teoretski bi mogli gajiti hranu usred Sahare,
pravilnim navodnjavanjem, jednostavnim pumpanjem sa podzemnih površina.
Verujem da se nalaze na dubini od 800 do 1600m, što može zvučiti kao veliki put,
međutim stvari koje nam danas mogu izgledati ekstremno,
vremenom postaju uobičajene.
Uzgred, ne volim što zvučim pesimistički,
ali da Ujedinjene Nacije zaista brinu
o dobrobiti zemalja trećeg sveta,
da iz zaista to interesuje,
one bi izgradile desalanizacione plantaže
širom obale bilo koje ugrožene nacije
za konverziju okeanske vode u pitku, korisnu vodu,
a zatim bi filtrirale organske sastojke iz samog okeana
za hidroponske plantaže.
To bi rešilo problem.
[aplauz]
U krajnjoj liniji, hrana, vazduh i voda
samo su toliko oskudni koliko mi to sami odlučimo.
Ukoliko izaberemo da postanemo inteligentni
i strateški u metodama proizvodnje i očuvanja
koristeći sve prednosti tehnologije, onda ne postoji razlog
iz kojeg ne bi mogli višestruko obezbediti potrebe svih ljudi planete.
Gladna deca zemalja trećeg sveta nisu takva
zbog nedostatka dostupne hrane i vode,
već zbog nedostatka kupovne moći. Propast njihove ekonomije,
a ne prava nestašica prouzrokuje bespotrebnu smrt miliona ljudi godišnje.
U današnjem svetu jedna osoba umre od gladi svake sekunde,
usled siromaštva.
Vratimo se na originalnu vežbu.
Ovi tehnološki napretci o kojima sam pričao, zajedno sa mnogim drugim,
bili bi primenjeni u tradicionalnim metodama
i stoga, nadgledani i regulisani sistemskim pristupom
kao što je već objašnjeno.
Poenta je da će nove tehnologije, sa rasuućom efikasnošću
biti brzo ubačene u sistem baziran na kvalifikatorima.
Možete još jednom primetiti da izbor postaje očigledan.
Sve dok se integritet naših metoda procene
(naučnim metodom), striktno poštuje,
zajedno sa ciljem maksimalne efikasnosti i održivosti
proces društvene konstrukcije i organizacije
postaje skoro kompletno očigledan.
Mi dolazimo do rešenja na osnovu ovog jasnog cilja
maksimizacije efikasnosti na koji god način to možemo postignuti.
Ovakav tok misli, ovakvo zalaganje
za objektivno posmatranje prirodnih procesa
i lojalnost naučnoj metodologiji
postavljanjem hipoteza i njihovim testiranjem
dovodi nas u treći deo, sa predstavljanjem organizacije nazvane
Venus projekat
[aplauz]
Sve o čemu smo do sada pričali su osnovne osobine
društvenog dizajna nazvanog ekonomija zasnovana na resursima.
Ovaj termin je izmislio industrijski dizajner i društveni inžinjer
Žak Fresko, osnivač Venus projekta
koga vodi sa svojom saradnicom Roksen Medouz u Venusu u Floridi.
Gospodin Fresko se fokusirao na koncept održivosti
u kulturi u zadnjih 70 godina.
Danas ima 93 godina. Ovo je sve što je ikada postigao
i većina stvari koje viđate u ovoj prezentaciji
dolazi od njegovih pogleda na svet.
Venus projekat prepoznaje da na Zemlji
zaista vlada obilje resursa, i da naše zastarele metode
raspodele resursa kroz monetarnu kontrolu
više nisu relevantne, i da su u stvari veoma kontraproduktivne
za efikasnost društva, i stoga naš opstanak.
Monetarni sistem stvoren je pre više hiljada godina,
za vreme velikih nestašica i više nema legitiman odnos
našem istinskom kapacitetu za proizvodnju roba i usluga na ovoj planeti
u današnjem vremenu.
Mi danas znamo da će uz standardizovani sistemski pristup globalnom menadžmentu
kao što smo upravo opisali, ljudska vrsta
biti sposobna da dostigne svoj pun potencijal.
U stvari, rekao bih da je sigurno jedini način
na koji bi mogli da maksimiziramo efikasnost planete
i stoga našu upotrebu iste, kroz globalni sistemski pristup.
Savremena dostignuća nauke i tehnologije, kao što smo već razmatrali
sada mogu omogućiti da ovaj pristup postane stvarnost.
Da sumiram ekonomiju zasnovanu na resursima:
Prvo, koristi postojeće resurse umesto novca.
Sva roba i usluge dostupne su bez upotrebe novca
kredita, trampe, duga ili služenja.
Cilj ovog novog društvenog dizajna je ne samo da oslobodi čovečanstvo
od ponavljajućih, svakodnevnih i proizvoljnih zanimanja
od kojih većina nema pravu relevantnost za društveni razvoj,
već da podrži novi podsticajni sistem
koji je fokusiran na samoispunjenju, simbiotskoj svesti,
obrazovanju, društvenoj svesti i kreativnošću,
kao kontrast neprirodnim, površnim i sebičnim
korumpiranim ciljevima bogatstva, imovine i moći
koji danas nisu samo dominantni, već čak
u stvari hvaljeni od strane društva.
Veliko shvatanje ovog koncepta
je da kroz inteligentni menadžment zemaljskih resursa
zajedno sa nesputanom primenom moderne tehnologije i nauke
imamo mogućnost da stvorimo skoro globalno obilje na ovoj planeti
i tako izbegnemo štetne posledice, i fizičke
i psihološke, generisane pravom i veštačkom nestašicom
i danas dominantnim otpadom.
Krajnji cilj u stvari nije samo fizička održivost sama po sebi.
Radi se o širem cilju promene kulture.
Vrednosti čovečanstva stvara društveni sistem,
i mi osećamo da će nas ovakav pristup ne samo uskladiti sa prirodnim zakonima,
omogućavajući visok životni standard, već i da će dramatično smanjiti
društveni stres, i omogućiti ljudima da napreduju
bez štetnih posledica koje iznova i iznova viđamo danas.
Mi smo zatrovani našim društvenim sistemom.
Rat, siromaštvo i 95% svog kriminala
je u osnovi monetarno zasnovano, ako to pažljivo sagledate.
Venus projekat prepoznaje ovo i ukoliko se možemo prilagoditi
ovom novom pristupu, mislim da možemo kompletno eliminisati takve stvari.
[aplauz]
Kako bi dodatno shvatili ovu ekonomiju zasnovanu na resursima,
potrebno je da razmotrimo novi pristup našim osnovnim društvenim institucijama,
konkretno industriji i vladi.
Industrija, u našem smislu reči, tiče se metoda
proizvodnje i distribucije robe i usluga u društvu.
Ovo naravno uključuje rad.
Prvi korak, kao što smo već napomenuli, je objektivno istraživanje
i strateška alokacija resursa
zasnovana na lokaciji, potencijalu i potražnji.
Već smo razmatrali kako takvi parametri čine proces očiglednim
kako napredujete i stičete nove informacije.
Jedina promenljiva su vrednosno bazirane društvene potrebe
koje se kreću od najosnovnijih životnih neophodnosti poput hrane, vode i skloništa
preko alata za proizvodnju poput ručnog alata,
automatskih mašina, technoloških razvitaka
do stvari koje se ne koriste prilikom proizvodnje
poput televizije, radia
zabave i ležernijih proizvoda.
Uskoro ćemo objasniti kako se pronalaze proizvodi.
Naredni korak je sama optimizacija proizvodnje
sa fokusom na maksimalnu efikasnost.
Jedini način za dostizanje maksimalne efikasnosti u svim sektorima
je otklanjanjem ljudskog faktora
u što je moguće više više oblasti.
Želimo se fokusirati na automatizaciju rada.
Kao što većina vas zna, automatizacija mehanizacije zamenjuje
ljudski rad u svim sektorima neprestano, još od industrijske revolucije.
Iako postoji konstantna debata oko toga šta to znači
za ljudski rad u budućnosti, i veoma realna mogućnost
da tehnološka nezaposlenost poznatija pod nazivom tehnoloških viškova
polako prevaziđe integritet samog tržišta rada,
jednu stvar zasigurno znamo, a to je realnost
da što više mehanizujemo, to proizvodnja postaje produktivnija.
Ovaj grafik predstavlja 7 najrazvijenijih industrijalizovanih zemalja
i pokazuje kako zaposlenost u fabrikama opada
dok proizvodnja istovremeno raste.
Produktivnost je inverzna proizvodnji u najvećem broju sektora.
Najnapredniji oblik mehanizacije naziva se kibernatizacija,
i ona kombinuje robotiku i kompjuterizaciju.
U osnovi, kompjuter je mozak mašine
i on daje instrukcije mašini šta da uradi.
Današnje kibernetske mašine su verovatno najmoćniji
i najuticajniji izum koje je čovečanstvo ikada napravilo.
Mogućnosti ovih instrumenata su na pravcu menjanja društva
na duboke načine, uključujući oslobađanje od ljudskog rada
i eksponentsko povećanje efikasnosti proizvodnje.
Činjenica je da postoji veoma malo osnovnih delatnosti
koje ne mogu biti automatizovane.
To je zaista jednostavno pitanje naše društvene namere.
Mašinama nisu potrebne pauze, odmori, osiguranje
i nisu podložne emocionalnoj nestabilnosti
u koji mi ljudi težimo upasti, što nas čini
manje sposobnim u našim delatnostima.
Evo par primera ove tehnologije:
dinamičko hvatanje i držanje
moje omiljeno, tapšanje
optičko praćenje, naravno
bacanje
upotreba alata
ovo mi se sviđa, dinamičko hvatanje mobilnog telefona.
Ovo je automatska kuhinja u Japanu.
Ovo su potpuno automatizovani konobari u Nemačkoj.
Mogućnosti su zaista duboke.
Iako to može izgledati nestvarno, mislim
da će kompleksna hirurgija takođe biti potpuno automatizovana, i da će sledeći ovakav trend
najverovatnije biti mnogo pouzdanija od ljudske ruke.
Poenta je da je za nas društveno neodgovorno
da ne prepoznamo ovakav trend i maksimizujemo takav potencijal.
Moramo odbaciti tradicionalne emocionalne hirove koje možda imamo.
Na primer, čitao sam knjigu o tehnološkom razvoju
početkom dvadesetog veka, i naišao na priču o ženi
koja je odbila da kupi nov frižider, jer joj se sviđao ledar.
Sviđala joj se osoba koja joj je donosila led za kutiju za hlađenje.
To je zaista predivna, lepa priča,
ali to nije progres. To je romantizam.
Ja ovim ne kritikujem romantizam. I sam sam romantik na mnogo načina,
ali takođe prepoznajem da progres znači da trebamo da promenimo svoje stavove.
Život je prilagodljiv.
Ukoliko naša naučna genijalnost može napraviti mehanizme koji mogu povećati
efikasnost proizvodnje i prevazići nestašice, i još nam pride
dati više slobodnog vremena da ostvarimo svoja interesovanja, onda nemamo izbora
do da se uklopimo i srazmerno promenimo sopstvene vrednosti.
Mašine su produžetak ljudskih sposobnosti. One su alati
i ne samo da nam mogu omogućiti veću produktivnost,
već nas mogu osloboditi, kao što smo već videli, od dosadnog, monotonog rada
i možda omogućiti promenu kulturnog obrasca, kakav ne možemo ni zamisliti.
Obično ovog trenutka neko upita:
"Samo malo, a šta ću ja raditi?
Šta ću ja raditi, ukoliko mašine preuzmu sve poslove?"
Ovo je, ukoliko razmislite o njemu neverovatno pitanje.
Ono samo pokazuje koliko smo uslovljeni već postali.
Objasniću šta će ljudi raditi tek dok je proizvodnja u pitanju.
Ljudi će u osnovi biti nadgledači i istraživači.
Mi ćemo nadgledati ove sisteme.
Krajnji rezultat je potpuno integrisan, autonomni
kibernetski industrijski kompleks
koji je usklađen sa sistemom menadžmenta resursa
koji smo već opisali, omogućavajući nadgledanje i prilagođavanje.
Ljudi bi u stvari jednostavno unapređivali sistem,
i starali se da sistem normalno funkcioniše.
Ljudi bi bili kontrolori, istraživači i inovatori
istovremeno omogućavajući svet lične slobode
i intelektualnih napora u skladu sa idealima
ranog Grčkog društva.
Štaviše, bez monetarnog sistema
koji koči napredak svojom detinjasto nezrelom osnovom u takmičenju
celokupna struktura proizvodnje može biti modernizovana.
Na primer, više ne bi bilo konstantnog dupliranja proizvoda
sa upropašćenim resursima zarad očuvanja tržišnog udela.
Svi znamo da su više glava bolje od jedne, kada je u pitanju dizajn.
Zamislite progres ukoliko bi tehnički timovi
10 najvećih takmičarskih proizvođača mobilnih telefona odlučili da rade zajedno
kako bi proizveli najbolji proizvod koji mogu. Zamislite!
Slično, planirana zastarelost
i proizvodi lošeg kvaliteta postaće stvar prošlosti.
Kada se kompanije takmiče, kao što to danas rade,
one moraju smanjiti svoju početnu cenovnu osnovu strateški, što je više moguće,
zauzvrat smanjujući kvalitet.
Na taj način opstaju na tržištu i održavaju svoje cene pristupačnim.
Ovaj prepreka je nestala, stoga najbolji i najefikasniji
održivi, dugotrajni proizvodi tehnološki mogući
napokon mogu biti napravljeni.
Ovo je osobina našeg trenutnog sistema koju niko ne pominje:
konstantna proizvodnja proizvoda lošeg kvaliteta kako bi se održala
diferencijalna prednost.
(iz publike) "Predlažete monopol, a ranije ste bili protiv njega."
- Nema novca, nema kontrole moći, stoga to nije monopol.
To je sistemski pristup. Novac se izjednačava sa monopolom,
i mogu odgovariti na dodatna pitanja kasnije. Ovo je potpuno različit sistem.
Ovo je integrisani sistem. Nema ništa zajedničko sa monopolom.
Monopol je pronalazak sklonosti.
Izvinite, to je sklonost tržišnog sistema da u grupi
teži monopolu; i to ću objasniti kasnije u ovoj prezentaciji.
Pričaću kako menadžment ovog sistema funkcioniše.
Ovo nas dovodi do trećeg koraka: Distribucije.
Distribucija ima širok opseg logičkih opcija
od kojih je najpraktičnija u vidu automatizovanih distributivnih centara
zajedno sa sistemom transpotra pneumatskim cevima do vaše kuće.
Nema više poštara, nema kurirskih službi, ponovo je društvo dizajnirano.
Distribucioni centri mogu izgledati slično prodavnicama kakvim ih danas znamo,
osim što samo uđete, uzmete ono što vam je potrebno i izađete.
Ne postoji razlog da se išta gomila, jer nema monetarnu vrednost,
stoga ne može biti prodato niti korišćeno za ličnu dobit.
Što se tiče zaliha i inventara, obrasci potrošnje
se konstantno nadgledaju da bi se uskladila ponuda, kao i danas.
Resursi, prikupljanje sirovina i proizvodnja robe
se onda podešavaju kako bi se održalo balansirano opterećenje ekonomije.
U takvom sistemu nestašice i viškovi postaće stvar prošlosti.
Ovo se ponovo može postići programom centralne baze podataka.
Ne volim da koristim taj termin. Tako hladno zvuči,
ali to je zaista samo standardizovani oblik menadžmenta.
Veoma je jednostavan, tako da možemo podešavati parametre.
Da bi dobila proizvod, osoba može posetiti internet sajt,
potražiti funkciju proizvoda, izabrati i naručiti.
Bio bi dostupan za preuzimanje u distributivnom centru
ili ubrzo automatski dostavljen. Bez novca, trgovine, samo sa pristupom
(ubrzo ćemo pričati o konceptu "imovine").
Četvrti korak: Optimizovana reciklaža proizvoda
koji su zastareli ili neispravni.
Ovaj korak u stvari počinje u fazi proizvodnje, jer svaki dizajn proizvoda
treba da bude usklađen sa mogućnostima reciklaže.
Svi proizvodi trebaju da budu održivi i treba im se omogućiti
reciklaža, na bilo koji način, osim ako jednostavno nema drugog načina,
a proizvod je apsolutno loš.
Ovo se strateški razmatra da bi se osiguralo
da se svi stariji proizvodi ponovo koriste do maksimuma
omogućenog poznatim metodama, smanjujući otpad.
Negativne posledice svih procesa proizvodnje
uzimaju se u obzir i sraznmerno prilagođavaju
unapred, na nivou proizvodnje.
Nema više brda pepela, deponija i otpada.
Namerno iznova koristimo sve što možemo.
Sada ćemo uzeti sve koncepte koje smo upravo pomenuli
i staviti ih u širi kontekst tzv. vlade.
Mislim da je Dr. Ralf Linton to najbolje rekao:
"Ogroman i neprekidno ubrzavajući razvoj nauke i tehnologije
nije bio praćen jednakim razvojem
društvenih, ekonomskih i političkih navika.
Može se predvideti da će se društvene inovacije
poput modernog kapitalizma, fašizma i komunizma
jednom smatrati primitivnim eksperimentima usmerenim ka
podešavanju modernog društva modernim metodama."
Dakle, hajde da se vratimo korak unazad i zapitamo se:
KOja je funkcija vlade?
Šta je zaista relevantno za integritet i fluidnost društva?
Ukoliko iskidate lanac uslovljavanja u smislu svega
što su vas učili o konceptima vlade,
a što uključuje moć, zakone, novac, budžet, političare,
odbranu i tzv. demokratske izbore,
shvatate da je društvena organizacija daleko jednostavnija.
Mogla bi biti mnogo jednostavnija
i sa drastično manje stresa i brige.
Vlada bi jednostavno predstavljala proces
sa naglaskom na ono što je bitno za opstanak društva
i dobrobit ljudske populacije.
To bi veoma jednostavno bili: resursi i menadžment okruženja
za proizvodnju i distribuciju robe
zajedno sa sistemom donošenja odluka, istraživanja i izuma.
To je stvarno sve.
Društvo je, kao što sam rekao ranije, tehnološka konvencija
i stoga bi naš odnos prema tzv. vladi
trebao biti potpuno naučni.
Što se tiče prve dve konmponente, već smo ovo postigli
programom centralne baze podataka.
To je, ponavljam, globalni, nezavisni sistem senzora
sa senzorima i svim relevantnim oblastima planete
koji nadgledaju i proizvode industrijsku elektronsku povratnu spregu
u smislu resursa i proizvodno-distributivnih poslova.
Znam da ovo zvuči kao naučna fantastika,
ali to može biti učinjeno. Svakoga dana se koristi lokalno,
samo nije još primenjeno na globalnom nivou.
Dakle, nakon što su pokrivene prve dve stavke, preostaju nam
pitanja istraživanja, doprinosa i odlučivanja.
Kada napokon razumemo da je sve u smislu društvenog funkcionisanja
tehnički proces, onda shvatamo da ne postoji ikakav razlog
za političku subjektivnost prilikom rešavanja bilo kog problema
jer naš tehnički uvid sada može doći do najvećeg broja zaključaka
koristeći naučni metod. Zasnovan je na informacijama.
Ukoliko osoba pročita jednu stranicu knjige i zatvori je,
on ili ona može lako imati predstavu o toj knjizi u celini.
Ukoliko druga osoba pročita celu knjigu, ona takođe može imati neku svoju predstavu.
Čije stavove bi više vrednovali? Osobe koja je pročitala celu knjigu
ili osobe koja je pročitala samo jednu njenu stranicu?
Drugim rečima, što se više podataka uzima u obzir u procesu
donošenja odluka, to će odluka biti ispravnija.
Kao što smo ranije naglasili, kompjuteri danas mogu pristupiti
bilionima bitova informacija u sekundi u raznim informacionim bazama podataka.
Zbog ograničenosti naših čula i moždane kore
u našem telu i glavi, nijedna osoba ne može
znati sve što je moguće znati na ovom svetu.
Naša čula su ograničenog opsega,
naše oči vide tek deo elektromagnetnog spektra
stoga je ponovo najlogičnije da se započne sa prenosom
procesa donošenja odluka, pogotovu tehničkih procesa
kompjuterima na procenu i efikasnu implementaciju.
Oni nemaju ograničenja koja mi imamo.
To su samo alati koje smo mi napravili.
Već smo pokazali da je ovo moguće
sa menadžmentom resursa, proizvodnjom i distribucijom.
Sada ćemo stoga istražiti ono što možemo nazvati "obradom informacija".
Ovo je prilično složena poenta, i spada u oblast
koja se može smatrati "veštačkom inteligencijom"
odnosno mašina programiranih da izvršavaju procese
koji oponašaju proceduralne procese ljudskih misli.
Veštačka inteligencija je danas tema
nekih neverovatno neozbiljnih pretpostavki.
One se najviše predstavljaju u filmovima
u kojima inteligentne mašine nepokolebivo odlučuju
da porobe čovečanstvo ili neki drugi pristrastan pojam neumesnog ponašanja.
[Klipovi sa kraja filma "Ja robot"]
'Samoubilačka vlast čovečanstva konačno je došla do svog kraja.'
- Označeni ste opasnim. Hoćete li se smiriti?
- Ma, izedeš mi guzicu metalni!
U stvari, rekao bih da izgleda da naučna fantastika ekskluzivno
prikazuje upravo svet koji preuzimaju mašine
i porobljenu ljudsku rasu.
Po rečima Artura Klarka:
"Popularna ideja koju promovišu stripovi
i jeftiniji oblici naučne fantastike da inteligentne mašine
moraju biti nasilne prema ljudima je toliko apsurdna
da nije vredna energije za njeno raskrinkavanje.
Skoro da sam izazvan da kažem da samo
neinteligente mašine mogu biti nasilne.
Oni koji zamišljaju mašine kao aktivne neprijatelje
u stvari projektuju svoju sopstvenu agresivnost.
Što je veća inteligencija, veći je nivo saradnje.
Ukoliko se ikada bude počeo rat između ljudi i mašina,
lako se može pogoditi ko će ga započeti.".
potrebno je da se napravi aktivna informaciona baza podataka
koja sadrži skoro sva poznata tehnička saznanja
počev od osobina, kombinacija i mogućnosti primene svakog elementa iz
periodične table, čak do kompletne istorije
tehnoloških pronalazaka.
Asocijativni sistem treba biti tako napravljen i standardizovan
da to omogući, ali postoji više projekata
koji na tome rade već sada.
Misao je zaista tehnički proces,
i jednom kada imamo asocijacije koje mogu kombinovati višestruke oblasti
imaćemo u svojim rukama neverovatnu bazu podataka
sa kojom možemo komunicirati i dobijati odgovore.
Verovatno bi bila u obliku jednostavne internet stranice.
Upisali bi problem ili pitanje bazi podataka,
i dobili bi najbolji mogući odgovor
zasnovan na trenutnom poznavanju nauke u tom vremenskom trenutku.
To se ne razlikuje mnogo od upotrebe digitrona, osim što ovaj nov digitron
ima mmoćan asocijativni sistem i ogromnu rastuću bazu znanja
koja ne samo što razume i primenjuje matematiku, već može integrisati fiziku,
biologiju i druge oblasti u jedinstvenu koncentrisanu svesnost.
Ukoliko bih imao idaju za aeronautiku, ubacio bih svoju šemu
jezikom kodiranim tako da bi ga mašina razumela.
Mašina bi mogla odgovoriti "To je već izmišljeno.".
"Nemamo dovoljno materijala za ovo," dok proverava u centralnoj bazi materijala.
"Efikasnost toga nije primenjiva zbog prevelikog otpora vetra,
ovog koeficijenta i slično.". Uviđate poentu.
Ukoliko ovo zvuči poput naučne fantastike, budite sigurni
da Američki Pentagon najverovatnije već primenjuje
sličnu bazu osnovnih podataka i programe za donošenje odluka
koje koristi za pravljenje ratnih strategija.
Bitno je istaći da u današnjem svetu
mi smatramo kao oblik participacije u vladi
zadatak izbora raznih ličnosti na poziciju moći.
Ovo je danas zastarelo. U resursno zasnovanoj globalnoj ekonomiji
gde su industrija i vlada kombinovane u kibernetski sistem
koji koristi bazu podataka za nalaženje najboljih rešenja
sa širokim sistemom planetarnih senzora, ponovo je sve jednostavno pa
tradicionalni koncept politike and izbora
nema osnovu niti relevantnost.
Dok ovo zapažanje plaši mnoge tradicionalno orjentisane ljude,
pa mora biti iznova ponavljano da su naši životni problemi tehnički
i da su relativni samo za kompletno čovečanstvo.
Mi ne želimo da biramo ljude. Želimo da biramo ideje.
To bi predstavljalo pravu demokratiju
u kojoj tehnologija omogućuje doprinos svake osobe na organizovan način.
Takvi doprinosi u bilo kom društvu
bi povukli sa sobom razumevanje kako društvo tehnički funkcioniše
i onda konstruktivno predlaganje ideja ili inovacije
koje bi bile sprovedene, napravljene ili izmenjene.
Trenutno, ovo je nemoguće. Veoma mali broj ljudi ima ikakvu ideju
kako bilo šta funkcioniše. Dok stvari same prolaze pored njih,
oni nemaju pojma šta se to uopšte događa; ljudi ne mogu dati doprinos ičemu
ukoliko ne razumeju od čega se sastoji ono čemu žele dati svoj doprinos.
Vlade svih zemalja znaju ovo već dugo, dugo vremena
i zbog toga možete pronaći dosta "zaglupljivanja"
u celom svetu.
Vratimo se na upotrebu sistema.
Najpre, osoba bi komunicirala sa informacionom bazom podataka
koja je dostupna svima i u koju bi mogla upisati svoj predlog.
Onda bi baza podataka zajedno sa istorijskom bazom svih saznanja
i integracijom podataka analizirala koncept u smislu njegove naučne
i tehničke primenjivosti, zajedno sa optimizacijom zahtevanog materijala
ukoliko je moguća, u skladu sa trenutnim saznanjima i dostupnostima.
Ponovo, proces je standardizovan.
Ukoliko je proces prihvaćen od strane centralne baze podataka,
nakon unakrsne provere da se integritet ne bi izmenio
on bi se automatski pustio u proizvodnju
kao što bi bio slučaj sa željenim izumom
ili bi bio predat grupi menjajućih interdisciplinarnih timova
koji bi nadgledali osobine novog predloga
i preusmerili bi ga u društveni sistem.
Oni su jednostavno tehničari koji održavaju sistem,
i ne razlikuju se od ljudi koji danas održavaju bolo šta drugo.
Osoba ili grupa koja je poslala predlog o kojem je reč
pozvala bi se da pruži svoj doprinos i postane član
interdisciplinarnog tima relevantnog za ideju, ukoliko to odluči.
Interdisciplinarni timovi tehničara nadgledaju sistem
i takođe pomažu da se istraživačkim projektima nastavi rast
efikasnosti i društvene evolucije.
Oni bi sprovodili istraživanja u naučnim poljima relevantnim
za funkcionisanje društva.
U optimizovanoj verziji ovog sistema, mislim da se može predvideti
da će ne više od 5% svetske populacije
biti potrebno za nadgledanje.
Što naše tehnološke mogućnosti i metodi postaju
optimizovaniji i moćniji, to će se taj broj smanjivati.
Mislim da je bitno da naglasim da mnogi ljudi
čitaju previše naučne fantastike. Oni shvataju knjige kao što su "Vrli novi svet"
i "1984" previše ozbiljno, i vide nešto poput ovog
kao moćnu zaveru na neki neverovatan način,
ali morate shvatiti da mi odstranjujemo sam mehanizam.
Moramo se prisetiti da svakog dana poveravamo svoje živote
nauci i tehnologiji, i ljudima koji rade sa ovom tehnologijom.
Kada vam se pokvari automobil, vi ne tražite od vaših komšija
da glasaju o mogućim rešenjima, već idete kod nekoga
ko je za to obrazovan, ko se bavi konkretnom oblašću, i ko zna šta treba da uradi.
To je tip pravca koji trebamo prihvatiti.
Strah od tradicionalne korupcije ima veoma malo osnova
jer za nju ne postoji nagrada.
Interdisciplinarni timovi nisu ni na koji način plaćeni.
Njihova nagrada je doprinos kompletnom čovečanstvu,
i doprinose jer je u njihovom najboljem interesu da to rade,
isto kao što bilo ko može dati doprinos.
Lični interes postaje integrisan sa društvenim interesom. Oni se poklapaju.
Kako bi pomogli sebi, morate eksplicitno pomoći i društvu.
Sve se radi za opšte dobro. Iskreno, ja verujem da je naš opstanak
kao vrste u potpunosti zavistan od ovakvog pogleda na svet.
Štaviše, ovi timovi ne bi bili stalni, već bi se konstantno menjali
u zavisnosti od toga ko želi da da svoj doprinos, u određenoj oblasti.
Apstraktno govoreći, ovo bi zaista bila prava demokratija, zar ne?
Proizvoljno glasanje za političare sada je zamenio logički prikaz
datih koncepata, zasnovan na društvenom vrednostima
sa inicijatorima koji se pozivaju u pomoć,
a ne "Smanjiću poreze" i "Stižu strani investitori"
i sve te neopipljive stvari koje trpimo danas.
U ekonomiji zasnovanoj na resursima, kao što sam rekao,
svako može dati svoj doprinos.
Ponovo naglašavam, sve stvari se u osnovi prepoznaju kao tehničke
i nastaviću da to ponavljam.
Nivo do kojeg osoba doprinosi zasnovan je na obrazovanju osobe
i mogućnošću za inovacije i rešavanje problema.
Zbog toga je kritično šire obrazovanje.
U današnjem društvu, možete videti da se javnost
u osnovi održava rastrojenom i neinformisanom.
Ne volim što to govorim, ali to je način na koji vlada održava kontrolu.
Ukoliko se podsetite istorije, naći ćete da se moć održava neznanjem.
U ekonomiji zasnovanoj na resursima, cilj obrazovnog sistema
je da proizvede najinteligentnija i najsvesnija moguća ljudska bića.
Zbog čega? jer onda svako može dati svoj doprinos
značajno utičući na poboljšanje naše kolektivne društvenu evolucije
i poboljšanjem života svih nas.
Inteligencija ne bi više predstavljala pretnju za državno uređenje
jer uopšte ne postoji državna uprava.
Ne bi bilo restrikcija budžeta ili nemoralnih programa
koji bi kočili progres.
Takođe, ljudi bi imali više prilika da postanu
generalisti, a ne specijalisti.
Specijalizacija predstavlja ograničenje.
Novčani sistem promoviše specijalizaciju
kao oblik raspoređivanja rada za zaradu.
Ona je u tom smislu ugrađena, a to je kolosalna prepreka.
Mislim da je Bukminster Fuler to najbolje objasnio
Naše greške su posledica mnogih faktora,
ali je verovatno jedan od najvažnijih činjenica da društvo funkcioniše
u skladu sa teorijom da je specijalizacija ključ uspeha
ne shvatajući da specijalizacija onemogućava sveobuhvatno razmišljanje.
To znači da potencijalno integralne tehnoekonomske prednosti
nisu u shvaćene kao celina, i stoga nisu tako realizovane.
Drugim rečima, ljudi trebaju biti široko obrazovani,
a ne pročišćeni i izolovani. To vodi ka izdvojenom razmišljanju.
Da sumiram ovu sekciju, ko donosi odluke u ekonomiji zasnovanoj na resursima?
U stvari, niko. Do odluka se dolazi.
Sama pojava da treba da postavimo pitanje "Ko donosi odluke?"
lišena je logike. Pitanje nije "Ko donosi odluke?",
već "Kojim metodama se dolazi do odluka?".
Pitanje ko donosi odluke je pristrasna osobina
koju smo izmislili zbog našeg iracionalno zasnovanog straha
jedan od drugog u grupama koje nastavljaju da se nadmeću za moć
zasnovanu na ekonomskoj dobiti koristeći monetarni sistem
kao alat za nastavljanje održavanja kontrole.
U ekonomiji zasnovanoj na resursima do odluka se dolazi uz upotrebu
naučnog metoda korišćenjem kompjutera koji imaju
povretnu spregu iz okoline u realnom vremenu i našeg programa centralne baze podataka
zajedno sa centralnom bazom podataka svog tehnološkog saznjanja,
a koje održavaju izmenjivi interdisciplinarni timovi
koji pomažu u aspektima društva koji se, u osnovi i dalje ne mogu automatizovati.
Cilj je da se što je moguće više poveća objektivno donošenje odluka,
i kada shvatimo da su naši životni problemi tehnički
vrednost ovakvog pristupa je neprevaziđena. Ljudi uočavaju ovo, i kažu
"To je previše idealističko". Ne, ovo je čista praktičnost.
Na kraju, jedina prava relevantnost tzv. vlade je
1: Proizvodnja roba i usluga koje su podjednako svima dostupne
2: Istraživački projekti i obrazovni sistemi da se proširi naše znanje,
razumevanje i njegova primena, i
3: Konstantno nadgledanje planetarnih resursa i atmosfere
za povratnu spregu i moguće probleme sa zagađenjem
što nam omogućava da vratimo i održavamo čisto, prvobitno okruženje.
Da ne pominjem da bi bez rasipanja energije i resursa
ratovima na svakih 5 do 6 godina
i ostalim aspektima monetarnog sistema
mogli da se suočimo sa istinskim pretnjama za čovečanstvo.
Koje su te istinske pretnje? Zemljotresi, asteroidi,
bolesti, pitanja životne sredine koje i dalje ne možemo kontrolisati,
ali možda će, kroz primenu nauke i tehnologije i to biti moguće.
Jedini pravi problemi u životu su problemi
koji su zajednički za sva ljudska bića.
[aplauz]
Gradovi i stil života: U ovom delu proširićemo načela
ekonomije zasnovane na resursima za jedan od najosnovnijih društvenih izuma,
grad, konkretno kružni grad Venus projekta.
Takođe ćemo pričati kakvi bi mogli biti životni stilovi ljudi u ekonomiji
zasnovanoj na resursima, često sa drastično različitim vrednostima
i ciljevima od današnjih.
Specifični fokus Venus projekta i Žaka Freskoa
je optimizacija samih gradskih sistema
koja se odnosi na sve ono što smo upravo opisali.
Sledi kratka video animacija koja sadrži
neke od ideja Žaka Freskoa po ovom pitanju.
Venus projekat
Društvo bez jasne vizije budućnosti
sklono je da iznova i iznova ponavlja stare greške.
Ovaj kratki klip predstaviće viziju dizajniranu tako da izbegne stare greške.
Ova vizija efikasnosti, održivosti i inteligentnog planiranja
može nas odvesti u svet neograničenog ljudskog potencijala.
Dizajniranje budućnosti
Ova vizija mogla bi biti primer kako bi mogao
izgledati svet u kibernetskom dobu.
Nauka i tehnologija bi se mogle koristiti za dobrobit ljudi
i očuvanje i zaštitu okruženja.
Služeći kao primer inteligentne primene
sistemskog pristupa.
Dok se neki ljudi zalažu za obnovu postojećih zastarelih gradova,
njihove želje ne prate potencijale moderne tehnologije.
Obnova postojećih gradova samo odlaže probleme koje ne možemo izbeći.
Dugoročno je daleko jednostavnije napraviti iz temelja
nove gradove, nego opravljati i održavati postojeće.
Kompletan gradski sistem zahteva sveukupno planiranje
kako bi se postigao viši životni standard za sve stanovnike.
Kružni razmeštaj efikasno omogućuje najmodernije korišćenje
postojećih resursa i tehnika konstrukcije
uz minimalnu potrošnju energije.
Spoljni pojas bi predstavljao rekreaciono područje
sa terenima za golf, planinarenje, biciklističkim stazama i ostalim aktivnostima.
Unutar ovog dela, kanal sa vodom bi okruživao poljoprivredni pojas
sa spoljnom i unutrašnjom poljoprivredom.
Nastavljajući prema gradu, osam zelenih sektora
obezbeđivalo bi obnovljive izvore energije
uz energiju vetra, sunca i koncentratore toplote.
Stambena oblast uključivala bi predivne predele,
jezera i brzih potoka.
Veći broj kreativnih i inovativnih stambenih zgrada
i individualnih kuća bi stanovnicima obezbedio slobodu izbora.
Novim naprednim metodama brze, serijske proizvodnje stanova
i sistemima gradnje bi se ubacivali kompozitni materijali u kalup
i istisnuo bi se njihov željeni oblik.
U nekim slučajevima, stambene jedinice bi se proizvodile
poput neprekidnih traka, i naknadno bi se razdvajale
u pojedinačne objekte.
Stambene jedinice su male težine i izdržljive.
Svi stanovi su projektovani kao samostalni objekti.
Spoljna površina ovih efikasnih struktura
koristi fotonaponske generatore za pretvaranje sunčevog zračenja
u električnu energiju za grejanje, hlađenje i ostale potrebe.
Efekat termopara bi takođe bio korišćen za proizvodnju energije.
Ove individualne kuće su unapred napravljene,
ne zahtevaju održavanje i otporne su na požare
i na vremenske nepogode.
Ovim načinom konstrukcije, opasnost od poplava, zemljotresa
i uragana bila bi minimalna.
Njihova tanka školjkasta struktura može se efikasno serijski proizvoditi
obzirom da ne zagađuje životnu sredinu.
Do ovih stambenih oblasti su centri za planiranje,
nauku i istraživanje.
Osam objekata koji okružuju centralnu kupolu
sadrže centre za umetnost, muziku, izložbe, zabavu i hale za konferencije.
Centralni objekti sadrže škole, bolnice,
pristupne centre i komunikacionu mrežu.
To je takođe jezgro većine transportnih usluga
koje prevoze ljude transvejerima horizontalno, vertikalno i radijalno
bilo gde u gradu.
Ovo minimizuje potrebu za automobilima,
osim u hitnim slučajevima.
Jednošinske pruge ili maglev vozovi bi se koristili za transport između gradova.
Reciklaža otpada i ostale usluge nalaze se ispod grada.
Plan će koristiti najbolje zelene tehnologije
usklađene sa prirodnim okruženjem.
Centralni pojas takođe sadrži kibernetski kompleks
koji slući kao mozak i nervni sistem čitavog grada.
Mogao bi projektovati virtuelnu trodimenzionalnu sliku planete
koristeći satelite komunikacionih sistema
za dobijanje podataka o vremenu, poljoprivredi,
transportu i sveukupnoj funkcionalnosti.
Ovaj kibernetski sistem bi koristio senzore
kako bi održavao balansiranu ekonomiju
i izbegao viškove i nestašice.
Na primer, u agrikulturnom pojasu
elektronski senzori nadgledaju i održavaju zalihe vode,
uslove zemljišta, prihranu i još mnogo toga.
Ovaj metod elektronske povratne sprege može se primeniti
na kompletan gradski sistem.
Kompjuteri danas mogu obrađivati obrađuju bilione bita informacija u sekundi
i zato su presudni za dolazak do pogodnijih rešenja
za upravljanje gradovima.
Kolonizacija okeana je jedna od krajnjih preostalih granica na Zemlji.
Čudesne zajednice okeanskih gradova bi evoluirale kao veštačka ostrva,
sa plovećim strukturama, podvodnim akvarijumima...
Ove velike morske strukture dizajnirane su kako bi se istražila
relativno nedirnuta bogatstva okeana,
obezbedio napredan uzgoj riba, proizvodnja vode, energije i rudarstvo.
One bi takođe mogle da obezbede skoro neiscrpna bogatstva farmaceutskih
hemikalija, đubriva, minerala i drugih resursa.
Okeanski gradovi bili bi otporni na zemljotrese
i značajno bi rasteretili prenaseljenost na kopnu.
Ploveći objekti bi bili napravljeni za one koji bi želeli da žive
jedinstvenim, nezavisnim ili ostrvskim načinom.
Po potrebi bi u slučaju nevremena mogli da se privuku na obalu
zaštite i usidre za izdignute strukture.
Marikultura i morske farme bi se koristile za uzgoj riba
i drugih oblika morskog života zbog hranljivih sastojaka.
Ove morske strukture dizajnirane su kao ekološki sastavni delovi
okeanskog sistema.
Održivo okruženje može biti dostignuto
kroz spoj tehnologije i kibernetike
zajedno sa brigom za čoveka i okolinu kako bi se obezbedila,
zaštitila i podstakla humanija budućnost.
U krajnjoj liniji, mi smo jedan narod
i delimo istu planetu.
Nastavljamo. Želeo bih da još pričam o životnim stilovima.
U smislu životnog stila, bitno je istaći
da je u našem teenutnom sistemu, tradicionalna porodica razbijena
jer oba roditelja trebaju raditi kako bi mogli preživeti.
Monetarna ekonomija razara porodičnu slogu i vaspitanje dece.
Stres je uvek prisutan zbog medicinskih računa, osiguranja,
troškova obrazovanja, zaposlenja, nesigurnosti i uopšte troškova života.
U ekonomiji zasnovanoj na resursima bio bio vraćen integritet porodice.
Istovremeno će kulturne vrednosti kompletnog čovečanstva
pretrpeti temeljnu promenu
prerastanjem monetarnog sistema i svetom koji zajedno radi
na ostvarivanju obilja i održive prakse
za sve stanovnike planete.
Aktivnosti koje cenimo bi se veoma proširile
jer se količina ljudske slobode neće moći porediti sa bilo čim što danas poznajemo
a da ne pominjem da naša motivacija biti dramatično promenjena
od uzimanja ka davanju društvu.
To je ono šta se nagrađuje.
Jedna od dubljih promena u vrednostima i životnom stilu
bi predstavljala način na koji ljudi misle o imovini,
i znam da je ovo osetljiva tačka.
U većini današnjeg sveta imovina je moćan koncept
jer ljudi često asociraju svoj društveni status sa onim što poseduju.
Kao što sam naznačio ranije, monetarnom sistemu je neophodna ciklična potrošnja.
To prirodno vodi ka potrebi da ljudi
budu obmanuti da misle da žele ili da im
treba određena roba ili usluga.
Uz moćne taktike modernih reklama,
većina sveta podržava veštački materijalistički vrednosni sistem
koji podrazumeva želju za sve više i više robe i usluga
često bez obzira na korisnost ili potrebu za istim.
Ovaj uticaj više neće postojati.
Više ne postoji razlog iz kojeg bi trebali jedan drugog obmanjivati,
da ne pominjem da u ekonomiji zasnovanoj na resursima
ne postoji razlog za imovinom.
Možete označavati ovaj sistem
u skladu sa društvenim idejama koje su nekada postojale,
ali sve dok ne shvatite razlog odakle dolaze sve ove ideje,
sve dok ne shvatite tok misli, dolaženje do zaključaka
zasnovano na merljivom razvoju intelektualnih zaključivanja
onda uopšte ne postoji ni svrha da
ovo ima bilo kakve veze sa bilo čim drugim.
Vraćamo se na poentu: U ekonomiji zasnovanoj na resursima ne postoji razlog za vlasništvom.
Vlasništvo je prevazilaženje nestašice
Ljudi koji trebaju naporno raditi da bi napravili ili nabavili proizvod ili resurs
štite ga, jer on ima relativnu vrednost u skladu sa uloženim radom
zajedno sa asociranom nestašicom.
Vlasništvo nije američka ili kapitalistička ideja.
To je primitivna mentalna perspektiva
generisana generacijama nestašice.
Ljudi zahtevaju vlasništvo, jer je to jednostavno legalni oblik zaštite.
U stvari, to je oblik kontrolisane restrikcije.
U sistemskom pristupu dizajniranom da obezbedi efikasnost i obilje
bez potrebe za novcem, ideja vlasništva postaje
potpuno nebitna i ekstremno nepraktična.
U ovom novom sistemu niko ne poseduje išta.
Umesto toga, svako ima pristup svemu.
Vlasništvo je ogroman teret. Više ne bi morali živeti na jednom mestu.
Mogli bi neprekidno putovati svetom, dobijajući šta god vam je potrebno usput.
Sve što vam je potrebno, dobili bi bez ikakvih ograničenja.
U trenutnoj kulturi mi "dovlačimo" stvari.
Imamo kuće i stanove pune smeća, koga se plašimo otarasiti
budući da znamo da ono ima nekakvu monetarnu vrednost.
Ne postoji razlog za zloupotrebu u takvom sistemu u kome nema lične koristi.
Ne možete ukrasti stvari koje niko ne poseduje i svakako ih ne možete prodati.
U ovom sistemu bez potrebe za novcem ideja vlasništva
postaje nebitna. To je deljeni sistem.
U ovom modelu gradski kompleks, ili u stvari čitav svet
postaje vaš dom.
Ukoliko vam je, iz bilo kog razloga potreban automobil,
on vam je dostupan. Kada budete stigli na odredište
sistemom satelitske automatske vožnje, kakav imamo već danas,
sateliti mogu upravljati vozilom.
Automobil će vam automatski biti dostupan,
kao i drugima, nakon što završite,
umesto da sedi na nekom parkingu
oko 80% svog životnog veka.
To mi radimo: trošimo ogromnu količinu resursa i prostora
ovim primitivnim konceptom lične svojine.
Da sumiram ovo: svi resursi planete
postaju zajedničko nasleđe svih ljudi sveta.
[aplauz]
Bitno je istaći, kao što smo ranije naglasili,
da u današnjem društvu potreba za vlasništvom
proizvodi ekstremno preklapanje proizvoda,
planiranu zastarelost, i neprekidni otpad.
Ima mnogo ljudi koji kritikuju ono o čemu pričamo
bez uočavanja koliko je u stvari bolesno današnje društveno uređenje.
Mnogo je inteligentnije, mnogo logičnije
i svakako mnogo odgovornije i praktičnije
da se napravi univerzalni deljeni sistem
jer bi on dramatično smanjio količinu otpada,
i eksponencijalno povećao efikasnost i prostor
u odnosu na ono što radimo danas.
To nas dovodi do našeg krajnjeg, 4. dela: tranzicije.
Na žalost, bez obzira koliko dobro osmišljene,
jasne i očigledne ove ideje mogu izgledati,
javnost se danas i dalje drži proseka
zaplašena bilo kojim oblikom društvene promene.
Takva je u najvećoj meri zbog propagande i indoktrinacije
kojoj je izložena od strane raznih utvrđenih moći,
koje teže da održe svoju moć.
Tehničko razumevanje i njegova primena
na fizičkom nivou zaista ne koče dolazak
ekonomije zasnovane na resursima.
Ono što opisujemo ovde su samo
praktične primene poznatih metoda
i čak i da ne možemo već danas napraviti određene stvari
bitni su razlozi koji stoje iza njih. Metodologija koju bi trebali koristiti
što nadam se, svi ovde u potpunosti razumeju.
Problem su u stvari nazadne kulturne vrednosti društva.
To je ono što koči napredak: naučeni oblici ponašanja
i neinformisana priroda uslovljene kulture.
Ovo je najteži aspekt za razmatranje kada govorimo
o prelasku iz tačke A do tačke B.
Upravo ovde dolazi Zeitgeist pokret,
organizacija kojoj pripadam.
Mi smo aktivistički i komunikacioni ogranak Venus projekta.
Mi smo ovde da proširimo statističke informacije
i društveno pozitivne vrednosti
u nadi da će ljudi postati svesni
za neverovatne mogućnosti koje budućnost može doneti.
Jednom kada su ova shvatanja u potpunosti usvojena
iskreno verujem da mnogi ljudi više moći da
gledaju svet istim očima,
i da će problemi koje smatramo zajedničkim danas
jednostavno postati neprihvatljivi, motivišući promenu.
Želeo bih da na brzinu istaknem da je termin "zeitgeist"
definisan kao "opšta, intelektualna, moralna
i kulturna klima vremenskog perioda".
Termin "pokret" veoma jednostavno označava kretanje ili promenu.
Stoga je Zeitgeist pokret organizacija
koja poziva na promenu u dominantnoj intelektualnoj, moralnoj
i kulturnoj klimi vremena, konkretno u vrednostima i postupcima
koji bi bolje služili dobrobiti celog čovečanstva
bez obzira na rasu, religiju, veru
ili bilo koji drugi oblik neprirodnog društvenog statusa.
Mi smo, bliže definisano, obrazovni i aktivističkiu ogranak
Venus projekta Žaka Freskoa i dejstvujemo
sa ciljem ujedinjenja sveta ka ovom zajedničkom smeru.
Danas imamo oko 360.000 članova koji se nalaze u oko
stostinu regionalnih ogranaka u preko 200 država
što je prilično dobro, obzirom da je pokret osnovan
pre oko 9 ili 10 meseci.
[publika bodri]
Naša ključna uloga, uopšteno govoreći, je angažovanje
u onome što bih nazvao društvenom terapijom.
Realnost o kojoj smo pričali je da su ljudska bića
veoma podložna moćnom društvenom uslovljavanju,
i da kada bi imali društvo koje smo opisali već sutra
većina ljudi bi bila zbunjena i razočarana.
Bilo bi to kako kad bi uzeli domorodce iz Amazonske pustinje
i ostavili ih u Njujorkuu bez ikakvog prethodnog obrazovanja.
Njihovo ponašanje bilo bi zasnovano na vrednostima
koje nemaju značaja u ovom novom okruženju.
U stvari (i znam da ovo može zvučati kao smela izjava)
ali etika, moralnost i vrednosti su tek toliko bitni
kao i težnja društvenog okruženja da ih podrži ili da im se suprotstavi.
Zeitgeist pokret angažovan je na više projekata.
Mi radimo na obrazovanju javnosti u nadi da ćemo
je otvoriti za ovu novu perspektivu.
Imamo timove i ogranke, radio emisije, filmove, knjige
i periodične događaje za promovisanje ovog pravca.
Mi ne primamo ikakve donacije
i obezbeđujemo sav naš obrazovni materijal javnosti besplatno.
Decentralizovani smo i radimo holografski
kroz timove regionalnih ogranaka i projektne timove.
Nemamo kancelarije niti lidere.
Ja nisam lider. Ja ovde samo prenosim ideju
i pokušavam da radim isto kao i svi drugi.
U stvari, rekao bih da smo mi inicijatori
onoga što nazivamo tranzicijom.
Verujem da je Gandi to ispravno rekao:
"Moramo postati promena koju želimo da vidimo u svetu."
[aplauz]
Prelazak iz našeg trenutnog sistema
u ekonomiju zasnovanu na resursima je veoma teška stvar za shvatanje.
Često me pitaju o ovome, i zbog toga sada to ističem.
Na žalost, parametri su izvan našeg trenutnog uvida.
Ipak, ključno pitanje je svesnost.
Ukoliko se javna svest može proširiti za shvatanje
i prihvatanje potencijala koje budućnost može doneti
gde siromaštvo, rat, 95% svog kriminala, zajedno sa dosadnim,
ponavljajućim i besmislenim poslovima može biti eliminisano
onda osećam da će biti mnogo spremniji
da srazmerno prilagode svoje vrednosti.
Iako postoji mnogo varijacija ishoda i načina progresa
koji se mogu dogoditi u prelasku ka narednom sistemu,
pokušaću da sumiram verovatan put, onako kako ga ja vidim.
Priroda industrije da maksimizira profit smanjivanjem materijala i rada
pokazuje visoku težnju za mehanizacijom rada.
Ovo je počelo tridesetih, za vreme velike depresije.
Jedini razlog iz kojeg tehnološka nezaposlenost nije konstantno
i neprekidno rasla na duži rok je jer je tehnologija
takođe proizvela nove sektore za zapošljavanje
sa periodom prilagođavanja za radnike.
Velika depresija, koju su izazvale mnoge stvari
takođe je imala period prilagođavanja mehanizaciji.
Nezaposleni ljudi učili su nove veštine koje su im bile potrebne
da bi se prilagodili drastičnom povećanju
mehanizacije u tom vremenskom periodu.
Ipak, nivo povećanja tehnološkog razvoja
izgleda da prati Murov zakon, ako ste sa njim upoznati
a koji se tiče eksponencijalnog povećanja
kapaciteta i smanjenja veličine tehnologije.
Primenićemo ovo u širem smislu.
Drugim rečima, nove veštine određene oblasti zaposlenja
trebaju pratiti vreme potebno
za prilagođavanje tim novim oblastima.
Vremena trebaju biti usklađena sa samim tehnološkim napretcima.
Na primer, danas 95% amerikanaca
radi u sektoru usluga,
često ispred kompjutera. Ljudi su morali da nauče te veštine, zar ne?
Informatička pismenost je skoro obavezna za sve što danas radimo.
Znači, postoji vremenski zahtevan proces učenja.
Uopšteno govoreći, ovaj period prilagođavanja
trebao bi se povećavati istim nivoom kao tehnološka promena.
Nema dokaza da se ovo dešava.
Technološki progres ostavlja ljudski rad iza sebe.
Verujem da je to razlog iz kojeg su se neprestano javljali novi sektori,
kako bi spasili tržište radne snage u svim oblastima gde je ona
zamenjena mašinama. Promena tehnologije nije bila toliko dramatična
u tom trenutku vremena. Nije bila toliko brza kao danas.
Ljudsko telo i um, koji nisu toliko evoluirali već
hiljadama godina, danas se trebaju takmičiti sa svojim izumima.
Zaostajemo za mehanizacijom. Drugim rečima
ne možemo se prilagoditi brzini primenjene mehanizacije.
Ipak, to je samo jedna strana novčića.
Cena kompjuterske tehnologije, koja predstavlja osnovu mehanizacije
danas takođe postaje eksponencijalno jeftinija.
Prvi serijski prizvedeni digitroni koštali su oko 100$ 1949.
To je 736$ danas kada se iznos prilagodi inflaciji.
Novi džepni digitroni danas mogu biti kupljeni
za manje od 1$, a ponekad i besplatno.
Sledeći grafik napravio je Rej Kurzvel
koji je brilijantno istražio analize tehnoloških trendova
u smislu evolucije kompjuterske moći i cene
zasnovane na milionima instrukcija u sekundi.
1990. god. imali smo milion instrukcija u sekundi za 1000$.
Deset godina kasnije, imali smo hiljadu miliona za isti iznos.
Deset godina kasnije, imali smo bilion, a do 2020. god.
imaćemo bilijardu za cenu od 1000$.
ukoliko ovim trendom sagledamo tehnologiju u celini,
naglašavam da su ovo spekulacije, ali vidimo da skoro svemu danas
opada cena zasnovana na efikasnosti proizvodnje,
i ako primenimo ovaj trend na sve primenjene izume,
to znači da je jednostavno pitanje vremena pre nego što korporacije
više ne prestanu da racionalizuju svoje moralne obaveze
za održavanjem radnih mesta zarad dobrobiti sistema.
Razlika u ceni između davanja ljudskom biuću plate
i automatizacije biće previše velika.
Biće previše jeftino da se sve automatizuje.
Ekonomisti mogu da ovde kažu:
"Postoji efekat smanjenja cena, i budući da troškovi
konstantno opadaju, cena robe će takođe postati manja
i stoga će se potrebna kupovna moć pojedinaca
takođe smanjiti.". Naravno, ovo istorijski može biti tačno.
Mislim da se to može nazvati smanjenjem cene zbog veće efikasnosti.
Ipak, ta takmičarska odluka u potpunosti je zavisna
od želje proizvođača; stoga postoji sukob motiva.
Setite se da proizvođač uvodi mašine kako bi
smanjio cenu i napravio veći profit u trenutnoj cenovnoj strukturi.
Kada se ovo dogodi, videćemo sve veću nezaposlenost i nestabilnost;
i na žalost, nestabilnost je često neophodna za društvenu promenu.
Problemi čine ono što mi nazivamo biosocijalnim pritiskom.
Što situacija postaje nestabilnija, to je veća motivacija
za traženje alternativnih rešenja. Naravno, ovo je osetljiv balans.
Lično ne želim da vidim još patnje na ovoj planeti
ali moji osećaji nemaju ikakvu vezu sa oblicima društvene evolucije.
Zeitgeist pokret se nada da će smanjiti pritisak
ne samo pružajući ljudima alternativu
u intelkektualno i statistički ispravnom smislu
već i strategijom da se krene napred
da se u osnovi moćnici primoraju da raskinu svoje okove
arogantnosti, moći i neefikasnosti i pridruže se ostatku sveta
sa zajedničkim ciljem nesputane održivosti.
To je kampanja masovnog osvešćenja
promovišući u osnovi kolektivnu promenu svesti.
Postižemo ovo kroz neumornu, globalnu kampanju osvešćenja javnosti
koja će vremenom, nadamo se postati toliko velika u svim državama
da moćnici neće imati izbora do da obrate pažnju.
Kampanja je zasnovana na modelu Gandija i Martin Luter Kinga.
Ukoliko moćnici i vlade ne prepoznaju
ovaj smer, onda javnost ima veoma karakterističnu poziciju.
Mi ne moramo da učestvujemo u igrama koje ste nam izmislili.
Nenasilno, mirno uskraćivanje učešća predstavlja mogući put.
Iskreno, nadam se da to neće biti potrebno,
ipak, mislim da trebamo biti realni.
Ukoliko ljudi sveta mogu videti ovu alternativu, učiti o njoj
razumeti je i podržavati, onda nema te vlade, armije
ili birokratije koja bi mogla stati na put
kritične mase globalnih proporcija.
Nadam se da nećemo dotle doći,
nadam se da će se pomiriti sa tokom tranzicije
i uvideti prednosti onoga o čemu pričamo,
ali kao što smo pokazali, utvrđeni poredak nema takvu nameru.
Moraće se na njega uticati. To je sigurno.
Po tom pitanju, jedna od konkretnijih taktika
koju bi želeli sprovesti radi promocije je pravljenje modela grada
korišćenjem metoda i razumevanja koje smo do sada utvrdili.
Ovaj gradski sistem mogao bi se koristiti za istraživanje i prezentaciju.
Javnost, zajedno sa svetskim liderima, bila bi pozvana da poseti i oseti
osnovu ovog pristupa u prirodnom okruženju.
Onda će vremenom, nadamo se, države
uvidevši efikasnost ovog malog dela
kopirati gradski model i primeniti ga unutar sopstvenog sistema.
Gradski sistem nije ekonomija zasnovana na resursima,
ali ima neke veoma karakteristične osobine sistemskog pristupa.
Onda će vremenom, nadamo se, ovi gradski sistemi početi da se šire
drugim oblastima, polako ugrožavajući tržišni sistem
svojom ekstremnom efikasnošću.
Nadamo se da će se ova logika proširiti na šire oblike centralnog planiranja
i menadžmenta resursa; i da će se vremenom ljudi sveta
naći u potpuno novom okruženju.
Ponovo, postoji mnogo načina delovanja.
Moglo bi postojati nezavisno veće koje neprestano poziva
sve svetske lidere da dođu na nezavisni sastanak o ovom projektu
u nadi da bi možda došli zajedno i pričali o njemu.
Postoji mnogo stvari koje bih mogao reći po ovom složenom pitanju tranzicije,
ali obzirom na ograničeno vreme ne bih se želeo zadržavati na njima.
Ono što ću reći za one koji nastavljaju da traže detalje je
da mi ne možemo išta uraditi bez masovne svesnosti
pa se stoga bolje fokusirajmo na taj prvi korak.
Kao zaključak, najčešća negativna reakcija
koju imaju ljudi koji razmatraju ekonomiju zasnovanu na resursima
dolazi od nečega što se naziva ljudskom prirodom.
njihov argument je da su ljudi nepopravljivo takmičarski,
pohlepni i sebični, da rade samo za sebe,
zaključujući da, bez obzira koliko je napredne tehnologije u društvu,
uvek će biti zlobnih ljudi koji žele da se takmiče,
iskorišćavaju ostale i traže dominaciju.
Da li je protiv ljudske prirode da sarađuje? To je ključno potanje.
Sigurno izgleda da je tako, zar ne?
Ukoliko pogledate istorijske događaje, naći ćete
beskrajnu seriju ratova, genocida, osvajanja,
takmičarskih težnji i zloupotrebe moći,
i obzirom da ovaj obrazac prepoznajemo kroz istoriju,
mislim da se može zaključiti da mora da je do nepromenjive ljudske prirode
da se ponašamo na načine koji se ponavljaju kroz istoriju.
Ipak, takođe vidimo da ljudska bića sarađuju,
i da čak sarađujemo izuzetno dobro u određenim situacijama.
Na primer, u vojsci vlada ogromna saradnja. Ona je kolektivna.
Ključni interes preovladava. Vojnici rade zajedno, i to veoma dobro.
Naravno, oni se bore protiv zajedničkog neprijatelja,
obično druge armije, ali bez obzira na to, u pitanju je i dalje saradnja
čak i kada je izolovana.
Stoga, okruženje igra kritičnu ulogu
u tome da li ćemo odlučiti da se takmičimo ili sarađujemo
u skladu sa vrednostima usvojenim iz okruženja, a ne na genetici.
Setite se da su ljudska bića živela u nestašici hiljadama godina
boreći se međusobno za resurse.
Iako je ovaj kulturni šablon danas i dalje beoma prisutan,
trebate se setiti da je naš trenutni model društva
zasnovan na pretpostavci održavanja nestašice.
Ukoliko bi eliminisali osnovni prirodni uzrok,
najverovatnije bi sa njim nestao najveći broj takmičarskih posledica.
Što se tiče genetike i ponašanja, molim vas, razumite
da je funkcionisanje genetskih veza veoma zavisno
od uticaja iz okruženja, posebno kada je reč o ponašanju.
Geni nisu samostalni inicijatori postupaka.
Oni u stvari prave proteine.
Oni ne prouzrokuju ponašanje u bilo kom smislu.
Po rečima profesora biologije i neurologije na Stanford Univerzitetu
dr. Roberta Sapolskog "Geni su retko kada neizbežni,
posebno kada je reč o ljudima, mozgu ili ponašanju.
Oni se tiču ranjivosti, sklonosti i težnji.".
Naravno, neurohemijske i psihološke osobine
određuju sklonosti za reakcije osobe i društveno ponašanje.
Međutim, okruženje je najodgovornije za naše ponašanje i vrednosti.
Nisam našao konkretan dokaz koji bi podržavao ideju
da postoji nepromenjiva ljudska priroda u ovom smislu.
Naše vrednosti, metode i postupci razvijaju se i potiču od iskustava.
Ključna tačka je da je potrebna izmena kulture
koja bi pomogla u shvatanju i identifikovanju sa ovim novim svetom.
Imam još jednu stvar sa kojom bih želeo da završim.
Antropološka istraživanja pronašla su da saradnja između životinjskih primata
često dolazi u obliku ljubaznosti.
I ljudi dele ovu osobinu. Na primer
većina ljudi više vrednuje svoju porodicu od svojih prijatelja.
Samo pogledajte seriju "Sopranovi" i videćete ovu asocijaciju u predstavi.
Postoji njihova porodica i njihova mafijaška porodica. To je samo kliše
i ti klišei dobijaju se asocijacijama.
Prilično je interesantno da su paleontolozi pronašli
da je skoro svo čovečanstvo poteklo od žene koju su nazvali
Mitohondrijska Eva, koja je živela pre oko 250.000 godina u Africi.
Ona je očigledno nosila mitohondrijski genom koji je bio osnova
za sve kasnije mitohondrijske genome koje danas ponajemo.
Drugim rečima, svi smo nmi povezani.
Mi smo rod. Svi smo mi porodica.
Slično, teorija struna kvantne mehanike, ukoliko prihvatate
ovu apstraktnu oblast, uči nas da su podele koje vidimo
u našoj petočulnoj realnosti u osnovi površne iluzije.
Ne postoji podela. Mi postojimo u moru molekularnog toka.
Nije bitno kako se on naziva, ali što dublje idemo,
to stvari postaju sličnije i ujedinjenije.
Drugim rečima, sve ukazuje na jedinstvo.
Želim da se svi koji ovo slušaju sete ovoga
sledeći put kada uključe televizor i vide skoro svakodnevno
ubijanje vojnika širom sveta,
kriminal više i niže klase i zlostavljanje koje se dešava
na apsurdno podao način, siromaštvo, ropstvo i bedu.
To su vaša braća, vaše ćerke, vaši unuci i unuke
izgladneli, ubijajući se međusobno, izdajući jedan drugog.
Vi ste ubili, vi ste izdati
vi ste ubijeni.
Ništa se neće izmeniti dok ne počnemo druge posmatrati poput sebe.
Delimo jednu jedinu planetu. Hvala vam na dolasku.
www.thezeitgeistmovement.com