Tip:
Highlight text to annotate it
X
Moja priča počinje u Zimbabveu
sa hrabrim rendžerom koji se zove Orfeus
i povređenim bivolom.
Orfeus je pogledao bivola na zemlji i pogledao je u mene,
i kako su nam se pogledi susreli, između nas troje bila je neizreciva tuga.
Ona je bila predivno i nedužno stvorenje
i Orfeus je podigao vrh svoje puške do njenog uva.
U tom trenutku, počela je da se porađa.
Dok je život isticao iz prevremeno rođenog teleta, ispitali smo povrede.
Njena zadnja noga je bila zarobljena u žičanoj klopci sa osam žica.
Toliko dugo i toliko jako se borila za slobodu
da je pokidala svoju karlicu napola.
Konačno je bila slobodna.
Dame i gospodo, danas se osećam veoma odgovorno
jer vam pričam u ime onih koji to nikada nisu mogli.
Njihova patnja je moj bol, moja motivacija.
Martin Luter King najbolje objašnjava moj današnji poziv na oružje.
Rekao je: "Doći će vreme kada će čovek morati da zauzme položaj koji nije ni bezbedan
ni politički, ni popularan.
Ali on mora da zauzmete taj položaj jer mu savest kaže da je to ispravno."
Jer mu savest kaže da je to ispravno.
Na kraju ovog govora svima ću vam postaviti pitanje.
To pitanje je jedini razlog zašto sam danas doputovao ovde skroz iz afričke savane.
To pitanje je pročistilo moju dušu.
Kakav odgovor ćete na njega dati će uvek biti vaša stvar.
Sećam se da sam kao mali gledao film Čarobnjak iz Oza
i nikada se nisam plašio veštice ili letećih majmuna.
Moj najveći strah bio je da ću odrasti kao Lav, bez hrabrosti.
Odrastao sam uvek pitajući se da li mislim da sam hrabar.
Godinama nakon što se Doroti vratila za Kanzas
i kada je Lav našao svoju hrabrost,
ušetao sam u studio za tetoviranje i preko svojih grudi
tetovirao reči "traži i uništi".
Mislio sam da će me to učiniti velikim i hrabrim.
Ali bila je potrebna skoro decenija da dorastem tim reči.
Do dvadesete godine postao sam dubinski ronilac u mornarici.
Do dvadeset pete, kao snajperista za specijalne operacije
znao sam tačno koliko klikova na nišanu moje puške sam morao da podignem
da pogodim u glavu metu koja se kreće na 700m daljine.
Znao sam tačno koliko grama visokog eksploziva je potrebno
da se raznesu ojačana čelična vrata sa samo nekoliko metara daljine,
a da ne raznesem sebe ili svoj tim iza mene.
Znao sam da je Bagdad užasno mesto, i kada nešto pukne,
ljudi umiru.
Tada nisam imao pojma šta rade konzervatori
osim što grle drveće i nerviraju velike korporacije. (Smeh)
Znao sam da imaju dredove. Da puše travu. (Smeh)
Nije mi bilo stalo do prirode, a i zašto bi?
Ja sam bio idiot koji je ubrzavao kolima pokušavajući da udari ptice.
Moj život je bio ceo svet daleko od spašavanja prirode.
Proveo sam devet godina u stvarnom životu
čineći stvari koje većina ljudi ne sanja ni da proba na Plejstejšnu.
Nakon 12 putovanja za Irak kao tzv "plaćenik", veštine koje sam imao bile su dobre samo za jedno:
bio sam programiran za uništavanje.
Kada se vratim na sve što sam uradio, na mesta gde sam bio,
u mom srcu učinio sam samo jednu stvar kao pravi čin hrabrosti.
To je bio jednostavni izbor da li ću reći "da" ili "ne".
Ali taj čin me potpuno definiše
i osigurava da se nikada neće odvojiti to ko sam i šta radim.
Kada sam konačno napustio Irak bio sam izgubljen.
Osećao sam - ah - nisam imao pojma kuda idem sa svojim životom
i gde treba da budem i došao sam u Afriku početkom 2009.
Tada sam imao 29 godina.
Nekako sam oduvek znao da ću naći smisao u haosu
i upravo to se desilo.
Ipak, nisam znao da će se to desiti u udaljenom delu divljine Zimbabvea.
Bili smo u patroli i lešinari su kružili vazduhom,
i kako smo se približavali u vazduhu je stajao smrad smrti, kao gust, taman veo
koji isisava vazduh iz vaših pluća.
Kad smo se približili, tu je bio mužjak slona
ležao na boku, dok mu je lice bilo odsečeno.
I svet oko mene se zaustavio.
Progutala me je duboka i ogromna tuga.
Ovakva ubistva nevinih stvorenja pogodila su me kao ništa pre toga.
Bavio sam se krivolovom kao tinejdžer i te uspomene sa sobom nosim u grob.
Vreme me je promenilo - nešto iznutra nije bilo isto.
I nikada neće biti isto.
Zapitao sam se: "Da li je tom slonu potrebno lice
više nego što je nekom tipu u Aziji potrebna kljova na stolu?"
Naravno da jeste, to nije bilo bitno.
Sve što je tada i tu bilo bitno je:
da li sam dovoljno hrabar da odustanem od svega u životu
i pokušam da zaustavim patnju životinja?
Ovo je bio pravi definišući trenutak mog života:
da ili ne?
Sledećeg dana sam kontaktirao porodicu i počeo da prodajem sve svoje kuče.
Ovo su stvari koje mudar plaćenik brzo dobije sredstvima iz rata.
Moja ušteđevina je od tada iskorišćena za osnivanje
Međunarodne fondacije protiv krivolova (IAPF).
IAPF je agencija za sprovođenje zakona direktnim delovanjem.
Od bespilotnih robota do međunarodne kvalifikacije za rendžere
svakog dana se borimo da dovedemo vojna rešenja
na ničiju zemlju očuvanja prirode.
Moja priča je možda pomalo jedinstvena
ali neću je iskoristiti da vam danas pričam o organizaciji koju vodim -
što bi verovatno bila veoma dobra akcija za skupljanje priloga.
(Smeh) (Aplauz)
Setite se, danas se radi o pitanju koje ću vam na kraju postaviti.
Nemoguće je za mene da ovde pričam samo o spašavanju životinja
kada znam da je taj problem dosta širi širom društva.
Nekoliko godina nakon viđenja tog slona, probudio sam se veoma rano jednog jutra.
Već sam znao odgovor na pitanje koje ću sebi postaviti,
ali sam ga tada prvog puta pretvorio u reči:
da li krava ceni svoj život više nego što ja uživam u roštilju?
Sve to vreme sam se bavio onim što se naziva specizam.
Specizam je veoma sličan rasizmu ili seksizmu.
Tu se radi o dodeljivanju drugačijih vrednosti,
prava ili posebne brige pojedincima,
samo na osnovu toga ko su ili šta su.
Shvatanje fleksibilne moralnosti
koju sam koristio za svoje svakodnevne potrebe zadalo mi je mučninu.
Voleo sam da krivim delove Azije za njihovu neutoljivu potrebu
za slonovačom i rogom nosoroga
i način na koji veliki ekonomski rast regiona
dramatično uvećava trgovinu ilegalnim životinjama.
A kada sam se probudio tog jutra shvatio sam,
iako sam posvetio život spašavanju životinja,
u svojoj glavi nisam bio ništa bolji od lovokradice,
ili tipa u Aziji sa kljovom na stolu.
Kao "preterani konzument mesa", za neke životinje sam govorio da su zveri.
Zapravo sam ja bio zver - destruktivno poslušan,
rob svojih navika, neprijatelj svoje savesti.
Svi smo bili u dodiru sa ljubimcima ili drugim životinjama u svojim životima.
Ne možemo poricati razumevanje osećanja koje ima svaka životinja.
Sposobnost bola ili samoće.
Straha.
Poput nas, svaka životinja ima mogućnost da izrazi zadovoljstvo,
da stvori porodične strukture i želi da zadovolji osnovne instinkte i potrebe.
Ipak, za mnoge od nas
našoj mašti dozvoljavamo da istraži samo dotle
dok istina ne prepreči put našim navikama.
Nepovezanost koja postoji između konzumiranja proizvoda
i stvarnosti koja zahteva da se taj proizvod dovede na tržište je poseban fenomen.
Životinje se tretiraju kao roba i nazivaju se posedom.
Usmrćivanje čoveka nazivamo ubistvom a stvaramo legalnu i ilegalnu privredu
na onome što bi se smatralo mučenjem kada bi se radilo o ljudima.
Ljudima plaćamo da životinjama rade one stvari koje sami nikada ne bismo uradili.
Ako nešto ne vidimo izbliza, to ne znači da nismo odgovorni.
Piter Singer, čovek koji je popularizovao izraz "specizam", napisao je:
"Iako možda postoje razlike između životinja i ljudi,
i jedni i drugi mogu da pate.
Moramo tu patnju jednako uzeti u obzir.
Svako stanovište koje dozvoljava da se slični slučajevi tretiraju na drugačije načine
ne kvalifikuje se kao prihvatljiva moralna teorija.
Ove godine, širom sveta, 65 milijardi životinja
biće ubijeno na fabričkim farmama.
Koliko životinjskih života vredi život jednog čoveka?
Oni koji jedu meso u ovoj prostoriji za svog života će u proseku
pojesti 8000 životinja.
Zagađivanje okeana, globalno zagrevanje i krčenje šuma
vode nas ka sledećem velikom masovnom istrebljenju
i industrija mesa je najveći negativni faktor u svim ovim pojavama.
Ilegalni promet divljim životinjama sada je jedna od najvećih
kriminalnih privreda na svetu,
pored trgovine drogom, oružjem i ljudima.
Sposobnost da se spreči ovo razaranje
leži u volji međunarodne zajednice
da se uključi i sačuva svetsko blago koje izumire.
Eksperimenti na životinjama -
ako su nam životinje toliko slične da možemo da ih koristimo umesto ljudi
onda sigurno imaju iste kvalitete
koji znače da zaslužuju da budu zaštićene od povrede.
Bilo da pričamo o fabričkim farmama, izvozu živih životinja,
krivolovu ili trgovini krznom,
logički, za mene je to sve na istom nivou.
Patnja je patnja,
ubistvo je ubistvo.
Što je žrtva bespomoćnija,
užasniji je zločin.
Sledeći put kada pomislite da je neko ko voli životinje previše emocionalan,
previše strastven ili čak pomalo lud, molim vas da se setite
da stvari gledamo kroz drugačiji objektiv.
Za nekoliko dana rodiće se moj sin.
Zatičem sebe kako se pitam: "U kakav svet on ulazi?"
Da li ćemo mi biti generacija koja će definisati propast nas kao vrste?
Verujem da će se našoj generaciji suditi
po našoj moralnoj hrabrosti da zaštitimo ono što je ispravno.
Svako vredno delovanje zahteva određenu žrtvu.
Sada nudim sebe životinjama, bez uzdržavanja.
I kada sa sebe skinem sve materijalne stvari,
vidim da sam i ja sam životinja.
Mi smo porodica. Zajedno na jednoj planeti.
I od pet miliona vrsti na toj planeti,
samo jedna ima moć da odluči koliko patnje je prihvatljivo
da trpe sva druga svesna bića.
Bez obzira da li je u pitanju jedenje manje mesa,
doprinošenje borbi protiv krivolova ili zastupanje onih bez glasa,
svi imamo izbore.
Male promene u našim životima znače velike promene u tuđim.
Vratimo se na početak.
Razlog zbog koga sam ovde je moje pitanje za vas:
sledećeg puta kada budete imali priliku da napravite razliku za životinje,
da li ćete biti dovoljno hrabri?
Da ili ne?
Hvala vam mnogo.
(Aplauz)