Tip:
Highlight text to annotate it
X
Umjetnost u društvu koje se raspada,
ako je iskrena, mora odražavati i raspadanje.
A ako ne želi iznevjeriti svoju ulogu u društvu,
umjetnost mora prikazati promjenjivost svijeta.
I pomoći mu da se promijeni.
-Ernst Fischer
Smrtonosni nemiri zbog vladinih
planova da izbjegne plaćanje svojih zajmova...
očituje se u neprestanom porastu nezaposlenosti
i neophodnom nastavku tog porasta
samo zato što postoji višak zalihe dobara...
sve je ovo pozajmljen novac...
a taj dug je u vlasništvu banaka iz drugih država...
N-O-V-A-C u obliku povoljnog osobnog zajma...
...cigareta koja pruža pravi okus...
45 malt liquor... Je li vam vruće?!...
planira li SAD bombardiranje Irana?...
...Amerika sponzorira terorističke napade u Iranu...
Moja je baka bila divna osoba.
Naučila me igrati igru Monopol.
Shvaćala je kako je cilj igre stjecanje bogatstva.
Kupovala bi sve što je mogla i
naposljetku bi pobijedila.
Nakon toga bi mi svaki put rekla istu stvar.
Pogledala bi me i rekla bi:
"Jednog ćeš dana naučiti kako se igra".
Jednog sam ljeta gotovo svakodnevno igrao Monopol
i tog sam ljeta naučio kako igrati igru.
Shvatio sam kako pobijediti možeš jedino
ako se u potpunosti posvetiš stjecanju bogatstva.
Shvatio sam vrijednost novca i imovine...
i da o njoj ovisi vaš rezultat.
Po završetku ljeta
bio sam nemilosrdniji od svoje bake.
Bio sam spreman i zaobilaziti pravila, a sve to ne bih li pobijedio...
Najesen smo ponovno sjeli i zaigrali.
Uzeo sam sve što je imala. Gledao sam
kako daje svoj posljednji dolar i naposljetku kapitulira.
Zatim je uslijedila još jedna stvar koju me morala naučiti.
Tad je rekla:
"Sada to sve ide natrag u kutiju.
Sve te kuće i hoteli.
Sve željeznice i javna poduzeća...
Sva imovina i sav taj čudesan novac...
sve to skupa sada se vraća u kutiju.
Ništa od toga nije bilo stvarno tvoje.
Grijalo te je neko vrijeme.
No to je bilo ovdje mnogo prije nego što si ti zasjeo za ploču,
a bit će ovdje i kad te više ne bude - igrači dolaze - igrači odlaze.
Kuće i automobili...
Zvanja i odjeća...
čak i tvoje tijelo."
Jer, činjenica je, sve što grabim, trošim i gomilam
vratit će se natrag u kutiju i sve ću izgubiti.
Stoga se morate zapitati:
kad napokon dobijete unaprjeđenje koje ste oduvijek željeli,
kad obavite svoju najveću kupnju,
kad si priuštite dom o kojemu ste sanjali,
kad ostvarite financijsku sigurnost
i uspnete se stubištem uspjeha do
najviše stube do koje se uopće možete uspeti,
kad uzbudenje izblijedi,
a izblijedjet će...
što tada?
Koliko daleko morate proći tom stazom
prije no što shvatite kamo vodi?
Zasigurno shvaćate kako
vam nikad neće biti dosta.
Zbog toga morate sami sebe upitati:
Što je važno?
Uzbudljivi su!
Bogati su!
I razmaženi su!
Vraća se najgledanija američka emisija!
Gentle Machine Productions predstavlja
film Petera Josepha
Kad sam bio mladić
i odrastao u New Yorku,
odbio sam prisegnuti na zastavu.
Naravno, poslan sam u ured ravnatelja.
On me pitao: "Zašto ne želiš prisegnuti na odanost domovini?
Svi ostali to čine!"
Rekao sam kako su nekoć svi vjerovali da je Zemlja ravna,
ali to ne znači da i jest.
Objasnio sam kako Amerika sve što ima duguje
drugim kulturama
i drugim nacijama
te kako bih radije prisegnuo na odanost
Zemlji
i svima na njoj.
Očekivano, nedugo nakon toga
u potpunosti sam napustio školu
i napravio laboratorij u svojoj spavaćoj sobi.
Ondje sam počeo učiti o znanosti
i prirodi.
Tada sam shvatio
kako Svemirom upravljaju zakoni
te da čovjek
i društvo
nisu izuzeti od tih zakona.
Onda se 1929. dogodio slom
čime je započelo ono što danas nazivamo
Velikom depresijom.
Nikako nisam mogao shvatiti zašto su milijuni ljudi
ostali bez posla, bez krova *** glavom i hrane na stolu,
a tvornice su ostale zjapiti prazne.
Resursi su ostali nepromijenjeni.
Tada sam shvatio
kako su pravila ekonomske igre
sama po sebi pogrešno postavljena.
Ubrzo nakon toga došao je Drugi svjetski rat
u kojemu su se izmjenjivale razne nacije
sustavno uništavajući jedna drugu.
Kasnije sam izračunao kako su sva razaranja i
izgubljeni resursi
potrošeni u tom ratu
lako mogli zadovoljiti potrebe
svih ljudi na planeti.
Otada sam promatrao čovječanstvo
kako priprema pozornicu za vlastito izumiranje.
Gledao sam kako neprestano iscrpljujemo i uništavamo
dragocjene ograničene resurse
u ime profita i slobodnog tržišta.
Gledao sam kako se društvene vrijednosti reduciraju
na osnovnu razinu izvještačenog materijalizma
i bezumne potrošnje.
Gledao sam i kako monetarne sile
kontroliraju političke strukture
prividno slobodnih društava.
Imam 94 godine.
Bojim se kako mi je duševno raspoloženje
isto kakvo je bilo i
prije 75 godina.
Trebamo se riješiti tog sranja.
[ZEITGEIST]
[ZEITGEIST: KORAK NAPRIJED]
[Nikada nemojte sumnjati da malena skupina predanih i
odlučnih građana može promijeniti svijet.
Na takav se način svijet dosada jedino i mijenjao.
-Margaret Mead]
[1. dio: Ljudska priroda]
Dakle, znanstvenik si
i u jednom trenutku suočen si s
neizbježnim pitanjem - "priroda ili odgoj",
po svojoj važnosti u rangu s pitanjem Coca-Cola ili Pepsi,
Grci ili Trojanci.
Dakle, priroda ili odgoj, postavlja se kao
pretjerano pojednostavljen pogled na
izvor utjecaja.
Od utjecaja na način na koji se stanica nosi
s energetskom krizom, pa sve do
utjecaja koji nas čine onakvima kakvi jesmo na najsuptilnijim
razinama osobnosti.
Rezultat koji dobivamo je potpuno lažna dihotomija
sazdana oko prirode koja je deterministička
i nalazi se u samim temeljima uzročnosti.
Život je DNK i kôd kodova
i sveti gral i upravlja svime...
a s druge strane,
iz znanstvene perspektive koja je društveno orijentirana
mi smo "društveni organizmi",
a biologija neka proučava plijesan.
Ljude ne određuje biologija
i očigledno je kako su oba stajališta besmislena.
Umjesto toga možete vidjeti
kako je praktički nemoguće razumjeti
na koji način biologija funkcionira
izvan konteksta okruženja.
[Stvar je u genima]
Ovo je jedna od najluđih,
a unatoč tome široko rasprostranjenih i
potencijalno opasnih predodžbi:
"Takvo ponašanje uzrokuju geni".
Što bi to trebalo značiti?
To podrazumijeva razne suptilne nijanse ukoliko
poznajete modernu biologiju, ali za većinu ljudi
oko nas to podrazumijeva:
deterministički pogled na život;
pogled ukorijenjen u biologiji i genetici;
geni se poistovjećuju s nepromjenjivim stanjem stvari;
geni se poistovjećuju sa stvarima koje su
neizbježne, zbog čega nema smisla
trošiti resurse pokušavajući ih ispraviti;
osim toga, nema smisla ulagati društvene napore pokušavajući
ih poboljšati zato što su neizbježne i nepromjenjive...
a to je čista besmislica.
[Bolest]
Općenito se smatra kako su stanja poput hiperaktivnog
poremećaja deficita pažnje genetski programirana;
kako su stanja poput shizofrenije genetski programirana.
Istina je suprotna.
Ništa nije genetski programirano.
Postoje vrlo rijetke bolesti,
tek šačica bolesti
iznimno rijetko zastupljenih unutar populacije,
a koje su doista genetski predodređene.
Većina složenih stanja
može imati predispoziciju koja ima genetsku komponentu,
ali predispozicija nije isto što i predodređenost.
Cijela potraga za izvorom bolesti unutar genoma
bila je osuđena na propast prije negoli je to itko i pomislio
zbog toga što većina bolesti nije genetski predodređena.
Bolesti srca, rak, moždani udari,
reumatske bolesti, poremećaji imunološkog sustava općenito,
poremećaji mentalnog zdravlja, ovisnosti...
ništa od toga nije genetski predodređeno.
Kod raka dojke, npr., od 100 žena koje boluju od njega
samo je njih sedam nosioca gena za rak dojke,
dok ih 93 nisu nosioci.
S druge strane, od 100 žena koje su nosioci tih gena,
neće sve dobiti rak.
[Ponašanje]
Geni nam nisu tek odrednice određenog
ponašanja neovisnog o okruženju.
Geni usmjeravaju našu reakciju s obzirom na okruženje.
U stvari, izgleda kako određeni utjecaji u
ranom djetinjstvu i način odgoja djeteta
utječu na ispoljavanje gena,
doslovce uključujući ili isključujući različite gene
te usmjeravaju osobu na određeni razvojni put
koji će biti prilagođen svijetu s kojim se treba suočiti.
Razmotrimo primjer.
U istraživanju koje je provedeno u Montrealu na žrtvama samoubojstva
autopsijom su proučeni mozgovi tih ljudi
i pokazalo se sljedeće: ako su žrtve samoubojstva
(obično mlađi punoljetnici)
u dječjoj dobi bile žrtve zlostavljanja, zlostavljanje je zapravo
uzrokovalo genetsku promjenu u mozgu
koje nije bilo u mozgovima onih koji nisu bili zlostavljani.
To je epigenetski utjecaj,
a "epi" znači "povrh", dakle
epigenetski utjecaj podrazumijeva događaje
u okruženju koji aktiviraju ili deaktiviraju određene gene.
Na Novom Zelandu, u gradu Dunedin,
provedeno je istraživanje
u kojemu je nekoliko tisuća pojedinaca
promatrano od rođenja pa sve do svojih dvadesetih.
Otkrili su kako mogu prepoznati
genetsku mutaciju, abnormalan gen
koji je na određeni način povezan sa
sklonošću prema nasilnom ponašanju,
ali samo ako je pojedinac bio
izložen teškom zlostavljanju u djetinjstvu.
Drugim riječima, djeca s ovim abnormalnim genom
ne bi bila sklonija nasilju od bilo koga drugog
već su u stvarnosti pokazivala i manju stopu agresivnosti
od ljudi s normalnim genima,
pod uvjetom da nisu bila zlostavljana u djetinjstvu.
Još jedan odličan primjer koji pokazuje kako
geni nisu jedini i odlučujući čimbenik.
Sada postoji tehnika kojom možemo
izolirati određeni mišji gen
tako da ga taj miš i njegovo potomstvo neće imati.
"Izbacili" smo taj gen.
Postoji gen koji kodira
protein koji je povezan
s učenjem i pamćenjem; pomoću ove nevjerojatne demonstracije
možemo "izbaciti" taj gen i
dobiti miša koji slabije uči.
"Aha! Genetska osnova inteligencije!".
Ono što je dobilo znatno manju pažnju u ovom iznimno značajnom istraživanju
koje su mediji prenosili naveliko
bilo je to da, kada te genetski oštećene miševe
odgojite u mnogo raznovrsnijem i
poticajnijem okruženju od normalnih miševa u laboratorijskim kavezima,
oni u potpunosti prebrode taj nedostatak.
Dakle, kad netko u suvremenom kontekstu kaže kako je
"takvo ponašanje genetski uvjetovano",
u onoj mjeri u kojoj je to uopće prihvatljiva fraza,
ono što se želi reći jest da postoji
genetski doprinos načinu na koji određeni
organizam reagira na okruženje.
Geni mogu utjecati na
spremnost kojom će organizam
reagirati na određeni izazov iz okruženja.
Znate, to nije ono što većina ljudi ima na umu
i ne želim propovijedati,
ali ako i dalje nastavimo razmišljati u okvirima
starog načina shvaćanja genetske uvjetovanosti,
to znači kako se nismo mnogo udaljili od eugenike
i srodnih koncepata.
Radi se o široko rasprostranjenoj
i potencijalno vrlo opasnoj zabludi.
Jedan razlog zbog kojega je
biološko objašnjenje nasilja...
jedan razlog zbog kojega je ta pretpostavka
potencijalno opasna, ne samo varljiva,
već istinski štetna...
jer kada biste u nju povjerovali,
vrlo lako biste mogli reći:
"dakle, ne možemo učiniti ništa"
kako bismo promijenili sklonosti
ljudi ka nasilju;
možemo ih jedino kazniti - zatvoriti ih
ili ih pogubiti,
ali ne moramo razmišljati o pokušaju promjene
društvenog okruženja ili društvenih preduvjeta
koji bi ljude mogli navesti na nasilje jer
"to nije relevantno".
Genetski argument dopušta nam luksuz zanemarivanja
prošlih i sadašnjih povijesnih i društvenih čimbenika.
Poslužit ću se riječima Louisa Menanda
koji je pisao za New Yorker.
Vrlo pronicljivo rekao je sljedeće:
"Sve je u genima... time objašnjavaju zašto je stanje takvo,
ne dovodeći to stanje u opasnost.
Zašto bi se netko osjećao nesretno
ili se upuštao u antisocijalno
ponašanje ako je dio
najslobodnije i najbogatije nacije svijeta?
Ne može biti stvar u sustavu.
Pogreška zacijelo mora biti negdje u sklopovlju."
Iznio je poantu na dobar način.
Dakle, genetski argument jednostavno je izgovor
koji nam omogućava ignoriranje
društvenih, ekonomskih i političkih čimbenika
koji su zapravo uzrok
mnogih problematičnih ponašanja.
[Proučavanje slučaja: Ovisnost]
Obično se smatra kako su
ovisnosti problem vezan uz droge,
ali gledano iz šire perspektive,
ovisnosti definiram kao svako ponašanje
koje je povezano sa žudnjom
koja donosi kratkotrajno olakšanje
i dugotrajne negativne posljedice,
a u kombinaciji s nemogućnošću kontrole, tako da se osoba
želi ostaviti svoje ovisnosti ili obećava kako će to učiniti,
ali u tome ne može uspjeti.
Kada ovo shvatite, vidjet ćete
kako postoji mnogo više ovisnosti
osim ovisnosti o drogama.
Tako imamo radoholičarstvo, ovisnost o kupovini,
internetu, video igrama...
Imamo i ovisnost o moći. Postoje ljudi koji imaju moć i
neprestano je žele više; nikada im nije dovoljno.
Kupovina - imamo korporacije koje moraju posjedovati sve više i više.
Ovisnost o nafti
ili barem o bogatstvu i proizvodima koji su nam
dostupni zbog nafte.
Pogledajte negativne posljedice za okoliš.
Uništavamo ovu istu zemlju koju
nastanjujemo kako bismo zadovoljili svoju ovisnost.
Te ovisnosti imaju mnogo
razornije društvene posljedice
od kokainskih ili heroinskih navika mojih pacijenata iz četvrti Downtown Eastside.
Ipak, njih se nagrađuje i uvažava.
Direktor tvornice duhana koja ima veći profit
dobit će mnogo veću nagradu.
On se ne suočava s nikakvim negativnim pravnim ili drugim posljedicama.
Dapače, ugledan je član u
upravnim odborima nekoliko drugih korporacija.
Međutim, bolesti uzrokovane duhanskim dimom
godišnje uzrokuju smrt 5,5 milijuna ljudi diljem svijeta.
U SAD-u od tih bolesti umire 400 000 ljudi godišnje.
A o čemu su ti ljudi ovisni? O profitu.
Do te su mjere ovisni
da zapravo poriču
posljedice svojih radnji,
a upravo je takvo nijekanje tipično za ovisnike.
A tu se ovisnost cijeni. Poštuje se
ovisnost o profitu pod bilo koju cijenu.
Dakle, ono što je prihvatljivo, što se cijeni,
u našemu je društvu vrlo proizvoljno
i čini se kako je ovisnost tim cjenjenija
što je njena štetnost veća.
[Mit]
Postoji uvriježeni mit kako droga sama po sebi stvara ovisnost.
Zapravo, borba protiv droge temelji se na
pretpostavci kako se ovisnosti možete riješiti
presiječete li izvor iz kojega dotječe.
No ako ovisnost shvaćate u širem smislu,
vidjet ćete kako ništa samo po sebi ne stvara ovisnost.
Nijedna tvar, nijedna droga sama po sebi ne stvara ovisnost,
kao što nijedno ponašanje samo po sebi ne stvara ovisnost.
Mnogi ljudi mogu otići u kupovinu bez da postanu ovisnici o kupovini.
Ne postaje svatko ovisnik o hrani.
Ne postaje svatko tko popije čašu vina alkoholičar.
Pravo je pitanje što ljude čini podložnima ovisnosti,
jer je kombinacija podložnog pojedinca
i supstance ili ponašanja, koje potencijalno stvara ovisnost,
katalizator punog procvata ovisnosti.
Ukratko, ovisnost ne stvara droga,
već je podložnost pojedinca ono što određuje
hoće li on postati ovisan o određenoj supstanci ili ponašanju.
[Okruženje]
Želimo li shvatiti što
neke osobe čini podložnima,
moramo sagledati njihovo životno iskustvo.
Stara teorija, koja je unatoč svojoj starosti i dalje
široko prihvaćena, a prema kojoj je uzrok ovisnosti genetske prirode,
jednostavno je znanstveno neodrživa.
Pravi razlog leži u tome što
ljude podložnima čine određena životna iskustva.
To su životna iskustva koja ne oblikuju samo
osobnost i psihološke potrebe pojedinca,
već na određeni način oblikuju i njegov mozak.
Taj proces počinje već unutar maternice.
[Prije rođenja]
Poznato je, npr., da ako
majke izlažete stresu tijekom trudnoće,
postoji veća vjerojatnost kako će im djeca razviti
osobine koje će ih učiniti podložnijima ovisnosti,
a to je zbog toga što razvoj oblikuju
psihološka i društvena okolina.
Prema tome, na biologiju ljudskih bića uvelike utječu,
i programiraju je, životna iskustva koja započinju već u maternici.
Utjecaj okruženja ne započinje nakon rođenja.
Utjecaj okruženja započinje onog trenutka otkad postoji okruženje.
Od trenutka u kojemu se razvijete u fetus, izloženi ste svim
informacijama koje do vas dolaze iz majčinog krvotoka:
hormonima, razinama hranjivih tvari...
Odličan ogledni primjer ovoga je
pojava prozvana nizozemskom "Gladnom zimom".
1944. godine, nacisti su okupirali Nizozemsku
te su zbog mnogobrojnih razloga odlučili
oduzeti im svu hranu i usmjeriti je prema Njemačkoj;
tri su mjeseca svi gladovali,
na desetke tisuća ljudi umrlo je od gladi.
Koji je bio učinak nizozemske Gladne zime?
Ako ste tijekom gladovanja bili fetus u svom drugom ili trećem tromjesečju,
vaše je tijelo tijekom tog vremena "naučilo" nešto veoma jedinstveno.
Ispostavilo se kako je drugo i treće tromjesečje vrijeme
u kojemu tijelo pokušava upoznati svoje okruženje:
U kojoj mjeri vani vlada oskudica?
Koliko ima hrane? Koliko hranjivih tvari dobivam
kroz majčin krvotok?
Da ste bili fetus koji je gladovao tijekom tog vremena, vaše bi tijelo
bilo programirano da zauvijek bude
vrlo, vrlo štedljivo prema šećerima i mastima unesenima
u organizam te bi ih u cijelosti pohranjivalo.
Da ste bili fetus tijekom nizozemske Gladne zime i da je
nakon pola stoljeća sve drugo bilo isto,
postojala bi veća vjerojatnost oboljenja od povišenoga krvnog tlaka,
pretilosti i metaboličkog sindroma.
Time je prikazan utjecaj okruženja na krajnje neočekivanome mjestu.
Ako laboratorijske životinje podvrgnete stresu tijekom trudnoće, vjerojatnije
je da će njihovi potomci biti skloniji ovisnostima;
za ljude to može značiti ovisnost o kokainu i alkoholu u odrasloj dobi.
Majke su podložne stresu; u primjeru kojim se bavila jedna britanska studija,
majke koje su u trudnoći bile izložene zlostavljanju
u posteljici su prilikom rađanja imale
višu razinu hormona stresa, kortizola,
što je kod njihove djece povećalo vjerojatnost stanja
koja ih čine podložnima ovisnostima do njihove 7. ili 8. godine.
Dakle, već u maternici stres priprema uvjete
za razne vrste poremećaja mentalnog zdravlja.
Jedna izraelska studija provedena je na djeci
koja su bila začeta
prije početka rata 1967...
Te su žene, naravno, bile pod velikim stresom
i kod njihovih je potomaka povećana pojava shizofrenije
u usporedbi s prosječnom skupinom ljudi.
Dakle, imamo dovoljno dokaza da možemo reći kako okolnosti
prije rođenja imaju snažan utjecaj na razvoj ljudskog bića.
[Rano djetinjstvo]
Bit ljudskog razvoja,
a naročito razvoja ljudskog mozga,
je u tome što se većim dijelom odvija pod utjecajem okruženja
i većim dijelom nakon rođenja.
Usporedimo li se s konjem
koji može trčati od prvog dana života,
uočit ćemo kako smo vrlo nerazvijeni.
Neurološka koordinacija, ravnoteža,
mišićna snaga i oštrina vida kod nas se
u potpunosti ne razvijaju sve do godine i pol, dvije godine starosti.
Razlog je u tomu što se razvoj mozga kod konja
odvija u sigurnosti utrobe,
a kod ljudskog bića započinje nakon poroda,
što je povezano s jednostavnom evolucijskom logikom
i povećanjem glave, što nas i čini ljudskim bićima.
Bujanje čeonog režnja mozga
je ono što u biti određuje ljudsku vrstu.
Osim toga, hodamo na dvije noge te se naša zdjelica suzila
kako bi se tome prilagodila. Dakle, imamo
užu zdjelicu, veću glavu i
posljedično: moramo biti rođeni ranije.
To znači kako se razvoj mozga koji se kod drugih životinja
odvija u maternici
kod nas odvija nakon rođenja
i to u velikoj mjeri pod utjecajima iz okruženja.
Koncept neuronskog darvinizma jednostavno govori
kako će se sklopovi koji dobiju odgovarajuće unose iz okoline
optimalno razviti, a oni koji ih ne dobiju,
neće se razviti optimalno ili uopće.
Ako uzmete tek rođeno dijete sa savršeno dobrim očima
i stavite ga u mračnu sobu na pet godina,
ono će nakon toga ostati slijepo do kraja života
zbog toga što vizualni sklop za svoj razvoj zahtijeva svjetlosne valove;
u suprotnom će čak i rudimentarni
sklop prisutan i aktivan pri rođenju
atrofirati i propasti, a novi se neće razviti.
[Pamćenje]
Rana iskustva oblikuju ponašanje
odrasle osobe na značajan način,
čak i posebno rana iskustva
za koja u pamćenju nema dostupnih sjećanja.
Čini se kako postoje dvije vrste pamćenja:
postoji eksplicitno pamćenje, tj. sjećanje;
pomoću njega možete se prisjetiti činjenica,
pojedinosti, epizoda, okolnosti.
Međutim, moždana struktura koja šifrira sjećanja,
poznata kao hipokampus,
čak se ni ne počinje potpuno razvijati do 18 mjeseci starosti,
a svoj puni razvoj ne doseže sve do mnogo kasnije.
Zbog toga gotovo nitko nema
sjećanja prije 18 mjeseci starosti.
Međutim, postoji i druga vrsta
pamćenja, tzv. implicitno pamćenje,
a u biti se radi o emocionalnom pamćenju
zahvaljujući kojemu se emotivni utjecaji i djetetovo tumačenje
tih emotivnih iskustava ukorjenjuju u mozgu
u obliku živčanih sklopova koji su spremni okinuti
bez obzira na izostanak specifičnog sjećanja.
Kako bih vam dao jasan primjer;
ljudi koji su posvojeni vrlo često imaju
doživotan osjećaj odbačenosti.
Ne mogu se sjetiti posvojenja.
Ne mogu se sjetiti odvajanja od biološke majke
jer se nemaju čime sjetiti.
Međutim, emocionalno pamćenje odvajanja i odbijanja
ostaje im duboko usađeno u mozak.
Stoga je vjerojatnije kako će
iskusiti osjećaj odbačenosti
i veliku emocionalnu uznemirenost
kada se osjete odbačenima,
u većoj mjeri nego drugi ljudi.
To nije svojstveno samo ljudima koji su
usvojeni, ali je kod njih posebno snažno izraženo
zbog ovog djelovanja implicitnog pamćenja.
Ljudi koji su ovisni, a govorim imajući u vidu
objavljena istraživanja i iz vlastitog iskustva,
teški ovisnici su gotovo mahom bili
teško zlostavljani kao djeca
ili su pretrpjeli ozbiljne emocionalne gubitke.
Njihova emocionalna ili implicitna sjećanja
proizlaze iz svijeta koji nije siguran
i koji im nije od pomoći; od skrbnika kojima nisu mogli vjerovati
i veza koje nisu bile
dovoljno sigurne da bi si mogli dopustiti ranjivost
te je u osnovi njihovih reakcija tendencija
prema kojoj si ne dopuštaju
prisne odnose;
ne vjeruju skrbnicima,
liječnicima i drugim ljudima koji im pokušavaju pomoći
i općenito svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto...
Upravo je to funkcija implicitnog pamćenja
koja je ponekad povezana sa slučajevima kojih se čak i ne sjećaju.
[Dodir]
Dojenčad koja je rođena prerano ili se tjednima,
možda i mjesecima nalazi u inkubatorima
i različitim uređajima i strojevima;
sada je poznato kako, ukoliko tu djecu netko
dodiruje i miluje po leđima
samo 10 minuta dnevno, time potiče razvoj njihovog mozga.
Dakle, ljudski dodir je neophodan za razvoj,
a dojenčad koju nitko nikad ne primi u naručje, umrijet će;
toliko je ljudskim bićima
potreban dodir.
U našem društvu postoji jedna nesretna sklonost
da roditeljima govorimo kako djecu ne treba podizati i grliti,
da bebe koje plaču ne treba podizati kako ih ne bi razmazili
ili kako ih treba poticati da prospavaju čitavu noć
i ne uzimati ih u naručje...
a to je upravo suprotno od onoga što dijete treba
i ta bi se djeca mogla vratiti na spavanje jer su odustala
i mozak im se jednostavno isključio,
što je način obrane od ranjivosti
zbog toga što ih roditelji u biti napuštaju,
ali ostat će im implicitna sjećanja
o svijetu kojemu jednostavno nije stalo do njih.
[Djetinjstvo]
Velik dio ovih razlika strukturirano je vrlo rano u životu.
Na neki način, nesretni doživljaji roditelja
i stavovi o tome koliko je život težak ili lak
prenose se na djecu,
bilo kroz majčinu depresiju
ili roditelje koji su otresiti prema
svojoj djeci jer su imali težak dan
ili su na kraju dana jednostavno preumorni...
a to sve na vrlo snažan način programira
razvoj djece, o čemu sada puno znamo.
Ta rana osjetljivost nije evolucijska pogreška.
Ona postoji kod mnogih različitih vrsta.
Čak i kod sadnica postoji proces početne prilagodbe
s obzirom na okruženje u kojemu rastu,
dok se ljudi prilagođavaju s obzirom na kvalitetu društvenih odnosa.
Dakle, u ranom životu:
količina njege, sukoba, pažnje kojima ste izloženi
predokus je svijeta u kojemu biste mogli odrastati.
Odrastate li u svijetu u kojemu
se za sve morate izboriti sami; čuvati leđa;
brinuti se za sebe; naučiti ne vjerovati drugima...
ili odrastate u društvu u kojemu ovisite o
uzajamnosti, obostranosti, suradnji, u kojemu je suosjećanje važno,
a vaša sigurnost ovisi o dobrim odnosima s drugim ljudima...
za to je potreban puno drugačiji
emocionalni i spoznajni razvoj
i zbog toga je rana osjetljivost toliko bitna,
a roditeljstvo je gotovo pa sustav
u kojemu se vrlo nesvjesno djeci prenose ta iskustva...
o svijetu u kakvome se nalaze.
Poznati britanski dječji psihijatar, DW Winnicott, rekao je
kako u djetinjstvu u osnovi dvije stvari mogu poći po zlu.
Prva je kad se dogode stvari koje se nisu trebale dogoditi,
a druga je kad se ne dogode one stvari koje su se trebale dogoditi.
U prvu kategoriju ulaze dramatična iskustva zlostavljanja i
napuštanja koja su doživjeli moji pacijenti iz sirotinjske četvrti
Downtown Eastside, kao i mnogi ovisnici.
To je ono što se nije trebalo dogoditi, ali jest.
No postoji i opuštena,
prilagođena, nepodijeljena pažnja
roditelja koja je potrebna svakom djetetu,
a koju djeca vrlo često ne dobivaju.
Ta djeca nisu zlostavljana. Ona nisu zanemarena
i nisu traumatizirana,
ali ono što se trebalo dogoditi,
prisutnost emocionalno dostupnog brižnog roditelja,
jednostavno im nije omogućeno zbog
stresa u našem društvu i roditeljskom okruženju.
Psiholog Allan Schore to naziva "emocionalnim napuštanjem";
radi se o stanju kada je roditelj fizički prisutan,
ali emocionalno odsutan.
Proveo sam...
otprilike posljednjih 40 godina svog života
radeći s najnasilnijim ljudima koje naše društvo proizvodi:
ubojicama, silovateljima itd.
Pokušavajući shvatiti što uzrokuje to nasilje,
otkrio sam kako su najnasilniji kriminalci u našim zatvorima
i sami bili žrtve
tolikog zlostavljanja u djetinjstvu da to izlazi izvan svih okvira
onoga što bih okarakterizirao kao dječje zlostavljanje.
Nisam ni izbliza imao predodžbu o dubini
izopačenosti s kojom se djeca u našem društvu
prečesto susreću.
Najnasilniji ljudi koje sam vidio i sami su preživjeli
pokušaj ubojstva, često od ruke vlastitog roditelja
ili drugih ljudi u njihovom društvenom okruženju
ili su doživjeli da im netko drugi ubije
najbližeg člana obitelji.
Buda je tvrdio da sve ovisi o svemu drugome.
Rekao je kako se "pojedinačno sastoji od mnoštva, a mnoštvo od pojedinačnog".
Ništa se ne može shvatiti u izolaciji od svog okruženja.
List sadrži sunce, nebo i zemlju.
Taj se princip pokazao pouzdanim
u raznim segmentima, a posebno kada je u pitanju ljudski razvoj.
Moderan znanstveni izraz za to
je "biopsihosocijalna" priroda ljudskog razvoja
prema kojoj ljudska biologija
uvelike ovisi o interakciji ljudi
s društvenim i psihološkim okruženjem.
Konkretno, Daniel Siegel, psihijatar i
istraživač s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA)
osmislio je izraz "međuljudska neurobiologija"
kojim želi reći kako način
na koji naš živčani sustav funkcionira
uvelike ovisi o našim osobnim vezama.
Na prvo mjesto stavlja naš odnos s roditeljima/odgajateljima,
na drugo odnos s ostalim bitnim osobama u našim životima,
a na treće mjesto odnos s čitavom našom kulturom.
Dakle, ne možete odvojiti
neurološke funkcije ljudskog bića
od okruženja u kojemu je odrastao
i unutar kojega postoji;
i to je tako kroz čitav naš životni ciklus.
To je naročito tako
dok vam se razvija mozak, dok ste ovisni i bespomoćni,
ali isto vrijedi i kod odraslih ljudi, pa čak i pri kraju života.
[Kultura]
Ljudska bića su živjela u gotovo svakoj vrsti društva.
Od onih najravnopravnijih... čini se kako su
društva lovaca i skupljača bila vrlo ravnopravna,
primjerice u pogledu raspodjele hrane, razmjene darova...
Male skupine ljudi koje su živjele pretežito od
potrage za hranom, u određenoj mjeri i od lova,
pretežito među ljudima koje su
u najmanju ruku poznavali čitavog života,
a često se radilo o rođacima u trećem koljenu ili bližima;
u svijetu u kojemu je postojala velika količina
protočnosti među različitim skupinama;
u svijetu u kojemu nije bila
izražena materijalna kultura...
na takav su način ljudi proveli najveći dio svoje hominidne povijesti.
Ne iznenađuje kažemo li kako je to put prema sasvim drugačijem svijetu.
Jedan od rezultata je puno manja količina nasilja.
Organizirano grupno nasilje nije
se događalo u to vrijeme
ljudske povijesti i to se čini prilično jasnim.
Gdje smo pogriješili?
Nasilje nije univerzalno.
Nije ravnomjerno raspoređeno u svijetu.
Postoje velike razlike s obzirom na količinu nasilja u različitim društvima.
Postoje određena društva u kojima gotovo da i nema nasilja,
a postoje i ona druga koja se sama uništavaju.
Neke od anabaptističkih vjerskih
skupina su u potpunosti i strogo pacifistički nastrojene,
npr. Amiši, Menoniti, Huteriti...
među nekima od ovih skupina, kao što su Huteriti,
nema zabilježenih slučajeva ubojstva.
Tijekom većih ratova, poput Drugog svjetskog rata,
dok se vršilo novačenje,
oni bi odbijali služiti vojsku.
Radije su odlazili u zatvor, nego služili vojsku.
U kibucima u Izraelu,
razina nasilja toliko je niska da tamošnji kazneni sudovi
često nasilnim prijestupnicima,
počiniteljima zločina,
određuju mjeru provođenja vremena u kibucu kako bi
naučili živjeti nenasilnim životom...
jer tako ljudi ondje žive.
Dakle, društvo nas uvelike oblikuje.
Društva u kojima živimo u širem smislu određuju naše
teološke, metafizičke, jezične i ostale utjecaje.
Naša nam društva pomažu oblikovati stavove u vezi
toga hoćemo li život gledati kroz prizmu grešnosti ili ljepote;
hoće li naše životne odluke u zagrobnom životu imati cijenu
ili neće biti važne.
U širem smislu, različita bismo velika društva mogli
okarakterizirati kao individualistička ili
kolektivistička, a ona rezultiraju vrlo različitim ljudima
s različitim načinima razmišljanja, a pretpostavljam kako
se i mozgovi tih ljudi razlikuju.
Naše, američko, jedno je od najviše individualistički nastrojenih društava,
a kapitalistički nam sustav dopušta
stalni uspon uz tu potencijalnu piramidu,
međutim, sve je manje i manje sigurnosnih mreža.
Prema definiciji, što je društvo raslojenije
imamo manje onih ravnih sebi, manje ljudi s kojima
imamo simetrične, uzajamne odnose,
a umjesto toga ostaju nam tek točke razdvajanja i beskrajne hijerarhije...
svijet u kojemu imamo malo uzajamnih partnera
svijet je s puno manje altruizma.
[Ljudska priroda]
To nas dovodi u potpuno nemoguć položaj
u kojemu iz znanstvene perspektive...
pokušavamo shvatiti prirodu ljudske prirode.
Znate, na određenoj razini
priroda naše prirode takva je da
njome nismo suviše ograničeni.
Pokazujemo više društvene
raznovrsnosti od bilo koje druge vrste.
Više sustava vjerovanja, oblika obiteljskih zajednica
i načina odgoja djece. Kapacitet
za raznovrsnost koji posjedujemo je izvanredan.
U društvu koje je zasnovano na konkurenciji
i zaista, vrlo često, nemilosrdnom iskorištavanju
jednog ljudskog bića od strane drugog,
profitiranju zahvaljujući problemima drugih ljudi,
a vrlo često i stvaranju
problema u svrhu profitiranja,
vladajuća će ideologija vrlo često takvo ponašanje opravdavati
pozivajući se na neku temeljnu i nepromjenjivu ljudsku prirodu.
Dakle, mit našeg društva je
da su ljudi prema prirodi kompetitivni,
i da su individualistički nastrojeni i sebični.
Prava stvarnost je sasvim suprotna.
Mi imamo određene ljudske potrebe.
O ljudskoj prirodi možemo konkretno govoriti tek
kada prepoznamo kako postoje određene ljudske potrebe.
Imamo ljudsku potrebu za druženjem i bliskim kontaktom,
za ljubavlju, privrženošću i prihvaćanjem.
Želimo da nas drugi vide i prihvate onakvima kakvi jesmo.
Ako su te potrebe ispunjene, razvijamo se
u suosjećajne ljude spremne
na suradnju, koji imaju osjećaj za one oko sebe.
Dakle...
suprotnost, kakvu često viđamo u svom
društvu u biti je iskrivljena ljudska priroda,
upravo zbog toga što su zadovoljene potrebe tek malog broja ljudi.
Dakle, možete govoriti o ljudskoj prirodi,
no jedino u smislu temeljnih ljudskih potreba
koje se pobuđuju instinktivno,
odnosno, određenih ljudskih potreba
koje vode do određenih osobina ako su zadovoljene,
a drugačijih osobina ukoliko su uskraćene.
Dakle...
kad prepoznamo kako je ljudski organizam,
koji nam svojom iznimnom prilagodljivošću
omogućuje preživljavanje u raznim uvjetima,
s druge strane strogo programiran s obzirom na određene zahtjeve okruženja
ili ljudske potrebe,
počinje se rađati društveni imperativ.
Baš kao što našem tijelu trebaju hranjive tvari,
ljudski mozak zahtijeva pozitivne poticaje iz okruženja,
u svim fazama svog razvoja,
a istovremeno ima potrebu i za zaštitom
od negativnih poticaja.
Ako se stvari koje bi se trebale dogoditi ne dogode...
ili se pak dogode stvari koje se ne bi smjele dogoditi...
tada postaje očito kako bi se mogla otvoriti vrata, ne samo za
čitav niz psihičkih i fizičkih bolesti,
već i za mnogobrojna štetna ponašanja.
Dakle, kako sada okrećemo svoj pogled prema van
i u obzir uzimamo trenutno stanje stvari,
moramo postaviti pitanje:
Podržavaju li uvjeti koje smo stvorili u modernome svijetu
naše zdravlje?
Djeluju li temelji našeg društveno-ekonomskog
sustava kao pozitivna sila
za ljudski i društveni razvoj i napredak?
Ili je pak temeljna privlačna sila našeg društva
zapravo suprotstavljena osnovnim evolucijskim zahtjevima
koji su potrebni za postizanje i održavanje
našeg osobnog i društvenog blagostanja?
[2. dio: Društvena patologija]
Netko bi se mogao zapitati kako je ovo započelo?
Ovo što danas imamo... svijet je u stanju
općeg rasula.
[Tržište]
Sve je započeo John Locke.
John Locke uspostavio je koncept imovine.
Postavio je tri uvjeta koja određuju privatno pravo i imovinu.
Ta tri uvjeta su:
Mora ostati dovoljno imovine i za druge ljude,
ne smijete dopustiti njeno propadanje
i - najvažnije od svega - u nju morate uložiti svoj rad.
čini se opravdano - svojim radom u svijetu
stekli ste pravo na plodove svojega rada;
i sve dok je ostaje dovoljno za druge,
i ne dopuštate njeno propadanje
i ne dopuštate stvaranje gubitka, sve je u redu.
Proveo je mnogo vremena usavršavajući svoju poznatu raspravu o vladi
i otad je ona kanonski tekst
za ekonomsko i političko i pravno razumijevanje
te je još uvijek klasik koji se proučava.
Nakon izlaganja svojih uvjeta,
uhvatit ćete se u razmišljanju o tome jeste li
za privatno vlasništvo ili ne,
jer iznio je iznimno prihvatljive i moćne argumente
u korist privatnog vlasništva...
Nakon čega ih sam pobija!
Pobija ih samo tako. U jednoj jedinoj rečenici.
Kaže: "...nakon što su ljudi
prešutno pristali na uvođenje novca..."
tada je to postalo...
ne kaže kako se svi ti uvjeti poništavaju ili brišu,
ali upravo to se događa.
Dakle, više nema
plodova i imovine stečenih vlastitim radom -
nikako - danas novac kupuje rad.
Više se ne uzima u obzir
ostaje li dovoljno za druge;
više se ni ne pomišlja na to propada li imovina,
jer, kako on kaže, novac je poput
srebra i zlata, a zlato se ne može pokvariti,
zbog čega novac ne možemo smatrati odgovornim za gubitke...
to je smiješno; ne govorimo o novcu
i srebru, govorimo o posljedicama novca.
Jedan pogrešan zaključak za drugim.
Ovo je primjer zapanjujućeg
logičkog opsjenarstva kojim se koristi,
no ono je u skladu s interesima vlasnika kapitala.
Tada nastupa Adam Smith i ovome
pridodaje religiju...
Locke je započeo s tim kako je Bog sve tako uredio
i kako je to Božje pravo,
a sada se na to nadovezuje i Smith
govoreći: "Nije samo božje..."
istini za volju, ne govori baš to, ali
se u filozofskom smislu svodi na to, u načelu
govori kako "se ne radi samo o pitanju privatnog vlasništva...";
to je sve sada "pretpostavljeno" - zadano!
I "investitori novca koji kupuju rad" također su - zadani!
Nije ograničeno koliko tuđeg rada mogu kupiti,
koliko mogu gomilati, količina nejednakosti -
sve je to zadano.
Tako on nastupa, a njegova velika ideja opet
je predstavljena samo u zagradama - usputno...
Vidite, ljudi stavljaju proizvode na prodaju - stvaraju ponudu,
a drugi ljudi te proizvode kupuju - stvaraju potražnju i tako ukrug,
pa kako onda postići ujednačavanje ponude s potražnjom
ili potražnje s ponudom?
Kako one mogu doći u ravnotežu?
Jedna od središnjih zamisli ekonomije
uspostavljanje je te ravnoteže...
A on kaže: "nevidljiva ruka tržišta"
dovodi ih u ravnotežu.
Time je "Bog" postao iminentan.
Ne samo da je ustupio prava na imovinu,
sva svoja sredstva i "prirodna prava",
a o čemu je Locke govorio...
Sada je sam sustav postao "Bog".
U stvari, to kaže Smith,
a morate pročitati čitavo
"Bogatstvo naroda" kako biste pronašli ovaj citat.
Kaže: "Oskudnost sredstava za život
postavlja granice razmnožavanju siromašnih,
a priroda to ne može riješiti na drugi način
nego da im ukloni djecu."
Dakle, predvidio je teoriju evolucije u najgorem mogućem smislu...
to je bilo puno prije Darwina.
Nazivao ih je "Rasom težaka".
Možete uočiti sljedeće: ovdje imamo ugrađen rasizam,
životu svojstvenu sljepoću za ubijanje
nebrojenog broja djece,
zbog čega je pomislio: "to je nevidljiva ruka koja čini da ponuda
odgovara potražnji, a potražnja ponudi".
Vidite li koliko je "Bog" mudar?
Iz toga možete vidjeti kako je mnogo stvarno pakosnih,
za život razornih, ekološki genocidnih nedjela
kojima danas svjedočimo, na neki način začeto
"misaonim genom" koji je pokrenuo Smith.
Kada se prisjetimo izvornog koncepta
tzv. slobodnog tržišta - kapitalističkog sustava
koji su osmislili rani filozofi ekonomije,
poput Adama Smitha,
vidimo kako se izvorna zamisao "tržišta"
bazirala na trgovanju stvarnim, opipljivim i za život potrebnim dobrima.
Adam Smith nije mogao ni zamisliti kako bi
najprofitabilniji gospodarski sektor na planeti
na koncu mogao postati arena financijskog trgovanja,
tzv. ulaganje,
gdje se novac stječe
kretanjima drugog novca
u proizvoljnoj igri koja nema
nikakvu produktivnu vrijednost za društvo.
Ipak, bez obzira na Smithovu namjeru,
vrata za takve naizgled nepravilne pojave
ostavljena su širom otvorenima kroz jedno temeljno načelo ove teorije:
novac je okarakteriziran kao roba, kao da ima vrijednost sam po sebi.
Danas se u svim ekonomijama svijeta,
neovisno o njihovom deklarativnom društvenom sustavu,
za novcem juri samo zbog novca i ničega drugog.
Osnovna ideja, kojoj je tajanstvenu notu dao
Adam Smith svojim vjerskim proglasom
o "nevidljivoj ruci",
pretpostavlja kako će se uskogrudnom, koristoljubivom potjerom
za tom fiktivnom robom
na neki način čarolijom ostvariti
ljudsko i društveno blagostanje i napredak.
U stvarnosti, interes motiviran novcem
ili ono što neki nazivaju "novčanim tokom vrijednosti"
sada je u potpunosti odvojen od temeljnog
životnog interesa, koji bismo mogli nazvati
"životnim tokom vrijednosti".
Događa se da imamo potpunu zbrku
u ekonomskoj doktrini
između ta dva toka.
Smatra se kako novčani tok vrijednosti
rezultira životnim tokom vrijednosti
i zbog toga se kaže kako će uslijed povećanja u prodaji robe,
rasta BDP-a itd...
doći do porasta blagostanja
i kako BDP možemo smatrati osnovnim pokazateljem
društvenog zdravlja...
Možete vidjeti zbog čega nastaje zbrka.
Govori se o novčanim tokovima vrijednosti,
dakle o svim primicima i prihodima koji
proizlaze iz prodaje dobara
i to se brka s proizvodnjom onoga što poboljšava kvalitetu života.
Dakle, od samog je početka popločen put za
potpuno stapanje novca
i životnog toka vrijednosti.
Dakle, suočeni smo s nekom vrstom strukturirane obmane
koja postaje tim više smrtonosna
što se više novčani tok razdvaja od proizvodnje
bilo čega.
Dakle, radi se o poremećaju sustava
i to poremećaju koji je, po svemu sudeći, fatalan.
[Dobrodošli u stroj]
U današnjem društvu, rijetko možemo čuti nekoga tko govori
o napretku svoje zemlje ili društva
u smislu fizičke blagodati, stanja sreće,
povjerenja ili društvene stabilnosti.
Umjesto toga, mjere nam se predstavljaju
kroz ekonomske apstrakcije.
Imamo bruto domaći proizvod, indeks potrošačkih cijena,
vrijednost tržišta dionica, stope inflacije...
itd.
No, govori li nam to išta o stvarnoj vrijednosti
u pogledu kvalitete života ljudi?
Ne. Sve ove mjere povezane su sa
samim tokom novca i ničim drugim.
Npr., bruto domaći proizvod (BDP) države
mjerilo je vrijednosti prodanih roba i usluga.
Smatra se kako njegova veličina korelira sa
"životnim standardom" ljudi neke države.
U SAD-u je za zdravstvo izdvojeno više
od 17% BDP-a u 2009. godini,
što predstavlja iznos veći od 2,5 bilijuna dolara;
tom je ekonomskom mjerom stvoren pozitivan učinak.
Prema toj logici,
bilo bi još bolje za privredu SAD-a
kada bi se zdravstvene usluge povećale...
možda na 3... ili 5 bilijuna dolara,
jer bi to rezultiralo višim rastom,
većim brojem radnih mjesta i blagonaklonošću ekonomista
s obzirom na porast životnog standarda u njihovoj državi.
Ali, stanimo malo.
Što zdravstvene usluge ustvari predstavljaju?
Pa... LJUDE KOJI SU BOLESNI ILI UMIRU.
Točno - što je više nezdravih ljudi u Americi,
tim bolje za privredu.
Ne radi se o pretjerivanju ili cinizmu.
U stvari, ako se dovoljno udaljimo,
shvatit ćete kako BDP
ne samo da ne odražava stvarno javno ili društveno zdravlje
na bilo kakvoj opipljivoj razini,
već je to poglavito mjera
industrijske neučinkovitosti
i propadanja društva.
Što više raste, tim stvari postaju gore
u pogledu osobnog, društvenog
i ekološkog integriteta.
Za stvaranje profita potrebno je stvoriti probleme.
Prema postojećem obrascu nema profita
u spašavanju života, vraćanju ravnoteže na planet,
uspostavljanju pravde i mira ili bilo čega drugog.
U tome jednostavno nema zarade.
Postoji jedna stara izreka -
donesi zakon i stvorio si posao.
Stvorio si posao odvjetniku ili već nekome.
Dakle, zločin doista stvara
poslove kao što je i razaranje stvorilo
poslove na Haitiju.
U ovom trenutku imamo otprilike 2.000.000 zatvorenika
u državi (SAD),
a velik dio ih je u zatvorima
koje vode privatne korporacije:
Corrections Corporation of America i Wackenhut
trguju svojim dionicama na Wall Streetu,
a njihova vrijednost ovisi o tome koliko je ljudi u zatvoru.
To je bolesno.
Ali to je odraz onoga
što ovaj ekonomski obrazac zahtjeva.
Što točno ovaj ekonomski obrazac zahtjeva?
Što to omogućava opstojnost našeg ekonomskog sustava?
Potrošnja.
Još preciznije - Kružna potrošnja.
Kada analiziramo
temelje klasične tržišne ekonomije,
ostaje nam model novčane razmjene
koji se jednostavno ne smije zaustaviti
ili značajno usporiti
želimo li da društvo kakvo poznajemo
ostane funkcionalno.
Na ekonomskoj pozornici postoje tri glavna glumca:
zaposlenik, poslodavac
i potrošač.
Zaposlenik prodaje poslodavcu svoj rad u zamjenu za dohodak.
Poslodavac prodaje svoje proizvodne usluge, dakle robu,
potrošaču u zamjenu za dohodak,
a potrošač je, naravno, jednostavno druga uloga
zaposlenika i poslodavca
koji troše unutar sustava
kako bi omogućili nastavak kružne potrošnje.
Drugim riječima, globalni tržišni sustav temelji se na
pretpostavci kako će uvijek biti dovoljno
potražnje za proizvodima u društvu
koja će omogućavati dovoljnu stopu cirkulacije novca
za održavanje procesa potrošnje.
Što je veća stopa potrošnje,
više je pretpostavljenog tzv. ekonomskog rasta
i stroj ide dalje...
Ali, samo malo -
mislio sam da bi ekonomija trebala biti, ne znam...
"ekonomična"?
Nije li sam pojam povezan s očuvanjem
i učinkovitošću te smanjenjem gubitaka?
Kako onda naš sustav, koji zahtijeva što veću
potrošnju, može biti učinkovit u očuvanju
ili "ekonomičan"?
Pa... ne može.
Cilj tržišnog sustava upravo je suprotan
onome što bi stvarna ekonomija trebala raditi -
učinkovito i konzervativno usmjeravati
materijale za proizvodnju i raspodjelu
dobara nužnih za život.
Živimo na ograničenom planetu s ograničenim resursima
na kojemu su, primjerice, nafti koju koristimo
za nastanak trebali milijuni godina...
a mineralima koje koristimo milijarde godina.
Dakle... sustav koji namjerno promiče
ubrzanje potrošnje
zbog tzv. "ekonomskog rasta"
odraz je čistog ekocidnog ludila.
Učinkovitost bi se ogledala u odsutnosti otpada.
Odsutnost otpada?
Ovaj sustav rasipniji je od svih drugih
postojećih sustava u povijesti planete.
Svaka razina organizacije života i sustava života
u stanju je krize, izazova
i propadanja ili kolapsa.
U nijednom recenziranom časopisu u posljednjih 30 godina
nećete pročitati ništa drugo:
svi životni sustavi su u opadanju.
Isto vrijedi za društvene programe...
i količinu raspoložive vode.
Pokušajte navesti neku vrijednost od životne važnosti koja
nije ugrožena i pod prijetnjom...
Ne možete.
Takve vrijednosti nema, a to navodi na očajanje.
Čak nismo ni otkrili uzročni mehanizam.
Ne želimo se suočiti s uzročnim mehanizmom.
Samo želimo ići dalje. Znate, u tome je ludilo -
neprestano ponavljati jednu te istu stvar
premda ona očigledno ne funkcionira.
Dakle,
nismo suočeni s ekonomskim sustavom
već, usudit cu se reći, s anti-ekonomskim sustavom.
[Anti-ekonomija]
Postoji stara izreka koja kaže da
model tržišnog natjecanja nastoji
"stvoriti najbolju moguću robu po najnižim mogućim cijenama".
Ova izreka je u osnovi stimulacijski koncept
koji opravdava tržišno natjecanje
na temelju pretpostavke kako će ishod biti
proizvodnja robe više kvalitete.
Kada bih odlučio napraviti stol,
za očekivati je da bih odabrao najbolje
i najizdržljivije dostupne materijale, zar ne?
Želio bih da stol traje što je duže moguće.
Zašto bih napravio nešto loše,
znajući da ću to morati napraviti ponovno
te potrošiti još više materijala i energije?
Iako se to u fizičkom svijetu čini razumnim,
u tržišnom svijetu
to ne samo da je sasvim nerazumno,
već nije ni moguće.
Tehnički je nemoguće proizvesti
najbolji mogući proizvod
ako tvrtka želi zadržati svoju konkurentnost
i time ostati cijenom pristupačna potrošaču.
Doslovno sve što je stvoreno i spremno za prodaju
u globalnoj ekonomiji postaje manje vrijedno
istog trenutka kad je proizvedeno,
jer matematički je nemoguće
napraviti znanstveno najnaprednije, najefikasnije
i strateški održive proizvode.
Tako je zbog toga što tržišni sustav
zahtijeva određenu "cjenovnu efikasnost",
odnosno, potrebu za smanjenjem troškova
u svakoj od faza proizvodnje.
Od cijene radne snage do cijene
sirovina, ambalaže itd.
Naravno, ta natjecateljska strategija
postoji kako bi kupci kupili njihove proizvode,
a ne proizvode konkurentnog proizvođača
...koji radi potpuno istu stvar:
nastoji učiniti svoje proizvode istovremeno konkurentnima i pristupačnima.
Tu nepromjenjivo rasipnu posljedicu sustava
mogli bismo nazvati "neminovna zastarjelost".
Međutim, to je tek dio većeg problema:
Temeljni prevladavajući princip tržišnog gospodarstva
koji, naravno, nećete pronaći niti u jednom udžbeniku,
je sljedeći:
"Ničemu proizvedenome nije dopušteno održavati životni vijek
duljim od onoga koji se može podnijeti
kako bi se nastavila kružna potrošnja."
Drugim riječima, nužno je da se stvari pokvare,
propadnu i istekne im valjanost unutar određenog vremenskog razdoblja.
To nazivamo "planirana zastarjelost".
Planirana zastarjelost okosnica je temeljne tržišne
strategije svake proizvođačke korporacije koja postoji.
Naravno, tek bi manjina proizvođača
spremno priznala takvu strategiju;
umjesto toga, prikrivaju je pomoću
prethodno spomenute "neminovne zastarjelosti",
često ignorirajuci ili čak potiskujući
nove tehnološke iskorake
pomoću kojih bismo mogli stvoriti održiviji, dugotrajniji proizvod.
Kao da nije dovoljno rasipan sustav
koji sam po sebi ne može omogućiti
proizvodnju najtrajnijih i najučinkovitijih artikala;
tu je i "planirana zastarjelost" koja
prepoznaje kako je dugotrajnost proizvoda
u negativnoj korelaciji s održavanjem kružne potrošnje,
a time i samog tržišta.
Drugim riječima, održivost proizvoda
obrnuto je proporcionalna ekonomskom rastu
i zato postoji izravna, snažna stimulacija
u smjeru skraćivanja vijeka trajanja
svih proizvedenih artikala.
Zapravo, sustav ne može funkcionirati nikako drugačije.
Jedan pogled na beskrajna odlagališta koja se trenutno šire
cijelim svijetom ukazuje na stvarnost zastarjelosti.
Postoje milijarde jeftino izrađenih mobitela,
računala i drugih tehnoloških naprava
punih dragocjenih, teško dostupnih sirovina
poput zlata, koltana, bakra...
a sada trunu u ogromnim hrpama,
obično zbog pukog kvara ili zastarjelosti
malih dijelova koji bi u društvu orijentiranom na konzerviranje
mogli biti lako popravljeni ili nadograđeni
čime bi vijek trajanja proizvoda bio produljen.
Nažalost, koliko god to učinkovito moglo izgledati
u našoj fizičkoj stvarnosti života na
ograničenom planetu s ograničenim resursima,
smatra se izrazito neučinkovitim s obzirom na tržište.
Parafrazirat ću:
„Učinkovitost, održivost i
očuvanje neprijatelji su našega ekonomskog sustava“.
Također, baš poput fizičkih dobara koje je potrebno neprestano
iznova proizvoditi
bez obzira na njihov učinak na okoliš,
uslužne djelatnosti temelje se na istim principima.
Činjenica je kako nema novčane koristi
od trajnog rješavanja bilo kojeg problema
koji se danas servisira.
Na kraju krajeva,
zadnja stvar koju zdravstvene organizacije uistinu žele
je liječenje bolesti kao što je rak,
jer time bi se odrekle brojnih radnih mjesta i bilijuna dolara prihoda.
Kad smo već na toj temi...
Kriminal i terorizam u ovom su sustavu poželjni!
Barem s ekonomskog stajališta...
Zapošljavaju policiju,
stvaraju visoko vrijednu robu za zaštitu,
da ne spominjemo vrijednost zatvora
koji su u profitabilnom, privatnom vlasništvu.
Što je s ratom?
Ratna industrija u Americi iznimno je snažan pokretač BDP-a -
jedna od najprofitabilnijih industrija -
a proizvodi oružja smrti i razaranja.
Omiljena igra ove industrije je uništavanje,
nakon čega se hvata obnove uništenog, za profit.
Vidjeli smo ovo u milijardama dolara vrijednim
ugovorima sklopljenima zahvaljujući ratu u Iraku.
Zaključak je kako su socijalno negativna
svojstva društva
postala pozitivno nagrađeni pothvati za industriju
i bilo kakav interes za rješavanje problema
ili održivost i očuvanje okoliša
suštinski se protivi ekonomskoj održivosti.
I zato
svaki put kada BDP u nekoj državi raste,
svjedočite porastu oskudice,
stvarne ili izmišljene,
a uzrok oskudice po definiciji je ukorijenjen u neučinkovitosti.
Dakle, povećanje oskudice podrazumijeva povećanje neučinkovitosti.
[Poremećaj sustava vrijednosti]
Američki san temelji se na
neobuzdanoj potrošnji.
Temelji se na činjenici da su
državni mediji,
a posebno tržišno oglašavanje
- sve korporacije kojima treba beskonačan rast -
uvjerili, odnosno isprali mozgove
većini ljudi u Americi i svijetu
kako moraju imati X materijalne imovine
i mogućnost stjecanja beskonačno veće količine
materijalne imovine da bi bili sretni.
To jednostavno nije istina.
Zašto onda ljudi nastavljaju kupovati na ovaj način
koji je prema svojim kumulativnim sustavnim učincima
krajnje ekološki genocidan?
To je samo klasično i operantno uvjetovanje.
Jednostavno, kao "ulaz", uvjetujete organizam
kako biste, kao "izlaz", postigli željena ponašanja,
ostvarili svrhu ili ciljeve.
Imaju sve tehnološke resurse
te se hvale kako
utječu na umove dojenčadi
jer ono što čuju već ih
uvjetuje na određene robne marke.
Tada shvatite, zbog toga su
ljudi tolike
ovce. Uče ih da budu ovce.
Radi se o poremećaju sustava vrijednosti.
Naime, ako postoji bilo kakvo svjedočanstvo o plastičnosti
ljudskog uma;
ako postoji bilo kakav dokaz o povodljivosti
ljudske misli i kako je lako
na temelju poticaja iz okoline
ljude uvjetovati i voditi
te kome to ustvari koristi:
svijet tržišnog oglašavanja taj je dokaz.
Jednostavno se morate diviti
razini na kojoj se odvija ispiranje mozga
zbog koje ovi programirani roboti koje nazivamo "potrošačima"
lutaju pejsažom
samo kako bi ušetali u trgovinu i potrošili
4000$ na torbicu
koja u izradi vjerojatno košta 10 dolara
u prekomorskim tvornicama s jeftinom radnom snagom.
Isključiva motivacija je prividni status koji ta robna marka
predstavlja u ovoj kulturi.
Možemo pomisliti i na stare društvene tradicije
koje povećavaju razinu povjerenja i zajedništva u društvu -
a koje sada nestaju zbog gramzivih
materijalističkih vrijednosti zbog kojih si mi danas nekoliko
puta godišnje međusobno poklanjamo beskorisno smeće.
Možda se pitamo zašto u današnje vrijeme toliko ljudi ima
kompulzivne porive za kupovanjem i posjedovanjem,
a jasno je kako su od djetinjstva uvjetovani
da očekuju materijalna dobra
koja će biti znak njihovog statusa u očima prijatelja i rodbine.
Činjenica je kako su u temeljima svakog društva
vrijednosti koje podržavaju njegovo funkcioniranje,
a naše društvo, takvo kakvo jest,
može funkcionirati samo ako naše vrijednosti podržavaju
upadljivu potrošnju koja
je potrebna za opstanak tržišnog sustava.
Prije 75 godina, potrošnja u Americi
i u većini zemalja Prvog svijeta bila je upola manja
od današnje, po osobi.
Današnja nova potrošačka kultura
osmišljena je i nametnuta
radi vrlo stvarne potrebe za sve
većim razmjerima potrošnje.
Upravo zbog toga većina korporacija troši
više novca na promidžbu nego na postupak
proizvodnje samog proizvoda.
Marljivo rade na stvaranju lažne potrebe koju trebate zadovoljiti.
I to u stvari funkcionira.
["Ekonomisti"]
Vidite, ekonomisti ustvari uopće nisu ekonomisti.
Oni su promotori vrijednosti novca
i možete vidjeti kako se svi njihovi
modeli u osnovi svode na razmjenu
papira koji odgovaraju profitu
jedne strane ili obiju strana ili kako god,
ali su potpuno odvojeni od stvarnog svijeta proizvodnje
onoga što je uistinu potrebno za život.
U Ohiu jedan stariji čovjek nije platio račun za struju,
možda vam je slučaj poznat, i u tvrtki
za distribuciju električne energije isključili su mu struju pa je umro.
Razlog iz kojeg su je isključili
je taj što ne bi bilo isplativo
držati je uključenom jer nije platio svoj račun.
Smatrate li kako je to bilo u redu?
Stvarna odgovornost ne leži na
tvrtki za distribuciju električne energije koja ju je isključila
nego na susjedima, prijateljima i poznanicima
tog čovjeka
koji nisu bili dovoljno darežljivi
da bi njemu kao pojedincu omogućili
plaćanje računa za struju.
HMMMMMM...
Jesam li dobro čuo?
Je li on upravo rekao kako je smrt čovjeka
uzrokovana nedostatkom novca
bila odgovornost...
drugih ljudi...
govori li o milosrđu?
U tom slučaju trebat će nam
čitav niz reklamnih kampanja, malih otužnih
posuda s prorezom za kovanice na šalterima
i gomila staklenki za prikupljanje donacija
za milijardu ljudi na planetu
koji sada umiru od gladi...
zbog sustava koji je promovirao Milton Friedman.
Kad god imamo posla s filozofima kao što su
Milton Friedman, F. A. Hayek,
John Maynard Keynes, Ludwig von Mises
ili bilo koji drugi veći tržišni ekonomist,
temelj njihove racionalnosti
rijetko kad izlazi iz okvira novčanog toka.
Time podsjećaju na religiju.
Analize potrošnje, stabilizacijski propisi,
deficit potrošnje, agregirana potražnja...
postoje u obliku beskrajne, kružne
rasprave koja racionalizira samu sebe,
u kojoj se prema zadanim postavkama isključuju
univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi i bilo koji drugi
oblik fizičkog života koji podržava učinkovitost,
a zamjenjuje ih jedinstvena predodžba prema kojoj ljudi
nastoje postići prednost u odnosu na druge isključivo zbog novca,
motivirani vlastitim, ograničenim interesom
koji bi na čaroban način trebao stvoriti održivo, zdravo i uravnoteženo društvo.
U čitavoj toj teoriji, u čitavoj doktrini
nema poveznice sa životom.
Što oni rade?
Oni prate novčane tokove.
To je sve što rade, prate novčane tokove,
unaprijed pretpostavljajući one bitne stvari.
Prvo: U tome nema poveznica sa životom...
Što... nema kakvih poveznica?
Drugo: Svi agenti razmišljaju
isključivo o povećanju vlastitog profita.
To znači kako misle samo na sebe
i na ono što mogu izvući za sebe.
To je osnovno stanovište racionalnosti:
odabir vlastitog povećanja,
a jedino što žele povećati je količina
novca ili robe.
A kako se u to uklapaju društveni odnosi?
Ne uklapaju se, osim u obliku razmjene radi povećanja.
Kako se uklapaju naši prirodni resursi?
Ne uklapaju se, osim u vidu iskorištavanja.
Kako se uklapa obitelj i mogućnost njenog preživljavanja?
Ne uklapa se. Moraju posjedovati
novac kako bi mogli kupiti robu.
Ne bi li se ekonomija između ostalog
trebala baviti ljudskim potrebama?
Nije li to osnovno pitanje?
Aha, riječ "potreba" niti ne postoji u vašem rječniku.
Pretočili ste je u "želje"...
a što je želja? To je
novčana potražnja koja želi kupiti.
Pa, ako je to novčana potražnja koja želi kupiti,
onda to nema veze s potrebom,
jer kod određene osobe možda ne postoji novčana potražnja,
ali zato postoji očajnička potreba za, primjerice, zalihama vode.
S druge strane, novčana potražnja može poželjeti zlatnu WC dasku.
Dakle, kamo sve to vodi?
Na zlatnu WC dasku.
I to se naziva ekonomijom?
Kada malo bolje razmislite o tome,
prepoznat ćete jednu od najbizarnijih
obmana u povijesti ljudske misli.
[Monetarni sustav]
Dakle - do sada smo bili usredotočeni na tržišni sustav.
No, ovaj je sustav zapravo tek
polovica globalnog ekonomskog obrasca.
Druga polovica je "monetarni sustav".
Dok se tržišni sustav bavi interakcijom ljudi
koji se natječu za profit kroz spektar
proizvodnje i raspodjele rada,
monetarni sustav predstavlja temeljni skup pravila
koji su odredile financijske institucije,
a kojima se između ostalog
stvaraju uvjeti za tržišni sustav.
Kad se govori o monetarnom sustavu, često se spominju
i kamatne stope, pozajmice, dug, zaliha novca,
inflacija itd.
Premda biste si mogli poželjeli iščupati kosu dok slušate
blebetanja monetarnih ekonomista:
"Skromne preventivne mjere mogle bi spriječiti potrebu
za drastičnijim mjerama kasnije…",
priroda i učinak ovog
sustava zapravo su prilično jednostavni:
Našom ekonomijom...
odnosno, globalnom ekonomijom
upravljaju tri osnovne stvari.
Jedna od njih je bankarstvo frakcijskih rezervi
putem kojega banke tiskaju novac ni iz čega.
Između ostalog, temelji se i na kamatama na kamatu.
Kada posudite novac, morate vratiti više
nego što ste posudili, što znači kako se ustvari
ponovo stvara novac ni iz čega,
a koji se opet mora održavati stvaranjem još više novca.
Živimo unutar obrasca beskonačnog rasta.
Ekonomski obrazac u kojemu živimo je piramidalna shema.
Ništa ne raste vječno.
To nije moguće.
Kao što je veliki psiholog James Hillman napisao:
"Jedino što raste u ljudskom tijelu nakon
određene dobi je rak".
Nije samo količina novca ta koja mora nastaviti rasti,
isto vrijedi i za količinu potrošača.
Potrošači trebaju posuđivati novac uz kamate
kako bi stvarali što više novca, a to očito nije moguće
na ograničenom planetu.
Ljudi su u osnovi sredstvo za stvaranje novca
koje mora stvoriti još novca
kako se cijela stvar ne bi raspala,
a upravo to se sada događa.
U osnovi postoje samo dvije stvari koje bi svatko trebao znati
u vezi monetarnog sustava:
Prvo: Sav novac nastaje iz duga.
Novac je dug uobličen u monetu,
bilo da je materijaliziran iz državnih obveznica,
ugovora o stambenom kreditu ili kreditnih kartica.
Drugim riječima, kad bi se sav nepodmireni dug
otplatio upravo sad,
u optjecaju ne bi ostao niti jedan dolar.
Drugo: Kamata se naplaćuje na gotovo sve odobrene zajmove,
a novac potreban za otplaćivanje ove kamate
još ne postoji u novčanim zalihama.
Kroz zajmove je stvorena jedino glavnica
i glavnica je novčana zaliha.
Dakle, kad bi se sav ovaj dug vratio upravo sada,
ne samo da u optjecaju ne bi ostao nijedan dolar,
već bi se stvorila ogromna količina dužničkog novca
koju bi bilo doslovce nemoguće otplatiti jer ne postoji.
Sve to neizbježnima čini dvije stvari:
Inflaciju
i Stečaj.
Što se inflacije tiče, nju možemo shvatiti kao povijesni trend
u gotovo svakoj današnjoj državi
i lako ju je povezati s njenim uzrokom,
a to je trajno povećanje novčanih zaliha
koje je neophodno
radi pokrivanja kamatnih dugova i održavanja sustava.
Što se tiče stečaja,
on dolazi u obliku dužničkog sloma.
Ovaj slom će se neminovno dogoditi osobi,
poduzeću ili državi,
a obično se događa u trenutku u kojemu postane
nemoguće otplaćivati kamate.
No postoji svijetla strana ove priče...
barem za tržišni sustav.
Naime, dug stvara pritisak.
Dug stvara robove koji rade za plaću.
Puno je vjerojatnije da osoba u dugovima prihvati posao s nižim primanjima
od osobe koja nije u dugovima,
čime postaje jeftin radnik,
a to je sjajno za korporacije jer dobivaju skupinu ljudi
koji nemaju financijsku neovisnost.
No - isto se može primijeniti i na čitave države...
Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond
koji uglavnom služe kao posrednici za
transnacionalne korporativne interese
daju ogromne pozajmice državama u nevolji
uz vrlo visoke kamatne stope
i onda, kada se države
duboko ukopaju i više im ne mogu isplaćivati rate,
uvode oštre mjere -
ulijeću korporacije,
pokreću izrabljivačke pogone i uzimaju si njihove prirodne resurse.
To se smatra tržišnom učinkovitošću.
Ali pričekajte - ima toga još:
imamo jedinstveni
hibrid monetarnog i tržišnog sustava
po nazivu burza
na kojoj se umjesto, recimo, proizvodnje stvarnih vrijednosti,
kupuje i prodaje sâm novac.
Pogodite što čine s dugom?
U pravu ste - trguju njime.
Doslovce kupuju i prodaju dug za profit.
Od zamjena kreditnih rizika
i obaveza kolateralnog duga za potrošački dug
sve do kompleksnih derivativnih spekulacija kojima
mogu maskirati dug čitave države,
a kao primjer imamo tajni dogovor između
investicijske banke Goldman Sachs i Grčke
koji je gotovo potkopao cijelu europsku ekonomiju.
Dakle, kada je riječ o tržištu dionica i Wall Streetu,
imamo potpuno novu razinu ludila
koja je proistekla iz novčanog toka vrijednosti.
Sve što trebate znati o tržištima
napisano je u uvodniku časopisa Wall Street Journal
prije par godina
pod nazivom "Lekcije investitora oštećenog mozga".
U tom su članku objasnili zašto su
osobe s blagim oštećenjem mozga
bolji ulagači
od osoba čiji mozak normalno funkcionira.
Zašto? Zato što osoba
s blagim oštećenjem mozga nema suosjećanja.
U tome je stvar. Ako nemate nimalo suosjećanja,
bit ćete dobar ulagač
te stoga Wall Street uzgaja ljude koji nemaju suosjećanja.
Oni odlaze tamo, donose odluke
i trguju bez grižnje savjesti,
uopće ne razmišljajući o tome kako bi svojim postupcima
mogli utjecati na ostale ljude, svoje bližnje.
Dakle, oni uzgajaju te robote,
ljude bez duše.
Sada više ne žele plaćati ni te ljude,
već uzgajaju robote – prave robote –
prave algoritamske trgovce.
Goldman Sachs u velikom trgovačkom skandalu:
postavili su računalo pored Njujorške burze.
To računalo, to "kolocirano" računalo, kako ga nazivaju,
unaprijed simulira sve transakcije na burzi i
napada burzu s velikim brojem naloga
tako da ju "odere"
izvlačeći novac malo po malo.
To je kao da cijeli dan ispumpavaju novac.
U jednom su kvartalu prošle godine tako radili 30
ili 60 dana zaredom, bez dana u minusu,
pritom svakodnevno zaradivši milijune dolara.
To je statistički nemoguće!
Kad sam ja radio na Wall Streetu, služili smo se
podmićivanjem nadležnih.
Brokeri bi podmićivali upravitelja,
upravitelj bi podmićivao područnog upravitelja prodaje.
Područni upravitelj prodaje
podmićivao bi državnog upravitelja prodaje.
Takav je bio prešutni dogovor.
Za Božić, koji bi broker za Božić obicno dobio najvecu božićnicu
za odrađen posao? Nadzorni službenik.
Nadzorni službenik sjedi tamo cijeli dan;
on bi trebao osigurati da
ne povrijedite nijedan propis
i da se "ravnate" prema zakonu.
Naravno, da, do mjere do koje
možete podmititi nadzornog službenika,
do te se mjere ravnate prema zakonu!
Kako je prevara postala sustav?
Ona više nije nusproizvod.
Ona je sustav.
To je kao u onom starom vicu Woddy Allena:
"Doktore, moj brat misli da je kokoš."
A doktor će mu na to: "Neka uzme tabletu
i time će riješiti problem".
On odvrati: "Ne, doktore, ne shvaćate,
trebaju nam jaja".
Shvaćate?
Dakle, neprestano trgovanje lažnim potraživanjima
između banaka
radi generiranja pristojbi
radi generiranja bonusa
postalo je pokretač rasta BDP-a
i time ekonomije SAD-a
premda one u suštini trguju lažnim potraživanjima
za koja nema nade da će ikada povratiti novac.
Banke ne obrađuju, ne stvaraju i nemaju pokriće na ništa.
Ako napišem 20 milijardi dolara na ubrusu
i prodam ga J. P. Morganu, a i J. P. Morgan napiše
20 milijardi dolara na ubrusu
i zatim razmijenimo ova dva ubrusa u baru
te ako si svaki isplati četvrtinu od 1% kao naknadu,
zaradit ćemo popriličnu božićnicu.
Obojica smo proknjižili ubrus od 20 milijardi dolara
koji nema stvarnu vrijednost i tako sve do trenutka
u kojemu sustav više neće biti u stanju upijati lažne
ubruse, a u tom slučaju zatražit ćemo od vlade
da nas izvuče.
Zbog Wall Streeta i globalnog tržišta dionica,
danas prema konzervativnoj procjeni postoji oko 700 bilijuna dolara
nepodmirenih lažnih potraživanja -
poznatih kao derivati -
koja tek trebaju propasti.
To je vrijednost 10 puta veća
od vrijednosti domaćeg bruto proizvoda
cijelog planeta.
Već smo svjedočili vladinom spašavanju
korporacija i banaka...
dok istovremeno svoj novac posuđuju
od banaka, što priču čini smiješnom.
Sada svjedočimo tome kako više država udruženim
snagama nastoji spasiti pojedine države
posredstvom međunarodnih banaka.
Ali kako novcem spasiti cijeli planet?
Više nema države koja nije prezadužena.
Izolirani slomovi u kojima se dug više nije mogao otplaćivati
jedino mogu biti tek početak domino-efekta, uzmemo li u obzir cijelu računicu.
Procijenjeno je kako bi samo u SAD-u
porez na dohodak morao biti podignut na 65%
po osobi samo kako bi se pokrile kamate u bliskoj budućnosti.
Ekonomisti predviđaju kako će unutar nekoliko desetljeća
60% zemalja na planeti biti u stečaju.
Pričekajte malo - samo da vidim jesam li dobro razumio.
Svijet je pred stečajem,
kojeg god to vraga značilo,
zbog ideje koju smo nazvali "dug",
a koja u fizičkoj stvarnosti niti ne postoji.
To je tek dio igre koju smo izmislili...
a opet, blagostanje milijardi ljudi
trenutno je ugroženo.
Ekstremne stope otkaza - gradovi od šatora - porast siromaštva
oštre mjere štednje - škole se zatvaraju -
djeca gladuju... i neimaština unutar obitelji na različitim razinama,
sve zbog te pomno osmišljene izmišljotine...
Jesmo li toliko jebeno glupi?!
Ej! Ej! Mars - stari moj.
Daj pomogni sestrici, ha?
Odrasti, mala.
Saturn! Što ima, stari?
Sjećaš li se one zgodne maglice s kojom sam te spojila
nedavno?
Uh - slušaj Zemljo.
Postaješ nam stvarno naporna.
Sve si dobila i sve si to potrošila.
Imaš obilje resursa i svjesna si toga.
Odrasti i prihvati
odgovornost, zaboga.
Rastužuješ svoju majku.
Prepuštena si sebi, mala.
Da, kakogod.
[Javno zdravlje]
Dakle, sa svim ovim na umu...
Od stroja za pustošenje koji nazivamo tržišnim sustavom -
do stroja za zaduživanje koji nazivamo monetarnim sustavom -
koji tvore monetarno-tržišni obrazac
koji definira današnju globalnu ekonomiju...
uviđamo jednu posljedicu koja proizlazi
iz cjelokupnog stroja:
Nejednakost.
Bilo da uzmemo tržišni sustav koji stvara prirodnu
gravitaciju ka monopolu i jačanju moći,
istovremeno stvarajući ograničene zone bogatih industrija
koje dominiraju *** ostalima,
bez obzira na svoju korisnost -
poput činjenice da top menadžeri
spekulativnih fondova na Wall Streetu
trenutno odnose kućama preko 300 milijuna dolara godišnje,
ne doprinoseći doslovno ničemu.
Dok znanstvenik koji traži lijek za bolest,
pokušavajući pomoći čovječanstvu,
možda zaradi 60 tisuća dolara godišnje, ako mu se posreći.
Ili uzmemo li u obzir monetarni sustav
u čiju je samu strukturu ugrađena klasna podijeljenost.
Na primjer:
Ako imam milijun dolara viška i odlučim ih oročiti
uz kamatu od 4% -
zaradit ću 40 000 dolara godišnje.
Nisam pridonio društvu - nisam učinio ništa.
Međutim, ako sam iz niže klase i prisiljen sam dizati kredite
kako bih kupio automobil ili kuću,
plaćam kamatu iz koje će se,
u teoriji,
isplatiti milijunaševih 4% kamata na oročenu štednju.
Ta krađa od siromašnih kako bi se platilo bogatima
temeljni je aspekt koji je ugrađen u monetarni sustav.
To bismo mogli nazvati "strukturalnom klasnom diskriminacijom".
Naravno, povijesno gledajući, socijalna raslojavanja
oduvijek su smatrana nepoštenima,
ali očito su globalno prihvaćena
s obzirom da sada 1% populacije posjeduje 40% bogatstva planeta.
Ostavimo li materijalnu pravednost po strani,
postoji još nešto što se događa
ispod površine nejednakosti
i uzrokuje nevjerojatno pogoršanje u javnom zdravlju u cjelini.
Dakle, mislim da ljude često buni kontrast
između materijalnih uspjeha naših društava
- besprimjerne razine bogatstva -
i mnogih društvenih neuspjeha.
Ako pogledate stopu
drogiranja, nasilja ili samoozljeđivanja
među djecom ili stopu mentalnih bolesti,
očigledno je kako je u našim društvima nešto ozbiljno
krenulo po zlu.
Podaci koje sam iznosio
jednostavno ukazuju na tu intuiciju koju su ljudi
imali stotinama godina, kako je nejednakost razorna
te nagriza društvo.
Međutim, ta je intuicija istinitija nego što bismo mogli pomisliti.
Postoje vrlo snažni psihološki i društveni učinci
nejednakosti. Pretpostavljam kako su više povezani s osjećajima
superiornosti i inferiornosti.
Ta vrsta podjele...
a možemo govoriti i o poštovanju, odnosno nepoštovanju
koje osjećaju ljudi na koje se gleda svisoka.
Upravo je to razlog zašto je nasilje
učestalije u manje ravnopravnim društvima.
Okidač za nasilje često je u tome što ljudi osjećaju
kako ih se omalovažava i ne poštuje.
Ukoliko postoji jedno načelo koje bih mogao izdvojiti,
odnosno, najvažnije načelo na kojemu se temelji
prevencija nasilja,
bila bi to "Jednakost".
Daleko najznačajniji faktor
koji utječe na stopu nasilja
je stupanj jednakosti, odnosno nejednakosti
u društvu.
Dakle, suočeni smo s nekom vrstom
opće društvene disfunkcije.
Ne radi se samo o jednoj ili dvije stvari koje se
s porastom nejednakosti pogoršavaju;
čini se kako se radi o svemu, bez obzira govorimo li o
kriminalu, zdravlju, mentalnim bolestima ili nečemu drugom.
Ono što uistinu uznemiruje u vezi javnog zdravlja
je to kako si ni pod koju cijenu ne smijete dopustiti siromaštvo.
Ili biti rođen u siromaštvu.
To ćete platiti svojim zdravljem na bezbroj načina,
a pojavu nazivamo "društveno-ekonomski gradijent zdravlja".
Kako se spuštamo od najvišeg društvenog sloja
prema dolje, silazeći zamišljenim društveno-ekonomskim
stubištem, zdravstveno stanje se pogoršava
i pojavljuju se brojne nove bolesti.
Očekivani životni vijek se skraćuje.
Stopa smrtnosti novorođenčadi se povećava -
ma što god pogledate, pogoršava se.
Dakle, veliko pitanje je
zašto taj gradijent postoji.
Jednostavan, očigledan odgovor bio bi sljedeći:
ako ste kronično bolesni, nećete
biti vrlo produktivni, dakle
zdravstveni problemi uzrokuju društveno-ekonomske razlike.
Međutim, tomu nije tako -
na vrlo jednostavnoj razini
možete pogledati
društveno-ekonomski status jednog desetogodišnjaka
i zatim predvidjeti kakvog će biti zdravlja
nakon nekoliko desetljeća.
To je pravi smjer uzročnosti.
Sljedeći "savršeno očigledan" zaključak bio bi -
siromašni si ljudi ne mogu priuš*** odlazak kod liječnika...
Je li problem u dostupnosti zdravstvene skrbi?
Nikako,
jer isti gradijenti prisutni su i u
državama s univerzalnom zdravstvenom skrbi i
socijalnim zdravstvenim sustavima.
Na redu je sljedeće "jednostavno objašnjenje":
U prosjeku, što ste siromašniji,
veća je vjerojatnost kako ćete pušiti,
piti i život općenito začiniti rizičnim faktorima.
Istina, to pridonosi, ali pažljiva su istraživanja pokazala
kako time možete objasniti možda trećinu varijabilnosti.
A što je s ostatkom?
Ostatak je u ogromnoj mjeri povezan
sa STRESOM siromaštva.
Dakle, što ste siromašniji, počevši od osobe
koja jedan dolar zaostaje za dohotkom Billa Gatesa...
što ste u ovoj zemlji siromašniji,
tim će vam zdravlje u prosjeku biti gore.
To nam govori nešto vrlo važno:
povezanost zdravlja sa siromaštvom
ne leži u siromaštvu, već u osjećaju siromaštva.
Sve više prepoznajemo kako kronični stres
ima bitan utjecaj na zdravlje,
ali najznačajniji izvor stresa
je kvaliteta društvenih odnosa.
A ako nešto možemo okriviti za
smanjenje kvalitete društvenih odnosa,
to je onda društveno-ekonomsko raslojavanje društva.
Znanost nam je pokazala kako
bez obzira na materijalnu imućnost,
stres samog života u raslojenom društvu
vodi ka golemom rasponu problema javnog zdravlja
koji povećanjem nejednakosti postaju tim gori.
Očekivani životni vijek: dulji u ravnopravnijim državama.
Zlouporaba droge: manja u ravnopravnijim državama.
Mentalne bolesti: manje ih je u ravnopravnijim državama.
Društveni kapital - u smislu
većeg uzajamnog povjerenja među ljudima:
naravno, veći u ravnopravnijim državama.
Razina obrazovanja: viša u ravnopravnijim državama.
Stope ubojstava: niže u ravnopravnijim državama.
Kriminal i stopa uhićenja:
niži u ravnopravnijim državama.
Niz se nastavlja:
Smrtnost novorođenčadi - pretilost - učestalost tinejdžerskih trudnoća:
niži su u ravnopravnijim državama.
Možda najzanimljivije od svega:
Inovacije: zastupljenije su u ravnopravnijim državama.
To dovodi u pitanje uvriježenu predodžbu prema kojoj je kompetitivno
raslojeno društvo na neki način kreativnije i inventivnije.
Štoviše, istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji,
tzv. studija WhiteHall,
potvrdilo je kako postoji društvena raspodjela bolesti
promatramo li društveno-ekonomsku ljestvicu od vrha
prema dnu.
Primjerice, otkriveno je kako onima na najnižim razinama
hijerarhije prijeti četverostruko viši postotak
smrtnosti uzrokovane srčanim bolestima
usporedimo li ih s onima na najvišim razinama.
Ovaj obrazac postoji neovisno o pristupu zdravstvenoj skrbi.
Dakle - što je financijsko stanje pojedinca gore,
u toj će mjeri i njegovo zdravlje u prosjeku biti lošije.
Taj je obrazac ukorijenjen u pojavi koju bismo mogli nazvati
"psihosocijalnim stresom",
a nalazi se u osnovi najvećih društvenih deformacija
koje muče današnje društvo.
Što ju uzrokuje?
Monetarno-tržišni sustav.
Ne dajte se prevariti:
Najveći uništavač ekologije...
najveći izvor otpada, iscrpljivanja resursa i zagađenja...
najveći stupanj nasilja -
ratova - kriminala - siromaštva - zlostavljanja životinja i nehumanosti...
najveći generator društvenih i osobnih neuroza...
mentalnih poremećaja - depresije i tjeskobe...
I da ne spominjemo, najveći izvor društvene paralize
koja nas sprečava u tome da počnemo koristiti nove metode
za poboljšanje osobnog zdravlja, globalne održivosti
i napretka na ovom planetu -
nije neka korumpirana vlada ili pravosuđe...
ni neka mutna korporacija ili bankarski kartel...
niti neka mana u ljudskoj prirodi...
i nije neko skriveno, tajno udruženje koje kontrolira svijet.
To je u biti:
Sâm društveno-ekonomski sustav
u svojoj srži.
[3. dio: Projekt Zemlja]
Zamislimo na trenutak da imamo mogućnost
od temelja redizajnirati ljudsku civilizaciju.
Što kada bismo, hipotetski govoreći,
otkrili savršenu kopiju planeta Zemlje,
a jedina razlika između
tog novog planeta i našeg trenutnog
je u tome da ljudi nikada nisu evoluirali.
Planet je prazan list papira.
Bez država, bez gradova, bez zagađenja, bez republikanaca...
samo iskonsko, slobodno okruženje.
Što bismo prvo učinili?
Prvo nam treba "cilj", zar ne?
Taj bi cilj zasigurno bilo preživljavanje.
Ne puko preživljavanje, već preživljavanje na optimalan, zdrav
i prosperitetan način.
Većina ljudi, dakako, želi živjeti i
to po mogućnosti bez patnje.
Prema tome, temelj ove civilizacije
treba što više podržavati ljudski život, a time
stvarati i što veću moguću održivost -
uzimajući u obzir materijalne potrebe
svih ljudi na svijetu,
a istovremeno pokušavajući ukloniti sve ono
što bi dugoročno gledano moglo biti štetno.
Nakon što smo shvatili osnovni cilj "maksimalne održivosti",
na redu je sljedeće pitanje koje se odnosi na našu "metodu".
Koji ćemo pristup odabrati?
Razmislimo - prema posljednjim saznanjima,
na Zemlji društvenim djelovanjem upravlja politika...
Što nam doktrine republikanaca, liberala,
konzervativaca ili socijalista imaju za reći o društvenom dizajnu?
Hmmm... apsolutno ništa.
Dobro onda - a što je s religijom?
Nesumnjivo je veliki tvorac negdje ostavio nekakve nacrte...
Ne... nisam pronašao ništa takvoga.
Dobro onda - što nam je preostalo?
Jedna stvar zvana "znanost".
Znanost je jedinstvena po tome što njene metode ne zahtijevaju samo
testiranje i repliciranje predloženih ideja...
nego je svakom znanstvenom otkriću svojstvena i mogućnost opovrgavanja.
Drugim riječima, za razliku od religije i politike
znanost nema ego
i za sve što predlaže prihvaća mogućnost
da se s vremenom može pokazati kao pogrešno.
Ničega se ne drži čvrsto i neprestano se razvija.
Meni to zvuči sasvim prirodno.
Dakle - temeljem trenutne razine znanstvenih spoznaja,
na početku 21. stoljeća,
uz cilj "maksimalne održivosti"
za cjelokupno stanovništvo,
kako možemo započeti stvarni proces izgradnje?
Pa, prvo pitanje koje treba postaviti jest:
Što nam je potrebno kako bismo preživjeli?
Naravno, odgovor je: planetarni resursi.
Bez obzira je li to voda koju pijemo, energija kojom se koristimo
ili sirovine koje upotrebljavamo kako bismo načinili oruđa i zaklone,
planet pruža niz resursa,
od kojih su mnogi neophodni za naš opstanak.
Dakle, nakon što uzmemo to u obzir,
od presudne je važnosti saznati što sve postoji i gdje se nalazi.
To podrazumijeva potrebu za ispitivanjem.
Jednostavno na planetu lociramo i identificiramo sve fizičke resurse
koje možemo, uz određivanje količina dostupnih na pojedinoj lokaciji,
od ležišta bakra, preko najpotentnijih lokacija za
vjetrovne farme za proizvodnju energije,
prirodnih izvora pitke vode i
procjena količine ribe u oceanima,
pa do najplodnijeg zemljišta za uzgoj hrane itd.
Međutim, pošto ćemo te resurse
trošiti tijekom vremena,
uviđamo kako ih nije dovoljno tek locirati i identificirati -
potrebno ih je i pratiti.
Moramo se pobrinuti da nam nečega ne ponestane...
to bi bilo loše.
To ne uključuje samo praćenje brzine iskorištavanja,
već i brzinu obnavljanja zemlje,
npr. koliko je vremena potrebno kako bi, recimo,
izraslo stablo ili se obnovio izvor.
To nazivamo "dinamička ravnoteža".
Drugim riječima, ako siječemo stabla brže nego što mogu ponovno izrasti -
imamo ozbiljan problem, jer to je neodrživo stanje.
Postavlja se pitanje kako pratiti stanje zaliha,
pogotovo kada znamo
kako su rasute posvuda.
U Africi postoje velika nalazišta minerala,
na Bliskom Istoku velike koncentracije energenata,
veliki plimni potencijal na Atlanskoj obali Sjeverne Amerike,
najveće zalihe pitke vode u Brazilu, itd.
Dobra stara znanost ponovno nudi prijedlog:
zove se teorija sustava.
Teorija sustava prepoznaje kako je grada prirodnog svijeta
od ljudske biologije do zemaljske biosfere,
pa sve do gravitacijskog privlačenja samog sunčevog sustava
jedan sinergijski povezan sustav - potpuno umrežen.
Baš kao što se stanice povezuju kako bi oblikovale organe,
a organi kako bi oblikovali tijelo,
a pošto naša tijela ne mogu živjeti bez zemaljskih resursa;
hrane, zraka i vode, istinski smo povezani sa Zemljom.
I tako dalje.
Dakle, kao što priroda predlaže, uzet ćemo sve te zalihe
i podatke praćenja i stvoriti "sustav" da njima upravlja.
"Sustav za upravljanje globalnim resursima" koji
će pratiti svaki važan resurs na planetu.
Tome jednostavno nema logičke alternative ako nam je kao vrsti cilj
dugoročno preživljavanje. Moramo pratiti cjelinu.
Nakon toga možemo razmatrati proizvodnju.
Kako ćemo sve to koristiti?
Kakav će biti naš proces proizvodnje i što trebamo
uzeti u obzir kako bismo osigurali da bude optimiziran
za maksimalan porast održivosti?
Prva stvar koja upada u oči je stalna
potreba za očuvanjem.
Resursi planeta su u osnovi ograničeni.
Stoga je važno igrati "strateški".
"Strateško očuvanje" je ključno.
Nakon toga uočit cemo kako određeni resursi
s obzirom na svoje karakteristike nisu upotrebljivi kao neki drugi.
U biti, upotrebom određenih stvari
možemo pogubno utjecati na okoliš,
time neizbježno utječući i na vlastito zdravlje.
Na primjer: nafta i fosilna goriva, kako god okrenemo,
u okoliš ispuštaju neke prilično štetne tvari.
Stoga je ključno da damo sve od sebe kako bismo takve stvari koristili
samo onda kad je to neizbježno - ako uopće.
Srećom po nas, imamo mnoštvo solarnih - vjetrovnih - plimnih - valnih -
toplinsko diferencijalnih i geotermalnih mogućnosti za proizvodnju energije,
tako da možemo objektivno planirati što ćemo koristiti i gdje
te izbjeći ono što bismo mogli nazvati "negativna retroaktivnost"
ili bilo što što bi proizlazilo iz proizvodnje ili upotrebe,
a što je štetno za okoliš, a time i za nas.
Ovo ćemo nazvati "strateškom sigurnošću"
i povezati sa "strateškim očuvanjem".
No što se tiče strategije proizvodnje, to nije sve.
Trebat će nam "strategija učinkovitosti"
za samu mehaniku proizvodnje.
Uviđamo kako postoje otprilike
tri specifična protokola kojih se moramo pridržavati:
Prvo: svaka roba koja se proizvodi mora biti
osmišljena tako da traje što je dulje moguće.
Naravno, što se stvari više kvare
trebat će više resursa da ih se zamijeni,
a time se proizvodi i više otpada.
Drugo: kad se stvari pokvare
ili iz bilo kojeg drugog razloga prestanu biti upotrebljive,
svakako ih je potrebno iskoristiti ili reciklirati u najvećoj mogućoj mjeri.
Dakle, ovo je potrebno uzeti u obzir
u najranijim fazama dizajniranja proizvoda.
Treće: tehnologije koje brzo napreduju, kao što je elektronika,
koje su podložne najbržem tehnološkom zastarijevanju,
trebaju biti dizajnirane na način koji
predviđa i omogućava buduću fizičku nadogradnju.
Zadnje što želimo učiniti je baciti čitav računalni
sustav samo zato jer mu se pokvario ili zastario jedan dio.
Stoga ćemo jednostavno dizajnirati komponente tako da se mogu lako
nadograđivati standardiziranim i univerzalno izmjenjivim dijelovima
koji će biti najavljeni trenutnim trendom tehnoloških promjena.
Nakon što shvatimo kako su mehanizmi "strateškog očuvanja",
"strateške sigurnosti" i "strateške učinkovitosti"
čisto tehničke prirode,
bez primjesa ljudskog mišljenja ili pristranosti,
možemo jednostavno programirati te strategije u računalo
koje može odmjeriti i izračunati sve bitne varijable,
omogućavajuci nam time da uvijek dođemo do
apsolutno najbolje metode za održivu proizvodnju
na temelju trenutnih spoznaja.
I dok to možda zvuči složeno,
u biti se radi o malo moćnijem kalkulatoru;
takvi se kombinirani
sustavi za donošenje odluka i nadgledanje
već danas koriste diljem svijeta
za specifične namjene. Potrebno ih je samo globalno ukomponirati.
Dakle...
Sada imamo sustav za upravljanje resursima
i sustav za upravljanje proizvodnjom,
a oba se mogu lako računalno automatizirati
kako bismo učinkovitost, očuvanje resursa i sigurnost doveli na najvišu razinu.
Realno, informacijski kapacitet ljudskog uma,
ili čak umova više ljudi, nije dovoljan za praćenje svega što je potrebno.
To mogu i moraju činiti računala.
To nas dovodi do slijedeće razine: distribucije.
Koje strategije održivosti ovdje imaju smisla?
Pošto znamo kako je najkraća
udaljenost između dvije točke pravac
te kako je za pokretanje transportnih strojeva potrebna energija,
manja udaljenost znaći i veću učinkovitost.
Proizvodnja dobara na jednom kontinentu i njihov transport na drugi
imaju smisla jedino ako se ta dobra naprosto ne mogu
proizvesti na ciljanom području.
U suprotnom je to obična rasipnost.
Potrebno je lokalizirati proizvodnju kako bismo distribuciju učinili
jednostavnom, brzom i ne previše energetski zahtjevnom.
To možemo nazvati "strategijom udaljenosti",
a ona jednostavno podrazumijeva maksimalno
skraćivanje puta koji dobra moraju prijeći,
bez obzira na to radi li se o sirovinama ili gotovim proizvodima.
Naravno, bilo bi važno znati
koja dobra prevozimo i zašto...
a to ulazi pod kategoriju "potražnje".
Potražnja je, naprosto, ono što je ljudima potrebno za
održavanje zdravlja i visoke kvalitete života.
Raspon materijalnih potreba ljudi
kreće od osnovnih životnih potreba
kao što su hrana, čista voda i sklonište...
do društvenih i rekreacijskih dobara koja omogućavaju opuštanje
i osobni - društveni užitak -
oba bitna čimbenika osobnog i društvenog zdravlja uopće.
Dakle - vrlo jednostavno - napravimo još jedno istraživanje.
Ljudi opisuju svoje potrebe, procjenjuje se
potražnja i na temelju toga počinje proizvodnja.
S obzirom da će se razina potražnje različitih roba
prirodno kolebati i mijenjati u različitim područjima,
potrebno je stvoriti "sustav praćenja potražnje / raspodjele"
kako bi se izbjegli viškovi i pomanjkanja.
Naravno, ova ideja je već poznata
i koristi se u svakom većem trgovinskom lancu
s ciljem osiguranja praćenja zaliha.
Samo što bi ovaj put to praćenje bilo na globalnoj razini.
Ali stanite malo. Ne možemo u potpunosti razumjeti potražnju
ako ne uzmemo u obzir stvarnu upotrebu same robe.
Je li logično i održivo za svakog pojedinog čovjeka, recimo,
napraviti po jedan primjerak od svega? Bez obzira na upotrebu?
Ne. To bi jednostavno bilo rasipno i neučinkovito.
Ako osoba ima potrebu za nekom robom, ali joj je potrebna
u prosjeku samo 45 minuta dnevno,
bilo bi puno učinkovitije kada
bi taj proizvod bio dostupan njoj
i drugima prema potrebi.
Mnogi zaboravljaju kako ono što uistinu žele nije proizvod,
već svrha tog proizvoda.
Kada shvatimo kako je sam proizvod
bitan koliko i njegova korisnost,
uviđamo kako je njegovo "zadržavanje"
ili ono što danas nazivamo "vlasništvo"
u osnovnom, ekonomskom smislu
ekstremno rasipno i ekološki nerazborito.
Dakle, trebamo razviti strategiju po nazivu "strateška dostupnost".
To bi bio temelj našeg
"sustava praćenja potražnje / raspodjele"
koji osigurava da možemo zadovoljiti
potražnji građanskih potreba
za dostupnost bilo čega što trebaju, kada to trebaju.
Što se tiče fizičkog preuzimanja robe,
centralizirani i regionalni pristupni
centri čine se razumnim, a većinom bi bili
smješteni u neposrednoj blizini stanovništva
i osoba bi jednostavno ušla, uzela predmet,
upotrijebila ga i kad bi završila, vratila ga ako joj više ne bi trebao...
slično kao što danas rade knjižnice.
Ustvari, ti centri ne bi postojali
u zajednici na način kako danas vidimo lokalne trgovine
nego bi specijalizirani pristupni centri postojali u određenim područjima
gdje se često koristi određena roba
štedeći više energije zbog manje učestalog transporta.
I jednom kada je uspostavljen sustav praćenja potražnje
veže se uz naš sustav upravljanja proizvodnjom
i, naravno, uz naš sustav upravljanja resursima
time stvarajući ujedinjeni, globalni ekonomski
upravljački stroj koji se dinamički nadograđuje,
a jednostavno osigurava da ostanemo održivi,
počevši s osiguravanjem integriteta naših ograničenih resursa
kako bi bili sigurni da stvaramo samo strateški
najbolju moguću robu
dok se sve distribuira na
najinteligentniji i najučinkovitiji način.
Jedinstveni rezultat ovog pristupa zasnovanog na očuvanju,
koji je intuitivno mnogima neshvatljiv,
je taj da bi logičan, temeljni
empirijski proces očuvanja i učinkovitosti,
koji može samo definirati pravu ljudsku održivost na planetu,
vjerojatno omogućio nešto neviđeno u ljudskoj povijesti.
Obilje dostupnosti...
ne samo za mali dio globalnog stanovništva...
nego za čitavu civilizaciju.
Ovaj ekonomski model, kako je upravo poopćen...
Ovaj odgovorni, sustavni pristup raspolaganju cjelokupnim
Zemljinim resursima te postupcima
osmišljenim da ne rade ništa drugo nego
da se brinu o čovječanstvu kao cjelini
na najučinkovitiji i najodrživiji način
mogao bi se nazvati:
„EKONOMIJA BAZIRANA NA RESURSIMA“.
Ideju je 1970-ih definirao
društveni inženjer - Jacque Fresco.
On je već tada shvatio da je društvo u sukobu
sa prirodom i sobom - neodrživo na svakom nivou
i ako se stvari ne promijene,
da ćemo uniš*** sami sebe, na ovaj ili onaj način.
Sve ove stvari koje govorite, Jacque...
mogu li biti napravljene s ovim što znamo danas?
Ili nagađate... na temelju onoga što znamo danas.
Ne, sve te stvari mogu biti napravljene s onim što znamo danas.
Trebalo bi 10 godina da se promijeni površina Zemlje.
Da pretvorimo svijet u drugi rajski vrt.
Odluka leži na vama.
Glupost utrke u nuklearnom naoružanju...
razvoja oružja...
pokušaja rješavanja vaših problema kroz politiku,
birajući ovu političku stranku ili onu političku stranku...
sva politika je uronjena u korupciju.
Dopustite mi da kažem opet:
Komunizam, socijalizam, fašizam... Demokrati,
liberali - oni žele uvući ljudska bića.
Sve organizacije koje vjeruju u bolji život čovjeka:
ne postoje problemi crnaca ili problemi Poljaka
ili problemi Židova ili problemi Grka
ili žena - to su ljudski problemi!
Ne bojim se nikoga; ne radim ni za koga;
nitko me ne može otpustiti.
Nemam šefa.
Bojim se živjeti u društvu u kojem živimo danas.
Naše društvo ne može se održati uz ovakav tip nesposobnosti.
Bio je odličan - sustav slobodnog poduzetništva -
prije oko 35 godina. Tad je posljednji put bio koristan.
Sada, moramo promijeniti naš način razmišljanja ili iščeznuti.
U budućnosti će filmovi strave prikazivati naše društvo...
način na koji nije funkcioniralo
i politika...
bili bi dijelovi filma strave.
Znate, mnogo se ljudi danas koristi terminom "hladna znanost"
zbog toga što je ona analitička,
no oni uopće niti ne znaju što analitički znači.
Znanost znači: točnija procjena
načina na koji svijet uistinu funkcionira.
Stoga, priopćavanje istine je ono što ona jest.
Znanstvenik se ne nastoji slagati sa ljudima.
On im prenosi svoja saznanja.
On mora preispitati sve što se može zamisliti,
pa ako jedan znanstvenik osmisli eksperiment koji dokazuje
kako određeni materijali imaju određene kvalitete,
drugi znanstvenici moraju biti u mogućnosti ponoviti
taj eksperiment i doći do istih rezultata.
Čak i ako znanstvenik nakon matematike ili kalkulacija
smatra da krilo zrakoplova
može izdržati zadanu količinu tereta,
on će ga svejedno opteretiti vrećama pijeska
kako bi vidio kad će se slomiti, pa će reći:
"Znate, moje kalkulacije su bile točne ili, one nisu bile točne".
Volim takav sustav zato što je nepristran
i oslobođen mišljenja da matematika može riješiti sve probleme.
Morate i svoju matematiku testirati.
Smatram da bi se svaki sustav koji se može
testirati trebao testirati.
I da bi sve odluke trebale biti temeljene na istraživanju.
Ekonomija bazirana na resursima je naprosto
znanstvena metoda primijenjena na probleme društva -
pristup u potpunosti izostavljen u današnjem svijetu.
Društvo je tehnički izum.
A najučinkovitije metode za optimiziranje ljudskog zdravlja,
fizičke proizvodnje, raspodjele, gradske infrastrukture i tome slično
pripadaju području znanosti i
tehnologije - a ne politike i monetarne ekonomije.
Ona funkcionira na isti sustavan način kao primjerice zrakoplov,
a ne postoji liberalni ili republikanski način izgradnje zrakoplova.
Isto tako, sama je priroda
fizička referenca pomoću koje potvrđujemo svoju znanost,
a radi se o utvrđenom sustavu -
koji proizlazi isključivo iz našeg boljeg razumijevanja same prirode.
U stvari, nju se ne tiče što ti
subjektivno misliš ili vjeruješ da je istina.
Ona ti radije daje izbor:
možeš učiti i početi prihvaćati njezine
prirodne zakone i ponašati se u skladu s njima -
neprestano stvarajući dobro zdravlje i održivost...
ili možeš ići protiv struje - bez koristi.
Nije važno koliko vjeruješ kako možeš ovog trena
ustati i hodati po zidu pored sebe;
zakon gravitacije to neće dopustiti.
Ukoliko ne jedeš - umrijet ćeš
Ukoliko nisi dodirivan kao dijete - umrijet ćeš.
Koliko god okrutno zvučalo, priroda je diktatura
i mi je možemo ili slušati i živjeti u skladu s njom
ili podnositi neizbježne, štetne posljedice.
Stoga, ekonomija bazirana na resursima nije ništa više
nego skup dokazanih spoznaja o održavanju života,
u kojoj su sve odluke utemeljene na
optimiziranoj ljudskoj i okolišnoj održivosti.
Ona uzima u obzir empirijski "Životni temelj"
kojeg svako ljudsko biće dijeli kao potrebu
neovisno, opet, o njegovoj političkoj ili vjerskoj filozofiji.
U ovom pristupu nema mjesta kulturnom relativizmu.
Ovdje nije stvar mišljenja.
Ljudske potrebe su ljudske potrebe
i imati pristup životnim potrebama, kao što su čist zrak,
zdrava hrana i čista voda
zajedno sa stabilnom, nenasilnom okolinom
koja pozitivno potkrepljuje i njeguje, neophodno je
za naše mentalno i fizičko zdravlje,
našu evolucijsku kondiciju
pa stoga i za preživljavanje same vrste.
Ekonomija bazirana na resursima
bila bi temeljena na raspoloživim resursima.
Ne možete samo tako dovesti velik broj ljudi na otok
ili sagraditi grad od 50, 000 stanovnika bez mogućnosti pristupa
životnim potrebama.
Stoga, kada koristim izraz 'sveobuhvatan sustavni pristup',
govorim kako prvo treba obaviti inventuru područja
i odrediti što taj prostor može opskrbljivati -
ne samo arhitektonski pristup -
ne samo planerski pristup -
planiranje se mora temeljiti na svim potrebama
koje unaprijeduju ljudski život
i to je ono što podrazumijevam pod integriranim načinom razmišljanja.
Hrana, odjeća, sklonište, toplina, ljubav -
Sve su te stvari neophodne
i ako zakinete ljude za ijednu od njih,
dobijete manje ispunjeno ljudsko biće, manje sposobno za funkcioniranje.
Kako je prije naglašeno, od temelja građena ekonomija bazirana na
resursima koristi globalni, sustavni pristup ekstrakciji, produkciji i
distribuciji koji se bazira na grupi istinskih ekonomskih mehanizama ili
"strategija" koje garantiraju učinkovitost i
održivost u svakom području ekonomije.
Nastavljajući istim slijedom misli što se tiče logičkog planiranja,
koja je naša sljedeća jednadžba?
Gdje se ovo sve materijalizira?
Gradovi.
Pojava grada definira značajke moderne civilizacije.
Njegova uloga je omogućiti učinkoviti pristup životnim potrebama
zajedno s povećanom društvenom potporom i interakcijom zajednice.
Pa kako bismo mi pristupili planiranju idealnog grada?
Kakvog bi oblika bio?
Kvadratnog? Trapezoidnog?
Budući da ćemo se morati kretati po njemu,
trebali bismo ga napraviti što više jednakostraničnim, zbog lakoće kretanja...
dakle, kružnog oblika.
Što bi grad trebao sadržavati?
Naravno, trebamo stambenu zonu, robno-proizvodni kompleks,
zonu energetskih postrojenja; poljoprivrednu zonu.
Također, kao ljudima, potreban nam je i odgoj - stoga, kultura,
priroda, rekreacija i obrazovanje.
Pa ubrojimo i lijepi otvoreni park,
zabavno-priredbenu zonu za kulturne svrhe i druženja
te obrazovne i istraživačke ustanove.
A s obzirom da radimo unutar kruga,
čini se racionalno da stavimo ove funkcije u Pojaseve,
vodeći računa o tome koliko površine je potrebno za pojedine ciljeve,
uključujući i lakoću uporabe.
Vrlo dobro.
A sada, da se osvrnemo na pojedinosti:
Prvo trebamo uzeti u obzir jezgru
infrastrukture, tj. utrobu gradskog organizma.
To bi bili kanali za prijenos vode,
dobara, otpada i energije.
Kao što danas imamo vodovodne i kanalizacijske sustave ispod naših gradova,
proširili bismo ovu ideju kanaliziranja i
upotpunili je recikliranjem otpada i dostavom kao takvom.
Nema više poštara ili smetlara.
Sve je ugrađeno. Mogli bismo čak koristiti
automatizirane pneumatske cijevi i slične tehnologije.
Isto vrijedi i za prijevoz.
Mora biti uklopljen i strateški planiran da smanji
ili čak i ukloni potrebu za rasipničkim, samostalnim automobilima.
Električni tramvaji, prijenosnici, transporteri i
maglev vlakovi koji vas doslovno mogu odvesti na
bilo koje mjesto u gradu, čak i gore - dolje,
a pored toga vas povezivati i sa drugim gradovima.
I naravno, u slučaju potrebe za automobilom,
bio bi automatiziran putem satelita zbog sigurnosti i ispravnosti.
Zapravo, ova se automatizacijska tehnologija može upotrijebiti upravo sada.
Prometne nesreće ubiju oko 1.2 milijuna ljudi godišnje;
a ozlijedi ih se oko 50 milijuna.
Ovo je besmisleno i ne mora se događati.
Kombinacijom učinkovitog gradskog dizajna i automatiziranih auta bez vozača
ovaj broj žrtava se doslovno može eliminirati.
Poljoprivreda.
Danas, kroz naše nasumične industrijske metode rezanja troškova
korištenjem pesticida, prekomjernih količina gnojiva i ostalih sredstava,
uspješno smo uništili velik dio
obradivog tla na ovom planetu,
a da ne spominjemo i značajno trovanje naših tijela.
Ustvari, industrijski i poljoprivredni kemijski otrovi
sada se pojavljuju u doslovno svakom testiranom ljudskom biću, uključujući novorođenčad.
Srećom, postoji sjajna alternativa -
mediji bez zemlje u obliku hidroponičkih i aeroponičkih farmi
koje uz to smanjuju i potrebu za hranjivim tvarima i vodom,
do 75 % u odnosu na sadašnju potrošnju.
Hrana se sada može organski uzgajati na veliko,
u ogradenim vertikalnim farmama.
Poput parcela od pola hektra na 50 katova -
doslovno eliminirajući potrebu za
pesticidima i ugljikovodicima općenito.
Ovo je budućnost industrijskog uzgoja hrane.
Efikasna, čista i obilna.
Stoga, takvi napredni sustavi bili bi, dijelom,
ono što čini naš poljoprivredni pojas
proizvodeći svu hranu za stanovništvo čitavog grada,
bez potrebe za uvozom bilo čega izvana
štedeći vrijeme, otpad i energiju.
A što se Energije tiče -
Energetski bi pojas radio sustavnim pristupom
crpeći električnu energiju iz naših obilnih obnovljivih medija
- posebice iz vjetra, sunca, geotermalnih izvora i toplinskih diferencijala,
a u blizini vode - iz energije plime i oseke, te energije valova.
Kako bi izbjegli povremene prekide opskrbe i bili sigurni
kako će doći do pozitivnog povrata energije,
ovi bi mediji radili u integriranom sustavu
napajajući se međusobno prema potrebi,
dok bi pohranjivali višak energije u velike
super kondenzatore ispod zemlje
čime bi iskoristivost energije bila potpuna.
Ne samo da bi grad napajao sam sebe,
već bi se i pojedine konstrukcije također napajale samostalno,
te stvarale električnu energiju kroz fotonaponske premaze,
strukturne pretvarače tlaka, efekt termoelemenata
i druge postojeće, ali slabo korištene tehnologije.
Ali, naravno, ovo dovodi do pitanja:
kako će se ova tehnologija, te proizvodi
općenito, uopće izrađivati?
Time dolazimo do Proizvodnje:
Industrijski pojas, osim što bi sadržavao bolnice i slično,
bio bi i centar tvorničke proizvodnje.
U cijelosti lokaliziran,
on bi se, naravno, opskrbljivao sirovinama putem
upravo spomenutog globalnog sustava za gospodarenje resursima -
na način da potražnju određuje stanovništvo samoga grada.
Što se tiče same mehanike proizvodnje,
moramo razgovarati o novom, moćnom fenomenu
koji se tek nedavno pojavio u ljudskoj povijesti,
a na putu je da izmijeni sve.
Zove se Mehanizacija
ili automatizacija rada.
Ako pogledate oko sebe, primjetit ćete da je skoro
sve što danas koristimo
napravljeno automatizirano.
Vaše cipele, vaša odjeća, vaši kućanski aparati, vaš auto, itd...
napravljeni su strojno automatiziranim načinom.
Možemo li reći kako na društvo nisu
utjecali ovi veliki tehnološki napretci?
Naravno da ne.
Ti sustavi zaista diktiraju nove strukture
i nove potrebe te čine i mnoge druge stvari zastarjelima.
Dakle, napredovali smo u razvoju
i korištenju tehnologije na eksponencijalan način.
Dakle, automatizacija će se zasigurno nastaviti. Ne možete spriječiti
tehnologije koje jednostavno imaju smisla.
Automatizacija rada kroz tehnologiju je uzrok
svake velike društvene promjene u ljudskoj povijesti.
Od poljoprivredne revolucije i izuma pluga
do industrijske revolucije i izuma pogonskog stroja
do informacijskog doba u kojem sada živimo
u osnovi pomoću izuma napredne elektronike i računala.
I s obzirom na današnje napredne metode proizvodnje,
mehanizacija se sada razvija samostalno.
Odmičući se dalje od tradicionalne metode
sastavljanja dijelova u cjelinu -
u naprednu metodu stvaranja
cijelih proizvoda u jedinstvenom procesu.
Kao većina inženjera, očaran sam biologijom jer
obiluje primjerima izvanrednog inženjerstva.
Biologija je - to je proučavanje stvari koje se same umnožavaju.
To je najbolja definicija života koju imamo.
No, kao inženjer, uvijek sam bio
opčinjen idejom o strojevima koji se sami umnožavaju.
Rep-Rap je trodimenzionalni pisač -
to znači da je to pisač kojeg spojite na svoje računalo i
umjesto stvaranja dvodimenzionalnih uzoraka na listovima papira,
on stvara prave, fizičke, trodimenzionalne predmete.
No, u tome nema ništa novoga.
3-D pisači postoje već oko 30 godina.
Glavna stvar kod Rep-Rap-a je da tiska većinu svojih dijelova.
Stoga, ako imate jedan, ne samo da možete
napraviti još jedan i pokloniti ga prijatelju,
nego i tiskati mnoštvo korisnih stvari.
Od jednostavnog tiskanja osnovnih kućanskih potrepština u svojem domu
sve do tiskanja cijelokupne karoserije automobila u jednom potezu
napredno, automatizirano 3D tiskanje sada ima
potencijal preobraziti skoro svaku granu proizvodnje.
Uključujući izgradnju kuće.
Contour Crafting je
zapravo tehnologija proizvodnje -
takozvano 3D tiskanje - kada direktno iz računalnih modela
gradite 3D objekte.
Koristeći Contour Crafting, izgradnja kuće
od 200 kvadratnih metara bit će moguća
u cijelosti pomoću strojeva, u jednome danu.
Razlog zbog kojeg su ljudi zainteresirani za automatsku izgradnju
je taj što ona doista donosi mnogo koristi.
Na primjer, izgradnja je poprilično težak fizički rad
te iako zapošljava određeni sektor društva,
isto tako sadrži probleme i komplikacije.
Na primjer, izgradnja je najopasniji posao koji postoji.
Gora je od rudarstva i poljoprivrede.
Izgradnja ima najviši stupanj smrtnosti u skoro svakoj zemlji.
Sljedeći problem je otpad.
Izgradnjom prosječne kuće u SAD-u nastaje između 3 i 7 tona otpada.
To je ogromna količina ako pogledamo utjecaj izgradnje
znajući da se oko 40% svih materijala
u svijetu koristi u izgradnji.
Dakle, velik gubitak energije i resursa
te također velika šteta za okoliš.
Izgradnja kuća pomoću čekića, čavala i drveta
uz današnju tehnologiju je zaista apsurdna
i kretat će se nizbrdo kao i radnička klasa
u odnosu na proizvodnju u SAD-u.
Nedavno se pojavila studija ekonomista Davida Autora s MIT-a
koja tvrdi je naša srednja klasa zastarjela
i zamjenjuje se automatizacijom.
Vrlo jednostavno, mehanizacija je danas puno produktivnija,
djelotvornija i održivija od ljudske radne snage
u gotovo svakoj grani ekonomije.
Strojevi nemaju potrebu za odmorom, pauzama, osiguranjem, mirovinama
i mogu raditi 24 sata dnevno, svaki dan.
Proizvodni potencijal i preciznost su,
u odnosu na ljudsku radnu snagu, neusporedivi.
Bit je u ovome: ponavljajući ljudski rad polagano zastarijeva
i postaje nepraktičan diljem svijeta,
a nezaposlenost koju vidite danas
je zapravo rezultat ove
evolucije u učinkovitosti tehnologije.
Tržišni ekonomisti godinama su odbacivali ovaj rastući uzorak
koji bi se mogao nazvati "Tehnološka nezaposlenost",
zbog činjenice da su se novi sektori uvijek nekako
pojavljivali kako bi ponovo prihvatili istisnute radnike.
Danas je uslužni sektor jedino, stvarno, preostalo čvorište
i trenutačno zapošljava više od 80% američke radne snage
i većina industrijaliziranih zemalja prate sličan omjer.
Ipak, ovaj je sektor danas
sve više pod prijetnjom automatiziranih kioska -
automatiziranih restorana pa čak i automatiziranih trgovina.
Danas, ekonomisti napokon
potvrđuju ono što su osporavali godinama:
ne samo da tehnološka nezaposlenost pogoršava trenutačnu
radnu krizu koju vidimo diljem
svijeta usred globalnog ekonomskog pada,
nego što se više recesija produbljuje
to se industrija sve brže mehanizira.
Kvaka, koja nije shvaćena,
je u tome da što se oni brže mehaniziraju kako bi sačuvali novac,
to više istiskuju ljude -
to više smanjuju javnu platežnu moć.
Što znači da, dok korporacije
mogu proizvesti sve po manjim cijenama,
sve manje i manje ljudi će u stvarnosti imati novac za kupovinu bilo čega,
bez obzira koliko to jeftino bilo.
Bit je u tome kako se igra "rad za
prihod" polako bliži kraju.
U stvari, ako uzmete trenutak kako biste razmislili
o poslovima koji danas postoje i koje bi
automatizacija mogla preuzeti odmah sada, ako bi je primijenili,
75% svjetske radne snage bi već sutra moglo
biti zamijenjeno mehanizacijom.
Iz tog razloga u ekonomiji baziranoj na resursima
ne postoji novčano-tržišni sustav.
Uopće nema novca...
jer za njim nema ni potrebe.
Ekonomija bazirana na resursima
prepoznaje učinkovitost mehanizacije
i prihvaća ju zbog onoga što nudi.
Ne bori se s njom kao što mi radimo danas.
Zašto? Zato jer je neodgovorno ne pokazati
nikakvo zanimanje za efikasnost i održivost.
A to nas vraća do našeg gradskog sustava.
U središtu je centralna kupola
koja ne udomljuje samo
odgojno-obrazovne ustanove i prijevozno čvorište -
već je također domaćin središnjeg računala koji
vodi tehničke operacije grada.
Grad je, ustvari, jedan veliki automatizirani stroj.
Ima senzore u svim tehničkim pojasevima
koji prate razvoj arhitekture -
prikupljanje energije, proizvodnju, distribuciju i slično.
Onda, hoće li biti potrebni ljudi da nadgledaju ove
operacije u slučaju kvara ili nečega sličnog?
Najvjerojatnije: da.
Ali taj broj bi se smanjivao tijekom
vremena kako bi se nastavljao napredak.
Međutim, kako danas stvari stoje,
možda bi 3% gradskog stanovništva
bilo potrebno za ovaj posao.
I mogu vam zajamčiti:
kako u ekonomskom sustavu koji
je stvarno osmišljen da se brine o vama
i osigurava vaše blagostanje
bez da se morate potčinjavati
svakodnevnoj privatnoj diktaturi...
obično prema poslu koji je ili
tehnički nepotreban ili društveno besmislen
dok se često mučite s dugom koji ne postoji
samo kako bi mogli spojiti kraj s krajem...
Jamčim vam: ljudi će rado volontirati na sve strane
kako bi održavali i poboljšavali sustav
koji se stvarno brine o njima.
A povezano s ovim problemom 'poticaja' -
dolazi opća pretpostavka da
ako ne postoji vanjski pritisak na čovjeka
da mora "raditi za život",
on će samo sjediti, ne raditi ništa
i postati debela ljenčuga.
To je besmislica.
Radni sustav kojeg danas imamo je
ustvari generator lijenosti -
a ne njezin rješavatelj.
Kad se prisjetite vremena kada ste bili dijete -
puni života, zainteresirani za razumijevanje novih stvari -
vjerojatno stvarali i istraživali...
ali kako je vrijeme prolazilo, sustav vas je gurao
u žarište pronalaženja načina kako zaraditi novac.
I od ranog obrazovanja
do studija na fakultetu, ograničavaju vas.
Samo da bi postali stvorenje koje služi
kao zubac na zupčaniku u modelu koji
prosljeduje plodove gornjim 1%.
Znanstvene studije su pokazale da ljudi, ustvari,
nisu motivirani novčanom nagradom
kada se radi o domišljatosti i stvaranju.
Stvaranje je samo po sebi nagrada.
Novac, ustvari, izgleda da samo služi kao poticaj
za ponavljajuće, zemaljske radnje -
uloga za koju smo upravo pokazali da može biti zamjenjena strojem.
Kada se radi o inovaciji,
stvarnoj upotrebi ljudskog uma,
novčani poticaj je dokazan kao prepreka
koja ometa i odvlači od kreativnog razmišljanja.
A to može objasniti zašto Nikola Tesla, braća Wright
i drugi izumitelji koji su silno pridonijeli
našem suvremenom svijetu
nikad nisu tražili novčani poticaj da to čine.
Novac je, ustvari, lažan poticaj
i uzrokuje 100 puta više poremećaja
nego što pridonosi.
Dobro jutro razrede. Sjednite, molim.
Prva stvar koju bih željela učiniti je proći učionicom
i sve vas pitati što biste voljeli biti kada odrastete.
Tko želi prvi krenuti?
U redu, što bi ti željela raditi, Sarah?
Kad odrastem, želim raditi u McDonald'su poput moje mame!
Aha, obiteljska tradicija, znači?
Što bi ti željela raditi, Linda?
Kad ja odrastem, bit ću
prostitutka na ulicama New Yorka!
Oh! Glamurozna cura, ha?
Veoma ambiciozno.
Što bi ti želio raditi, Tommy?
Kad odrastem, postat ću
bogati elitistički biznismen koji radi
na Wall Streetu i zarađuje na
slomovima stranih ekonomija.
Poduzetništvo...
I lijepo je vidjeti ponešto interesa za multikulturalnost!
[Žrtve kulture]
Kao što je već rečeno, ekonomija bazirana
na resursima primjenjuje znanstvenu metodu na društvena pitanja
i to nije ograničeno samo na tehničku učinkovitost.
Također izravno uzima u obzir i
ljudsku i društvenu dobrobit i sve ono što ju sačinjava.
Koliko vrijedi društveni sustav ako u svojoj konačnici
ne stvara sreću i miroljubiv suživot.
Dakle, važno je istaknuti da bismo
uklanjanjem monetarnog sustava
i osiguranim životnim potrebama
vidjeli globalno smanjenje
zločina za otprilike 95%, gotovo odmah,
jer ne bi bilo ničega za ukrasti, pronevjeriti, smuljati i slično.
95% svih ljudi danas u zatvorima, završilo je tamo
zbog nekog zločina vezanog za novac ili zlouporabu droga,
a zlouporaba droga je poremećaj - nije zločin.
Dakle, što je s preostalih 5%?
Uistinu nasilnih...
Za koje se nekima često čini da su
nasilni samo da budu nasilni...
Jesu li oni naprosto "zli" ljudi?
Razlog zbog kojeg iskreno mislim da je gubitak vremena
uključiti se u osuđivanje moralnih vrijednosti
vezanih za nasilje među ljudima je
taj što to niti najmanje ne unaprijeđuje
naše shvaćanje niti povoda
niti prevencije nasilnog ponašanja.
Ljudi me ponekad pitaju vjerujem li u "opraštanje" kriminalcima.
Moj odgovor je:
"Ne, ne vjerujem u oprost ništa više
no što vjerujem u osudu".
Samo ako kao društvo
možemo zauzeti isti stav prema tretiranju nasilja kao
da je problem javnog zdravstva i preventivne medicine,
a ne kao da je moralno "zlo"...
Tek kad na taj način promijenimo
vlastite stavove, pretpostavke i vrijednosti,
tek tada ćemo zaista uspjeti u smanjivanju
razine nasilja, umjesto da ju stimuliramo -
a to je ono što trenutno činimo.
Što više tražimo pravdu, to više stradavamo,
jer nešto poput pravde ne postoji.
Postoji što god se oko nas nalazi. I to je to.
Drugim riječima, ako su ljudi uvjetovani da budu zadrti rasisti -
ako su odgajani u okruženju koje potiče takvo ponašanje,
kako možemo okriviti pojedinca za to?
Oni su žrtve subkulture.
Zato im se mora pomoći.
Ključ je u redizajniranju okoline
koja proizvodi devijantno ponašanje.
U tome je problem.
A ne trpati ljude u zatvor.
To je razlog zašto su koncepti sudaca,
odvjetnika ili "slobode izbora"
ustvari opasni - zato što nam daju pogrešne informacije.
Da je čovjek "loš"... ili da je čovjek "serijski ubojica".
Serijski ubojice su stvoreni,
baš kao što i vojnici postanu serijski ubojice sa strojnicom.
Oni postaju strojevi za ubijanje, ali nitko
na njih ne gleda kao na ubojice ili atentatore,
zbog toga što je to "prirodno".
A mi krivimo ljude.
Kažemo, "Pa, ovaj tip je bio nacist - mučio je Židove".
Ne, odgojen je da muči Židove.
Jednom kad prihvatite kako ljudi
donose osobne odluke i kako su slobodni
donositi odluke; a slobodno donositi
odluke znači ne biti pod utjecajem drugih;
ja to uopće ne mogu razumjeti.
Svi smo mi u svojim odlukama pod utjecajem
kulture u kojoj živimo, naših roditelja
i dominantnih vrijednosti.
Dakle, pod utjecajem smo - što znači da ne može biti "slobodnih" odluka.
"Koja je najbolja zemlja na svijetu?" - pravi odgovor:
"Nisam bio po cijelom svijetu i ne znam
dovoljno o raznim kulturama da bih odgovorio na to pitanje."
Ne poznajem nikoga tko tako govori.
Kažu: "To je dobri stari SAD!
Najbolja zemlja na svijetu!"
Bez razmatranja... "Jesi li bio u Indiji?" - "Ne."
"Jesi li bio u Engleskoj?" - "Ne."
"Jesi li bio u Francuskoj?" - "Ne."
"Na čemu onda temeljiš svoje pretpostavke?"
Nemaju odgovor - naljute se na vas.
Kažu: "Prokletstvo! Tko si kvragu
ti da meni govoriš što da mislim?!"
Znate... Ne smijemo zaboraviti: imamo posla s devijantnim ljudima.
Oni nisu odgovorni za svoje odgovore;
oni su žrtve kulture, a to znači
da su bili pod utjecajem svoje kulture.
[4. dio: Uspon]
Kada razmatramo ekonomiju baziranu na resursima
obično iskrsnu mnogi argumenti...
[EH!] (Prekinuto)
[Eh! Hej!]
[Čekaj malo!]
[Znam ja što je to. To se zove Marksizam, prijatelju.]
[Staljin je ubio 800 milijardi ljudi zbog ovakvih ideja...]
[Moj otac je umro u Gulagu!]
[Komunist! Fašist!]
[Ne voliš Ameriku, trebao bi otići odavde!]
U redu, smirite se...
[Smrt Novom svjetskom poretku!]
[Smrt Novom svjetskom poretku!]
I kako je iracionalnost
publike rasla, u šoku i zbunjen,
pripovjedač je iznenada doživio fatalni srčani udar.
A naizgled komunističkog propagandnog filma više nije bilo.
[Greška u sustavu]
[Sigurnosna kopija pokrenuta - Vraćeno]
Ali znate, govorio sam takve stvari ljudima
u okruženjima poput "think tankova",
znate one organizacije poput Rimskog kluba i sličnih...
Oni kažu: "Marksist!"
Što? Marksist? Otkud sad to?
Samo su prihvatili tu ikonu koje se čvrsto drže -
ona je njihov Sveti Gral,
i to jako jeftin, znate.
Kad me ljudi pitaju jesam li socijalist, komunist ili kapitalist
odgovaram da nisam ništa od navedenog. Zašto
misliti da su to jedine opcije?
Sve su te političke konstrukcije
stvorili pisci koji su pretpostavili da
živimo na planetu s neiscrpnim resursima.
Nijedna od tih političkih filozofija ni ne
razmišlja o tome kako bi moglo doći do nestašice ičega.
Vjerujem da su komunizam, socijalizam, slobodno poduzetništvo, fašizam
dio društvene evolucije.
Ne možemo napraviti ogroman korak
iz jedne kulture u drugu -
postoje među-sustavi.
Prije ikakvog "-izma", imamo životni temelj,
a životni temelj obuhvaća, kao što sam upravo opisao,
najjednostavnije rečeno, sve uvjete
potrebne za novi udah,
koji uključuju zrak koji udišemo,
vodu koju dobivamo, sigurnost koju imamo,
obrazovanje koje nam je dostupno - sve
te stvari koje dijelimo i koristimo, i bez kojih
život u nijednoj kulturi ne može funkcionirati.
Dakle moramo se vratiti na životni temelj,
a životni temelj više nije nijedan "-izam".
On je "analiza životnih vrijednosti."
[Izvan ograđenog prostora]
Jednostavno, povijesna je činjenica
da dominantna intelektualna kultura
bilo kojeg promatranog društva odražava
interese dominantne skupine u tom društvu.
U robovlasničkom društvu,
uvjerenja o ljudskim bićima, ljudskim pravima
i slično, odražavat će potrebe robovlasnika.
I opet, u društvu koje se temelji na
moći određenih ljudi da kontroliraju i profitiraju od
života i rada milijuna drugih,
dominantna intelektualna kultura
odražavat će potrebe dominantne grupe.
Dakle, uzevši sve u obzir,
ideje koje prožimaju i psihologiju
i sociologiju i povijest
i politiđku ekonomiju i politiđku znanost
fundamentalno odražavaju određene interese elite.
A članovi akademske zajednice koji postavljaju previše pitanja
obično završe gurnuti u stranu ili
se na njih gleda kao na neku vrstu "radikala".
Dominantne vrijednosti kulture
obično podržavaju i ovjekovječuju
ono što se nagrađuje u toj kulturi.
A kako se u ovom društvu uspjeh i
status mjere materijalnim bogatstvom
umjesto društvenim doprinosom,
lako je uvidjeti zašto je svijet u ovakvom stanju u kakvom jest.
Imamo posla s poremećajem sustava vrijednosti
- u potpunosti denaturiranan sustav -
u kojemu je prioritet osobnog i društvenog zdravlja
došao na drugo mjesto, iza ideja
umjetnog bogatstva i neograničenog rasta.
Poput virusa, ovaj poremećaj sada
prodire u svaki aspekt vlade,
medija za informiranje, zabave, pa čak i sveučilišta.
A u tu strukturu su ugrađeni
mehanizmi zaštite
od bilo čega što bi se izvana moglo umiješati.
Sljedbenici monetarno-tržišne religije,
samoprozvani čuvari statusa quo,
neprestano traže načine izbjegavanja bilo kojih misaonih formi
koje bi mogle pomutiti njihova uvjerenja.
Najčešći način je: projicirani dualizam.
Ako niste republikanac, morate biti demokrat.
Ako niste kršćanin, mogli biste biti sotonist.
Što ako pak smatrate da se društvo može uvelike unaprijediti
razmatranjem da se, možda - ne znam -
pobrinemo o svim ljudima?
Onda ste samo "utopist".
I možda najpodmukliji od svih:
ako niste za "slobodno tržište"
onda ste zasigurno protiv same slobode.
Ja vjerujem u slobodu!
Svaki put kad čujete bilo gdje izgovorene
riječi "sloboda" ili "uskakanje vlade"
to znači, dešifrirano:
ograničavanje investicija privatnih posjednika novca,
u kojima iz postoječeg stvaraju još novca.
I to je to. Svaka druga fraza koju će izreći:
"ah, trebamo više dobara za ljude",
"ah, ovo je sloboda protiv tiranije" i tako dalje,
svaki put kad čujete slično, sebi to možete dešifrirati i svesti na rečeno,
i mislim da ćete pronaći uzajamnost - jedan-na-jedan,
svaki put kad takve fraze upotrijebe.
U ovom slučaju, ovo možemo nazvati
Sintaksom. Sintaksa koja upravlja razumijevanjem i vrijednostima.
Dakle, ona upravlja ispod razine njihove moći njenog prepoznavanja,
tako da bi oni mogli kazati: "Ma ne, to uopće nisam mislio!",
dok zapravo čine upravo to.
Upravo kao što možemo govoriti gramatički ispravno,
gdje postoje gramatička pravila koja slijedimo,
a bez da ta pravila prepoznajemo...
I tako dobijemo ono što nazivam Sintaksom vladajuće vrijednosti,
koja je ovome temelj. Dakle, svaki put kad se koriste riječi:
"uskakanje vlade"; "nedostatak slobode"; "sloboda";
"napredak"; ili "razvoj";
one mogu biti dešifrirane tako da znače ono prethodno rečeno.
Naravno, kad čujemo riječ "sloboda"
ona se često nalazi u istoj rečenici
s nečim što se zove "demokracija".
Fascinantno je kako ljudi danas stvarno vjeruju
da imaju bitan utjecaj
na ono što njihova vlada radi,
zaboravljajući kako je u prirodi našeg sustava
sve stavljati na prodaju.
Jedini glas koji vrijedi je glas novca
i nevažno je koliko bilo koji
aktivist prosvjeduje o etici i odgovornosti.
U tržišnom sustavu, na prodaju je svaki političar,
svaki zakon, a time i svaka vlada.
Čak i nakon pokušaja spašavanja banaka sa 20 bilijuna dolara
koje je započelo 2007.,
a to je količina novca koja je mogla, recimo, izmijeniti
globalnu energetsku infrastrukturu
u potpuno obnovljive energetske metode
da nije bila usmjerena prema nizu institucija
koje doslovce ne rade ništa da pomognu društvu -
institucije koje bi sutra
mogli bespovratno ukloniti...
slijepa uvjetovanost ljudi kako politika i
političari postoje za dobrobit građana i dalje se nastavlja.
Stvar je u tome da je politika biznis
- nimalo drugačiji od bilo kojeg dugog biznisa u tržišnom sustavu,
a njihovi se osobni interesi nalaze ispred svega ostalog.
Iskreno, duboko u sebi ne vjerujem u političko djelovanje.
Smatram kako se sustav sužava i širi po volji.
I prilagođava se tim promjenama.
Na pokret civilnih prava gledam kao na prilagodbu
onih koji posjeduju ovu državu.
Mislim da oni vide gdje im leže osobni interesi;
vide kako je odredena količina slobode dobra stvar
- iluzija slobode - svake godine daju ljudima dan za glasanje
tako da imaju iluziju izbora koji je, ustvari, beznačajan.
Beznačajan izbor - odemo poput robova i kažemo:
"Oh, glasao sam". Ograničenja rasprave u ovoj su zemlji uspostavljena
i prije nego što rasprava uopće započne, a svi
ostali su marginalizirani i obilježeni da izgledaju
ili kao komunisti ili kao neka vrsta nelojalnih osoba
- "teoretičari zavjere" - to je pravi izraz...
I sada je to "zavjera". Vidite - oni su to izmislili.
Nešto što se ne smije niti na trenutak razmatrati:
kako bi se moćni ljudi mogli okupiti i imati plan!
To se ne događa! Ti si "čudak"! Ti si "ovisnik o zavjerama"!
Od svih obrambenih mehanizama ovog sustava
dva se stalno pojavljuju.
Prvi je ideja da je sustav bio "uzrok"
materijalnog napretka kojeg smo vidjeli na ovom planetu.
E pa... Nije.
U osnovi postoje dva temeljna uzroka koja
su stvorila povećanje takozvanog "bogatstva"
i rast broja stanovnika koji vidimo danas.
Prvi: eksponencijalni napredak proizvodne tehnologije;
dakle znanstvena domišljatost.
I drugi: polazno otkriće obilne ugljikovodične energije
- koja je danas temelj cjelokupnog socio-ekonomskog sustava.
Slobodno tržište / kapitalistički / monetarni
tržišni sustav - kako ga god želite nazvati -
nije učinio ništa osim što je jahao na valovima ovih pojava
s iskrivljenim sustavom poticaja i nasumičnom,
odvratno nejednakom metodom korištenja i raspodjele plodova.
Druga obrana je ratoborna društvena predrasuda
prouzročena godinama propagande
koja na bilo koji drugi društveni sustav gleda
kao na pravac prema takozvanoj "tiraniji",
razbacujući se raznim imenima poput Staljina, Maoa, Hitlera...
i brojem smrti koje su prouzročili.
Pa, koliki god ovi ljudi bili despoti,
skupa s društvenim pristupima koje su održavali...
kada je riječ o igri smrti
- kada je riječ o sustavnom
svakodnevnom masovnom ubijanju ljudskih bića -
ništa se u povijesti ne može usporediti s onim što imamo danas.
Gladovanja - u posljednjem stoljeću naše povijesti, ako ne i ranije,
nisu bila uzrokovana nedostatkom hrane.
Bila su uzrokovana relativnim siromaštvom.
Ekonomska sredstva su bila tako neravnopravno raspoređena
da siromašni jednostavno nisu imali dovoljno novca
za kupovinu hrane, koja bi pak bila
dostupna da su si ju mogli priuš***.
To bi bio primjer strukturalnog nasilja.
Još jedan primjer: u Africi i drugim područjima -
posebno ću se usredotočiti na Afriku -
deseci miljuna ljudi umiru od AIDS-a.
Zašto umiru?
Ne zato što ne znamo kako liječiti AIDS.
Postoje milijuni ljudi u bogatim zemljama
koji se začuđujuće dobro nose s njom jer
imaju lijekove kojima ga liječe.
Ljudi u Africi koji umiru od AIDS-a
ne umiru zbog virusa ***-a,
oni umiru jer nemaju novac
kojim bi platili lijekove koji bi ih održali na životu.
Gandhi je uočio ovo; rekao je:
"Najsmrtonosniji oblik nasilja je siromaštvo".
I to je potpuno točno.
Siromaštvo ubija daleko više ljudi nego svi ratovi u povijesti;
više nego svi ubojice u povijesti;
više nego sva samoubojstva u povijesti...
Ne samo da strukturalno nasilje ubija više ljudi
od svih drugih oblika nasilničkog ponašanja zajedno,
strukturalno nasilje je i
glavni uzrok nasilnog ponašanja.
[Iza vrhunca]
Nafta utemeljuje i
prožima izgradnju ljudske civilizacije.
10 kalorija energije ugljikovodika - nafte i prirodnog plina - uloži se
u svaku kaloriju hrane koju vi i ja pojedemo u industrijaliziranom svijetu.
Gnojiva se proizvode od prirodnog plina.
Pesticidi se proizvode od nafte.
Vozite strojeve na naftni pogon da bi sadili - orali - navodnjavali - žnjeli
prevozili - pakirali. Zamotavate hranu
u plastiku - ona je nafta. Sva plastika je nafta.
U svakoj gumi nalazi se 7 galona nafte.
Nafta je posvuda; sveprisutna je. Samo zbog
nafte danas živi 7 milijardi, odnosno,
gotovo 7 milijardi ljudi na ovom planetu.
Dolazak ove jeftine i lako dostupne energije,
koja, usput rečeno, može zamijeniti
milijarde robova koji rade dan i noć,
radikalno je promijenio svijet tijekom posljednjeg stoljeća,
a broj stanovnika se povećao 10 puta.
Međutim, do 2050., zalihe nafte mogu podržavati
manje od polovice sadašnjeg svjetskog
stanovništva uz njihov današnji način života.
Dakle, razmjer prilagođavanja drugačijem načinu života naprosto je ogroman.
Svijet danas troši šest barela nafte na svaki pronađeni barel.
Prije pet godina trošila su se četiri
barela nafte na svaki pronađeni barel.
Sljedeće godine trošiti će se
osam barela nafte na svaki pronađeni barel.
Ono što je za mene uznemirujuće je
nedostatak bilo kakvog stvarnog napora vlada
i industrijskih lidera širom svijeta da poduzmu nešto drukčije.
Postoje nekakvi pokušaji da se izgradi više vjetroelektrana
i da se možda nešto učini s plimom...
imamo i pokušaje da automobili postanu nešto učinkovitiji,
ali nema ničeg što stvarno ukazuje
da započinje revolucija - sve su ovo sitnice,
a to je mislim prilično zastrašujuće.
Vlade pak kojima upravljaju ovi ekonomisti
koji zaista ne cijene ono o čemu govorimo,
pokušavaju poticati potrošnju ne bi li povratili prijašnji prosperitet,
u nadi da mogu vratiti prošlo vrijeme.
Tiskaju još više novca bez ikakvog pokrića.
Tako da, ako se ekonomija poboljša i
oporavi i slavni rast se vrati,
biti će kratkoga vijeka jer će
u kratkom vremenskom periodu izraženom u mjesecima
a ne godinama, opet udariti u prepreku ponude;
biti će još jedan udar cijena -
i još dublja recesija. Dakle mislim
da se vrtimo u nizu začaranih krugova;
imamo ekonomski rast u usponu - zatim cijene
skaču - i sve se zatvara. A tu smo danas.
Sve opet počinje rasti, no ono što imamo je
zona u kojoj više nema mogućnosti proizvodnje jeftine energije.
Na vrhuncu smo - s proizvodnjom nafte sada idemo nizbrdo.
Nema šanse da ćemo išta više dobiti iz zemlje, niti išta brže
što znači da se stvari zatvaraju, cijena nafte pada
što se i dogodilo početkom 2009.; ali onda, kad dođe do "oporavka",
cijena nafte počinje se vraćati.
U posljednje vrijeme lebdi na oko 80 dolara
po barelu, a vidimo da si ju čak i sa sadašnjih 80 dolara
po barelu, uz financijski i ekonomski slom,
ljudi teško mogu priuš***.
Trenutna svjetska proizvodnja nafte iznosi oko 86 milijuna barela po danu.
U periodu od 10 godina, suočeni smo s
približno 14 milijuna barela dnevno koje moramo nadomjestiti.
Ne postoji ništa što bi moglo
zadovoljiti ni 1% takve vrste potražnje.
Ako nešto ne poduzmemo vrlo uskoro,
doći će do ogromnog pomanjkanja energije.
Smatram da je velika pogreška što se nije prije oko
desetljeća prepoznalo da treba uložiti
zajednički trud kako bi se razvili
ovi održivi oblici energije.
Mislim da je to nešto čega će se naši unuci prisjećati
u potpunoj nevjerici. "Vi ste znali
da imate posla s ograničenom potrošnom robom...
kako ste uopće mogli izgraditi svoju ekonomiju
oko nečega što će nestati?"
Sada, prvi put u ljudskoj povijesti
vrsta je suočena s pražnjenjem temeljnog resursa,
ključnog u sadašnjem sustavu za preživljavanje.
A neočekivana poanta cijele stvari je
da će čak i uz naftu koja postaje sve rjeđa
ekonomski sustav nastaviti slijepo gurati
svoj kancerogeni model rasta...
tako da ljudi mogu izaći van i kupovati još automobila na naftu
te da bi se tako generirao BDP i radna mjesta... raspirujući propadanje.
Postoje li rješenja za zamjenu
konstrukcije ekonomije bazirane na ugljikovodicima?
Naravno.
Ali put koji je potreban da bi se ostvarile ove promjene
neće se manifestirati kroz potrebne protokole tržišnog sustava,
pošto u njemu nova rješenja mogu biti
provedena samo kroz mehanizam profita.
Ljudi ne ulažu u obnovljive izvore energije
zbog toga što u njima nema ni dugoročne ni kratkoročne zarade.
A predanost koja je potrebna kako bi se to ostvarilo
može se dogoditi samo uz ozbiljne financijske gubitke.
Dakle, ne postoji novčana motivacija, a ako
u ovom sustavu ona izostane, stvari se ne odvijaju.
I povrh svega, vrhunac proizvodnje nafte je
samo jedna od mnogih posljedica koje isplivavaju
iz ove okolišno-društvene olupine koja danas dobiva na brzini.
Ostala pogoršanja uključuju svježu vodu
- samo tkivo naše egzistencije -
kod koje se u ovom trenutku pokazuje
nedostatak za 2.8 milijardi ljudi,
a na putu je da dostigne 4 milijarde do 2030.
Proizvodnja hrane:
Uništavanje obradive zemlje za usjev, od koje
danas dolazi 99.7% ukupne ljudske hrane,
odvija se do 40 puta brže nego ponovno obogaćivanje,
te je u posljednjih 40 godina 30%
obradive zemlje postalo neproduktivno.
Da ne spominjemo kako su ugljikovodici oslonac
današnje poljoprivrede, a kako ona opada...
također će se smanjiti i opskrba hranom.
Što se tiče resursa općenito,
prema današnjem obrascu potrošnje, do 2030.
trebat će nam 2 planeta kako bismo mogli nastaviti ovom brzinom.
Isto tako, neprestano uništavanje
biološke raznolikosti koja podržava život,
uzrokuje nalete izumiranja i
destabilizaciju okoliša širom svijeta.
A uz sva ova narušavanja,
imamo gotovo eksponencijalan rast populacije
i do 2030. moglo bi biti preko
8 milijardi ljudi na ovom planetu.
Proizvodnja energije sama za sebe treba se
povećati za 44% do 2030. da zadovolji toliku potražnju.
I opet, budući da je novac jedini pokretač djelovanja -
možemo li očekivati da će si ijedna
država na svijetu moći priuš***
ogromne promjene potrebne za revolucioniranje poljoprivrede,
preradu vode, proizvodnju energije i slično?
Dok piramidalna struktura globalnog zaduženja
polako gasi čitav svijet...
Na stranu to što će
nezaposlenost koju danas vidimo
postati normalnost zbog same
prirode tehnološke nezaposlenosti.
Radna mjesta se neće vratiti.
I konačno, šira društvena perspektiva.
Od 1970. do 2010., siromaštvo se na ovom
planetu udvostručilo zbog ovog sustava...
Uzmemo li u obzir trenutno stanje,
mislite li uistinu kako ćemo dobiti
išta manje od novih udvostručenja...
još više patnje i masovne gladi?
[Početak]
Neće biti nikakvog oporavka.
Ovo nije neka duga depresija
iz koje ćemo se jednog dana iščupati.
Mislim da će nakon idućeg kruga ekonomskih slomova
uslijediti faza građanskih nemira ogromnih proporcija.
Kad se naknade za nezaposlene prestanu
isplaćivati jer država više nema novca,
i kada stvari postanu tako loše da ljudi izgube povjerenje
u svoje izabrane vođe, ljudi će tražiti promjene,
osim ako se međusobno ne poubijamo u tom procesu
ili ne uništimo okoliš.
Bojim se da bismo mogli doći do točke nakon koje nema povratka...
i to me neprestano muči.
Radimo sve što možemo ne bismo li izbjegli takvo stanje.
Očito je da se nalazimo na rubu velike promjene u ljudskom životu...
Sada se suočavamo s temeljnom promjenom
života kakvog smo poznavali tijekom prošlog stoljeća.
Mora postojati poveznica između ekonomije i
resursa na ovom planetu;
resursi su, naravno, sav životinjski i biljni svijet;
zdravlje oceana i sve ostalo.
Ovo je monetarni obrazac koji neće
popustiti sve dok ne ubije i posljednje ljudsko biće.
"Oni" će učiniti baš sve ne bi li ostali na poziciji moći
i to je ono što morate imati na umu.
Koristiti će se i vojskom i mornaricom i lažima...
i što god morali koristiti kako bi zadržali tu moć.
Oni ju ne misle predati samo tako
jer ne poznaju niti jedan drugi sustav koji bi održavao njihovu vrstu.
[Uživo iz New Yorka]
[Globalni protesti zaustavljaju svjetsku ekonomiju]
[London - uživo]
[Kina - uživo]
[Južna Afrika - uživo]
[Španjolska - uživo]
[Rusija - uživo]
[Kanada - uživo]
[Saudijska Arabija - uživo]
[Stopa kriminala na Zapadu strahovito raste]
[UN proglašava globalno izvanredno stanje]
[Globalna nezaposlenost dostiže 65%]
[Strah od Svjetskog rata se nastavlja]
[Dužnički slom uzrokuje nestašice hrane]
[Vratimo svoje]
[Dok još uvijek nije zabilježeno nasilje
i prosvjedi bez presedana se nastavljaju...
čini se kako se novac brojiv u bilijunima dolara
sustavno povlači s bankovnih računa
širom svijeta i zauzvrat...
sad se očigledno izbacuje
ispred svjetskih središnjih banaka.]
[OVO JE TVOJ SVIJET]
[OVO JE NAŠ SVIJET]
[REVOLUCIJA JE SADA]
[WWW.THEZEITGEISTMOVEMENT.COM] [www.zeitgeisthr.co.cc]