Tip:
Highlight text to annotate it
X
Ovo je verovatno prva prezentacija ovakvog tipa koju sam napravio
jer je veći deo mog rada okrenut Zeitgeist Pokretu
ili stvarima koji se tiču serije filmova
ali, ovo sam prilagodio pažljivo
prema osećaju, kako bi se publici ovde učinilo zanimljivim.
Radni naslov ovog programa je:
"Kada normalnost postane poremećaj - osvrt na ludilo sveta".
Ali dok se prezentacija razvijala, poigravao sam se sa par
manje senzacionalističkih naslova, kako bih video koji bolje pristaje.
Drugi koji sam smislio, bio je
"Kada intuicija omane - nepovratni slom ljudskih pretpostavki
i njene društvene posledice".
Nije loše, ali previše složeno.
Dakle, kada sam zavšio prezentaciju,
sinuo mi je intelektualniji naslov:
"Ograničena dimenziona misao u multi-dimenziono stvarnosti".
Ok je, ali suviše intelektualno iritantno.
Bez obzira, ovo sam izneo da možete sami doneti odluku
o tome koji naslov je prikladniji
jer, zapravo oni spoznajno ističu različite sadržaje
onoga o čemu ću ovde govoriti.
Što se mene tiče, kao što sam predstavio, kako je običaj u ovom momentu
mogao bih reći nešto o sebi, svojim manadatima i iskustvu,
mada iskreno, sumnjam da ikog to zanima.
Jedna od najvećih grešaka kritičkog mišljenja
je pretpostavka punovažnosti datih podataka.
Ljudi bi mogli pomisliti "Ta osoba se smatra stručnjakom u datoj oblasti
usled seta standarda u skladu sa kulturom, stoga
mogu da slepo verujem svemu što kaže
bez kritičkog ocenjivanja".
Potpuno zloslutna perspektiva, a mislim da bi se većina složila,
da je veliki broj zverstava u istoriji uzrokovan
slepom posvećenošću izjavama
navodnih autoriteta.
Ko sam ja? Ja sam kao i vi.
Skupljač i glasnik.
Ne biste mi trebali verovati za išta što ovde kažem
i trebali biste pripremiti kritički stav
prema svakom pitanju, u skladu sa sopstvenim
unutrašnjim logičkim shvatanjem i obukom.
Kako ću kasnije i objasniti,
zapravo ne postoji poreklo neke informacije.
Znanje vidim kao životnu formu samu po sebi.
Ne postoji empirijski izvor,
ono se razvija i umnožava, kao i svaki drugi organizam,
koristeći vozilo kolektivnog ljudskog iskustva: prenošenjem,
a kao biološka evolucija, ono je samo-korigujuće.
Svaka pogrešna misao će na kraju,
(nakon duge borbe) biti viđena od strane okruženja
i odabrana od strane kolektivne svesnosti
ili onoga što bismo mogli nazvati "grupni um"
o čemu ću govoriti nešto kasnije.
Dalje, pretpostavka ove prezentacije bavi se
ne toliko specifičnostima neke discipline znanja ili razumevanja,
nego mehanizmima,
posebno prirodom promene.
Manje me zanima šta ljudi misle a više me zanima
kako su smislili to i kako su održali to opravdanim.
Ova prezentacija neće se baviti takvim sistemom vrednosti,
kako se često nazivaju.
Sistem vrednosti pojedinci koriste
kako bi stvorili i podržali svoje odluke i verovanja
ali isto tako i veće institucije
koje proističu iz ovih referentnih pretpostavki,
jednom kada ih raširi dovoljno velika grupa ljudi
da, potom, definiše društvenu normalnost,
što je naravno status quo, kao što znamo.
Onda će status quo navike postati kvalifikovane, čak i kvantifikovane,
prema onome što možemo slučajno nazvati "naša objektivna realnost"
a što povlači pretpostavku iz sasvim druge referentne tačke,
nego što je većina populacije upoznata sa
gledištem koji nam je poznato kao "naučni metod".
Primetili ste da sam rekao slučajan izraz i objektivna realnost. Zašto?
Jer koncept cilja može biti samo hiperbola, zar ne?
Kako je moguće da tako bahato nagađamo,
da smo u bilo kod periodu ljudske istorije,
ikada bili empirijski u pravu?
To se, jednostavno, još nije desilo, ako sagledamo jasno.
Sve do par stotina godina,
naučni metod nije prihvatan ozbiljno
u pogledu humanog pristupa i društva.
A šta je glavni mehanizam naučnog metoda?
Samo-korekcija.
Samo-korekcija kroz testiranje i logičke proračune i hipoteze.
Samo-korigujući stav u nauci je ono što obezbeđuje njenu evoluciju.
Ne postoji fenomen
koji nije pod stalnom promenom definicije
pošto se evolucija znanja nastavlja.
Sama istina je odlika koja proizilazi.
Ona nije imenica, više kao glagol
koji uspostavlja prilaz realnosti
ali nikad ne stiže tamo.
Takoreći,
očigledno je da radimo nešto ispravno.
Činjenica da se ova zgrada u kojoj smo nije srušila na nas
znači da smo bili sposobni da obezbedimo neku vrstu
prirodnog zakona fizike, koji postoji van naše kontrole.
Činjenica da razumemo delimično kako naše telo funkcioniše,
praveći lekove koji nam pomažu
u pozitivnom smislu u statističkom vremenu,
dokazuje da smo mi zaista u nekoj vrsti sklada
sa onim što zovemo priroda,
umesto da pripisujemo bolest bogovima i demonima,
kao što smo radili u prošlosti
pošto organizam znanja nastavlja da evoluira.
Čini se da postoji prvobitna logika
(ovo je bitno zapaziti jer ljudi ovo uzimaju zdravo za gotovo),
logika koja diktira našu realnost
i ne zanima je šta mi mislimo o tome i namećemo.
Čini se da čak možemo biti osetljivi i uskladiti najbolje što možemo
i učestvujemo u ovoj harmoniji, ili možemo hodati nasuprot nje,
boriti se, zarad naše lične i društvene nepogodnosti.
Loša stvar je,
kako ću kasnije nastaviti da pojasnim detaljnije,
naša osnovna društvena konstrukcija
u celini, od dole ka vrhu,
uz dominantne ljudske vrednosti koje su prisutne i koje je podržavaju
čini se da čvrsto ide protiv
prirodnog poretka, koji polako otkrivamo,
postajući sve više odvojeni od realnosti,
i, stoga, zaista naša životna podrška.
Zarad diskusije, želeo bih da brzo umanjim ljudsku percepciju
u dva osnovna moda operacija: pojavni i tradicionalni.
Danas, tradicionalni element je, jasno, najdominantniji.
Kulturološki cajtgajst, bez namere ka igri reči, uvek je zasnovan na
institucijama koje teže ka sopstvenom ovekovečenju
kroz procese i posledice istih.
Zašto? Jer su oni oblici psihološke sigurnosti, zar ne?
Oni su takođe i oblici finansijske sigurnosti.
Naše celokupno društo je zapravo bazirano
na institucionalnom samo-ovekovečivanju,
bilo da je to očuvanje političke administracije,
udela korporacije na tržištu i dominacije,
ili, recimo, religiske demografije.
Tradicionalno stanovište je toliko jako
da se svaki akt preispitivanja
često omalovažava u današnjoj kulturi.
Neki bi, u samodbani, išli toliko daleko da predlažu
da su sve verovanja i vrednosti podjednako cenjena
i da moraju biti tolerisana kao element istog kvaliteta.
Je li to istina? Da li su vrednosti jednake?
Ima li iko pravo da veruje
i deluje onako kako odluči?
Da li svi mi poštujemo sve što drugi žele da radimo?
Ako prislonim pištolj na vašu glavu i imam vrednost i verovanja
da ćete preživeti, da li vam je to prihvatljivo?
Da li ste pobornici zato što mi ne dozvoljavate
da izrazim svoju slobodu verovanja?
Očigledno, vrednosti nisu jednake.
Neke rade, neke ne,
Ili, tačnije, neki predstavljaju bližu aproksimaciju
realnosti a drugi ne.
I što su ove vredosti udaljenije od prirodnog poretka,
to su često i destruktivnije,
ne samo prema individualcu ili grupi,
nego i prema svima nama kao kolektivnom društvu.
Preostaje jasan društveni imperativ
koji često ignorišemo ili ga se plašimo.
Tabu povezan sa izazivanjem mišljenja drugih
a pod još uvek pogodnim pojmom da su sve vrednosti jednake
je prosto neodrživo.
Vi ste zapravo delom odgovorni
za misli i vrednosti drugih
kao što su oni odgovorni za vaše.
Nikako se ne možete sakriti od kolektivne svesti.
Osnovna teza ove prezentacije je
da sve dok je ljudsko društvo sposobno
da nađe i deli osnovni, zajednički
radni, odgovorni, skoro empirijski set vrednosti
mi smo, u principu, osuđeni na propast.
Nadam se da ću stvoriti
lični i društveni odraz
u pogledu onoga šta verujete i
i zbog čega bi bili ukalupljeni unutar društvenog sadržaja na koji aludiram.
Tvrdiće se da je neuspeh pojavne percepcije
otvorena i slušana od strane sveta u kojem živimo,
pre nego da je nametnuta
ovim tradicionalnim pretpostavkama koje slepo smatramo empirijskim
psihološki je koren problema koje danas vidimo u svetu -
ekoloških, društenih...
To je poremećaj sistema vrednosti
koji se konstantno kreira i ojačava
društvenim sistemom koji nastanjujemo i delimo ideološki
a ako se ne ispravi, greška može dovesti
do kolapsa ljudskog društva kakvim ga znamo.
Kolaps koji se, ako primećujete,
ubrzava upravo sada širom sveta,
popunjen, opet, setom štetnih perspektiva
koje su neprimetne
kao što ćelije raka neprimento napadaju imuni sistem.
1884. je izdata jedinstvena knjiga "Ravnica"
i pored par veoma pametnih društvenih komentara,
rad daje osvrt na život
u dvodimenzinalnoj realnosti
nasuprot trodimenzionalnoj, koju delimo.
Pojedinac može da se kreće levo i desno, napred i nazad
ali gore i dole ne postoji.
Perspektiva je ograničena.
I kada bi neko iz treće dimenzije
posetio 2D realnost,
percepcija objekta bi bila ograničena
svojstvima 2D gledišta.
3D objekti koji se kreću gore i dole
kroz 2D ravni će biti spoznati od strane stanovnika
kao misteriozna mutirajuća 2D linija.
Želeo bih da upotrebim apastraktnu misao
kao veoma lucidnu metaforu, u pogledu kulturološke percepcije.
Šta ako su oni u 2D ravnici
zapravo oduvek bili u 3D prostoru?
Ali njihov referentni okvir je bio ograničen
sredstvima mere koje su imali,
njihovim iskustvom toliko doslednim u 2D svetu,
njihovim udruženim vrednostima tako ukorenjenim i tvrdoglavim, da generacije
prosto nisu bile sposobne da usklade svoje prisustvo
čak iako je očigledno tu.
Možda su čak formirali čitavu filozofiju
i institucije zasnovane na pojavi njihovog sveta,
možda "Crkvu Kvadrata"
ili "Linearnu ekonomiju" ili partiju "Linija politike".
Ali kako je vreme teklo i njihovi alati i obrazovanje rasli
posledice njihove budalaste percepcije, počele su se manifestovati
a verovanja i institucije koje su kreirali
počeli su da stvaraju konfuziju i nered kao prirodnu evoluciju.
A mogli su i pomisliti "Kako je samo tkanje
naših pretpostavki da svi delimo ovu realnosti
delovalo ispravno i gotovo održivo kroz duži period,
kako su zapravo bile pogrešne?"
Oko 200 godine pre nove ere, grčki matematičar Eratostenes
odredio je obim Planete
i verovatno je prvi matematičar koji je tvrdio da je Zemlja okrugla a ne ravna.
Prilično dramatičan zaključak jer, pa, svakako izgleda ravna, zar ne?
U psalmu 93 Biblije kaže se "svet je čvrsto postavljen.
Ne može biti pomeren." U drugom pasus kaže:
"sunce izlazi i sunce zalazi, a onda žuri da opet izađe".
Pa, i to ima smisla, zar ne?
Na kraju krajeva, kada pogledate u nebo, čini se da se se ono okreće oko nas.
Zapravo, još uvek koristimo tu pretpostavku misli u našem jeziku
kad kažemo "gore" i "dole" a zapravo je "van" i "unutra".
Čak kažemo "izlazak" i "zalazak", prilično zanimljivo.
Sve dok Galileo
nije predstavio heliocentirčni univerzum, danas očigledan,
solarni sistem, pardon
i dok nije prihvaćeno je, očigledno,
među tradicionalnim kontroverzama.
Pošto sam se dotakao zvezda,
da bi nastavio u tom duhu dok ulazim u sistem vrednosti koji bi
mogao biti raširen među zajedničkim društvom,
jedna od najistrajnijih prošlih vremena
ljudske ugodnosti od početka pisane istorije,
praksa koja je stvarala i negovala ekonomiju do današnjih dana,
šireći se kroz gotovo sve kulture,
je astrologija.
U zapadnoj astrologiji, smatrano je da znaci zodijaka
zavisno od pozicije u određenom vremenu,
imaju moć predviđanja u nekom prenesenom obliku,
horoskopu i sl.
Astrologija je danas toliko popularna širom sveta
da nema novina bez kolumne sa horoskopom.
Čak mi je par puta mesečno postavljano pitanje koji sam znak
kada bih učestvovao na raznim konferencijama. To je veoma, veoma uobičajeno.
Ali šta je osnovni uočljivi izvor ovog verovanja
posebno u zapadnoj tradiciji?
I to bi moglo biti razjašnjeno knjigom "Ravnica".
Pre svega, pogled na naše konstelacije je 2D
a ipak, sjaj tih nebeskih tela koji sačinjavaju te oblike,
zapravo se prenose ogromnim daljinama
u 3D prostoru.
Konstelacije, kako ih mi znamo, ne postoje
van prima facie slika koje vidimo na noćnom nebu.
Drugo, zvezde nisu fiksirane, razume se.
One se rađaju umiru kao i mi.
Iluzija stalnosti je data
u veoma kratkom trajanju na ovoj planeti
povodom ljudske evolucije u kosmičkom vremenu
da mislimo da će ove 2D slike večito takve ostati
držeći se empirijskih vrednosti.
Treće, kako bi reintegrisali 2D grešku:
samo je jedna fiksna percepcija sa planete Zemlje.
Ako posmatramo ove iste zvezde sa druge strane
galaksije Mlečnog puta, iz drugog ugla
one ne bi izgledale ni slično formi koju vidimo odavde.
Uprkos popularnom kulturološkom interesu
koji je posve romantičan, daje dublju žeđ
za razumevanjem našeg prostora i vezom sa univerzumom,
(veza je, uzgred,
najčešće definisana kao duhovnost)
ostaje nam jedino da shvatimo da
u "proširenoj dimenzionoj realnosti"
oduzimanje ugleda ograničenoj dimenzionoj percepciji
koja se ne razlikuje od površnog smatranja sveta ravnom pločom ili
od toga da se sunce okreće oko Zemlje
ali većina ni danas neće da raspravlja o ovim činjenicama
tako nepopustljivo kao što će rapravljati o svom verovanju u astrologiju.
Još jedan primer ove ograničene dimenzione percepcije
dolazi od kulturoloških karakteristika
perioda porekla određenih ideja.
Baš kao što su sazvežđa danas još uvek
poznata po imenima medveda,
volovskih kola, domaćih životinja
nasuprot spejs šatlovima, TV-u, laptopovima i pametnim telefonima
projekcija misli bilo koje tačke u vremenu
može jedino da odslikava stanje znanja u tom vremenskom periodu.
To je mrtvo i napušteno.
Tradicionalni religozni sistem verovanja
sadrži retoričko, a ne napredno tahnološko društvo
ili društvo napretka u ljudskim pravima
ili naprednih medicinskih tretmana, ne.
On sadrži kulturne vrednosti zasnovane na periodu
koje su se dogodile pre više hiljada godina.
Da li je Bog izmislio čoveka ili je čovek izmislio Boga?
Da li se opisi monoteističkih bogova pojavljuju kao mi?
Zašto to rade? Zašto se pojavljuju kao mi?
Zašto imaju temperament ljudi? Zbog čega su emocionalni
i osuđujući i nestalni i odmazdni?
Zbog čega je monoteizam karakterističan za usamljene, pustinjske kulture,
a politeizam za bujne, raznolike, kulture iz prašuma?
Da li je samo slučajnost da se skoro svi bogovi Grčke i Egipta
ustvari odnose na prirodne fenomene?
Sunce, Mesec, zvezde, okean, voda.
Kao uostalom i da su umovi
onih koji su stvorili ove priče i ideje
pokušavali da shvate kakva je priroda sveta i šta ona radi
a mogli su samo da nametnu svoje specifične kulturološke ideje
dok je organizam znanja nastavio svoju evoluciju.
Zašto su bogovi u tradicionalnim Afričkim religijama crni
a bogovi zapada beli? Zašto su bogovi
patrijahalnih društava uvek muški?
Zbog čega ljudi koji su rođeni u kulturama
koje podržavaju ova uverenja nastoje da ih večno održavaju?
Koliko često čujete o Arapinu koji je rođen u Muslimanskoj kulturi
da gotovo magično postane Jevrej kao dete?
Žao mi je što ističem ono što bi moglo biti kontraverzna suprotnost
verovanjima o tome šta zaista milijarde ljudi
pripisuju astrološkim ili religioznim verovanjima;
ali kada se perceptualni koncept porekla ovih sistema verovanja
uzme u obzir
nalazimo jasnu, ograničenu, dimenzionalnu percepciju
maskiranu kao relevantnu kroz tradicionalno ovekovečenje
negirajući realnost naše prirode.
To me navodi na pravi fokus ove priče (verovali ili ne)
o ograničenoj percepciji dimenzionalnosti (izvinjavam se
za dosadan tehno žargon ali to je najbolje što sam uspeo da smislim).
Ova ograničena percepcija dimenzionalnosti
nije ograničena samo na te očigledne primere.
U samom tkivu modernog društva, u pogledu
naših ekonomskih, pravnih i političkih sistema, nema razlike,
da ne pominjm veliki broj savremenih poremećaja vrednosti,
koji nastavljaju da se maskiraju kao održive, primenjive i normalne.
Koliko ljudi ovde su Republikanci?
Koliko ljudi ovde su Demokrate?
Koliko ljudi ovde su nezavisni?
Koliko ljudi ovde odbacuje sve političke partije
i zna da je politički koncept zastareo,
nenaučan i štetan za društveni napredak?
Vau!
Koliko ljudi ovde su kapitalisti?
Koliko ljudi ovde su socijalisti?
Koliko ljudi ovde shvata da su takvi pojmovi
jednako zastareli, proizvoljni i beskorisni
u pogledu na stvarno efikasnog ekonomskog menadžmenta? Hvala vam!
Baš kao što ljudi rođeni u kulturi
koja zastupa tradicionalna religijska uverenja
imaju tendenciju da usklade svoje vrednosti
i održavaju te vrednosti bez kritičkog razmišljanja
tako isto skoro svi mi, kada se radi
o našim modernim društvenim institucijama,
mislimo da su intelektualno održive
i odvojene od religijske dogme.
Uzmimo Vladu i politiku.
Politika na grčkom znači "vezi sa građanima".
To je u osnovi metod odlučivanja u društvenom radu
i dok postoje varijacije, najdominantnija forma danas
je neka forma vladajućih predstavnika
gde se interesi građana zastupaju
kroz zastupnike.
U Sjedinjenim Državama
kažemo da imamo Ustavnu republiku.
Ovo je u osnovi forma predstavničke demokratije
koja mora upravljati u okviru granica postojećeg ustava i zakona
koji su prilično kruti skupovi unapred stvorenih deklaracija
koje se ne odnose samo na sprovođenje vlasti
već takođe i na građane.
Zbog čega ne čista demoktarija?
Zato što je čista demokratija kada 100 belaca obesi jednog crnca.
Začetnici ove države su imali pristojnu intuiciju
o opasnostima mentaliteta gomile.
Rečima Tomasa Džefersona "Demokratija
je zapravo vladavina rulje gde 51% ljudi
može oduzeti prava preostalih 49%."
Da bi se primenila, Demokratija zaista zavisi od toga
da mase budu obrazovane o njihovom okruženju
tako da njihove odluke budu kvalitetne.
S obzirom da je veoma teško kvalifikovati
merilo za "prava"
otuda je morao da se kreira Ustav
koji omogućava neku formu regulacije.
Ja se nadam da to ima smisla
jer ćemo u duhu ove misli nastaviti dalje.
To je merilo.
Pitanje merila,
kao što bih želeo da predstavim u ovoj vežbi,
ne pojavljuje se samo u demokratiji.
Takođe je primenjivo i na monetarni sistem
ili na tržišni sistem monetarne ekonimije, da budem precizniji.
Danas imamo takozvano "slobodno tržište".
Ima lep prizvuk, zar ne?
izgleda da pothranjuje asocijacije na neke vrednosti
koje vezujemo za demokratiju
takozvanu "slobodu izbora."
"Slobodno tržište" znači da se kroz cirkulaciju novca
moć i imovina mogu se kupovati i prodavati
jedino ograničenje količini vašeg bogatstva
je kupovna moć, akcije vaših konkurenata
i zakoni kreirani da održe red u okviru sistema
a to je zakon osobina, koji mi je najinteresantniji.
Ovo je merilo: zakonodavstvo
ili regulatorna "pravila igre" jer to je samo igra.
Ovo merilo regulacije je svojstveno i u
Slobodnom tržištu i u demokratiji
dve ideje zasnovane na širokom, romantičnom pogledu slobode izbora.
Za mene je zaista interesantno
da ova merila u osnovi ukazuju
neku vrstu treće strane, spoljašnje,
empirijske realnosti koja
bi suštinski morala da bude odsutna iz forme izbora
i slobode da bi one mogle postojati kao takve.
Razmislite o tome na trenutak.
To je kontradikcija
a ta kontradikcija se može videti kao uticaj
koji dolazi od novog shvatanja
koji se uzdiže do evolucije znanja
novih informacija vođenih iskustvom
pokušavajući da ispravi svoja ranija uverenja
kroz pokušaje i greške ili intuitivno, adaptacijom korak po korak.
Osnovna pretpostavka
demokratije i slobodnog tržišta kao teorije
suštinski je pogrešna. Očigledno da
nešto nedostaje, mnoge stvari nedostaju
jer ne mogu da funkcionišu samostalno.
Zahtevaju uticaj treće strane u procesu donošenja odluka.
Demokratija je zavisna od informisane javnosti
uz određena uvek prisutna prava
koja su suštinski tu zbog pretpostavke
da ih javnost ne poznaje, a trebala bi.
Slobodno tržište zahteva pravila treće strane da bi održala red,
pravila koja često zahtevaju određenu ekološku bezbednost:
zagađenje i osnovni protokoli efikasnosti.
Svi mi znamo da sistem koji je oličen u slobodnom tržištu
prepušten sam sebi će iskoristiti skoro sve,
što ću pomenuti ovde uskoro.
Sistem ne može opstati sam za sebe; sam bi se uništio.
Pravila su potrebna
da zaštite slobodno tržište i demokratiju same od sebe
u suprotnom oni bi se samouništili.
U sledećem primeru, da nije bilo propisa
protiv korporativnog monopla
svet bi bio preuzet od strane jedne korporacije
pre mnogo, mnogo vremena.
Uprkos statističkoj praznini
potpuno pogrešnih pojmova koje ponavljaju ekonomisti,
da što je tržište "slobodnije", efikasnija je
tržišna slobodna kompetencija, jedan je od najhegemonističnijih koncepata
ikada izmišljenih.
Dok demokratija rulje (opet, nastavljamo naš poređenje)
može da generiše masu iracionalnosti bez ikakve osnove u realnosti
ako nije dobro zauzdana kroz prava i edukaciju.
Žao mi je što pričam o ovome ali veoma je važno.
Uzgred, preporučujem knjigu koja se zove
'Gomila: Studija popularnog uma',
ako želite da čitate o tome kako mentalitet gomile
može da prevaziđe nezavisno razmišljanje na veoma oštar način.
Dobro je dokumentovano da ljudi gube svoju objektivnost
i svoj smisao za kontrolu kada su uključeni u masovna dešavanja.
To se ne odnosi samo na fubalske nerede. Dešava se i u medijima.
Dešava se u mnogim različitim oblicima.
Dakle,
koje je merilo koje nastavljamo da vidimo?
Šta zaista imamo u vidu u širem pogledu? Koristeći primer
prava za demokratiju i regulacije za slobodno tržište
šta ta dva pitanja zaista traže?
Teže prirodnom poretku
ili više operativno, naučnoj uzročnosti.
To je ono što se probija ispod betona.
Najopasnija vrednost koju možemo da imamo u kulturi danas
(nadam se da svi mogu da pažljivo saslušaju ovo)
najopasnija vrednost koju imamo u kulturi danas
je ideja da svko od nas ima slobodu izbora
ili pravo na sopstveno mišljenje
posebno kada se radi o pitanjima ljudskog preživljavanja
i održivosti.
Ne možemo izabrati; samo se možemo uskladiti
ako želimo da preživimo i napredujemo, tačka.
Jednostavno ne postoji takva stvar kao što je sloboda
kada se merilo naučne uzročnosti
uvede u jednačinu u pogledu bilo koje akcije ili cilja.
Jedino upozorenje je nastupajuća neizvesnost
evolucije znanja
koje ne zahteva granicu fleksibilnosti.
Zašto? Zato što ne znamo sve
ali se čini da smo sve bliže i bliže
empirijskim razumevanjima kako vreme protiče.
Da li zasta postoji bilo kakva sloboda
u vezi toga kako organizujemo našu ekonomiju na ograničenoj planeti
ako je cilj da se stvore
najefikasnija, održiva sredstva proizvodnje,
distribucije i regeneracije?
Ne, ne postoji.
Industrija je tehnički proces, računski problem
gde su promenljive ljudskih potreba,
fizičke nauke i Zemljinih resursa
stavljene zajedno u jednu regulatornu jednačinu.
Svojstva naših resursa sada mogu biti naučno kvantifikovana
strateški procenjena što se tiče njihove svrhe
strateški orijentisana što se tiče dizajna
i na najlogičniji način
distribuirana kroz potpuno istu logiku čiste efikasnosti.
Imamo globalizaciju na ovoj planeti! Šta to do đavola radimo?
Uzimamo stvari širom sveta,
eksploatišemo fizički rad, premeštamo ga unaokolo, arčimo ogromnu energiju
kada možemo lako da razvijemo metode proizvodnje u lokalnim zajednicama
gde bi mogli sačuvati X iznosa energije.
Razdaljina između elemenata koji se pomeraju je X puta manja.
To je suludo
ali ipak, sistem produžava to. To je za jednu širu raspravu
u koju sada nemam dovoljno vremena da ulazim.
Možemo strateški da orijentišemo industriju, očigledno kao što radimo
na osnovu naše fizičke stvarnosti u kojoj se nalazimo.
Možemo da omogućimo efikasnost kakva nikada ranije nije postojala.
Postaje očigledno, i zašto bi smo ikada
u vezi sa održivošću, želeli da uradimo bilo šta manje ?
Iako se može činiti kontra-intuitivnim i kulturološki organičenim,
nema slobode niti mišljenja u našoj tehničkoj realnosti.
Postoji samo najefikasniji način do sada
a ostalo je, jednostavno, neefikasno.
Definicija ekonomije na grčkom: upravljanje domaćinstvom.
Smanjenje otpada i maksimalna efikasnosti su nerazdvojivi
u ovoj pretpostavci.
Da li je ovo način na koji naš sistem slobodnog tržišta funkcioniše?
Vratimo se korak nazad ponovo. Šta pokreće globalnu ekonomiju?
Potrošnja, i to što više to bolje.
Više potrošnje znači više poslova, bolji BDP
a time i veću potrošnju
kroz kupovnu moć koja je omogućena. Da li je to efikasno?
Zar ne bi očuvanje i smanjenje otpada trebali biti
osnova ekonomije na planeti ograničenih resursa, po definiciji?
Kako može ekonomija zasnovana na potrebi za konstantnim rastom i profitom
pa i ekonomija zasnovana za stalnom potrebom za zaposlenjem
da "ekonomiše" išta?
Postoji stvar koja se zove "cenovna efikasnost".
Cenovna efikasnost zahteva smanjenje troškova
da bi se opstao konkurentan na tržištu.
Svaki pojedinačni proizvod koji proizvode korporacije danas je,
bez izuzetka, odmah inferioran po dizajnu
jer tržište zahteva umanjenje proizvodnih troškova
u korist smanjenja izlazne kupovne cene
kako bi se održala konkurentska prednost,
što automatski umanjuje kvalitet svakog predmeta po podrazumevanoj vrednosti.
Nemoguće je proizvesti strateški najbolje
dugotrajno "išta" u našem društvu
a ovo se prevodi u užasne količine upropašćenih resursa.
Na isti način, isti mehanizam primorava
zanemarivanje životne sredine, iscrpljivanje i zagađenje.
Svi pokušavaju da uštede novac.
Zbog čega mislite da ih je zaista briga da brinu o prirodnom okruženju?
Logika je protiv toga.
Primećujemo ovu konstantu u svetu danas
među mnogim drugim pitanjima koje sam mogao da nabrojim.
Ako se za momenat stvarno vratite korak u nazad i razmislite o ovome
ne samo da je neefikasnost karakteristika tržišnog modela
već je to zapravo njen osnovni pokretač.
Imati čistu, nezagađenu vodu u vašem domu
može se činiti kao lepa stvar
ali činjenica da se to ne može naplatiti u novcu
prokletstvo je naše ekonomske održivosti koju želimo da razumemo.
Više zagađenja znači više profita. Više bolesti znači više poslova
i tako beskonačno.
Išao bih dotle da kažem da su, kao što je već istaknuto,
održivost, efikasnot i očuvanje životne sredine
empirijski neprijatelji našeg ekonomskog sistema,
a to je nažalost čvrsta realnost.
Oni koji govore o zelenoj ekonomiji,
(kao da je moguće postojanje takve stvari u ovom sistemu
koje predstavlja rešenja u okviru ovog strukturalnog poretka
kao što su obnovljiva energija, energetske zasluge
emisije ugljen dioksida)
ne razumeju šta je ovde zapravo na delu.
Ne možete imati stvarno zeleno, ili čak približno
nečem što smatrate održivom ekonomijom
u tržišnom modelu ekonomije.
To je tehnički nemoguće. Sistem ne bi uspeo
ako želimo da funkcioniše na zaista tehnički, održivom nivou,
jer sistem je podstaknut
upravo suprotnim mehanizmom.
Čak bih išao toliko daleko da izazovem
one koji u suštini
nisu za potpuno ukidanje tržišne ekonomije
kao rešenje za uništavanje našeg okruženja, da ne spominjem
kolaps samog društvenog poretka kojeg vidimo
dok se trudimo da zamenimo ovaj sistem istinski tehničkim pristupom
za upravljanje resursima: odgovarajuće naučne raspodele,
najviši mogući nivo efikasnosti
u svakoj tački proizvodnje i distribucije
jer maksimalna održivost koja je tehnička odrednica
uključuje pravilnu raspodelu rada i svega ostalog
zaista, mi se zaista bavimo krpljenjem.
Neće se uraditi ništa na duže staze
i mi traćimo vreme jer vreme bukvalno ističe.
Ovo ponovo, uz moju pretpostavku,
rezultat je ograničene dimenzione percepcije.
Zasnovali smo našu ekonomiju na zastarelim pojmovima ljudskog ponašanja
i zamršenim pojmovima pretpostavljene slobode
a ignorisali smo pravu tehničku stvarnost, pravu prirodnu stvarnost
koja zapravo podržava i održava naše živote
i stvara dobro opšte zdravlje.
Ovo shvatanje da je naš pravi ekonomski pokazatelj
nauka, i stoga očigledni
proračuni potrbeni da unaprede našu efikasnost,
suštinski brišu celu osnovu
same ekonomije slobodnog tržišta. Ne mogu da ponovim to dovoljno
jer to jednostavno nema tehničkog smisla, naučno
i dokazano
sada radi protiv našeg opstanka, sve brže.
Vraćam se na politiku, hajde na napravimo ogroman skok
van naših tradicionalnih pretpostavki za momenat.
Šta političke institucije i vlade zaista rade?
Zbog čega ih uopšte i imamo?
One treba da nadoknade neefikasnost ekonomije.
To je to! To je jedini razlog zbog čega su oni tu.
Kada ljudi ne zadovolje potrebe,
često pribegnu takozvanom "kriminalu"
a vlada izmišlja zakon da utiša
one koji su žrtve ekonomske efikasnosti.
Isto tako, ako nam treba resurs koji ima neka druga suverena nacija
ili region na planeti
a nemamo dobru ekonomsku saradnju sa njima,
započnemo rat da bi ukrali njihove resurse,
da ne spominjem sopstvenu zaštitu
od drugih koji bi mogli da ukradu naše.
Nije bilo rata u istoriji
koji se nije zasnivao na otimanju ili zaš*** resursa.
Takođe, svet je podeljen u bande, da li ste ikada primetili to?
Još uvek imamo stvari koje se zovu države.
Još uvek pretpostavljamo socijalni darvinistički privid
uz samo postojanje tih nacionalnih država
da ne pominjemo poremećene patriotske vrednosti koje izazivaju podele
koje su proistekle iz njih.
Ovde još jednom imamo ograničenu dimenzionu perspektivu
u sudaru sa multidimezionalnom realnošću.
Da li su države bitne u tehničkim pitanjima?
Kako možemo da ih uopšte definišemo van našeg mišljenja?
a) Svi ljudi dele iste osnovne potrebe
i b) resursi koje svi trebamo
nemaju predstavu koja je država
i oni su rasprostranjeni svuda na ovoj planeti
u jednom jedinom, ujedinjenom ekosistemu.
Ako postoji išta pozitivno proizašlo od američko-ruskog
hladnog rata, koji je umalo započeo nuklearnu katastrofu pre više decenija,
to je shvatanje da radioaktivne padavine u nuklearnoj zimi
nikad nisu čule za države, zastave ili suverenitet.
Kao što zagađenju iz japanskih nuklearnih elektrana
posle curenja rekatora
nije trebao pasoš, da pređe u atmosferu drugih država.
Nadam se da je moja poenta jasna. Činjenica je
da postoji samo i da može biti samo jedna globalna ekonomija
da postoji samo jedno, i da može biti samo jedno globalno društvo
jer naše ekonomske pretpostavke su ono što nas definiše
i to je ono što je naš opstanak.
Društveno-ekonomski sistem našeg vremena je
arhaičan, dogmatično religiozan i pseudo naučan
kao i svako dogmatično religiozno verovanje.
Oni su kompletno odvojeni od merila
naše naučne realnosti koja se držana u
poricanju po tradicionalnim, nevažnim institucijama
koje će, zapamtite moje reči,
biti ono što će uniš*** život koji poznajemo na ovoj planeti
ako multi-dimenzionalna realnost koja se budi
ne bude shvaćena i ne ispliva brzo na površinu.
Centralni problem sa kojim se suočavamo je da ekonomski sistem zapravo
još uvek sistematski prisiljava sebe
da nastavlja da održava ovu paradigmu
kroz trenutne vrednosti i postupaka masa
koja ne vidi pravi uzrok problema
jer su zarobljeni unutar njega
i ubrzavaju njegove efekte.
Ako neko meri osećaj za liderstvo
ili uspeh, zasnovan na novcu ili svojini,
tada imate grubo buđenje koje predstoji.
Ne mogu da ne primetim čitajući pamflete
svih dobronamernih prezentacija na ovom događaju
i izgleda da oni uokviruju stvari na veoma sličan način
koliko način na koji se oni orijentišu u ovom sistemu.
Ne krivim ih niti kritikujem
ali ja se nadam da se ovo definisanje može promeniti.
Šta je pravi uspeh?
Da li je uspeh kako dobro upravljate svojom kompanijom,
prodajete knjigu, stičete profit
ili bilo šta što aktivira trenutnu društveno-ekonomsku paradigmu?
Ako se slažete sa onim što sam upravo opisao
u pogledu ekonomskog sistema,
oni koji se fokusiraju na kratkoročni materijalni uspeh
mogu učestvovati
u sopstvenoj dugoročnoj propasti i smrti
jer oni samo održavaju štetan društveni sistem, na kraju,
koji će dobiti najbolje od nas, ako se ne zaustavi.
Zar nije pravi uspeh vaša sposobnost
da se prilagodite na pojavu novih informacija,
poboljšavajući vaše odnose sa merilima prirodnog poretka
o kojima smo pričali?
Da li zaista ima nešto drugo što može eventualno
definisati uspeh u najširem mogućem smislu?
Pravilno usklađivanje sa realnošću kakva god ona bila
unapređuje sebe sa vama koji ste sa njom.
Da li naše veze i brakovi, i bankovni računi
i čak naša deca, naš status, naša priznanja
zaista znače nešto kada se sagleda šira slika
o tome šta to znači u odnosu na svet u kome živimo?
Postoji zajednički termin koji učestalo koristimo ovih dana: korupcija.
Čini se da je u svakim vestima i prosto ne možete da ga izbegnete.
Kako biste uopšteno definisali korupciju?
Ja bih je definisao
kao početak i podršku gubitku,
ekspoataciae i/ili zloupotreba
sociološke ili ekološke.
Ako prihvatimo ovu definiciju
onda je logički ispravno da kažemo
da su svi zakoni trgovine suštinski korumpirani.
Ako definišete korupciju kao gubitak, iskorišćavanje ili zloupotrebu
svaki put kada označite vrednost robi koju prodajete
ili smanjujete troškove da bi ste uštedeli novac,
tada se bavite oskudicom, iskorišćavanjem i zloupotrebom
po njegovom sistemskom uzročnom dejstvu i suštinskim razlozima.
To je ponašanje koje naš društveni sistem nastoji da održi
a taj poremećaj trenutno je maskiran kao normalnost.
Zaključak je,
i poslednji grubi primer ove
ograničene, dimenzionalne perspektive
koja podrazumeva hitnu, multi-dimenzionu stvarnost,
koja primorava samu sebe,
da ne postoji "ti" i ne postoji "ja".
Mi živimo u svetu u kome se podrazumeva podela, zašto?
Zato što je to što zapažamo sa naših pet čula,
ograničenim organima dodira
ali molekularna studija je dokazala suprotno.
Ne vidi ga na taj način.
Postoji konstantna plima i oseka i razmena molekularnih podataka
koja se stalno dešava u tebi i oko tebe,
preplićući se stalno sa tvojom okolinom na mnogo nivoa.
Istovremeno, naši životni procesi su isključivo simbiotski.
Portebni su nam resursi da bi živeli i
veza sa našim evoluciono adaptiranim staništem
je to što nas je praktično stvorilo tokom generacija.
Ne postoji nikakva odvojenost.
Ili kako bi to rekao Žak Fresko
"Vi ne vidite utikač u vašem dupetu,
ali on ipak postoji tamo."
I onda imamo
nivo znanja
kako sam malopre naveo.
Postojimo kao grupni um.
Njutn nije izumeo gravitaciju
kao što ni Ajnštajn nije izumeo relativitet.
Da bi to uradio on bi morao da izume
ceo razvoj matematike od početka vremena
uz sve alate i dodatna pomagala
i sve ostalo od čega se sastojao njegov nivo znanja
naravno, do te tačke u istoriji.
Svaka reč koja izlazi iz mojih usta je naučena.
Imamo samo iluziju novine
jer se čini da svako od nas
potiče od naizgled odvojenih iskustava
u ovom povezanom skladu koji delimo.
Naše kreacije se čine jedinstvene i originalne
ali one su samo proširenja.
Kao što sam rekao na početku ne možemo da se sakrijemo
od kolektivne svesti i odgovorni smo jedni za druge.
Istaknuto značenje ove prezentacije je
da dok ljudska zajednica ponovo ne nađe
osnovni, zajednički, funkcionalan, odgovoran sistem vrednosti
sa kojim se svi možemo složiti,
i koji je stalno izložen izvirućim standardima
naše naučne stvarnosti
imamo težak put pred nama.
Unutar ovog konteksta, dok slušamo svet oko nas
smatram da je najvrednija orijentacija vrednosti koju možemo da imamo
i koja skoro da garantuje saosećajnu reakciju
koja nadam se da može da održi ovu društvenu ustrajnost,
smatram da je prihvatanje našeg unutrašnjeg jedinstva
najmoćnija forma izražavanja ovih ideja:
potvrda jedinstva kao poetički termin.
Ova jedinstvenost *** vrednosti podele
najveći je primer (bar do sada)
našeg ograničenog shvatanja dimenzija,
preovladanog našom multi-dimenzionom realnošću,
i ako se pravilno shvati
onda ne bi bilo osnova za rat.
Pohlepa ne bi bila logična.
Ne bi postojala neefikasnos i otpad,
ne bi bilo osnova za siromaštvo. Ne bi bile moguće klase
i ma kako ovo apsurdno i apstraktno zvučalo
ne bi postojala osnova da definiše vas
kao što ne bi postojala osnova koja bi definisala mene.
Hvala vam.