Story of Stuff (2007, zvaničnoj verziji )

PRIČA O STVARIMA Sa Annie Leonard Imate li nešto ovakvo? Postajem pomalo opsjednuta takvim stvarima. U stvari, postajem pomalo opsjednuta sa svim svojim stvarima. Jeste li se ikad pitali odakle dolaze te stvari i kamo odlaze kad ih bacimo? Nisam mogla prestati razmišljati o tome, pa sam počela istraživati. U knjigama piše da stvari prolaze kroz sustave... ekstrakcije, proizvodnje, distribucije, korištenja i odlaganja. To se sve zajedno zove ekonomija materijala. Ja sam to malo detaljnije istražila. 10 sam godina putovala i istraživala odakle stvari dolaze i kamo odlaze. Znate li što sam saznala? Da to nije cijela priča. U ovom objašnjenju ima mnogo toga što nije rečeno. Na prvi pogled, sustav izgleda dobro, bez problema. Istina je, međutim, da je to sustav u krizi. Razlog tome je što se radi o linearnom sustavu... a mi živimo na ograničenom planetu. Ne možete vječno održavati linearni sustav na ograničenom planetu. U svakoj fazi, ovaj sustav je u međuodnosu s okolinom. To se ne dešava na praznoj stranici papira. Ovaj sutav je u međuodnosu s društvima, kulturama... ekonomijama, okolišem... i sudara se sa ograničenjima. Ograničenjima koja ovdje ne vidimo jer dijagram nije kompletan. Krenimo od početka, kako bi vidjeli što nedostaje. Jedan od najvažnijih dijelova koji nedostaje su ljudi. Ljudi žive i rade u tom sustavu. Neki od njih zarađuju više od drugih, nečija riječ je važnija od drugih. Tko su oni? Pa, započnimo s vladom. Prijatelji mi predlažu da koristim tenk kao simbol za vlast. To je istina u mnogim zemljama, a i za SAD je sve prikladnije. Uostalom, 50% federalnog poreza SAD-a odlazi na vojsku. No, ja ću ovdje koristiti osobu kao simbol vlasti. Ja mislim da vlast treba proizlaziti iz naroda i biti za narod. Zadatak vlada mora biti da paze i brinu za nas, to je njihov posao. Uz vladu, tu su i korporacije. Razlog zašto korporacije izgledaju veće od vlade je taj što one to i jesu. Od 100 najvećih ekonomija na svijetu, 51 su korporacije. Kako korporacije rastu, po veličini i po utjecaju... ponašanje vlada se mijenja. Vlade više brinu za korporacije nego za nas. Dobro. Pogledajmo što još nedostaje u ovoj slici. Počnimo s ekstrakcijom... to je lijepa riječ za iskorištavanje prirodnih resursa... što je pak lijepa riječ za uništavanje planete. Kako to izgleda? Stabla se posijeku, planine dižu u zrak radi rudarenja metala... zagadi se sva voda i izbrišu životinje. Tu, dakle, uočavamo prva ograničenja. Nestaju nam resursi. Koristimo previše stvari! Znam da je to teško čuti, no to je istina i moramo se s time suočiti. U zadnja 3 desetljeća, potrošena je jedna trećina zemljinih prirodnih resursa! Uništavamo resurse tako brzo da potkopavamo mogućnost da nam zemlja ostane mjesto za život. U SAD-u gdje ja živim ostalo nam je manje od 4% izvornih šuma. 40% vode postalo je nepitko. Ali ne samo da trošimo previše stvari. Trošimo više nego nam pripada. Imamo 5% svjetske populacije, a trošimo 30% svjetskih resursa. Proizvodimo 30% svjetskog otpada! Ako bi svi trošili kao u SAD-u, trebale bi nam 3-5 Zemlje... I znate što? Imamo samo jednu! Odgovor moje države na to je jednostavan - oteti resurse nekom drugom. Ovo su zemlje trećeg svijeta. Neki bi rekli da su to naše stvari koje su slučajno na tuđoj zemlji. Kako to izgleda? Jednako! Uništenje! 75% globalnih zaliha ribe je izlovljeno ili je kapacitet premašen. 80% svjetskih šuma je nestalo! Samo U Amazonskoj prašumi, sječe se 2000 stabala u minuti! To je 7 nogometnih terena u minuti! A što je s ljudima koji tamo žive? Ovi ljudi ne smatraju te resurse njihovima... iako oni već naraštajima žive na tim mjestima. Oni ne posjeduju sredstva za proizvodnju, ne kupuju dovoljno stvari! A ako u ovom sustavu ne posjeduješ ili ne kupuješ dovoljno - ne vrijediš! Sirovine zatim dolaze u sustav proizvodnje. Tu se uz pomoć energije sirovine miješaju s otrovnim kemikalijama... kako bi dobili proizvode zagađene otrovima. Danas je u upotrebi više od 100.000 umjetnih kemikalija. Tek za manji dio ovih proizvoda postoje testovi utjecaja na zdravlje... a testovi sinergijskog učinka većeg broja kemikalija uopće ne postoje. Točan utjecaj ovih kemikalija na naše zdravlje nam nije poznat... no, znamo jednu stvar: toksini unutra, toksini van. Dokle god koristimo kemikalije u proizvodnji, imat ćemo toksine... u proizvodima koje unosimo na radna mjesta, škole i u naše tijelo! Kao npr. BFR-ove koji stvari čine manje zapaljivima... ali su super toksični! To su neuro-toksini - znači otrovni za mozak. Pitanje je zašto uopće koristimo takve kemikalije? A stavljamo ih u računala, pokrivače, madrace, pa čak i u jastuke! Uranjamo jastuke u neurotoksin i na njima cijelu noć spavamo. Mislim da i drugačije možemo spriječiti da nam se noću ne zapali glava. Toksini dospijevaju u hranidbeni lanac i skladište se u našim tijelima. Znate li Koja hrana s vrha hranidbenog lanca sadrži najviše mnogih otrova? Ljudsko mlijeko. To znači da najmlađi članovi društva dobivaju najviše otrova. Nije li to nevjerojatan delikt? Hranjenje na prsima majke mora biti osnova ljudske prehrane. Trebalo bi biti sveto i sigurno. Majčino mlijeko je i dalje najbolja hrana... i majke trebaju hraniti svoju djecu na prsima. No to treba zaštititi!!! Oni bi to trebali zaštititi! Mislila sam da brinu o nama?! Najveći teret tih otrova snose radnici u tvornicama. Mnogi od njih su žene u plodnim godinama. One rade s reproduktivnim otrovima, kancerogenima i drugim otrovima. Pitam vas: Koja bi žena u reproduktivnoj dobi željela raditi na poslu... na kojem je izložena reproduktivnim otrovima, osim ako nema izbora? I to je jedna od "ljepota" ovog sustava. Erozija lokalnog okoliša i ekonomija ovdje... stvara nepresušan izvor ljudi koji nemaju drugog izbora. Globalno, 200.000 ljudi svaki dan seli u gradove. Odlaze iz okoliša koji ih je generacijama izdržavao u siromašne četvrti. Oni traže poslove, kako god otrovni bili. Ovaj sustav ne iskorištava samo resurse, nego i ljude. Cijele zajednice bivaju uništene... Da, otrovi unutra, otrovi van... Mnogi otrovi napuštaju tvornice u proizvodima... no još više ih se nalazi u nusproizvodima i zagađenju. A to je mnogo zagađenja. U SAD-u to je gotovo 2 milijuna tona otrovnih kemikalija godišnje. Vjerojatno je ta brojka i veća, jer ovo je samo ono službeno priznato. A tko bi kod sebe želio 2 milijuna tona toksičnih kemikalija godišnje? I što oni rade? Sele prljave tvornice preko oceana. Zagađuju tuđu zemlju! No, iznenađenje! Mnoga zagađenja nam se vraćaju kroz zračna strujanja. I što se događa kada se svi prirodni resursi pretvore u proizvode? Oni sele ovdje, u distribuciju. Distribucija znači prodaju svog tog toksičnog smeća što je brže moguće. Cilj je zadržati niske cijene, kupce i protok robe. Kako održavaju niske cijene? Slabo plaćaju svoje radnike/ce... zatim izbjegavaju plaćati zdravstveno osiguranje koliko god mogu. Radi se o eksternalizaciji troškova. To znači da stvarni troškovi izrade nisu uračunati u cijenu koštanja. Drugim riječima, ne plaćamo stvarnu cijenu proizvoda kojeg kupujemo. Neki dan sam išla na posao i poželjela slušati vijesti... ušla sam u dućan i vidjela mali zeleni radio za 4,99$. Razmišljala sam kako 4,99$ može biti dosta za proizvodnju tog radija? Metal je vjerojatno proizveden u Južnoj Africi... nafta vjerojatno potječe iz Iraka, plastika je proizvedena u Kini... a cijelu stvar je vjerojatno sastavio neki petnaestogodišnjak u Meksiku. 4,99$ neće pokriti niti najam skladišnog prostora... a kamoli plaću prodavača koji mi je pomogao izabrati proizvod... ili mnogostruki prekooceanski i kamionski prijevoz. Tako sam shvatila da ja nisam platila taj proizvod. Pa tko je onda platio? Ovi ljudi su platili gubitkom njihovih prirodnih resursa, a ovi gubitkom čistog zraka i povećanim postotkom oboljenja od astme i raka. Djeca u Kongu su platila su svojom budućnosti. 30% djece u Kongu napušta školu da bi vadili metale u rudnicima... Ti metali nam trebaju za jeftine elektroničke proizvode za bacanje. Ovi ljudi su platili time sto moraju sami plaćati zdravstveno osiguranje. Svi su u ovom sustavu nešto izgubili kako bih ja mogla dobiti radio za 4,99$. Nijedan od tih doprinosa nije zapisan u računovodstvu. Na to sam mislila pod eksternalizacijom stvarnih troškova proizvodnje. To nas vodi do zlatne strelice potrošnje. To je srce sustava, motor koji ga pokreće. Ta je strelica postala prioritet br. 1 za ovu ekipu ovdje. Zato je nakon 11. rujna kada je naša zemlja bila u šoku... i kada nam je predsjednik Bush mogao dati mnoge prikladne savjete... npr. da budemo žalosni, da molimo, da se nadamo... on nam je savjetovao da kupujemo! Postali smo nacija potrošača. Naš primarni identitet nije to da smo majke, učitelji, farmeri, već potrošači! Naša vrijednost se mjeri prema tome koliko trošimo! I mi trošimo! Kupujemo i kupujemo... Održavamo protok materijala. Pogodite koji je postotak materijala još u uporabi samo 6 mjeseci nakon prodaje u Sjevernoj americi? 50%? 20? Ne, 1%! Jedan posto! Drugim rijecima, 99% stvari koje ubiremo, iskopamo, preradimo, prevezemo... 99% tih stvari koje prolaze kroz sustav se baca unutar 6 mjeseci! Kako možemo upravljati planetom sa tim nivoom trošenja resursa? Nije uvijek bilo tako. Prosječni amerikanac sada troši dvostruko više nego prije 50 godina. Pitajte svoju baku! U njeno vrijeme, cijenilo se dobro gospodarenje resursima i štedljivost. Kako se to dogodilo? Pa nije se dogodilo samo. Bilo je dizajnirano. Nakon 2. sv. rata, ova ekipa je razmišljala kako oporaviti ekonomiju. Analitičar prodaje Victor LeBow je osmislio rješenje koje je postalo norma. On je rekao: Naša enormno proizvodna ekonomija zahtjeva da konzumerizam postane način života... da pretvorimo kupnju i korištenje stvari u rituale... da tražimo naše duhovno zadovoljstvo, zadovoljenje našeg ega u potrošnji. Treba nam da se stvari troše, zamjenjuju i odbacuju stalno rastućim tempom. Savjetnik predsjednika Eisenhowera rekao je da američki ekonomski sustav ima prvenstvenu zadaću proizvoditi sve vise potrošnih dobara. Vise potrošnih dobara? Naša najvažnija zadaća? Ne zdravstvo, obrazovanje, sigurnost u prometu, održivost ili pravda? Potrošna dobra? Kako li su nas nagovorili da tako entuzijastično uskočimo na taj brod? Dvije najefikasnije metode su: planirano zastarijevanje i percipirana zastarjelost. Planirano zastarijevanje možemo zvati i dizajnom za smetlište. stvari se proizvode tako da se potroše sto je brze moguce... ne bi li kupili nove. To je očito kod stvari poput plastičnih vrečica ili šalica za kavu... ali i kod većih stvari: čistilica, DVD-a, kamera, roštilja, svega... Čak i kod računala. Jeste li primijetili da se tehnologija mijenja tako brzo... da računalo kupljeno prije nekoliko godina ne olakšava, već postaje prepreka u komunikaciji. Otvorila sam računalo kako bih vidjela što je unutra. Shvatila sam da se svake godine mijenja samo maleni djelić u kutu. Ali ne možete samo uzeti novi dio i staviti ga na mjesto starog... jer se oblik stalno mijenja pa morate baciti sve i kupiti novi. Čitala sam časopise za industrijski dizajn iz '50-ih godina. Tada je planirano zastarjevanje postajalo popularno. Dizajneri su tada otvoreno raspravljali kako dizajnirati stvari tako da dovoljno brze izgube funkciju, a da potrošač još uvijek ima dovoljnu vjeru u proizvod da kupi isti novi. To je bilo toliko namjerno! No, stvari se ne troše dovoljno brzo da bi se strelica održala... Zato postoji percipirano zastarijevanje. To znači da nas se uvjerava da bacimo potpuno upotrebljive stvari. Kako se to postiže? Mijenja se izgled stvari. Ako ste kupili stvari prije nekoliko godina... svatko može vidjeti da dugo niste doprinijeli ovoj zlatnoj strelici! A pošto se prema tome mjeri naša vrijednost to može biti ponižavajuće! Već 5 godina koristim stari, debeli kompjuterski monitor. Moja kolegica je dobila novo računalo sa sjajnim, tankim monitorom! On pristaje uz njeno računalo, telefon, čak i uz stalak za olovke. Ona izgleda kao u svemirskom brodu, a ja kao sa perilicom na stolu. Moda je jedan od najboljih primjera za to. Jeste li se pitali zašto se jedne godine nose tanke, a druge široke potpetice. To nije zbog nekakvih otkrića o tome što je zdravije za vašu nogu. Nošenje širokih potpetica u sezoni tankih pokazuje da niste nedavno doprinijeli zlatnoj strelici i da niste vrijedni poput osobe u tankim potpeticama pored vas... ili još vjerojatnije, osobe iz neke reklame. To je zato da bi nas se natjeralo da kupujemo nove cipele! Reklame i mediji igraju važnu ulogu u svemu tome. Svatko od nas iz SAD-a je meta 3000 reklama dnevno. Godišnje vidimo vise reklama nego ljudi prije 50 godina u cijelom životu. A koji je cilj reklame, nego da nas učini nesretnim s onim što već imamo. 3000 puta dnevno nam kažu da imamo lošu kosu, odjeću, namještaj, auto... Govore nam da smo loši... ali i da sve to možemo popraviti ako odemo u kupovinu. Mediji također pomažu sakriti sve ovo i sve ovo. Tako je jedini vidljivi dio naše ekonomije kupovina. Sve druge faze se zbivaju izvan našeg vidokruga. U SAD-u imamo vise stvari nego ikada ranije... no ispitivanja pokazuju da naša sreća opada. Naša nacionalna sreća je dosegla vrhunac '50-ih godina. Upravo u vrijeme kada je eksplodirala potrošačka groznica Hm, zanimljive li podudarnosti... Mislim da znam zašto! Imamo više stvari, ali i manje vremena za ono što nas zaista veseli. Za prijatelje, obitelj, slobodno vrijeme. Radimo više nego ikada. Neki analitičari tvrde da još od feudalizma nikad nismo imali tako malo slobodnog vremena. I znate li koje su dvije najčešće aktivnosti u slobodno vrijeme? Gledanje TV-a i kupovina! U SAD-u trošimo 3-4 puta više vremena na kupnju nego Europljani. Nalazimo se u smiješnoj situaciji da idemo možda i na dva posla... dolazimo kući iscrpljeni, sjedamo na kauč, uključujemo TV... i reklame nam kažu da ništa ne valjamo... pa odlazimo u kupnju kako bi se osjećali bolje... radimo više da bi platili ono što smo kupili... sjedamo i ponovo gledamo TV pa opet idemo u šoping. Vrtimo se na tom suludom radi-gledaj-troši vrtuljku... a mogli bismo jednostavno stati. I što se na kraju događa sa svim tim stvarima koje smo kupili? Na ovom stupnju potrošnje, ne stanu nam sve u kuću. Iako se prosječna veličina kuća udvostručila od '70-tih godina. Sve odlazi u smeće! To nas dovodi do odlaganja. O tome znamo najviše jer sami iznosimo smeće. Svaki od nas u SAD-u dnevno proizvodi 2 kg smeća dnevno. To je dvostruko više od onog prije trideset godina. Svo to smeće odlazi ili na odlagalište (zapravo tek veliku rupu u zemlji)... ili, ako smo stvarno loše sreće, prvo se spaljuje pa onda odlaže. obje metode zagađuju zrak, zemlju i vodu te mijenjaju klimu! Spaljivanje je stvarno loše. Sjećate li se onih otrova u fazi porizvodnje? Kod spaljivanja otpada ti se otrovi oslobađaju u zrak... Još gore, stvaraju se novi super otrovi, kao npr. dioksin. Dioksin je najopasniji poznati umjetni otrov... a spalionice otpada su najveći emiter dioksina To znači da bi mogli zaustaviti proizvodnju najopasnijeg poznatog otrova zaustavljanjem spaljivanja otpada. Mogli bismo to zaustaviti danas! No, neke kompanije se ne žele baviti izgradnjom spalionica i odlagališta, nego izvoze svoje smeće. Što sa reciklažom? Pomaže li recikliranje? DA! Recikliranjem smanjujemo količinu otpada i eksploataciju resursa s ove strane. Da, da, da, svi bismo trebali reciklirati! No recikliranje nije dovoljno. Recikliranje nikada neće biti dovoljno. Iz nekoliko razloga: smeće iz kućanstava je samo vrh ledene sante. Na svaku kantu otpada koju vi iznosite na ulicu... Dolazi još 70 kanti otpada potrebnih za proizvodnju otpada u vašoj kanti. Pa kad bi i mogli reciklirati 100% našeg otpada, još ne bi doprijeli do srži problema. Također, Ima otpada koji se ne može reciklirati. Jer sadrži previše otrova, ili je dizajniran tako da se ne može reciklirati. Kao višeslojna ambalaža za sokove, sa slijepljenim slojevima metala, papira i plastike ne možete ih nikada razdvojiti. Sada vidite da taj sustav jest u krizi. Na cijelom putu se susrećemo s ograničenjima. Od klimatskih promjena do smanjenja sreće - jednostavno ne funkcionira. Dobra je stvar što postoje mnoga mjesta za intervenciju. Postoje ljudi ovdje koji rade na spašavanju šuma i čistoj proizvodnji... rade na pravima radnika i poštenoj trgovini, savjesnoj potrošnji... blokiraju odlagališta i spalionice otpada. I, vrlo važno, rade na ponovnom osvajanju vlasti. Tako da stvarno postane od naroda za narod. Sav taj rad je neobično važan, no stvari će se znatnije promijeniti kada uvidimo veze. Kada vidimo cijelu sliku. Kada se ljudi iz ovog sustava ujedine, možemo ga ponovo prisvojiti i promijeniti iz linearnog sustava u nešto novo. U sustav koji ne uništava resurse ili ljude. Ono sto stvarno moramo promijeniti je stari način razmišljanja. Postoji novi način razmišljanja o tim stvarima... temelji se na odrzivosti i jednakosti... zelenoj kemiji, nula otpada, zatvorenoj kružnoj proizvodnji, obnovljivoj energiji... ekonomiji lokalnog življenja... To se već događa! Neki kažu da je to nerealno, idealistično i da se ne može dogoditi no ja kažem da su jedini nerealni oni koji nastavljaju starim putem. To je sanjarenje! Sjetite se: stare stvari se nisu samo dogodile. To nije kao gravitacija s kojom moramo živjeti. Ljudi su to stvorili, a mi smo također ljudi! Stoga stvorimo nešto novo!