Tip:
Highlight text to annotate it
X
Upravo sam pročitao vesti o nekim američkim ateistima
koji su pokušavali da uklone javne scene Hristovog rodjenja povodom Božića
zbog toga što se, kako kažu, osećaju isključeno i povređeno
i uvređeno i bla, bla, bu-hu-hu.
Zar ne osećate emocionalnu traumu koju ovi siroti ljudi mora da osećaju?
Ne, ni ja. Čudno, ipak, to je dovoljno da se zaplačete.
Evo šta se događa kada se ateizam sretne sa političkom korektnošću.
Ne znam da li to ima ime, ali je to toliko ružno da mu ustvari i ne treba.
I, ja kao ateista, na mogu da pomognem nego da se osećam uprljano ovom asocijacijom
A, verujte mi, ja sam ateista koliko je to moguće.
Mislim da je religija čista besmislica, i imam pravo da je kritikujem,
ismevam i vređam koliko mi se sviđa, ali ne i pravo da zaustavim
njen dobroćudni aspekt, što je zbog toga što sam sekularista a ne totalitarsta.
Imam kopiju Biblije u mojoj kući jer je ona deo mog kulturnog nasleđa,
ne zbog toga što mislim da je Biblija u istinita više od Šekspirovih drama
ali ne bih da budem ni bez njih, takođe.
Volim crkve, posebno zvuk crkvenih zvona,
i ne bih voleo da budu srušene, ali hoću da vidim moć crkve
ne samo urušenu, već samlevenu u finu prašinu i potopljenu u najdublji deo
najdubljeg okeana na najdaljoj planeti koju je moguće naći.
Religija treba da se sputava kada pokuša da nagazi ljude
ili kada pokuša da se probije u naše živote nepozvana.
Naivne božićne slike to ne rade. Čak se ni ne približavaju.
One su deo božićnog nameštaja.
One su deo kulture u kojoj smo se ja i većina ljudi u zapadnom svetu
rodili i odrasli, i one isključuje samo one ljude koji žele da budu isključeni.
One nisu tu kao trajna postavka kao, recimo, deset zapovesti
ispred sudea. Nestaće za nekoliko nedelja