Tip:
Highlight text to annotate it
X
Da li ste ikada maštali
da putujete kroz vreme,
možda brzo unapred kroz vekove
i da vidite daleku budućnost?
Putovanje kroz vreme je moguće,
štaviše,
već se desilo.
Upoznajte Sergeja Krikaleva,
najvećeg putnika kroz vreme u ljudskoj istoriji.
Ovaj *** kosmonaut drži rekord
u provedenom vremenu
u orbiti oko naše planete,
ukupno 803 dana, 9 sati i 39 minuta.
U toku svog boravka u svemiru
otputovao je u sopstvenu budućnost
za 0.02 sekunde.
Putujući 28.000 kilometara sat,
iskusio je efekat
poznat kao vremenska dilatacija
i jednog dana, ovaj efekat
će možda učiniti značajnije putovanje u budućnost
uobičajenim.
Da bismo videli zašto brže kretanje kroz svemir
utiče na protok vremena,
moramo da se vratimo u 1880.
kada su dva američka naučnika,
Albert Majklson i Edvard Morli
pokušavali da izmere efekat
Zemljinog kretanja oko Sunca
na brzinu svetlosti.
Kad se zrak svetlosti kretao
u istom smeru kao Zemlja,
očekivali su da svetlost putuje brže.
A kad se Zemlja kretala u suprotnom smeru,
očekivali su da putuje sporije.
Ali otkrili su nešto vrlo interesantno.
Brzina svetlosti je ostala ista
bez obzira kako se Zemlja kretala.
Dve decenije kasnije, Albert Ajnštajn je razmišljao
o posledicama
te nepromenljive brzine svetlosti.
I njegovi zaključci
formulisani u Specijalnoj teoriji relativnosti
su otvorili vrata
u svet putovanja kroz vreme.
Zamislite čoveka po imenu Džek
koji stoji u vagonu voza
i putuje konstantnom brzinom.
Džeku je dosadno
i počinje da tapše loptu.
Šta bi Džil, koja stoji na peronu,
videla kroz prozor
dok voz prolazi?
Između Džekovog puštanja lopte
i ponovnog hvatanja,
Džil bi ga videla da se pomera
malo dalje duž pruge,
što bi za posledicu imalo da vidi loptu
koja pravi trougaonu putanju.
To znači da Džil vidi duži put lopte
nego Džek
u istom vremenskom periodu.
A pošto je brzina jednaka dužini podeljenoj sa vremenom,
Džil u stvari vidi da se lopta kreće brže.
Ali šta ako Džekovu loptu koja skakuće
zamenimo sa dva ogledala
koja između sebe odbijaju zrak svetlosti?
Džek i dalje vidi zrak koji pada ravno nadole,
a Džil i dalje vidi zrak
koji prevaljuje duži put,
osim što se, ovaj put, Džek i Džil
slažu u vezi sa brzinom
jer brzina svetlosti
ostaje ista bez obzira na sve.
A ako je brzina ista
dok je udaljenost različita,
to znači da će vreme takođe biti različito.
Zbog toga, vreme mora da otkucava različitim tempom
za ljude koji se kreću jedan u odnosu na drugog.
Zamislite da Džek i Džil imaju izuzetno tačne satove
koje su sinhronizovali pre nego što se Džek ukrcao na voz.
Tokom eksperimenta i Džek i Džil bi videli
svoje satove koji kucaju normalno.
Ali kad bi se ponovo sreli
da uporede satove,
na Džekovom satu bi proteklo manje vremena,
što bi izbalansiralo činjenicu
da je Džil videla svetlost koja putuje duže.
Ova ideja možda zvuči ludo,
ali, kao svaka dobra naučna teorija,
može biti proverena.
1970-ih, naučnici su ukrcali u avion
nekoliko super tačnih atomskih časovnika
koji su bili sinhronizovani
sa nekoliko drugih koji su ostali na zemlji.
Pošto je avion obleteo Zemlju,
časovnici u avionu su pokazivali različito vreme
od onih koji su ostali na zemlji.
Naravno, pri brzinama aviona i vozova
ovaj efekat je minimalan.
Ali, što brže idete
vreme se više rasteže.
Za astronaute koji kruže oko Zemlje 800 dana,
ono se nagomilava.
Ali ono što utiče na ljude, utiče i na mašine.
GPS sateliti
takođe preskaču na putu oko Zemlje
pri brzini od nekoliko hiljada kilometara na sat.
Tako da se vremenska dilatacija javlja i ovde.
U stvari, njihova brzina prouzrokuje
da se atomski časovnici na njima
ne slažu sa časovnicima na zemlji
za 7 milionitih delova sekunde dnevno.
Ako se ovo ne bi ispravljalo,
prouzrokovalo bi da GPS izgubi tačnost
za nekoliko kilometara svakog dana.
Kakve sve ovo ima veze sa putovanjem kroz vreme
u daleku budućnost?
Pa, što brže idete,
veći je efekat rastezanja vremena.
Kad biste mogli da putujete brzinom
blizu brzine svetlosti, recimo 99,9999%,
kroz svemir i da se vratite,
vama bi izgledalo da je prošlo 10 godina,
a u stvari biste se vratili na Zemlju
oko 9000. godine.
Ko zna šta biste zatekli kad biste se vratili?!
Ljude spojene sa mašinama,
istrebljenje prouzrokovano klimatskim promenama
ili udarom asteroida,
ili naseljavanje stalne kolonije na Marsu.
Ali problem je to što bi ubrzavanje
težih stvari kao što su ljudi,
a da ne pominjemo svemirske brodove,
do brzine svetlosti
zahtevalo nezamislive količine energije.
Već su potrebni ogromni ubrzavači čestica,
kao što je Veliki hadronski sudarač,
da bi se ubrzale male subatomske čestice
do blizu brzine svetlosti.
Ali jednog dana, ako razvijemo alate
da ubrzamo sebe do približnih brzina,
onda bismo mogli da redovno šaljemo putnike kroz vreme
u budućnost
i da preko njih prenosimo poruke iz davno zaboravljene prošlosti.