Tip:
Highlight text to annotate it
X
Moje pitanje za vas je
kakva budućnost očekuje PR ako
kažemo da se uloga odnosa sa javnošću menja i postaje
jača, ali,
sa druge strane
vidi se da društveni mediji u tolikoj meri utiču na nju
da ne znam da li možemo
da je danas definišemo na isti način kao pre pet godina.
Mislim da možemo da je definišemo na isti način kao pre pet godina
ili pre dvadeset godina. Mislim,
stavovi odnosa sa javnošću su, zaista,
da se sve svodi na upravljanje
odnosima. A mi koristimo komunikaciju kako bi uticali na odnose i upravljali njima.
U poslednjih nekoliko godina desilo se to da su društveni mediji omogućili
uspostavljanje odnosa na razne načine
i održavanje odnosa na razne načine.
Ali, pošto opuštenije
koristimo društvene medije,
prosto ćemo ih inkorporisati u praksu.
Tako da, pet godina od sad,
verovatno nećemo voditi ovakve razgovore
o ulozi društvenih medija jer će oni jednostavno postati deo prakse.
Po vašem mišljenju, kako izgleda PR osoba 21. veka? da li se
mnogo razlikuje od nekoga ko se time bavio na kraju 20-og veka?
Ja imam baš jake
stavove o tome. Mislim da će neko ko se bude bavio odnosima sa javnošću
u budućnosti morati da bude mnogo
kvalifikovaniji, mnogo opušteniji
oko društvenih nauka i menadžmenta,
i veoma verziran
u svim oblicima komunikacije.
Takođe, da zna kako da se ponaša
u raznim kulturama.
Ako pogledate zemlju poput Slovenije,
Koja se pridružila EU
pre nekoliko godina
a sada je mnogo uključenija
u ostatak Evrope zbog skorašnje istorije,
oni koji se bave PR-om u ovoj zemlji
moraju da budu u stanju da bez problema
rade i van državnih granica,
i van kulturnih granica.
A to je i neophodno za nekog ko će se
u budućnosti baviti ovim:
mora to lako da radi, verovatno
i na nekoliko jezika.
Koje je vaše mišljenje o
etici u odnosima sa javnošću?
Imamo mnogo posla na polju etike
u odnosima sa javnošću. Mi se bavimo
poslom koji se veoma brzo menja
i, kako se menja, postavlja nova etička pitanja.
Najnovije je ono o tome kako se nositi sa internet sadržajem.
Ako svako ima pristup internet sadržajima
i može da menja te sadržaje, kako bi trebalo
menjati ih? Na primer, Vikipedija. Kako bi trebalo menjati sadržaje na Vikipediji? Da li bi trebalo da ih menja neko ko se
bavi odnosima sa javnošću
ili bi trebalo da oni
izjave šta žele da rade
i obavljaju to u skladu sa
Vikipedijinim pravilima?
Ovo su nove mogućnosti za
nova etička pitanja, a mi moramo da radimo na tome,
moramo da uspostavimo nova pravila ponašanja.
Šta mislite o
prikrivenim autorima? Na internetu se često postavlja pitanje oko toga
da li treba da izađemo na internet
sa nekoliko naloga koje smo napravili i ne kažemo nikom da smo mi, u stvari, jedna kompanija?
Upravo to je jedno od pitanja koja smo upravo postavili.
Moj stav što se toga tiče
je da treba da stavimo do znanja da smo mi, u stvari, prikriveni autori.
Može se desiti da,
pošto smo materijal pripremili
mi koji se bavimo PR-om,
taj materijal bude manje prihvatljiv.
Moramo da obratimo pažnju na to kako pripremamo materijal i stavljamo ga na internet.
Mora da bude jasno ko je taj materijal pripremio,
jer inače on može dovesti do zablude.
Ovo su pitanja na koja moramo sami da odgovorimo u svojstvu nekog ko se bavi PR-om.
Mislite li da moramo da
edukujemo rukovodioce
kako bi imali više poverenja
u odnose sa javnošću? Tu u stvari postoji
jedno veće pitanje;
a to je pitanje koliko su sami rukovodioci pripremljeni za
rukovodeće uloge.
Jer, u menadžmentu je veoma važno da su rukovodioci u stanju da rukovode
odnosima u vezi sa poslom
ili u vezi sa postignućem ciljeva,
a takođe moraju da budu i mnogo veštiji nego što su trenutno
u upotrebi komunikacije
da bi to postigli.
Tako da, javlja se mnogo šire pitanje
u vezi sa edukacijom i treningom menadžera
kome možemo da doprinesemo u odnosima sa javnošću.
Prema tome, da, imamo ulogu u edukaciji menadžera.
Ali problem u stvari leži drugde
u edukaciji i treningu menadžera, na primer, u poslovnim školama,
u programima za razvoj rukovodstva,
u kompanijskim programima gde se menadžerima pomaže da shvate šta sve obuhvata rukovodeća uloga.
Tako da, neophodno je mnogo treninga.
Kada pričate o odnosima sa javnošću 2020-e godine,
imate
negativni i pozitivni, optimistični scenario. Možemo da posmatramo moguće scenarije
za budućnost,
odnosno - šta će se
najverovatnije dogoditi ako se stvari nastave onako kakve su sada.
A možemo da razmišljamo i o najboljim ishodima:
ako se sve kockice slože
onako kako smo se nadali
stvari će biti mnogo bolje
nego što su sada.
A posoji i najgori scenario
ako sve krene po zlu.
Trenutno
se krećemo ka najverovatnijem scenariju,
a on nije zadovoljavajući.
Tako da zaista moramo
mnogo više da se potrudimo
oko stvari kao što su profesionalni razvoj,
razvoj pravila ponašanja,
specifični trening i upotreba društvenih medija, i oko toga da se bolje upoznamo sa dostupnim
mogućnostima za komunikaciju. Tako da, zaista moramo mnogo više da radimo na praksi obavljanja odnosa sa javnošću.