Tip:
Highlight text to annotate it
X
U propadajućem društvu, umjetnost
ako je iskrena, mora reflektovati propadanje.
I samo ako ne želi da prekine odnos sa svojom društvenom funkcijom
umjetnost mora prikazati promjenljivost svijeta.
I pomoći u njegovoj promjeni.
-Ernst Fischer
Krvave pobune protiv vladinih planova
kojima se pokušava izbjeći nemogućnost otplate svojih dugovanja...
su tu jer nezaposlenje nastavlja
rasti i mora i dalje da raste
samo zato jer imamo višak zaliha dobara...
sav taj novac je posuđen...
a dugovanje pripada bankama u drugim zemljama...
N-O-V-A-C je forma odgovarajuće lične posudbe...
...filter cigareta koja nudi okus...
45 slatkih likera... Da li ste zagrijani!?...
da li Amerika planira bombardovati Iran?...
...Amerika je sponzor terorističkih napada u Iranu...
Moja baka je bila divna osoba,
naučila me kako da igram Monopol.
Ona je razumjela da je srž igre sticanje dobara.
Ona bi sakupljala sve što je mogla i
na kraju bi postala vlasnik cijele table.
I onda bi mi uvijek rekla istu stvar.
Pogledala bi me i rekla mi:
"Jednoga dana naučićeš kako igrati ovu igru."
Jednoga ljeta sam često po cijele dane igrao Monopola
i tog ljeta sam naučio igrati tu igru.
Shvatio sam da je jedini način da se pobijedi
potpuna predanost sticanju dobara.
Shvatio sam da kroz novac i imovinu...
idem putem dobijanja dobrih rezultata.
Do kraja tog ljeta
bio sam nemilosrdniji od svoje bake.
Bio sam spreman prilagoditi pravila ako sam htio pobijediti u igri...
i te jeseni sam sjeo s njom da igramo.
Uzeo sam sve što je imala! Posmatrao sam je
kako daje posljednji dolar i odustaje u potpunom porazu.
Tada me je podučila još nečemu.
Tad je rekla:
"Sada to sve ide natrag u kutiju.
Sve te kuće i hoteli.
Sve željeznice i javna preduzeća...
Sva imovina i sav taj divni novac...
sve to skupa se sada vraća u kutiju.
Ništa od toga nije bilo stvarno tvoje.
Bio si zagrijan za to neko vrijeme.
Ali, to je bilo ovdje mnogo prije nego što si ti započeo igru,
a biti će ovdje i kad te više ne bude - igrači dolaze - igrači odlaze.
Kuće i automobili...
Zvanja i odjeća...
čak i tvoje tijelo."
Jer, činjenica je, sve što grabim, trošim i gomilam
vratiće se natrag u kutiju i sve ću izgubiti.
Stoga se morate zapitati:
kad napokon dobijete unapređenje koje ste oduvijek željeli,
kad obavite svoju najveću kupovinu,
kad sebi priuštite dom o kome ste sanjali,
kad ostvarite finansijsku sigurnost
i popnete se stepeništem uspjeha do
najvišeg stepenika do kojeg se uopšte možete uspeti,
kad uzbuđenje izblijedi,
a izblijedjet će...
Šta tada?
Koliko daleko morate proći tom stazom
prije nego shvatite gdje vodi?
Zasigurno shvatate
da nikada neće biti dovoljno.
Zbog toga se morate upitati:
Šta je važno?
Uzbudljivi su!
Bogati su!
Razmaženi su!
Vraća se najgledanija američka emisija!
Gentle Machine Productions predstavlja
film Petera Josepha
Kad sam bio mladić
i odrastao u New Yorku,
odbio sam položiti zakletvu na zastavu.
Naravno, poslat sam u kancelariju direktora škole.
Upitao me: "Zašto ne želiš položiti zakletvu?
Svi to rade!"
Rekao sam kako su svi nekada vjerovali da je Zemlja ravna,
ali to je nije učinilo ravnom.
Objasnio sam da sve što Amerika posjeduje
duguje drugim kulturama
i drugim nacijama
i da ću rađe položiti zakletvu
na Zemlju
i sve ljude na njoj.
Nije potrebno reći da nije potrajalo dugo
prije nego sam napustio školu u potpunosti
i napravio laboratorij u svojoj sobi.
Tu sam počeo učiti o nauci
i prirodi.
Tada sam shvatio
da univerzumom upravljaju zakoni
i da ljudsko biće,
zajedno sa cijelim društvom,
nije izuzeto od tih zakona.
Tada je došlo do raspada tokom 1929.
S njime je počelo ono što danas nazivamo
"Velika depresija".
Bilo mi je teško razumjeti zašto su milioni ljudi
ostali bez posla, kao beskućnici, izgladnjeli,
dok su sve fabrike i dalje bile na svom mjestu.
Resursi su ostali nepromijenjeni.
Tada sam shvatio
da su pravila ekonomske igre
potpuno pogrešna.
Uslijedio je Drugi svjetski rat
u kojem su se različite nacije naizmjenično
sitematski uništavale između sebe.
Kasnije sam izračunao da su sva ta uništavanja
i izgubljeni resursi
potrošeni na taj rat
mogli vrlo lako zadovoljiti svaku
ljudsku potrebu na planeti.
Od tada sam posmatrao kako čovječanstvo
priprema binu za vlastito izumiranje.
Gledao sam kako neprestano trošimo i uništavamo
dragocjene ograničene resurse
u ime profita i slobodnog tržišta.
Gledao sam kako se društvene vrijednosti reduciraju
na osnovni nivo izvještačenog materijalizma
i bezumne potrošnje.
Gledao sam i kako monetarne sile
upravljaju političkim strukturama
prividno slobodnih društava.
Imam 94 godine sada.
Bojim se kako je moje stajalište
isto kakvo je bilo
i prije 75 godina.
Ovo sranje mora prestati.
[ZEITGEIST]
[ZEITGEIST: IDEMO DALJE]
"Nikada nemojte sumnjati da malena skupina predanih
i odlučnih građana može promijeniti svijet.
Na takav se način svijet dosada jedino i mijenjao."
~Margaret Mead
1. dio: Ljudska priroda
Dakle, naučnik si
i negdje putem, u tvoju glavu je umetnuto
neizbježno pitanje "priroda ili odgoj",
po svojoj važnosti u rangu s pitanjem Coca-Cola ili Pepsi,
Grci ili Trojanci.
Dakle, priroda ili odgoj, postavlja se kao
pretjerano pojednostavljen pogled na
poziciju uticaja.
Od uticaja na način na koji se ćelija nosi
s energetskom krizom, pa sve do
uticaja koji nas čine onakvima kakvi jesmo na najindividualnijim
nivoima naše ličnosti.
I ono što dobijete je potpuno lažni kontrast
sazdan oko prirode kao odrednice
i nalazi se u samim temeljima svih uzroka.
Život je DNK i kôd svih kodova
i Sveti Gral i upravlja svime...
a s druge strane, mnogo više
je društveno-naučna perspektiva koja glasi
mi smo "društveni organizmi",
a biologija neka proučava buđ.
Ljude ne određuje biologija
i očigledno je kako su oba stajališta besmislena.
Umjesto toga možete vidjeti
kako je praktički nemoguće razumjeti
na koji način biologija funkcioniše
izvan konteksta okruženja.
[Stvar je u genima]
Jedna od najluđih,
ali ipak najšire rasprostranjenih
i potencijalno opasnih tvdnji, je:
"Ma, takvo ponašanje uzrokuju geni."
Šta to ustvari znači?
To podrazumijeva razne suptilne nijanse ukoliko
poznajete modernu biologiju, ali za većinu ljudi
oko nas to podrazumijeva:
jedan deterministički pogled na život;
pogled ukorijenjen u biologiji i genetici;
geni se poistovjećuju s nepromjenjivim stanjem stvari;
geni se poistovjećuju sa stvarima koje su
neizbježne, zbog čega nema smisla
trošiti resurse pokušavajući ih ispraviti;
osim toga, nema smisla ulagati društvene napore pokušavajući
ih poboljšati zato što su neizbježne i nepromjenjive...
a to je čista besmislica.
[Bolest]
Opšte prihvaćeno je da su stanja poput
deficita pažnje i hiperaktivnog poremećaja genetski programirana;
kao i da su stanja poput šizofrenije genetski programirana.
Istina je suprotna.
Ništa nije genetski programirano.
Postoje vrlo rijetke bolesti,
tek šačica bolesti
iznimno rijetko zastupljenih unutar populacije,
koje su zaista genetski uslovljene.
Većina složenih stanja
može imati predispoziciju koja ima genetsku komponentu,
ali predispozicija nije isto što i predodređenost.
Cijela potraga za izvorom bolesti unutar genoma
bila je osuđena na propast prije nego je to iko i pomislio
zbog toga što većina bolesti nije genetski predodređena.
Bolesti srca, rak, moždani udari,
reumatske bolesti, poremećaji imunološkog sistema uopšteno,
poremećaji mentalnog zdravlja, ovisnosti...
ništa od toga nije genetski predodređeno.
Kod raka dojke, npr., od 100 žena koje boluju od njega
samo njih sedam su nosioci gena za rak dojke,
dok ih 93 nisu nosioci.
S druge strane, od 100 žena koje su nosioci tih gena,
neće sve dobiti rak.
[Ponašanje]
Geni nisu tek nešto što utiče na naše ponašanje
na način koji je izdvojen od našeg okruženja.
Geni usmjeravaju našu reakciju s obzirom na okruženje.
U stvari, izgleda kako određeni utjecaji u
ranom djetinjstvu i način odgoja djeteta
utiču na ispoljavanje gena,
doslovce uključujući ili isključujući različite gene
te usmjeravaju osobu na određeni razvojni put
koji će biti prilagođen svijetu s kojim se treba suočiti.
Razmotrimo primjer.
U istraživanju koje je provedeno u Montrealu na žrtvama samoubistva
autopsijom su proučeni mozgovi tih ljudi
i pokazalo se sljedeće: ako su žrtve samoubistva
(obično mlađi punoljetnici)
u dječjoj dobi bile žrtve zlostavljanja, zlostavljanje je zapravo
uzrokovalo genetsku promjenu u mozgu
koje nije bilo u mozgovima onih koji nisu bili zlostavljani.
To je epigenetski uticaj.
"Epi" znači onaj koji prekriva, dakle
epigenetski uticaj podrazumijeva događaje
u okruženju koji aktiviraju ili deaktiviraju određene gene.
Na Novom Zelandu, u gradu po nazivu Dunedin,
provedeno je istraživanje
u kojem je nekoliko hiljada pojedinaca
proučavano od rođenja pa sve do svojih dvadesetih.
Ono što su otkrili je da su bili u stanju identificirati
genetsku mutaciju, abnormalni gen
koji jeste bio u relaciji sa
predispozicijom da se počini nasilje,
ali samo ako je ta osoba također
bila izložena teškom zlostavljanju tokom djetinjstva.
Drugim riječima, dijete sa ovim abnormalnim genom ne bi
bilo više sklono nasilju od bilo koje druge osobe
i, zapravo, imali su niži nivo nasilja
nego osobe sa normalnim genima,
osim ako tokom djetinjstva nisu bili zlostavljani.
Daćemo odličan dodatni primjer
koji objašnjava da geni nisu "alfa i omega".
To je jedna zgodna tehnika u kojoj možete
izdvojiti specifičan gen kod miša
tako da taj miš i njegovi potomci neće imati taj gen.
Taj gen ste "izbacili iz igre".
Postoji gen koji je odgovoran za kodiranje
proteina koji se veže za
učenje i pamćenje, a sa ovom odličnom demonstracijom -
"izbacite" taj gen i dobijete
miša koji nije sposoban učiti.
"Pa to je genetska osnova za inteligenciju!"
Ono što je puno manje cijenjeno u tom istraživanju,
a što su primjetili svi mediji
je da, ako uzmemo te genetski oštećene miševe
i odgojimo ih u okruženju koje je
bogatije stimulansima od onog u kome živi prosječni laboratorijski miš,
zabilježićete da su oni potpuno prevazišli taj deficit.
Tako da, kada neko kaže u smislu sadašnjih znanja:
"Ma, to ponašanje je genetsko",
uzevši u obzir da to i jeste tačna fraza za koristiti,
ono što u suštini govorite je: "Postoji
genetski doprinos načinu na koji
organizmi odgovaraju na poticaje iz okruženja;
geni mogu uticati na
spremnost sa kojom će se organizam
nositi sa određenim izazovima iz okruženja."
Znajte, to nije verzija koju će većina ljudi imati u svojim glavama,
oni neće biti spremni govoriti o tome
nego će ići rame uz rame sa starom
verzijom koja glasi "stvar je u genima",
a to nije daleko od istorije eugenike
i sličnih stvari.
To pogrešno mišljenje je široko rasprostranjeno
i potencijalno je veoma opasno.
Neko razumije da je to
biološko objašnjenje za nasilje...
neko drugi da je ova hipoteza
potencijalno opasna, i ne samo da nas navodi na pogrešne zaključke
nego može nanijeti veliku štetu...
a to je tako jer ako vjerujete u to,
možete veoma lako reći:
"Pa, ne možemo ništa napraviti
kako bi promijenili tu predispoziciju
ljudi moraju postati nasilni;
i sve što možemo učiniti je da ih kaznimo - zaključati ih
ili ih eliminisati,
ali ne trebamo brinuti o mijenjanju
društvenog okruženja ili drušvenih predodredbi
koje mogu voditi ljude ka tome da postanu nasilni jer
'to nije važno'."
Uzimanje genetike kao argumenta nam dopušta luksuz ignorisanja
prošle i sadašnje istorijske i društvene faktore
i riječima Louisa Menanda
koji je pisao za New Yorker,
veoma precizno, rekao je:
"Stvar je u genima... objašnjava kakve su stvari oko nas
i to ne prijeti stvarima kakve jesu.
Zašto bi se neko osjećao nesretnim
ili bi stupio u antisocijalno ponašanje
ako ta osoba živi kao dio
najslobodnije i najprosperitetnije nacije na Zemlji.
Ne može biti do sistema.
Mora da je ta greška negdje u spojevima."
To je dobar način za izraziti ovo.
Tako da, genetski argument je jednostavno izgovor
koji nam dopušta da ignorišemo
društvene, ekonomske i političke faktore
koji, u stvari, stoje u pozadini
mnogih problematičnih ponašanja.
[Proučavanje: Ovisnost]
Ovisnosti se obično vežu za
pitanja vezana za konzumiranje narkotika,
ali ako pogledam na cijelu stvar iz više perspektive
ja onda definišem ovisnost kao bilo koje ponašanje
koje je povezano sa žudnjom,
koje daje kratkotrajano olakšanje
i dugoročne negativne posljedice
zajedno sa oštećenjem kontrole ovisnosti, tako da osoba
želi da je se odrekne ili daje obećanja da će to učiniti,
ali ne može istrajati,
pa kada ovo shvatite, možete vidjeti da
postoje mnoge druge ovisnosti
ne samo one vezane za narkotike.
Postoji: ovisnost o radu, ovisnost o kupovini,
o internetu, o video igricama...
Postoji ovisnost o moći. Ljudi imaju moć, ali
žele sve više moći; ništa nikada nije dovoljno za njih.
Sticanje - korporacije koje moraju posjedovati sve više.
Ovisnost o nafti
ili bar o bogatstvu i produktima koji su
nam pristupačni zahvaljujući nafti.
Pogledajmo negativne posljedice na okruženje.
Mi uništavamo Zemlju koju
naseljavamo u ime ovisnosti.
Trenutno su ove ovisnosti mnogo više
razorne u smislu posljedica po društvo
nego kokainske i heroinske navike mojih pacijenata koji dolaze iz centra Eastsidea.
Ipak, njih se nagrađuje i smatra se da su vrijedni poštovanja.
Izvršni direktor neke nikotinske kompanije koji rezultira većim profitom
će dobiti puno veću nagradu.
On se ne suočava sa bilo kakvom negativnom pravnom posljedicom i slično.
U stvari, on je cijenjeni član
odbora nekoliko korporacija.
Ipak, bolesti koje se povezuju sa dimom cigarete
ubiju pet i po miliona ljudi u svijetu svake godine.
U Americi ubiju 400.000 ljudi godišnje.
A o čemu su ovi ljudi ovisni? O profitu.
Oni su tako jako ovisni
da u stvari negiraju
uticaj njihovih aktivnosti,
a negiranje je tipično ponašanje za ovisnike.
A oni su ugledni. Vrijedno je poštovanja
biti ovisan o profitu bez obzira na cijenu.
Dakle, ono što je prihvatljivo i ono što se poštuje
je veoma upitan fenomen u našem društvu
i izgleda da ono što pravi veću
štetu se posmatra kao uglednija ovisnost.
[Mit]
Postoji prihvaćen mit da narkotici sami po sebi razvijaju ovisnost.
U stvari, rat protiv narkotika je zasnovan
na ideji da se zaustavljanjem izvora narkotika
radi na sprečavanju ovisnosti.
Sada, ako razumijete ovisnost u širem smislu
vidimo da u suštini ništa ne stvara ovisnost.
Ni jedna supstanca, ili narkotik ne stvara ovisnost sam po sebi
i na isti način ni jedno ponašanje ne stvara ovisnost.
Mnogo ljudi može ići u kupovinu, a da ne postanu ovisni o kupnji.
Ne postaje svako ovisan o hrani.
Ne postaje svako ko pije čašu vina alkoholičar.
Tako da ono što nas interesuje je šta to čini ljude podložnim,
jer je kombinacija podložne osobe
i supstance ili ponašanja koje potencijalno razvija ovisnost
ono što u stvari razvija ovisnost.
Ukratko, ne razvija konzumacija narkotika ovisnost
nego je u pitanju podložnost osobe
prema mogućoj ovisnosti o određenoj supstanci ili ponašanju.
[Okruženje]
Ako želimo razumjeti šta je to
što neke ljude čini podložnim,
moramo pogledati u njihova životna iskustva.
Stara ideja, iako je stara, još uvjek je
široko prihvaćena, a glasi da se ovisnost razvija radi nekog genetskog uzroka
a jednostavno, to je naučno nedokazano.
Ono što jeste slučaj je da neka životna iskustva
čine ljude podložnim.
Životna iskustva koja ne samo da oblikuju ličnost
neke osobe i njene psihološke potrebe,
nego i sam mozak na određeni način.
A taj proces počinje u maternici.
[Prenatalno doba]
Dokazano je, na primjer,
da ako su majke izložene stresu tokom trudnoće
njihova djeca će najvjerovatnije imati
predispozicije za ovisnosti,
a to je tako jer se razvoj jedinke oblikuje
pod uticajem psihološkog i društvenog okruženja.
Biologija ljudskog bića je pod jakim uticajem
i programira se putem životnih iskustava koje počinju u maternici.
Uticaj okruženja ne počinje tek rođenjem.
Okruženje počinje uticati čim se nalazite u njemu,
još dok ste fetus, vi ste izloženi svakoj
informaciji koja dolazi putem majčinog krvotoka.
Hormoni, nivoi hranjivih tvari...
Odličan pokazatelj kao potvrda ovome je -
nešto što se naziva "holandskom gladnom zimom".
Tokom 1944. nacisti su okupirali Holandiju
i iz različitih razloga odlučili su
da uzmu svu hranu i prevezu je u Njemačku;
tokom tri mjeseca svi tamo su gladovali,
a desetine hiljada ljudi je umrlo od gladi.
Ono što je holandska gladna zima dala kao efekat je:
ako ste tokom gladi bili fetus u drugom ili trećem tromjesečju razvoja
vaše tijelo je "naučilo" nešto veoma unikatno tokom tog perioda.
Kako ispada, tokom drugog i trećeg tromjesečja vaše tijelo
pokušava da nauči dosta o svom okruženju:
Koliko je prijeteći svijet tamo vani?
Koliko ima izobilja? Koliko hranljivih tvari dobijam
putem maminog krvotoka?
Ako ste bili fetus koji je gladovao tokom tog perioda, vaše tijelo
će se programirati zauvijek kao
veoma, veoma škrto u odnosu na šećer i masti koje dobija, i
ono što ćete raditi je da ćete pohranjivati svaki komadić toga.
Ako ste fetus holandske gladne zime, i pola vijeka kasnije,
iako je sve drugo isto kao kod drugih osoba,
najvjerovatnije ćete imati visok krvni pritisak,
gojaznost ili poremećaj metabolizma.
Ovo pokazuje kako okruženje djeluje čak i tamo gdje to ne očekujemo.
Ako izložite stresu laboratorijske životinje tokom trudnoće
njihovo potomstvo će biti više
podložno korišćenju kokaina i alkohola kao odrasle jedinke.
Možete izložiti stresu žene trudnice. Na primjer u jednoj britanskoj studiji
žene koje su bile zlostavljane tokom trudnoće
će imati više nivoe
kortizola, hormona stresa, u njihovoj placenti pri porođaju,
a njihova djeca će vjerovatnije biti sklona stanjima koja ih
predisponiraju ka ovisnostima do sedme ili osme godine starosti.
Tako da stres već u maternici priprema podlogu
za različite vrste stanja vezanih za mentalno zdravlje.
U Izraelu je sprovedena studija koja je pratila djecu
čije su majke bile trudne
prije početka rata 1967. godine.
Ove žene, naravno, su bile jako izložene stresu
i njihovo potomstvo ima viši stepen pojave šizofrenije
od onog koji je prosječan.
Sada imamo dosta dokaza kako djelovanja iz prenatalnog doba
imaju veliki uticaj na razvoj ljudskog bića.
[Rano djetinjstvo]
Ono što je važno u ljudskom razvoju,
posebno u razvoju mozga je
da se on dešava većinom pod uticajem okruženja
i većinom poslije rođenja.
Ako uporedimo nas sa konjima
koji mogu trčati na prvi dan svoga života,
vidimo da smo mi u tom periodu manje razvijeni.
Ne možemo tada ovladati i uravnotežiti neurološku
koordinaciju, jačinu mišića, jasnoću vida,
sve do jedne i po ili dvije godine života.
To je tako jer se razvoj mozga kod konja
dešava u sigurnosti utrobe,
a kod ljudskih bića se to mora desiti nakon rođenja
i to ima veze sa jednostavnom logikom evolucije.
Kako glava raste, a to je ono što nas čini ljudskim bićima,
razvoj prednjeg dijela mozga je
u stvari ono što nas čini ljudskom vrstom.
U isto vrijeme mi hodamo na dvije noge, pa se naša karlica sužava
kako bi se tome prilagodila.
I sada imamo usku karlicu, veću glavu, i
bingo: zato smo se morali prerano roditi.
I to znači da razvoj mozga, koji se kod drugih životinja
odvija u maternici,
kod nas se odvija nakon rođenja,
i to pod uticajem okruženja.
Koncept Neuronskog darvinizma jednostavno govori
kako će se sklopovi koji dobiju odgovarajuće unose iz okoline
optimalno razviti, a oni koji ih ne dobiju
se ili neće razviti optimalno ili uopšte neće.
Ako uzmete tek rođeno dijete sa savršeno razvijenim očima
i stavite ga u mračnu sobu na pet godina,
ono će nakon toga ostati slijepo do kraja života
zbog toga što vizualni sklop za svoj razvoj zahtijeva svjetlosne valove,
a bez njih će čak i rudimentarni
sklopovi prisutni i aktivni pri rođenju
atrofirati i propasti, dok se novi neće razviti.
[Pamćenje]
Značajan je način na koji
rana iskustva oblikuju ponašanje odrasle osobe,
čak i posebno rana
iskustva za koja u pamćenju nema dostupnih sjećanja.
Ispostavlja se kako postoje dvije vrste pamćenja.
Postoji eksplicitno pamćenje, tj. sjećanje,
pomoću njega se možete prisjetiti činjenica,
pojedinosti, epizoda, okolnosti.
Međutim, moždana struktura koja se naziva hipokampus,
a koja šifrira ovakva sjećanja,
čak se ni ne počinje potpuno razvijati prije starosti od godinu i po,
a svoj puni razvoj ne doseže sve do mnogo kasnije.
Zbog toga gotovo niko nema
sjećanja prije 18 mjeseci starosti.
Međutim, postoji i druga vrsta
pamćenja, tzv. implicitno pamćenje,
i to je, u stvari, emocionalno pamćenje
u kojem se emotivni utjecaji i djetetovo tumačenje
tih emotivnih iskustava ukorjenjuju u mozgu
u obliku živčanih sklopova koji su spremni okinuti
bez obzira na izostanak specifičnog sjećanja.
Daću vam jasan primjer:
ljudi koji su usvojeni vrlo često imaju
doživotan osjećaj odbačenosti.
Ne mogu se sjetiti usvojenja.
Ne mogu se sjetiti odvajanja od biološke majke,
jer se toga nemaju čime sjetiti.
Ipak, emocionalno pamćenje razdvajanja i odbacivanja
je duboko urezano u njihove mozgove.
Zbog toga su oni mnogo više skloni da
iskuse osjećaj odbačenosti i
da se jako emotivno uzbude
kada misle da ih drugi ljudi
odbacuju.
Ovo nije vezano samo za ljude koji su
usvojeni, ali je kod njih veoma izraženo
radi ove funkcije implicitnog pamćenja.
Osobe koje su ovisne, po svoj dostupnoj
istraživačkoj literaturi i po mom iskustvu,
najteža vrsta ovisnika su u suštini svi bili
teško zlostavljani kao djeca
ili su prošli kroz težak emotivni gubitak.
Njihova emocionalna ili implicitna sjećanja
govore o svijetu koji nije siguran
i ne daje podršku; odgajateljima kojima se nije moglo vjerovati
i odnosima koji nisu bili
dovoljno sigurni da bi oni otvorili ranjivi dio sebe,
pa su zato njihove reakcije više bile
usmjerene na to da se drže odvojenim od
odnosa koji su istinski intimni;
ne vjerovati odgajateljima,
doktorima i drugim ljudima koji pokušavaju da im pomognu
i generalno, oni vide svijet kao mjesto koje nije sigurno...
Ovo je zaista funkcija implicitnog sjećanja
koja je ponekad povezana sa dešavanjima kojih se čak i ne sjećaju.
[Dodir]
Prijevremeno rođena djeca ili ona koja su smještena u inkubatore
ili vezana za različite vrste naprava i
mašina, sedmicama pa čak i mjesecima.
Sada znamo da ako se ovu djecu
miluje ili dodiruje po leđima
samo 10 minuta dnevno, to će poboljšati razvoj njihovog mozga.
Tako da je ljudski dodir veoma važan za razvoj i,
u stvari, bebe koje se ne nose u rukama će zapravo umrijeti.
To govori o tome koliko je značajna potreba
ljudskih bića da dožive dodir.
U našem društvu postoji nesretno nastojanje
da se roditeljima kaže da ne dižu svoje dijete, da ga ne drže,
da se ne uzimaju bebe dok plaču iz straha da ih se ne pokvari,
ili da će se tako djeca naučiti da spavaju tokom noći,
ako ih ne uzimate u naručje...
A to je upravo suprotno od onoga što djetetu treba.
I ova djeca će možda i zaspati jer će odustati,
dok će se njihovi mozgovi ugasiti
da bi se odbranili od ranjivosti,
osjećaja stvarne napuštenosti od svojih roditelja,
pa će njihova implicitna sjećanja biti
ona o svijetu kojeg nije briga za njih.
[Djetinjstvo]
Mnogo ovakvih razlika se stvara vrlo rano u životu.
Na jedan način, iskustvo roditelja o nepovoljnim okolnostima,
o tome kako je život težak ili kako je život lagan,
sve se to prenosi na djecu
bilo kroz majčinu depresiju
ili roditelje koji su strogi prema
svojoj djeci jer su imali težak dan
ili su jednostavno isuviše umorni na kraju dana...
Ovakva iskustva imaju veoma jak uticaj u programiranju
razvoja djeteta, o čemu danas znamo dosta.
Ali ta rana ranjivost nije samo evolucijska greška.
Ona postoji i kod mnogih drugih vrsta.
Čak i kod sjemena postoji proces adaptacije u ranom razvoju
na vrstu okruženja u kojoj odrastaju.
Ali za ljude, prilagođavanje je vezano za kvalitet društvenih odnosa.
I tako, tokom ranog života:
koliko brige, koliko konflikata, koliko pažnje dobijete
je priprema na svijet u kom ćete vjerovatno odrastati.
Da li odrastate u svijetu u kojem
se morate boriti da biste nešto dobili;
čuvati leđa; braniti se; naučiti da ne vjerujete drugima...
ili odrastate u društvu u kome ovisite o
jednakosti, zajedništvu, saradnji, u kom je suosjećanje bitno,
u kom vaša sigurnost ovisi o dobrim odnosima sa drugim ljudima...
Ovo zahtjeva veoma različit
emocionalni i kognitivni razvoj
i za sve ovo je vezana osjetljivost u ranom razvoju,
a roditeljstvo je, na jedan nesvjestan način,
sistem prenošenja ovakvih iskustava na djecu...
iskustava o svijetu u kome žive.
Poznati britanski dječji psihijatar, DW Winnicott, rekao je
kako u djetinjstvu u osnovi dvije stvari mogu poći po zlu.
Jedno je kad se dogode stvari koje se nisu trebale dogoditi,
a drugo kad se ne dogode one stvari koje su se trebale dogoditi.
U prvu kategoriju ulaze dramatična iskustva zlostavljanja i
napuštanja koja su doživjeli moji
pacijenti iz sirotinjskog dijela Eastsidea, kao i mnogi ovisnici.
To je ono što se nije trebalo dogoditi, ali jest.
No postoji i opuštena,
prilagođena, usmjerena pažnja
roditelja koja je potrebna svakom djetetu,
a koju djeca vrlo često ne dobijaju.
Ta djeca nisu zlostavljana. Ona nisu zanemarena
i nisu traumatizirana,
ali ono što se trebalo dogoditi,
prisutnost emocionalno dostupnog, brižnog roditelja,
jednostavno im nije omogućeno zbog
stresa u našem društvu i roditeljskom okruženju.
Psiholog Allan Schore to naziva "emocionalnim napuštanjem";
radi se o stanju kada je roditelj fizički prisutan,
ali emocionalno odsutan.
Proveo sam...
otprilike posljednjih 40 godina svog života
radeći s najnasilnijim ljudima koje naše društvo proizvodi:
ubicama, silovateljima itd.
Pokušavajući shvatiti što uzrokuje to nasilje,
otkrio sam kako su najnasilniji kriminalci u našim zatvorima
i sami bili žrtve
tolikog zlostavljanja u djetinjstvu da to izlazi izvan svih okvira
onoga što bih okarakterisao kao dječje zlostavljanje.
Nisam ni izbliza imao predstavu o dubini
izopačenosti s kojom se djeca u našem društvu
prečesto susreću.
Najnasilniji ljudi koje sam vidio i sami su preživjeli
pokušaj ubistva, često od ruke vlastitog roditelja
ili drugih ljudi u njihovom društvenom okruženju,
ili su doživjeli da im netko drugi ubije članove prodice,
najbližeg člana obitelji.
Buda je tvrdio da sve što postoji zavisi o svemu drugom.
Rekao je kako se "pojedinačno sastoji od mnoštva, a mnoštvo od pojedinačnog".
Ništa se ne može shvatiti u izolaciji od svog okruženja.
Očigledno je da list sadrži sunce, nebo i zemlju.
Taj se princip pokazao pouzdanim
u raznim segmentima, a posebno kada je u pitanju ljudski razvoj.
Moderan naučni izraz za to
je "bio-psiho-socijalna" priroda ljudskog razvoja
i prema njenim tvrdnjama, ljudska biologija
uveliko ovisi o interakciji ljudi
s društvenim i psihološkim okruženjem.
Konkretno, Daniel Siegel,
psihijatar i istraživač s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA)
osmislio je izraz "međuljudska neurobiologija",
kojim želi reći kako način
na koji naš nervni sistem funkcioniše
uveliko ovisi o našim ličnim vezama.
Na prvo mjesto stavlja naš odnos s roditeljima ili odgajateljima,
na drugo odnos s ostalim bitnim osobama u našim životima,
a na treće mjesto odnos s čitavom našom kulturom.
Dakle, ne možete odvojiti
neurološke funkcije ljudskog bića
od okruženja u kojem su on ili ona odrastali
i unutar kojeg žive,
a to je tako kroz cijeli ciklus našeg življenja.
To je naročito tako dok ste
ovisni i bespomoćni i tokom razvoja vašeg mozga,
ali isto vrijedi i kod odraslih ljudi, pa čak i pri kraju života.
[Kultura]
Ljudska bića su živjela u gotovo svakoj vrsti uređenja društva.
Od onih najravnopravnijih... čini se kako su
društva lovaca i sakupljača bila vrlo ravnopravna,
na primjer u pogledu raspodjele hrane, razmjene darova...
Male skupine ljudi koje su živjele pretežno od
potrage za hranom, u određenoj mjeri i od lova,
pretežno među ljudima koje su,
u najmanju ruku, poznavali čitavog života,
ako ne i okruženi rođacima u trećem koljenu ili bližima;
u svijetu u kojem je postojala velika količina
protočnosti među različitim skupinama;
u svijetu u kojem nije bilo
mnogo toga vezanog za materijalnu kulturu...
na takav su način ljudi proveli najveći dio svoje hominidne istorije.
Ne iznenađuje kad vidimo da je to put prema sasvim drugačijem svijetu.
Jedan od rezultata je puno manja količina nasilja.
Organizovano grupno nasilje se nije
događalo u to vrijeme
ljudske istorije i to se čini prilično jasnim.
Gdje smo pogriješili?
Nasilje nije univerzalno.
Nije ravnomjerno raspoređeno u svijetu.
Postoje velike razlike s obzirom na količinu nasilja u različitim društvima.
Postoje određena društva u kojima gotovo da i nema nasilja.
Postoje i ona druga koja se sama uništavaju.
Neke od anabaptističkih vjerskih grupa
su potpuno i strogo pacifističke,
kao Amiši, Menoniti, Huteriti...
Među nekima od ovih skupina, kao što su Huteriti,
nema zabilježenih slučajeva ubistava.
Tokom većih ratova, poput Drugog svjetskog rata,
dok se vršilo regrutovanje,
oni bi odbijali služiti vojsku.
Radije su odlazili u zatvor, nego služili vojsku.
U Kibbutzim komunama u Izraelu,
nivo nasilja je toliko nizak, da tamošnji prekršajni sudovi
često šalju nasilne prestupnike,
osobe koje su počinile prekršaj,
da žive u Kibbutzimima kako bi
naučili živjeti nenasilnim životom...
jer tako ljudi tamo žive.
Dakle, društvo nas u velikom dijelu oblikuje.
Društva u kojima živimo, u širem smislu određuju naše
teološke, metafizičke, jezičke i ostale uticaje.
Naša nam društva djelomično oblikuju stavove u vezi
toga hoćemo li život gledati kroz prizmu grešnosti ili ljepote;
hoće li naše životne odluke u zagrobnom životu imati cijenu
ili ćemo živjeti životima kao da to nije bitno.
U širem smislu, različita velika društva bi mogla biti
okarakterizovana kao individualistička ili
kolektivistička, i u odnosu na to dobijete vrlo različite ljude
s različitim načinima razmišljanja, a pretpostavljam kako
sa tim dolaze i različiti mozgovi.
Mi u Americi živimo u jednom od najviše individualistički nastrojenih društava,
a kapitalistički sistem nam dopušta da idemo
sve više i više uz tu potencijalnu piramidu, ali
je stvar u tome što nam daje sve manje i manje sigurnosnih mreža.
Prema definiciji, što je društvo raslojenije
imamo manje onih sličnih sebi, manje ljudi sa kojima
imamo simetrične, uzajamne odnose,
a umjesto toga ostaju nam tek tačke razdvajanja i beskrajne hijerarhije...
a svijet u kojem imamo malo uzajamnih partnera
je svijet s puno manje altruizma.
[Ljudska priroda]
Dakle, ovo nas dovodi u potpuno nemoguć položaj, a to je
da pokušamo naći smisao u perspektivnoj nauci...
i pokušamo shvatiti prirodu ljudske prirode.
Znate, na određenom nivou
priroda naše prirode takva je da
svojom prirodom nismo suviše ograničeni.
Pokazujemo više društvene
raznovrsnosti od bilo koje druge vrste.
Više sistema vjerovanja, strukturnih oblika porodica
i načina odgoja djece. Kapacitet
za raznovrsnost koji posjedujemo je izvanredan.
U društvu smo koje je zasnovano na konkurenciji
i zaista, vrlo često, nemilosrdnom iskorištavanju
jednog ljudskog bića od strane drugog.
Profitiranje zahvaljujući problemima drugih ljudi,
a vrlo često i stvaranje
problema u svrhu profitiranja,
vladajuća će ideologija vrlo često takvo ponašanje opravdavati
pozivajući se na neku temeljnu i nepromjenjivu ljudsku prirodu.
Dakle, mit našeg društva je
da su ljudi po prirodi kompetitivni,
i da su individualistički nastrojeni i sebični.
Prava stvarnost je sasvim suprotna.
Mi imamo određene ljudske potrebe.
O ljudskoj prirodi možemo konkretno govoriti tek
kada prepoznamo kako postoje određene ljudske potrebe.
Imamo ljudsku potrebu za druženjem i bliskim kontaktom,
za ljubavlju, privrženošću i prihvatanjem,
da budemo viđeni, da nas drugi prihvate onakvima kakvi jesmo.
Ako su te potrebe ispunjene, razvijamo se
u suosjećajne ljude spremne
na suradnju, koji imaju osjećaj za one oko sebe.
Dakle...
suprotnost, kakvu često viđamo u svom
društvu je, u stvari, iskrivljena ljudska priroda,
upravo zbog toga što su zadovoljene potrebe tek malog broja ljudi.
Dakle, možete govoriti o ljudskoj prirodi,
ali jedino u smislu osnovnih ljudskih potreba
koje se pobuđuju instinktivno,
odnosno, određenih ljudskih potreba
koje vode do određenih osobina ako su zadovoljene,
a drugačijih osobina ukoliko su uskraćene.
Dakle...
kad prihvatimo činjenicu da nam ljudski organizam,
koji posjeduje izuzetnu sposobnost prilagođavanja,
omogućava preživljavanje u raznim uslovima,
je također s druge strane strogo programiran za određene zahtjeve okruženja
ili ljudske potrebe,
počinje se rađati društveni imperativ.
Baš kao što našem tijelu trebaju hranjive tvari,
ljudski mozak zahtijeva pozitivne forme stimulansa iz okruženja,
u svim fazama svog razvoja,
a istovremeno ima potrebu i da bude zaštićen
od negativnih vidova poticaja.
Ako se stvari koje bi se trebale dogoditi ne dogode...
ili se pak dogode stvari koje se ne bi smjele dogoditi...
tada postaje očito kako bi se mogla otvoriti vrata, ne samo za
čitav niz psihičkih i fizičkih bolesti,
već i za mnogobrojna štetna ponašanja.
Dakle, kako sada okrećemo svoj pogled prema vani
i u obzir uzimamo trenutno stanje stvari,
moramo postaviti pitanje:
Da li uslovi koje smo stvorili u modernom svijetu
zapravo podržavaju naše zdravlje?
Da li temelji našeg društveno-ekonomskog
sistema djeluju kao pozitivna sila
za ljudski i društveni razvoj i napredak?
Ili, da li je temeljna privlačna sila našeg društva
zapravo suprotstavljena osnovnim evolucijskim zahtjevima
koji su potrebni za postizanje i održavanje
naše lične i društvene dobrobiti?
[2. dio: Socijalna patologija]
Neko se može zapitati kako je sve ovo počelo?
Ovo što imamo danas... Zaista, svijet je u stanju
potpunog kolapsa.
[Tržište]
Počelo je sa Johnom Lockeom.
John Locke je uveo pojam imovine.
Dao je tri uslova za pravično posjedovanje i pravo na privatnu imovinu.
Ova tri uslova su:
Mora biti dovoljno ostataka za druge
i ne smije se dopustiti da se ostatci pokvare,
i da, prije svega, morate razmijeniti svoj rad za njih.
Izgleda opravdano - morate razmijeniti svoj rad sa svijetom
i tada polažete pravo na proizvod
sve dok ima dovoljno ostataka za ostale
i sve dok se proizvodi nisu pokvarili
i sve dok ne dopustite da nešto postane otpad, onda je to u redu.
I on troši puno vremena na ovo i svoje poznate studije o vladi
i od tada je ovo bio kanonski tekst,
a za ekonomska, politička i pravna pitanja
je još uvijek dio klasičnih tekstova koji se izučavaju.
I onda - nakon što je iznio uslove,
i gotovo da mislite, u tom vremenu, da li ste
za privatno vlasništvo ili ne,
jer on je dao veoma vjerodostojnu i snažnu odbranu
privatnog vlasništva ovdje...
Pa, on ih je dao!
Dao ih je samo tako. Sve u jednoj rečenici.
On kaže: "Jednom kad je novac
prihvaćen taktičnim pristankom ljudi...
onda je i postao..."
I on nije rekao da su svi uslovi odbačeni ili izbrisani -
ali to je ono što se dešava.
Tako da sada nemamo
proizvod i vaše vlasništvo zarađeno vašim radom -
ah, ne - danas novac kupuje rad.
Ne postoji više razmatranje o tome
da li ima dovoljno ostataka za ostale;
nema više razmatranja o tome da li će se proizvod pokvariti,
jer on kaže da je novac kao
srebro i zlato, a zlato se ne može pokvariti
i zato novac ne može biti odgovoran za štetu...
Što je smiješno. Ne govorimo o novcu
i srebru, govorimo o njegovim efektima.
To su besmislice, jedna za drugom.
Veoma je potresno što mu je ta
logička prevara pošla za rukom,
ali ona odgovara interesima vlasnika kapitala.
Onda dođe Adam Smith i ono što on
doda ovome je religija...
Locke je počeo sa stavom kako nas je Bog vodio ovim putem,
to je Bogom dato pravo,
a onda dobijemo Smitha
koji kaže: "To nije samo Božje..."
Zapravo, nije baš tako rekao ali
to je ono što se filozofski dešava, i u principu
on kaže da: "...to nije sve samo pitanje privatne imovine...",
to se sve sada "pretpostavlja" - To je Dato!
I da postoje "oni koji investiraju novac da bi kupili rad" - Dato.
Ne postoji ograničenje u količini onoga što mogu kupiti, a nastalo je tuđim radom,
i onome što mogu sakupiti, kao i svoj toj nejednakosti -
to je sve sada dato.
I tako on dođe, i ono što je njegova velika ideja je,
a opet je predstavljena kao digresija, usput...
Znate, kada ljudi daju robu na prodaju - snadbijevanje,
a drugi ljudi je kupe - potražnja, i slično,
kako ćemo imati snadbijevanje koje odgovara potražnji,
ili potražnju koja odgovara snadbijevanju?
Kako se ovo dvoje mogu izjednačiti?
A ono što predstavlja centralnu ideju ekonomije
je kako ovo dvoje izjednačiti...
A on kaže: "To je 'Nevidljiva ruka tržišta'
koja ih dovodi u izjednačenje."
Tako da sada imamo "Boga" koji je iznad svega.
On nije samo tako dao prava na vlasništvo
i sva sredstva i njihova "prava data prirodom"
u skladu s onime što je Locke rekao...
nego sada imamo sistem koji je "Bog" sam po sebi.
U stvari, ono što Smith kaže u svojim govorima,
da biste našli te njegove riječi
vi biste morali da pročitate sve iz "Bogatstva nacija".
On kaže: "Oskudnost opstanka
postavlja ograničenja reprodukciji siromašnih,
a priroda ovo može riješiti jedino
eliminacijom njihove djece."
Tako da je on predvidio teoriju evolucije u najgorem smislu...
Ovo potiče iz vremena prije Darwina.
On ih je nazivao "rasom radnika".
I možete vidjeti da je tu postojao naslijeđeni rasizam koji je urgađen u tu priču,
postojala je naslijeđena sljepoća prema ubistvu
nebrojene djece,
i njegove misli odgovaraju ovome: "To 'Nevidljiva ruka' pravi
da snadbijevanje odgovara potražnji, a potražnja snadbijevanju."
Da li sada vidite kako je "Bog" mudar?
Sada možete vidjeti dosta onoga što je stvarno štetno,
uništava život, eko-genocidalne stvari
koje i sada traju i imaju, na jedan način,
"misaoni gen" kojim se veže za Smitha, također.
Kada pogledamo originalni koncept
takozvanog slobodnog tržišta - kapitalističkog sistema
koji su pokrenuli rani ekonomski filozofi
kao što je Adam Smith,
vidimo da je prvenstvena namjera "tržišta"
bila zasnovana na razmjeni stvarnih, dodirljivih dobara neophodnih za život.
Adam Smith nikada nije proniknuo da će najprofitabilniji
ekonomski sektor na planeti
na kraju biti arena finansijskih poslovanja
ili takozvanih investicija
u kojima je jednostavno sam novac
dobijen kretnjom drugog novca
kroz proizvoljnu igru koja ima
nula produktivne koristi za društvo.
Ipak, bez obzira na Smithovu namjeru
vrata takvim, prividno nenormalnim pojavama,
su ostavljena otvorena od strane jednog fundamentalnog principa u ovoj teoriji:
Novac se tretira kao Komoditet, koji postoji radi sebe samog.
Danas, u svakoj ekonomiji na svijetu,
bez obzira na socijalni sistem koji tamo postoji,
novac se progoni za dobrobit novca i ničega više.
Ideja iza svega, koju je misteriozno kvalificirao
Adam Smith sa svojom religioznom izjavom o
"Nevidljivoj ruci",
je da će uskogrudna, samodovoljna težnja
ovog fiktivnog artikla,
nekako magično manifestirati
ljudsko i društveno dobrostanje i progres.
Stvarnost je da pobude monetarnih interesa,
ili ono što su neki nazvali "Novčani niz vrijednosti",
se sada potpuno odvojilo od fundamentalnog
"interesa života" - koji se može nazvati
"Životni niz vrijednosti".
Ono što se desilo je da postoji potpuna pometnja
u ekonomskoj doktrini
između ta dva niza.
Oni misle da Novčani niz vrijednosti
podržava Životni niz vrijednosti,
i zato oni kažu da ako se proda više dobara,
ako BDP (bruto domaći proizvod) raste i slično,
doći će do većeg unaprijeđenja blagostanja
i da možemo uzeti BDP kao svoj osnovni indikator
za društveno zdravlje...
I sada vidite svu tu pometnju.
To je priča o Novčanom nizu vrijednosti
koji predstavljaju svi računi i svi prihodi koji su
dobijeni prodajom dobara,
a oni zamjenjuju to sa stvaranjem života.
Tako da imate od početka u ovo ugrađenu
potpunu zamjenu novca
i Životnog niza vrijednosti.
Tako da, mi imamo posla sa vrstom strukturalne obmane
koja postaje sve više smrtonosna
kako se novčani niz odvaja od proizvodnje
bilo čega.
Tako da je to problem u sistemu,
a problem u sistemu izgleda da je fatalan.
[Dobrodošli u mašinu]
U društvu danas, rijetko ćete čuti nekoga da govori
o progresu u svojoj zemlji ili društvu
vezano za njihovo fizičko zdravlje, osjećaj sreće,
povjerenja ili društvene stabilnosti.
Umjesto toga, mjere se predstavljaju
kroz ekonomske apstrakcije.
Postoji bruto domaći proizvod, indeks potrošačkih cijena,
vrijednost tržišta dionica, stope inflacije...
i tako dalje.
No, da li to govori nešto stvarno bitno
o kvaliteti života ljudi?
Ne. Sve ove mjere služe
samom novčanom nizu i ničem drugom.
Na primjer, bruto domaći proizvod države
je mjera vrijednosti prodanih roba i usluga.
Tvrdi se da je njegova veličina u odnosu sa
"standardom življenja" ljudi neke države.
U SAD-u zdravstvo se procijenilo na više od
17% BDP u 2009. godini
dosegnuvši potrošenih preko 2.5 bilijardi.
Dakle, stvarajući pozitivan učinak na ovu ekonomsku mjeru.
I prema toj logici
bilo bi još bolje za ekonomiju SAD-a
ako bi se zdravstvene usluge povećale...
možda do 3 bilijarde dolara... ili 5 bilijardi
jer bi to stvorilo više rasta,
više poslova, te bilo hvaljeno od ekonomista
kao porast u standardu življenja njihove zemlje.
Ali, pričekajte malo.
Šta zdravstvene usluge ustvari predstavljaju?
Pa, bolesne i umiruće ljude.
Tako je - što je više nezdravih ljudi u Americi
bolja je ekonomija.
Zaista, ovo nije pretjerivanje niti je cinično rečeno.
U stvari, ako se dovoljno izmaknemo u stranu
shvatiti ćete da BDP
ne samo da ne odražava stvarno javno ili društveno zdravlje
na bilo kakvoj opipljivoj razini
to je, ustvari, većinom mjera
industrijske neučinkovitosti
i društvene degradacije.
I što se više povećava, stvari postaju gore
u odnosu na lični, društveni
i integritet okruženja.
Morate stvarati probleme kako bi napravili zaradu.
U postojećoj stvarnosti nema zarade
u spašavanju života, vraćanju ravnoteže na ovom planetu,
uspostavljanju pravde i mira ili bilo čega drugog.
U tome jednostavno nema zarade.
Postoji stara izreka -
provedi zakon i stvorićeš zaradu.
Bilo da pravite zaradu za advokata ili bilo koga drugog.
Dakle, zločin zaista stvara
zaradu kao što razaranje stvara
zaradu na Haitiju.
U ovom trenutku imamo otprilike 2.000.000 zatvorenika
u ovoj državi (SAD),
a od tog broja, mnogo ih je u zatvorima
vođenim od strane privatnih korporacija:
Corrections korporacija iz Wackenhuta u Americi
trguje svojim dionicama na Wall Streetu
zasnovano na tome koliko je ljudi u zatvoru.
E, to je stvarno bolesno.
Ali to je odraz onoga
što ovaj ekonomska stvarnost zahtijeva.
Dakle, šta tačno ova ekonomska stvarnost zahtijeva?
Šta to pokreće naš ekonomski sistem?
Potrošnja.
Ili još preciznije -
kada analiziramo
temelje klasične ekonomije tržišta
ostaje nam obrazac novčane razmjene
kojem ne smije biti dopušteno da se zaustavi
ni značajno uspori
da bi društvo kakvog poznajemo
ostalo operativno.
Postoje tri glavna aktera na ekonomskoj sceni:
zaposlenik, poslodavac
i potrošač.
Zaposlenik prodaje poslodavcu svoj rad u zamjenu za prihod.
Poslodavac prodaje svoje proizvodne usluge, dakle robu,
potrošaču u zamjenu za prihod
a potrošač je, naravno, samo druga uloga
zaposlenika i poslodavca
koji troše natrag u sistem
da bi omogućili nastavak kružne potrošnje.
Drugim riječima, svjetski tržišni sistem zasnovan je na
pretpostavci da će uvijek biti dovoljno
potražnje za proizvodima u društvu
da bi se pokretalo dovoljno novca stopom
koja može održati proces potrošnje.
Što je veća stopa potrošnje
više je pretpostavljenog takozvanog ekonomskog rasta
i tako mašina radi dalje...
Ali, samo malo -
mislio sam da bi ekonomija trebala, ne znam...
"Ekonomizirati"?
Nema li sam pojam veze s očuvanjem
i učinkovitošću i smanjenjem gubitaka?
Dakle kako naš sistem, koji zahtjeva potrošnju
što više to bolje, održava efikasnost
ili "Ekonomizira" uopšte?
Pa... ne radi to.
Namjera tržišnog sistema je, ustvari, upravo suprotna
onome što bi stvarna ekonomija trebala raditi -
a to je efikasno i konzervativno usmjeravati
materijale za proizvodnju i raspodjelu
dobara neophodnih za život.
Živimo na ograničenom planetu, s ograničenim resursima
gdje su, na primjer, nafti koju koristimo trebali
milioni godina da nastane...
gdje su mineralima koje koristimo trebale milijarde godina da nastanu.
Dakle... imati sistem koji namjerno promoviše
ubrzanje potrošnje
zbog takozvanog "ekonomskog rasta"
je čisto ekocidno ludilo.
Odsustvo gubitaka, to je efikasnost.
Odsustvo gubitaka?
Ovaj sistem je rasipniji od svih drugih
postojećih sistema u istoriji planeta.
Svaki nivo organizacije života i sistema života
je u krizi i izazovu
i raspadu ili slomu.
Ni jedan recenzirani žurnal u posljednjih 30 godina
neće pisati ništa drugačije od toga da:
svaki životni sistem nazaduje,
kao i društveni programi...
kao i raspoloživa voda.
Pokušajte navesti bilo koje sredstvo za život koje
nije ugroženo i pod prijetnjom...
Ne možete.
I zaista ne postoji ni jedno takvo, što je prilično očajno.
Ali nismo ni otkrili uzročni mehanizam.
Ne želimo se suočiti s uzročnim mehanizmom.
Samo želimo nastaviti. Znate da je bezumno
kada nastavljate raditi istu stvar, opet i opet
iako ona očito ne djeluje.
Tako da, zaista
ne radite sa ekonomskim sistemom
nego bih otišao tako daleko i rekao anti-ekonomskim sistemom.
[Antiekonomija]
Postoji stara izreka koja kaže da takmičarski
tržišni obrazac nastoji
"stvoriti najbolju moguću robu po najnižim mogućim cijenama".
Ova izreka je u osnovi motivacijska zamisao
koja opravdava tržišno takmičenje
temeljeno na pretpostavci da je rezultat
proizvodnja roba više kvalitete.
Ako bih sebi napravio stol po nacrtu
napravio bih ga naravno od najboljeg,
najizdržljivijeg materijala, zar ne?
Sa namjerom da traje što je duže moguće.
Zašto bih napravio nešto loše,
znajući da bih to morao napraviti ponovo,
i potrošio više materijala i energije?
Iako to izgleda razumno u fizičkom svijetu,
u tržišnom svijetu
to nije samo posebno nerazumno,
to nije ni moguće.
Tehnički je nemoguće proizvesti
najbolje od bilo čega
ako firma želi zadržati takmičarsku prednost
i time ostati cijenom pristupačna potrošaču.
Bukvalno, sve što je stvoreno i spremno za prodaju
u globalnoj privredi postaje manje vrijedno
istog trenutka kad je proizvedeno, jer,
matematički je nemoguće
napraviti naučno najnaprednije, najefikasnije
i strateški održive proizvode.
To je tako zbog činjenice da tržišni sistem
zahtijeva da "efikasnost cijene",
odnosno, potreba za smanjenjem troškova,
postoje na svakom stepenu proizvodnje.
Od cijene radne snage do cijene
sirovina, ambalaže i tako dalje.
Naravno, ta takmičarska strategija
postoji kako bi osigurala da kupci kupe njihove proizvode
radije nego proizvode suparničkog proizvođača
...koji također radi identičnu stvar:
nastoji učiniti svoje proizvode istovremeno konkurentnima i pristupačnima.
Ta nepromjenjivo rasipna posljedica sistema
mogla bi nositi ime: Ugrađeno zastarjevanje.
Međutim, to je samo dio puno većeg problema:
Osnovni vladajući princip ekonomije tržišta
koji, usput budi rečeno, nećete pronaći u nekom udžbeniku,
je sljedeći:
"Ne može se dopustiti da bilo šta proizvedeno održi duži
životni vijek od onog što se može podnijeti
u svrhu nastavka kružne potrošnje".
Drugim riječima, nužno je da se stvari pokvare,
propadnu i isteknu unutar određenog vremenskog razdoblja.
To se naziva - "Planirana zastarjelost".
Planirana zastarjelost okosnica je temeljne tržišne
strategije svake proizvođačke korporacije koja postoji.
Naravno, dok bi samo nekolicina
potpuno priznala takvu strategiju,
ono što čine jest da je prikrivaju unutar
pomenutog fenomena Ugrađenog zastarijevanja,
često ignorišući ili čak potiskujući
nove tehnološke napretke
koji bi mogli stvoriti održiviji, dugotrajniji proizvod.
Tako, da nije toliko rasipno
da sistem sam po sebi ne može dopustiti
proizvodnju najtrajnijih i najefikasnijih artikala,
planirana zastarjelost namjerno
podrazumijeva činjenicu da što je trajanje nekog proizvoda duže,
time je gore za održavanje kružne potrošnje,
a time i samog tržišta.
Drugim riječima, održivost proizvoda
je u stvari suprotna ekonomskom rastu
i zato postoji direktan, pojačan poticaj
da se osigura kratkotrajan vijek
svakog proizvedenog artikla.
Zapravo, sistem ne može funkcionirati na drugačiji način.
Jedan pogled na beskrajna smetljišta koja se trenutno šire
cijelim svijetom pokazuje stvarnost zastarjelosti.
Postoje milijarde loše izrađenih mobitela,
kompjutera i drugih tehnologija
punih dragocjenih, teško dostupnih sirovina,
poput zlata, coltana, bakra....
koji sada trunu u ogromnim hrpama,
obično zbog pukog kvara ili zastarjelosti
malih dijelova, koji bi u društvu koje je okrenuto očuvanju
mogli biti lako popravljeni ili nadograđeni
i tako bi vijek proizvoda bio produžen.
Nažalost, koliko god to efikasno moglo izgledati
u našoj fizičkoj stvarnosti života na
ograničenom planetu s ograničenim resursima,
smatra se izrazito neefikasnim s obzirom na tržište.
Da jasno kažemo:
„Efikasnost, održivost i
očuvanje su neprijatelji našeg ekonomskog sistema.“
Također, baš poput fizičkih dobara koji se moraju stalno
nanovo proizvoditi,
bez obzira na njihov uticaj na okruženje,
uslužne djelatnosti rade na istim principima.
Činjenica je da nema novčane koristi
u rješavanju onih problema
koje se mogu odstraniti popravkom.
Na kraju krajeva,
zadnja stvar koju zdravstvene organizacije stvarno žele
je liječenje bolesti kao što je rak,
što bi ukinulo bezbroj radnih mjesta i trilione dolara prihoda.
A kad smo već na toj temi...
Kriminal i Terorizam predstavljaju nešto dobro u ovom sistemu!
Pa, barem iz ekonomsog ugla...
Tako se zapošljava policija,
stvara se visoko vrijedna roba u pružanju sigurnosti
da ne spominjemo vrijednost zatvora
u privatnom vlasništvu - radi profita.
A šta je sa ratom?
Ratna industrija u Americi je golem pokretač BDP-a,
jedna od najprofitabilnijih industrija -
proizvodeći oružje smrti i razaranja.
Omiljena igra ove industrije je uništavanje,
a nakon toga ići obnoviti uništeno, za profit.
Vidjeli smo ovo u milijardama dolara vrijednim
ugovorima zarađenim na ratu u Iraku.
Zaključak je da su društveno negativne
karakteristike društva
postale pozitivno nagrađeni pothvati za industriju,
a svaki interes u rješavanju problema
ili održivosti i čuvanju okoliša
je suštinski u suprotnosti sa ekonomskom održivosti.
I zato
svaki put kada BDP u nekoj državi raste
svjedočite porastu oskudice,
bilo stvarne ili izmišljene,
a po definiciji, uzrok oskudice je u neefikasnosti.
Dakle, povećana oskudica znači povećanu neefikasnost.
[Poremećaj sistema vrijednosti]
Američki san je zasnovan na
neobuzdanom konzumerizmu.
Ovo je zasnovano na činjenici da
državni mediji,
a posebno komercijalno reklamiranje
- sve korporacije kojima treba beskonačan rast -
uvjerili su nas ili isprali mozgove
većini ljudi u Americi i svijetu
da moramo imati X materijalnog vlasništva
i mogućnost dobijanja beskonačno više
materijalnog vlasništva, kako bi bili sretni.
To jednostavno nije istina.
I zašto onda ljudi nastavljaju kupovati na ovaj način
koji je krajnje eko-genocidalan
u svom sistematičnom efektu kumulacije?
A ovo je klasično operativno uslovljavanje.
Ako jednostavno stavite informacije uslovljavanja u organizam
dobićete izlazne informacije željenog ponašanja
ili podciljeve ili ciljeve.
I ovo ima sve tehnološke resurse
i oni se još hvale kako
ulaze u mozgove male djece
koja kroz ono što čuju, postaju
uslovljena određenom markom.
Sada vidite, tako
su ljudi bili prave
budale. Naučeni su da budu budale.
To je sistemski poremećaj vrijednosti.
Znate, ako postoji bilo kakav dokaz plastičnosti
ljudskog mozga,
ako postoji bilo kakav dokaz tome kako je savitljiva
ljudska misao i kako lako
ljudi mogu biti uslovljeni i usmjereni,
zasnovano na prirodi stimulusa iz okruženja
i onoga što ono ojačava:
sam svijet komercijalnog reklamiranja je dokaz ovome.
Morate zastati u nevjerici
gledajući nivo ispiranja mozga
na kojem ovi programirani roboti, poznati kao "konzumenti",
lutaju svijetom
samo da bi ušli u prodavnicu i potrošili, recimo
4.000 dolara na torbu
čija izrada košta najvjerovatnije 10 dolara
u nekom prekookeanskom manuelnom, malom pogonu.
I to samo za status marke koju navodno
predstavlja kulturološki.
Ili možda drevne zajedničke tradicije
koje povećavaju nivo povjerenja i kohezije u društvu -
a sada su otete unutar gramzivih,
materijalističkih vrijednosti, pa sada godišnje
razmjenjujemo bezvrijedna sranja nekoliko puta godišnje.
I možda se i pitamo zašto toliki ljudi danas imaju
nagon za kupovinom i pribavljanjem
kad je jasno da su još od djetinjstva uslovljeni
da očekuju kako su materijalna dobra
znak njihovog statusa unutar porodice ili prijatelja.
Činjenica je da su temelj svakog društva
vrijednosti koje podržavaju njegovo funkcioniranje,
a naše društvo, kakvo postoji
može funkcionirati samo ako naše vrijednosti podržavaju
vidljivu potrošnju koja
je potrebna da bi tržišni sistem opstao.
Prije 75 godina potrošnja u Americi
i u većini vodećih zemalja svijeta, bila je pola
od onoga što bilježimo danas, po osobi.
Današnja nova potrošačka kultura
smišljena je i nametnuta
radi vrlo stvarne potrebe za višim
i višim nivoima potrošnje.
To je razlog zašto većina korporacija danas troši
više novca na reklamu, nego na stvarni postupak
proizvodnje samog proizvoda.
Marljivo rade na stvaranju lažne potrebe koju trebate zadovoljiti.
I čini se da u tome uspjevaju.
["Ekonomisti"]
Znate, ekonomisti, ustvari uopšte nisu ekonomisti.
Oni su promotori vrijednosti novca
i naći ćete da se svi njihovi
modeli u osnovi svode na razmjenu
papira koji služe profitu
s jedne strane ili s obje strane ili koje god,
ali su potpuno odvojeni od stvarno
postojećeg svijeta reprodukcije.
U Ohiu jedan stariji čovjek nije platio račun za struju,
možda vam je poznat slučaj,
i električna kompanija mu je isključila struju i on je umro.
Razlog zašto su je isključili je
zato što ne bi bilo isplativo
držati je uključenom jer on nije platio svoj račun.
Smatrate li da je to ispravno?
Odgovornost u stvarnosti ne leži na
električnoj kompaniji jer je isključila struju,
nego na komšijama i prijateljima tog čovjeka
i suradnicima
koji nisu bili dovoljno milosrdni
da bi mu omogućili, kao pojedincu,
da otplati svoj račun za struju.
HMMMMMMMM...
Da li sam dobro čuo?
Da li je upravo rekao da je smrt tog čovjeka
izazvana nedostatkom novca
bila odgovornost...
drugih ljudi...
ili, ustvari, dobrotvorne ustanove?
Pa onda, pretpostavljam da će nam trebati
baš puno duže reklame, male, jadne
posudice za donacije novčića na šankovima
i dosta tegli od krastavčića
za bilion ljudi koji umiru od gladi
na ovom planetu...
upravo radi sistema kojeg Milton Friedman promoviše.
Kada se susretnete sa filozofijom
Miltona Friedmana, F.A. Hyacka,
Johna Maynarda Keynesa, Ludwiga von Misesa
ili bilo kojeg drugog od vodećih tržišnih ekonomista,
vidjećete da osnova onog što govore
rijetko napušta novčani niz.
To je kao religija.
Analiza konzumacije, politike stabilizacije,
manjak potrošnje, nagomilana potražnja...
To postoji kao neprestani, sebi okrenuti,
samoopravdavajući krug propovijedanja,
u kojem univerzalne ljudske potrebe, prirodni resursi
i bilo koja forma fizičkog života koji podržava efikasnost
se odbacuje po zadatoj naredbi
i zamjenjuje se jedinom mišlju da će ljudi
tražeći da imaju prednost *** drugim ljudima samo radi novca,
motivirani svojim uskogrudnim interesom samo za sebe,
magično stvoriti održivo, zdravo i balansirano društvo.
Život kao koordinata ne postoji u ovoj teoriji,
u cijeloj doktrini.
Šta to oni rade?
Ono što rade je da prate tok novca.
To je sve, praćenje toka novca,
pretpostavljajući da je to sve što je bitno.
Prvo: Nema koordinata života...
šta... nema kakvih koordinata!
Drugo: Svi agenti su
tragači za uvećanjem sopstvenih prednosti.
To znači da misle samo na sebe
i na ono što najviše mogu dobiti za sebe.
Ovo je vodeća zamisao racionalnosti:
samopovećavajući izbor
i jedino što ih zanima u samopovećanju
je novac ili roba.
Dakle, gdje se uklapaju društveni odnosi?
Ne uklapaju se, osim u razmjeni radi samopovećanja.
Gdje se uklapaju naši prirodni resursi?
Ne uklapaju se, osim za iskorištavanje.
Gdje se uklapaju porodice i mogućnost da prežive?
Ne uklapaju se. Moraju imati
novac kako bi kupili robu.
Dakle, ne bi li ekonomija trebala
rješavati negdje ljudske potrebe?
Nije li to osnovno pitanje?
Oh, "potreba" ni ne postoji u vašem rječniku.
Pretvorite je u "zahtjeve"...
A što je zahtjev? To je
novčana potražnja koja želi kupiti.
Dakle, ako novčana potražnja želi kupiti
to nema ništa s potrebom
jer možda osoba nema novčane potražnje
i očajno treba, recimo, zalihe vode.
Ili, možda "novčana potražnja" zahtjeva zlatnu dasku na zahodu.
Dakle, gdje sve to vodi?
Do zlatne daske za zahod.
I ti ovo zoveš ekonomijom?
Stvarno, kad razmisliš o tome
to mora da je najčudnija
obmana u istoriji ljudske misli.
[Monetarni sistem]
Dakle - do sada smo bili usmjereni na sistem tržišta.
Ali, ovaj sistem je zapravo samo
polovica globalne ekonomske stvarnosti.
Druga polovica je "Monetarni sistem".
Dok se Sistem tržišta bavi interakcijom ljudi
koji se takmiče za zaradu kroz spektar
proizvodnje i raspodjele rada,
Monetarni sistem je temeljni skup pravila
koje su postavile finansijske institucije
s namjerom da stvaraju uslove za
sistem tržišta, između ostalog.
To uključuje pojmove koji se često čuju
kao kamatne stope, pozajmice, dug, zaliha novca
inflacija, itd.
I možda biste poželjeli iščupati svoju kosu slušajući
blebetanje monetarnih ekonomista:
"Skromne preventivne mjere, mogu spriječiti potrebe
za drastičnijim mjerama kasnije."
Priroda i učinak ovog
sistema je zapravo prilično jednostavan:
Naša ekonomija ima...
ili globalna ekonomija ima
tri osnovne stvari koje njome upravljaju.
Jedna od njih je bankarenje frakcijskim rezervama,
gdje banke štampaju novac iz ničega.
Također je utemeljena na stavljanju kamate na kamatu.
Kada se posudi novac, mora se vratiti više
nego što se posudilo, što znači da se ustvari
ponovo stvara novac iz ničega,
i on se mora podržati stvaranjem još više novca.
Živimo u obrascu beskonačnog rasta.
Ekonomski obrazac u kojem živimo je Ponzijeva šema.
Ništa ne raste vječno.
To nije moguće.
Kao što je veliki psiholog James Hillman napisao:
"Jedino što raste u ljudskom tijelu nakon
određene dobi je rak."
Nije samo količina novca ono što mora nastaviti rasti,
to je i količina potrošača.
Potrošači trebaju posuđivati novac uz kamate
da proizvedu više novca, a očito, to nije moguće
na ograničenom planetu.
Ljudi su u stvari sredstva za stvaranje novca,
koja moraju stvarati još novca
kako se cijela stvar ne bi raspala,
a to je ono što se trenutno dešava.
Postoje samo dvije stvari koje svako treba da zna
o monetarnom sistemu:
Jedan: Sav novac nastaje iz duga.
Novac je monetizirani dug,
bez obzira da li je materijaliziran iz obveznica,
ugovora stambenog kredita ili kreditnih kartica.
Drugim riječima, ako bi se sav postojeći dug
upravo sada otplatio
ne bi postojao ni jedan dolar u protoku.
I dva: Kamata se naplaćuje na sve kredite koji se dignu,
a novac koji treba da bi se ta kamata vratila
ne postoji u trenutnim zalihama novca.
Samo se osnovica stvara kreditima,
a osnovica je zaliha novca.
Tako da, kad bi se sav taj dug vratio upravo sada,
ne samo da ne bi bio ni jedan dolar u protoku,
nego bi postojala i ogromna količina novca koja se duguje
a koju je bukvalno nemoguće otplatiti, jer ne postoji.
Posljedica svega ovoga je da su dvije stvari neizbježne:
Inflacija
i bankrot.
Što se inflacije tiče, na nju se može gledati kao na istorijski trend
u svakoj zemlji na svijetu danas,
i lako se dođe do njenog uzroka,
a to je neprestano povećavanje snadbijevanja novcem
koje je neophodno
kako bi se pokrile kamate koje se naplaćuju i kako bi sistem opstao.
Što se tiče bankrota,
on je predstavljen u formi kolapsa kroz dugovanje.
Ovaj kolaps će se neizbježno desiti osobi,
firmi ili državi,
i najčešće se dešava kada više nije moguće
isplatiti kamatu.
Ali, ima i svijetla strana cijele ove priče...
bar kada govorimo o tržišnom sistemu.
Jer dugovanje stvara pritisak.
Dugovanje stvara robove koji rade za platu.
Osoba koja duguje će lakše prihvatiti nižu platu
od osobe koja ne duguje,
pa tako postaje jeftina roba,
i onda je odlično za korporacije da imaju na raspolaganju ljude
koji nemaju finansijsku mobilnost.
Ali, hej - ta cijela ideja je primjenljiva na cijele države...
Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond,
koji većinom služe kao zastupnici za
interese transnacionalnih korporacija,
daju gigantske zajmove zemljama u problemima,
po veoma visokim kamatama,
i onda, jednom kad su te zemlje
duboko u rupi i ne mogu vršiti otplatu,
stroge mjere se koriste.
Korporacije se uvuku,
pokrenu male, manuelne pogone i uzimaju prirodne resurse na raspolaganju.
To je tržišna efikasnost.
Ali čekajte - ima još:
vidite - postoji ovaj unikatni
hibrid monetarnog i tržišnog sistema,
koji se naziva tržište dionica,
koji rađe nego da, znate već, nešto zapravo proizvedu,
samo kupuju i prodaju novac.
A kada dođe do dugovanja, znate šta tada rade?
Tako je - oni njime trguju.
Oni u stvari kupuju i prodaju dug kako bi zaradili.
Od zamjena neizvršenja novčanih ovabeza kredita
i obaveza kolateralnog dugovanja za konzumentski dug,
do složenih izvedenih šema koje se koriste
kako bi se zamaskirao dug cijelih zemalja,
kao što je dogovor
investicijske banke Goldman Sachs i Grčke
radi kojeg je cijela evropska ekonomija umalo doživjela kolaps.
Tako da kada govorimo o tržištu dionica i Wall Streetu,
tu vidimo potpuno jedan novi nivo ludosti
koja se rađa iz novčanog slijeda vrijednosti.
Sve što trebate znati o tržištima
je napisano u uredništvu žurnala Wall Streeta
prije nekoliko godina,
i nazvano je "Lekcije investitora sa oštećenjem mozga".
U ovom članku, oni su objasnili zašto
će ljudi sa neznatnim oštećenjem mozga
postizati bolje rezultate kao investitori
nego ljudi sa mozgom koji normalno funkcioniše.
Zašto? Zato što osoba sa
neznatno oštećenim mozgom nema suosjećanje.
I u tome je ključ. Ako ne osjećate empatiju
poslovaćete dobro kao investitor.
Tako da Wall Street uzgaja ljude koji ne osjećaju empatiju.
Kako bi se tamo ušlo i donosilo odluke,
a i trgovalo, oni trebaju ne osjećati grižu savjesti o
bilo kojoj misli, vezano za efekte njihovih radnji
i kako one utiču na druga ljudska bića.
Tako da oni uzgajaju ove robote.
Ove ljude koji nemaju duše,
a pošto neće više ni da ih isplaćuju -
sada uzgajaju robote - prave robote -
prave algoritamske trgovce.
Goldman Sachs u velikom trgovačkom skandalu:
stavili su kompjuter kraj berze u New Yorku.
Ovaj kompjuter, ovaj "ko-locirani" kompjuter, kako ga nazivaju:
zadužen je za vođenje svih razmjena na berzi i
pogađa razmjene sa opsegom narudžbi
na način da "skidaju"
penije i manje novčiće sa berze.
To je kao da izvlače novac po cijele dane.
Digli su prodaju za četvrtinu prošle godine tokom trideset
ili šezdeset dana bez i jednog neuspješnog dana,
i zaradili su milione dolara svakog dana?
To je statistički nemoguće!
Kada sam ja radio na Wall Streetu, radili smo znajući da
su svi podložni potkupljivanju.
Brokeri potkupljuju menadžere odjela,
a menadžeri odjela potkupljuju regionalnog menadžera za prodaju.
Regionalni menadžer za prodaju
onda potkupljuje nacionalnog menadžera za prodaju.
To je nepisani sporazum.
Za Božić, ko dobije najveći bonus za Božić
u prosječnom poslovanju na berzi? Službenik koji izdaje saglasnosti.
Službenik koji izdaje saglasnosti sjedi tamo cijeli dan;
on bi trebao osigurati da vi
ne prekršite nijedno granično pravilo
i da ste "usklađeni" sa zakonom.
I da, naravno, u rasponu u kom
možete podmititi ovog službenika.
Da, tako je, vi radite prema zakonu!
Dakle, kako je prevara postala sistem?
Ona više nije nusprodukt.
Ona je sistem.
To je poput onog starog *** Allenovog vica. On kaže:
"Doktore, moj brat misli da je kokoš."
A doktor kaže: "Uzmi pilulu
i to bi trebalo riješiti problem."
A on kaže: "Ne doktore, ne shvatate,
trebaju nam jaja."
Razumijete?
Dakle, trgovanje lažnim potraživanjima u više smijerova
između banaka
za stvaranje nadoknada
da bi se stvorili bonusi
je postao BDP koji je proizvodni motor
rasta ekonomije SAD-a,
iako one u suštini trguju lažnim potraživanjima
za koja apsolutno nema nade da će se ikada otplatiti.
One ne obrađuju, stvaraju i ne osiguravaju ništa.
Ako napišem 20 milijardi dolara na salvetu
i prodam ju J.P. Morganu, a J.P. Morgan napiše
20 milijardi dolara na salveti
i trampimo ove dvije salvete u baru,
te svaki plati sebi četvrtinu od 1% provizije,
zaradićemo puno novaca za naš Božićni bonus.
Oba imamo u svojim knjigama salvetu od 20 milijardi dolara
koja nema stvarnu vrijednost dok ne dođe vrijeme
kad sistem više nije u stanju upijati lažne
salvete, a u tom slučaju idemo do vlade
da nam plati otkupninu.
A zbog Wall Streeta i globalnog tržišta dionica
danas odprilike postoji oko 700 triliona dolara
nepodmirenih lažnih potraživanja -
znanih kao izvodi
koji još čekaju da propadnu.
Njihova vrijednost je 10 puta veća
od vrijednosti domaćeg bruto proizvoda
cijele planete.
I dok smo vidjeli novčana spašavanja
korporacija i banaka od strane vlada...
koje, naravno, komično, posuđuju
svoj novac od banaka, u prvom redu.
Sada svjedočimo pokušajima da se takvim načinom spase cijele države
od strane konglomerata drugih zemalja
kroz međunarodne banke.
Ali kako novcem izvući cijeli planet?
Nema više zemalja koje nisu prezadužene.
Slom izdvojenih slučajeva gdje se dug nije mogao otplatiti
može biti samo početak, kada uzmemo u obzir cijelu računicu.
Procijenjeno je kako bi samo u Sjedinjenim Državama
porez na dobit morao biti podignut na 65%
po osobi, kako bi se pokrile kamate u bliskoj budućnosti.
Ekonomisti predviđaju kako će unutar nekoliko desetljeća
60% zemalja na planeti biti u bankrotu.
Ali samo malo - samo da vidim jesam li razumio.
Svijet je pred bankrotom,
koji god to vrag značilo,
zbog te ideje nazvane "dugovanje"
koja ni ne postoji u fizičkoj stvarnosti.
To je samo dio igre koju smo izmislili...
pa ipak, dobrobit milijardi ljudi
je trenutno ugrožena.
Nenormalna stopa otkaza - gradovi od šatora - porast siromaštva
nametnute mjere štednje - zatvaranje škola -
djeca gladuju... i drugi nivoi porodičnog siromaštva,
sve zbog te pomno osmišljene izmišljotine...
Zar smo mi jebeno glupi?!
Ej! Ej! Mars- stari moj.
Daj, pomogni drugu, hoćeš?
Odrasti, dijete.
Saturn! Što ima stari?
Sjećaš li se one zgodne maglice s kojom sam te spojio
nedavno?
Ej, Zemljo, slušaj.
Dosadila si nam!
Sve vam je dato, ali vi sve uzalud trošite.
Imaš dovoljno resursa, i ti to dobro znaš.
Zašto ne odrastete i naučite se
nekoj odgovornosti, za ime Božje.
Vaša majka je očajna zbog vas.
Sam si, druže.
Da, kakogod.
[Javno zdravlje]
Sada, imajući sve ovo u vidu...
od mašine koja pustoši, znane kao tržišni sistem,
do mašine za stvaranje duga, znane kao monetarni sistem,
a time stvarajući novčano-tržišnu stvarnost
koji definiše globalnu ekonomiju danas...
postoji jedna posljedica koja protiče kroz
rad ovih mašina:
Nejednakost.
Bilo da je do novčanog sistema koji stvara prirodnu
gravitaciju prema monopolu i jačanju moći,
dok također stvara zatvorene bogate industrije
koje nadvisuju ostale
bez obzira na korisnost -
kao što je činjenica da, ograđeni od rizika,
vrhovni menadžeri na Wall Streetu
sada donesu kući preko 300 miliona dolara godišnje,
ne doprinoseći gotovo nikako.
Dok naučnik koji traži lijek za bolest,
pokušavajući pomoći čovječanstvu,
možda da zarade 60 hiljada dolara godišnje, ako im se posreći.
Ili bilo da je novčani sistem taj
koji ima klasnu podjeljenost ugrađenu u svoju strukturu.
Na primjer:
Ako imam 1 milion dolara za odvojiti i pretvorim ih u depozit
sa kamatom od 4%,
zaraditi ću 40.000 dolara godišnje.
Bez doprinosa društvu, bez ičega.
Međutim, ako sam osoba iz niže klase i moram uzimati kredite
da bih kupio automobil ili kuću,
ja plaćam kamatu koja će,
u apstrakciji,
platiti tom milioneru tih 4% od depozita.
Ta krađa od siromašnih da bi se platilo bogatima
je temeljni, ugrađeni aspekt u monetarnom sistemu.
To može biti označeno kao "Strukturalni klasizam".
Naravno, istorijski, društvena raslojavanja
oduvijek su smatrana nepoštenima,
ali očito su globalno prihvaćena
s obzirom da sada 1% populacije posjeduje 40% bogatstva planete.
Ostavimo li po strani materijalnu pravednost,
postoji još nešto što se događa
ispod površine nejednakosti
što uzrokuje nevjerojatno pogoršanje u javnom zdravstvu u cjelini.
Dakle, mislim da su ljudi često zbunjeni kontrastom
između materijalnih uspjeha naših društava
- besprimjernog nivoa bogatstva -
i mnogih društvenih neuspjeha.
Ako pogledate stopu
uzimanja narkotika ili nasilja ili samoozljeđivanja
među djecom, ili mentalne bolesti,
očito je da je nešto potpuno pogrešno
u našim društvima.
Podaci koje sam iznosio
jednostavno pokazuju tu intuiciju koju su ljudi
imali stotinama godina, da je nejednakost razdorna
i društveno nagrizajuća.
Ali, ta intuicija je bliža istini, mislim, nego što smo ikada zamišljali.
Postoje vrlo snažni psihološki i društveni učinci
nejednakosti. Pretpostavljam da više ima veze s osjećajima
superiornosti i inferiornosti.
Takva podjela,
Možda ide uz poštovanje ili nepoštovanje
koje osjećaju ljudi na koje se gleda s visoka.
Koji je, usput, razlog zašto je nasilje
učestalije u nejednakim društvima.
Okidač nasilja je često to što ljudi osjećaju da ih se gleda s visine
i ne poštuje.
Ukoliko postoji jedno načelo koje bih mogao izdvojiti,
odnosno, najvažnije načelo na kojem se temelji
prevencija nasilja,
bila bi to "Jednakost".
Daleko najznačajniji faktor
koji utiče na stopu nasilja
je stepen jednakosti nasuprot stepenu nejednakosti
tog društva.
Dakle, ono što gledamo je jedna vrsta
opšte društvene disfunkcije.
Ne radi se samo o jednoj ili dvije stvari koje idu u pogrešnom smijeru
kako nejednakost raste,
čini se kako se radi o svemu, bez ozbira govorimo li o
kriminalu, zdravlju, duševnim bolestima ili bilo čemu.
Jedan od zaista uznemirujućih zaključaka o javnom zdravstvu
je da se nikada ne smije učiniti greška i postati siromašan.
Ili da se rodi siromašan.
Vaše zdravlje će platiti za to na bezbroj načina:
nečim što je znano kao "zdravstvena društveno-ekonomska silazna putanja".
Kako se spuštamo od najvišeg sloja društva
prema dolje, u smislu društveno-ekonomskog statusa,
svakom stepenicom dolje, prosjek zdravlja se pogoršava
s bezbroj novih bolesti.
Srednji životni vijek se skraćuje.
Stopa smrtnosti novorođenčadi -
sve što možemo pogledati.
Dakle, veliko pitanje je
zašto ta silazna putanja postoji.
Jedan jednostavan i očigledan odgovor je:
ako ste hronično bolesni, nećete biti
vrlo produktivni, tako da
zdravstveni problemi pokreću društveno-ekonomske razlike.
U najmanju ruku -
na vrlo jednostavnoj razini
možete vidjeti
društveno-ekonomski status jednog 10-godišnjaka
i po tome predvidjeti nešto vezano za njegovo zdravlje
desetljećima poslije.
To je smjer uzročnosti.
Sljedeće - "aha, savršeno je očigledno" -
siromašni ljudi ne mogu priuš*** odlazak kod ljekara...
problem je dostupnost zdravstvu?
Nema veze s time
jer iste silazne putanje se mogu vidjeti i
u zemljama s univerzalnom zdravstvenom zaštitom i
socijalnom medicinom.
U redu - sljedeće "jednostavno objašnjenje":
U prosjeku, što ste siromašniji
vjerovatnije je da ćete pušiti
i piti i raditi sve ostalo što je faktor rizika po stil života.
Da, to doprinosi, ali pažljiva istraživanja su pokazala
da to objašnjava možda trećinu varijabilnosti.
Dakle šta je ostalo?
Ostalo je ono što je vrlo povezano
sa STRESOM siromaštva.
Dakle, što ste siromašniji, počevši s osobom
koja je jedan dolar u zaostatku za dohotkom Billa Gatesa...
što ste siromašniji u ovoj zemlji,
u prosjeku, zdravlje vam je gore.
Ovo nam govori nešto posebno važno:
povezanost zdravlja sa siromaštvom
nije u siromaštvu, nego u osjećaju siromaštva.
Sve više prepoznajemo da hronični stres
ima bitan uticaj na zdravlje
ali najznačajniji izvori stresa
su kvaliteta društvenih odnosa.
I ako postoji nešto što
smanjuje kvalitetu društvenih odnosa
to je društveno-ekonomsko raslojavanje društva.
Ono što je pokazala nauka je
da bez obzira na materijalnu bogatstvo,
stres samog života u raslojenom društvu
vodi golemom rasponu problema javnog zdravlja
i što je veća nejednakost, problemi postaju gori.
Očekivani životni vijek - duži u ravnopravnijim zemljama.
Zloupotreba narkotika - manja u ravnopravnijim zemljama.
Mentalne bolesti - manje zastupljene u ravnopravnijim zemljama.
Društveni kapital - misleći na
sposobnost ljudi da vjeruju jedni drugima -
naravno, veći u ravnopravnijim zemljama.
Rezultati obrazovanja - viši u ravnopravnijim zemljama.
Stopa ubistava - manja u ravnopravnijim zemljama.
Stope kriminala i zatvaranja -
niže u ravnopravnijim zemljama.
I niz se nastavlja:
Smrtnost novorođenčadi, pretilost, učestalost tinejdžerskih trudnoća -
niže su u zemljama sa manjim klasnim razlikama.
I možda najzanimljivije:
Inovacija - viša je u ravnopravnijim zemljama.
što pobija veoma staru ideju da je kompetitivno,
raslojeno društvo nekako kreativnije i dosjetljivije.
Štoviše, istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji
nazvano WhiteHall istraživanje,
potvrdilo je da postoji društvena distribucija bolesti
promatrajući društveno-ekonomsku ljestvicu od vrha
prema dnu.
Na primjer, otkriveno je kako oni na najnižim stepenima
hijerarhije imaju četverostruko viši postotak
smrtnosti uzrokovanih srčanim bolestima
u usporedbi sa onima na najvišim stupnjevima.
Ovaj obrazac postoji, neovisno o pristupu zdravstvenoj skrbi.
Dakle - što je financijsko stanje pojedinca gore,
to će i njegovo zdravlje u prosjeku biti lošije.
Ova pojava ukorijenjena je u nečemu što bi mogli nazvati
"'Psihosocijalnim stresom"
i on se nalazi u srži najvećih društvenih deformacija
koje muče današnje društvo.
Njegov uzrok?
Monetarno-tržišni sistem.
Ne dajte se prevariti:
Najveći uništavač ekologije...
najveći izvor otpada, iscrpljivanja resursa i zagađenja...
najveći dobavljač nasilja-
ratova - kriminala - siromaštva - zlostavljanja životinja i nehumanosti...
najveći generator društvenih i ličnih neuroza...
psihičkih poremećaja - depresije i tjeskobe...
Da ne spominjemo, najveći izvor društvene paralize
koji nas sprječava da počnemo koristiti nove metode
poboljšanja ličnog zdravlja, globalne održivosti
i napretka na ovoj planeti -
nije neka korumpirana vlada ili pravosuđe...
ni neka mutna korporacija ili bankarski kartel...
niti neka mana u ljudskoj prirodi...
i nije neko skriveno, tajno udruženje koje kontroliše svijet.
U suštini, to je:
Sam društveno-ekonomski sistem
u svojim temeljima.
[3. dio: Projekat Zemlja ]
Zamislimo na trenutak da imamo opciju
redizajniranja ljudske civilizacije iz temelja.
Šta ako, hipotetički govoreći,
otkrijemo egzaktnu repliku planete Zemlje
i jedina razlika između
tog novog i našeg trenutnog planeta
jest da se revolucija nije dogodila.
To bi bila paleta otvorenih opcija.
Nema država, nema gradova, nema zagađenja, nema republikanaca...
samo prastaro, otvoreno okruženje.
I, šta bismo tada uradili?
Pa, prvo nam treba "cilj", zar ne?
I možemo sa sigurnošći reći da bi nam cilj bio preživjeti.
I ne samo preživjeti, već učiniti to na optimiziran, zdrav,
uspješan način.
Većina ljudi, doista žele živjeti i
radije bi to činili bez patnje.
Stoga, temelj ove civilizacije
treba biti jednako podžavajući, a time i
održiv za ljudski život što je više moguće -
uzimajući u obzir materijalne potrebe
svih ljudi svijeta,
kroz pokušaj otklanjanja svega
što bi nam moglo štetiti na duge staze.
S razumijevanjem cilja "Maksimalne održivosti",
sljedeće pitanje se tiče naše "metode".
Koju vrstu pristupa ćemo koristiti?
Pa, da vidimo -
koliko ja znam, politika je bila metod društvenog djelovanja na Zemlji...
pa šta onda doktrine republikanaca, liberala,
konzervativaca ili socijalista imaju reći na dizajn društva?
Hmmm... ni jednu prokletu stvar.
Dobro, onda - šta je sa religijom?
Sigurno je veliki kreator morao negdje ostaviti neke nacrte...
Ne... ništa ne mogu naći.
Dobro, onda - šta nam preostaje?
Izgleda da je to nešto što se zove "Nauka".
Nauka je jedinstvena po tome što njene metode ne zahtijevaju samo
testiranje i repliciranje predloženih ideja...
ali sve ono do čega nauka dođe također može biti dokazano pogrešnim.
Drugim riječima, za razliku od religije i politike,
nauka nema ego
i za sve što predlaže, prihvata mogućnost
da se s vremenom može dokazati kao pogrešno.
Ničega se ne drži čvrsto i neprestano se razvija.
Meni to zvuči sasvim prirodno.
Dakle - zasnovano na nivou trenutnih naučnih saznanja,
na početku 21. vijeka,
uz cilj "maksimalne održivosti"
za cjelokupno stanovništvo,
kako možemo započeti stvarni proces izgradnje?
Pa, prvo pitanje koje treba postaviti jest:
Što nam je potrebno kako bismo preživjeli?
Naravno, odgovor je: Planetarni resursi.
Bez obzira je li to voda koju pijemo, energija kojom se koristimo
ili sirovine koje upotrebljavamo kako bismo načinili oruđa i zaklone,
planet pruža niz resursa,
od kojih su mnogi neophodni za naš opstanak.
Dakle, nakon što uzmemo to u obzir,
od presudne je važnosti saznati što sve postoji i gdje se nalazi.
To podrazumijeva potrebu za ispitivanjem.
Jednostavno na planetu lociramo i identificiramo sve fizičke resurse
koje možemo, uz određivanje dostupnih količina na pojedinoj lokaciji,
od ležišta bakra, preko najpotentnijih lokacija za
vjetrovne farme za proizvodnju energije,
prirodnih izvora pitke vode i
procjene količine ribe u oceanima,
pa do najplodnijeg zemljišta za uzgoj hrane itd.
Međutim, pošto ćemo te resurse
mi ljudi određeno vrijeme trošiti,
uviđamo kako ih nije dovoljno tek locirati i identificirati -
potrebno ih je i pratiti.
Moramo se pobrinuti da nam nečega ne ponestane...
to bi bilo loše.
To ne uključuje samo praćenje brzine iskorištavanja,
već i brzinu obnavljanja zemlje,
npr. koliko je vremena potrebno kako bi, recimo,
izraslo stablo ili se obnovio izvor.
To nazivamo "dinamična ravnoteža".
Drugim riječima, ako siječemo stabla brže nego što mogu ponovno izrasti -
imamo ozbiljan problem, jer to je neodrživo stanje.
Postavlja se pitanje kako pratiti stanje zaliha,
pogotovo kada znamo
kako su rasute posvuda.
Na Bliskom istoku postoje veliki rudnici minerala
na području koje nazivamo afričkim energetskim zalihama,
na atlantskoj obali Sjeverne Amerike imamo ogromne mogućnosti iskorištavanja
energije plime i oseke, najveća zaliha pitke vode je u Brazilu itd.
Dobra, stara nauka ponovno nudi prijedlog:
zove se "teorija sistema".
Teorija sistema prepoznaje kako je građa prirodnog svijeta,
od ljudske biologije do zemaljske biosfere,
pa sve do gravitacijskog privlačenja samog sunčevog sistema,
jedan sinergijski povezan sistem - upotpunosti umrežen.
Baš kao što se ćelije povezuju kako bi oblikovale organe,
a organi kako bi oblikovali tijelo,
a pošto naša tijela ne mogu živjeti bez zemaljskih resursa;
hrane, vazduha i vode, istinski smo povezani sa Zemljom.
I tako dalje.
Dakle, kao što priroda predlaže, uzećemo sve te zalihe
i podatke praćenja i stvoriti "sistem" da njima upravlja.
"Sistem za upravljanje globalnim resursima", koji
će pratiti svaki važan resurs na planetu.
Jednostavno ne postoji logička alternativa tome, ako nam je kao vrsti cilj
dugoročno preživljavanje. Moramo pratiti cjelinu.
Nakon toga možemo razmatrati proizvodnju.
Kako ćemo sve to koristiti?
Kakav će biti naš proces proizvodnje i šta trebamo
uzeti u obzir kako bismo ga optimizirali
i povećali kapacitete svoje održivosti?
Prvo ćemo uočiti
kako je neophodno štedjeti.
Resursi planeta su u osnovi ograničeni.
Stoga je važno da radimo "strateški".
"Strateško očuvanje" je ključno.
Nakon toga uočićemo kako određeni resursi,
s obzirom na svoje karakteristike, nisu upotrebljivi kao neki drugi.
Ustvari, upotreba određenih stvari
pogubno utiče na okruženje,
time neizbježno stvarajući smetnje našem zdravlju.
Na primjer: nafta i fosilna goriva, kako god se obradili
otpuštaju neke prilično razorne tvari u okruženje.
Stoga, presudno je dati sve od sebe da koristimo takve stvari
samo kada stvarno moramo - ili nikada.
Srećom za nas, imamo mnoštvo solarnih, vjetrovnih, plimnih, talasnih,
toplinsko-diferencijalnih i geotermalnih mogućnosti za proizvodnju energije
tako da možemo objektivno planirati što ćemo koristiti i gdje
da izbjegnemo ono što se može nazvati "negativno nazadovanje"
ili nešto što proizlazi iz proizvodnje ili korištenja
koje šteti okolišu, a stoga i nama samima.
Ovo ćemo nazvati "Strateška sigurnost"
koja se uparuje s našim "Strateškim očuvanjem".
Ali strategije proizvodnje ne staju ovdje.
Trebat će nam "Strategija efikasnosti"
za samu mehaniku proizvodnje.
Ono što uviđamo je da postoje otprilike
tri određena protokola kojih se mora pridržavati:
Prvo: svaka roba koja se proizvodi mora biti
osmišljena da traje što je duže moguće.
Naravno, što se stvari više kvare
trebaće više resursa da ih se zamijeni
i proizvodi se više otpada.
Drugo: Kada se stvari pokvare
ili iz bilo kojeg razloga više nisu upotrebljive,
presudno je da iskoristimo, ili recikliramo što više možemo.
Dakle osmišljavanje proizvodnje mora ovo uzeti u
obzir izravno u najranijim fazama.
Treće: Tehnologije koje brzo napreduju, kao elektronika,
koje su podložne najbržim stopama tehnološkog zastarijevanja
morale bi biti osmišljene tako da
predviđaju i podržavaju fizičke nadogradnje.
Zadnja stvar koju želimo učiniti je baciti čitav računarski
sistem samo zato jer ima jedan pokvareni dio ili je zastario.
Zato ćemo jednostavno osmisliti dijelove koji su lako nadogradivi,
dio po dio, standardizirani i univerzalno izmjenjivi
predviđeni trenutnim trendom tehnološke promjene.
I kada shvatimo da su mehanizmi "Strateškog očuvanja",
"Strateške sigurnosti" i "Strateške efikasnosti"
potpuno tehnička razmatranja,
lišena svakog ljudskog mišljenja ili sklonosti,
mi ćemo jednostavno uprogramirati ove strategije u kompjuter
koji može mjeriti i računati relevantne varijable,
i omogućiti nam da uvijek stignemo do
apsolutno najboljeg metoda za održivu proizvodnju,
zasnovanu na važećim razumijevanjima.
I dok ovo može zvučati kompleksno,
sve što on jeste je slavan kalkulator,
da ne spominjemo da su tako raznoliki
sistemi za donošenje odluka i nadgledanje
već u upotrebi u svijetu danas
za izolirane svrhe. Ovo je jednostavno proces skaliranja.
Tako da...
Sada, ne samo da imamo naš Sistem upravljanja zasnovan na resursima,
nego i sistem upravljanja proizvodnjom,
koji su oba lako kompjuterski automatizovana
kako bi dali maksimum efikasnosti, očuvanja i sigurnosti.
Informativna stvarnost je da je ljudski um,
ili čak grupa ljudi, ne može pratiti sve što treba pratiti.
To mora biti rađeno putem kompjutera, a i može.
Ovo nas dovodi do sljedećeg nivoa: Raspodjela.
Kakvog smisla strategije očuvanja ovdje imaju?
Pa, pošto znamo da je najkraći
put između dvije tačke prava linija,
a pošto energija treba da bi napajala transportne mašine,
što je manja razdaljina potrebna za transport, to je veća efikasnost.
Proizvodnja dobara na jednom kontinentu i njihova pošiljka na drugi
samo stvara smisla vezano za dobra koja se jednostavno ne mogu
proizvesti u određenom području.
Uraditi to drugačije bi bilo rasipno.
Moramo lokalizirati proizvodnju, pa je distribucija jednostavna,
brza i treba najmanje moguće količine energije.
Ovo ćemo nazvati "Strategijom neposredne blizine"
koja govori da ćemo smanjiti
prevoz dobara što je više moguće,
bilo da su to sirovine ili gotovi proizvodi spremni za konzumiranje.
Naravno, može biti također važno da
znamo šta su dobra koja transportiramo i zašto...
Ovo spada pod kategoriju Potražnje.
A potražnja je jednostavno ono što ljudi trebaju
kako bi bili zdravi i imali visok standard života.
Spektar materijalnih ljudskih potreba
ide od osnovnih životnih potrepština,
kao što su: hrana, čista voda i krov *** glavom,
do socijalnih i rekreativnih proizvoda koji omogućavaju opuštanje
i lično, kao i društveno uživanje.
Oba faktora su važna za zdravlje ljudi i drušva u potpunosti.
Tako, veoma jednostavno, napravićemo još jedno istraživanje.
Ljudi opišu svoje potrebe, potražnja
se procijeni i proizvodnja zasnovana na potražnji otpočinje.
A pošto će nivo potražnje različitih dobara
prirodno biti različit i mijenjati se u različitim regijama,
moramo napraviti "Sistem praćenja potražnje i distribucije"
kako bismo izbjegli viškove i manjkove.
Naravno, ova ideja ne predstavlja novinu,
ona se koristi u svakom većem lancu prodavnica danas,
kako bi se osiguralo da dobro vode svoje popise dobara.
Samo sada, mi ćemo ovo praćenje raditi na globalnom nivou.
Stani malo. Ne možemo potpuno razumjeti potražnju
ako ne uzmemo u obzir iskorištenost nekog proizvoda.
Da li je logično i održivo da svako ljudsko biće kaže
da želi od svega po jedno? Bez obzira na stvarno korištenje?
Ne. To bi bilo rasipno i neefikasno.
Ako osoba ima potrebu za proizvodom, ali ta potreba će trajati recimo
oko 45 minuta po danu, u prosjeku,
biti će puno efikasnije ako
bi se taj proizvod stavio na raspolaganje njima,
ali i drugima po potrebi.
Mnogi zaboravljaju da u suštini ne žele neki proizvod
nego njegovu svrhu.
Kada shvatimo da je sam proizvod
samo važan koliko njegova korisnost,
vidimo da je "eksterna restrikcija",
ili ono što danas nazivamo "vlasništvo",
u stvari jako rasipno i nelogično u pogledu okruženja,
u fundamentalnom ekonomskom smislu.
Tako da moramo napraviti strategiju koja se zove "Strategija pristupa".
To bi bila osnova našeg
"Sistema praćenja potražnje i raspodjele"
koji osigurava da možemo zadovoljiti
potražnju prema potrabama građanstva,
kako bi imali pristup bilo čemu što trebaju, i kada to trebaju.
Što se tiče fizičkog preuzimanja robe,
centralizirani i regionalni pristupni
centri imaju smisla većinom,
smješteni u neposrednoj blizini stanovništva
i osoba bi jednostavno ušla, uzela predmet,
upotrijebila ga i nakon toga, vratila kad joj više ne bi trebao...
Slično radu današnjih biblioteka.
Ustvari, ti centri ne bi samo postojali
u zajednici na način kako danas vidimo lokalne trgovine,
nego bi specijalizovani pristupni centri postojali u određenim područjma
gdje se često koristi određena roba,
štedeći više energije radi manje ponavljajućeg transporta.
I jednom kada je uspostavljen Sistem praćenja potražnje,
vezan je u naš Sistem upravljanja proizvodnjom
i naravno, u naš Sistem upravljanja resursima,
time stvarajući unificiranu mašinu koja dinamički ažurira
upravljanje globalnom ekonomijom,
i jednostavno se brine o tome da ostanemo održivi,
počevši s osiguravanjem integriteta naših ograničenih resursa
kako bi bili sigurni da stvaramo samo najbolju
robu kroz strategiju,
dok se sve distribuira na
najinteligentniji i najučinkovitiji način.
Jedinstveni rezultat ovog pristupa zasnovanog na očuvanju,
koji je intuitivno mnogima neshvatljiv,
je da taj logičan, prizeman,
iskustveni proces očuvanja i efikasnosti
koji jedino može definirati pravu ljudsku održivost na planetu
vjerojatno bi omogućio nešto što nikad nije viđeno u ljudskoj istoriji.
Dostupnost izobilju...
ne samo za postotak svjetskog stanovništva...
nego za čitavu civilizaciju.
Ovaj ekonomski model, kako je upravo izrečen...
Ovaj odgovorni, sistemski pristup cjelokupnim upravljanjem
Zemljinim resursima i procesima,
a koji je napravljen da radi upravo na
brizi za čovječanstvo u cjelini,
na najefikasniji i na održiv način,
se može nazvati:
"EKONOMIJA ZASNOVANA NA RESURSIMA".
Ideju je definisao tokom 1970-tih
Inžinjer društva, Jacque Fresco.
On je još tada uvidio da se društvo nalazi pred sudarom
sa prirodom i samim sobom - nesvjesno na svakom nivou,
i da ako se stvari ne promjene,
mi ćemo uniš*** sebe, na jedan ili drugi način.
Jacque, da li su sve ove stvari koje ti govoriš...
da li bi one mogle biti izgrađene sa znanjima koja imamo danas?
Ili ti nagađaš... zasnovano na onome što znamo danas.
Ne, sve te stvari se mogu napraviti sa onim što danas znamo.
Trebalo bi deset godina da se površina Zemlje promijeni.
Da se svijet izgradi i postane drugi rajski vrt.
Odluka leži na vama.
Glupost trke u izradi nuklearnog oružja...
razvoj oružja...
rješavanje problema na političkom nivou,
biranjem ove političke stranke ili one političke stranke...
a sva politika je duboko u korupciji.
Dopustite da ponovim:
Komunizam, socijalizam, fašizam... demokrate,
liberali - mi žellimo da pridobijemo ljudska bića.
Sve organizacije koje vjeruju u bolji život za čovjeka:
nema problema crnaca ili problema poljaka,
ili jevrejskih problema ili grčkih problema,
ili problema žena - postoje ljudski problemi!
Ja se ne bojim nikoga. Ne radim za nikoga,
niko me ne može otpustiti.
Nemam šefa.
Bojim se živjeti u društvu u kojem živimo danas.
Naše društvo ne može biti očuvano ovom vrstom nesposobnosti.
Bio je odličan - sistem slobodnih preduzeća
prije nekih 35 godina. I jedino tada je koristio.
Sada moramo promijeniti naš način razmišljanja ili nestati.
Futuristički horor filmovi će biti naše društvo...
onako kako neće funkcionisati,
a i politika...
će biti dio horor filma.
Pa, mnogo se ljudi danas koristi terminom "hladna nauka"
zato jer je analitična,
dok oni ni ne znaju šta analitično znači.
Nauka znači: tačnije odrediti približne vrijednosti
načinu na koji svijet zapravo funkcioniše.
Zato, ona daje istinu - to je ono što jeste.
Naučnik se ne trudi slagati sa ljudima.
Oni im govore o onome što otkrivaju.
Oni moraju sve preispitati,
a ako neki naučnik osmisli eksperiment koji dokazuje
da određeni materijali imaju određene kvalitete,
drugi naučnici moraju biti u mogućnosti da ponove
taj eksperiment i dođu do istih rezultata.
Čak i ako naučnik smatra da avionsko krilo,
zbog matematike ili kalkulacija,
može izdržati zadatu količinu tereta,
oni će ga svejedno opteretiti vrećama pijeska
da vide kad će se slomiti, te će reći:
"Znate, moje kalkulacije su bile tačne", ili: "Nisu bile tačne".
Volim takav sistem zato što je nepristrasan
i oslobođen mišljenja da matematika može riješiti sve probleme.
Morate na ispit staviti i svoje proračune.
Smatram da bi svaki sistem koji može
biti testiran to i bude.
I da bi sve odluke trebale biti bazirane na istraživanju.
Ekonomija zasnovana na resursima je jednostavno
naučna metoda primijenjena na probleme društva;
pristup u potpunosti odsutan u današnjem svijetu.
Društvo je tehnički izum.
A najefikasnije metode za poboljšanje ljudskog zdravlja,
fizičke proizvodnje, distribucije, gradske infrastrukture i tome slično,
pripadaju polju nauke i
tehnologije - ne politike i monetarne ekonomije.
Ona funkcionira po istom sistemu kao, recimo avion,
a za izgradnju aviona ne postoji republikanski ili liberalan način.
Na isti je način sama priroda
fizički referent koji koristimo da bi potvrdili našu nauku
a to je utvrđeni sistem -
sistem koji proizlazi iz našeg boljeg razumijevanja istoga.
U stvari, ona ne uzima u obzir što ti
subjektivno misliš ili vjeruješ da je istina.
Ona ti radije pruža opciju:
možeš učiti i pridružiti se njenim
prirodnim zakonima i ponašati se u skladu s njima -
neprestano stvarati dobro zdravlje i održivost...
ili možeš ići protiv bujice - bez koristi.
Nebitno je koliko vjeruješ, ti možeš
u ovom momentu ustati i hodati po zidu koji se prostire kraj tebe
zakon gravitacije to neće dopustiti.
Ako ne jedeš - umrijeti ćeš.
Ako nisi osjetio dodir kao dijete - umrijeti ćeš.
Koliko god okrutno zvučalo, priroda je diktatura
i mi možemo ili je slušati i živjeti u skladu s njom
ili podnositi neizbježne, štetne posljedice.
Stoga, ekonomija zasnovana na resursima je ništa više
nego skup dokazanih razumijevanja koja podržavaju život
gdje su sve odluke utemeljene na
optimiziranoj održivosti ljudi i okruženja.
Ona uzima u obzir empirijski "Temelj života"
koji svako ljudsko biće dijeli kao potrebu
neovisno, opet, o njegovoj političkoj ili religioznoj filozofiji.
U ovom pristupu nema mjesta kulturalnom realtivizmu.
Ovo nije stvar mišljenja.
Ljudske potrebe su ljudske potrebe
i imati pristup životnim potrebama, kao što su čist zrak,
zdrava hrana i čista voda
zajedno s pozitivno pojačanom, stabilno
njegovanom, nenasilnom okolinom, je neophodno
za naše mentalno i fizičko zdravlje,
našu evolucijsku kondiciju
i potom, preživljavanje same vrste.
Ekonomija zasnovana na resursima
bila bi temeljena na raspoloživim resursima.
Ne možete samo tako staviti velik broj ljudi na otok
ili sagraditi grad od 50. 000 stanovnika bez mogućnosti pristupa
životnim potrebama.
Stoga, kada koristim izraz "razumljivog sistemskog pristupa",
govorim o obavljanju inventure područja prvo
i određivanju onoga s čime nas to područje može opskrbiti -
ne samo arhitektonski pristup -
ne samo dizajnerski pristup -
dizajn mora biti temeljen na svim potrebama
kako bi se obogatio ljudski život,
i to je ono što podrazumijevam pod integrisanim načinom razmišljanja.
Hrana, odjeća, sklonište, toplina, ljubav.
Sve te stvari su neophodne
i ako ljudima ne omogućite pristup nekoj od njih,
dobijete ljudsko biće manjeg značaja, manje sposobno za funkcionisanje.
Kao što smo i prije naglasili, temelji Ekonomije zasnovane na resursima
u globalnom, sistematskom pristupu korištenju, proizvodnji i distribuciji,
su zasnovani na kompletu istinitih ekonomskih mehanizama ili "strategija"
koje garantuju efikasnost i
održivost u svakom području ekonomije.
Nastavljajući istom mišlju što se tiče logičkog dizajna,
koja je naša sljedeća jednačina?
Gdje se ovo sve materijalizira?
Gradovi.
Pojava grada je određujuća odlika moderne civilizacije.
Njegova uloga je da omogući efikasan pristup životnim potrebama
zajedno sa povećanom društvenom podrškom i interakcijom zajednice.
Pa kako bismo mi dizajnirali idealan grad?
Kakvog bi oblika bio?
Kvadratnog? Trapezoidnog?
Budući da ćemo se morat kretati po njemu,
trebali bismo ga napraviti sa što više jednakih razdaljina od centra, radi jednostavnosti...
dakle kružnog oblika.
Šta bi sve taj grad trebao sadržavati?
Naravno, trebamo stambeno područje, područje za proizvodnju dobara,
energetsko postrojenje; poljoprivredno područje.
Također, odgajani kao ljudska bića, trebamo kulturu,
prirodu, rekreaciju i obrazovanje.
Pa ubrojimo i lijepi, otvoreni park,
prostor za kulturne svrhe - zabavu i dešavanja, kao i druženje,
i obrazovne i istraživačke ustanove.
I s obzirom da radimo unutar kruga,
čini se racionalno da postavimo ove funkcije u Pojaseve,
zasnovano na količini zemljišta potrebnog za svaki cilj
uključujući i lak pristup.
Vrlo dobro.
A sada, trebamo razmotriti pojedinosti:
Prvo trebamo uzeti u obzir infrastrukturu
jezgre, koja je utroba gradskog organizma.
To bi bila voda, roba
otpad i kanali za prenos energije.
Kao što danas imamo vodovodne i kanalizacijske mreže ispod naših gradova,
proširili bismo ovu ideju kanaliziranja da
upotpunimo recikliranje otpada, kao i dostavu.
Nema više poštara ili smetljara.
Sve je ugrađeno. Mogli bismo čak koristiti
automatizirane pneumatske cijevi i slične tehnologije.
Isto vrijedi i za prevoz.
Mora biti integrisan i strateški dizajniran da smanji
ili čak otkloni potrebu za rasipničkim, samostalnim automobilima.
Električni tramvaji, transporteri, dizala i
maglev vozovi koji vas doslovno mogu odvesti na
bilo koje mjesto u gradu, čak i gore - dolje,
i također, povezujući vas sa drugim gradovima.
I naravno, u slučaju potrebe za automobilom,
bio bi automatiziran putem satelita za sigurnost i integrisanost.
Zapravo, ova automatizacijska tehnologija je upotrijebljiva i danas.
Saobraćajne nesreće ubiju oko 1.2 miliona ljudi godišnje;
a ozlijede oko 50 miliona.
Ovo je besmisleno i ne mora se događati.
Između efikasnog gradskog dizajna i automatiziranih auta bez vozača
ovaj broj žrtava se doslovno može eliminisati.
Poljoprivreda.
Danas, kroz naše nasumične industrijske metode rezanja troškova
korištenjem pesticida, prekomjernih količina gnojiva i ostalih sredstava,
uspješno smo uništili velik dio
obradivog zemljišta na ovom planetu,
a da ne spominjemo i znatno trovanje naših tijela.
Ustvari, industrijski i poljoprivredni hemijski otrovi
sada se pojavljuju u doslovno svakom testiranom ljudskom biću, uključujući novorođenčad.
Srećom, postoji sjajna alternativa -
medijumi bez zemlje u obliku hidroponičkih i aeroponičkih farmi
koje uz to smanjuju i potrebu za hranjivim tvarima i vodom,
do 75% u odnosu na sadašnju potrošnju.
Hrana se sada može organski uzgajati, industrijski,
u ograđenim vertikalnim farmama.
Poput parcela od 1 jutra na 50 spratova -
doslovno eliminišući potrebu za
pesticidima i ugljikohidratima u globalu.
Ovo je budućnost industrijskog uzgoja hrane.
Efikasna, čista i obilna.
Stoga, tako napredni sistemi bili bi, dijelom,
ono što čini naš poljoprivredni pojas,
proizvodeći svu hranu neophodnu za stanovništvo cijelog grada,
bez potrebe za uvozom bilo čega izvana,
štedeći vrijeme, energiju i smanjujući otpad.
Govoreći o Energiji -
Energetski pojas bi radio po sistematskom pristupu,
crpeći električnu energiju iz naših obilnih obnovljivih medija,
posebno iz vjetrenih, sunčevih, geotermalnih i toplinskih diferencijala,
a u blizini vode - iz energije plime i oseke, te energije valova.
Da bi izbjegli povremene prekide opskrbe i bili sigurni
kako će doći do pozitivnog povrata energije,
ovi bi mediji radili u integriranom sistemu,
napajajući se međusobno prema potrebi
kako bi pohranili višak energije u velike
super kondenzatore ispod zemlje,
čime bi iskoristivost energije bila potpuna.
Ne samo da grad napaja sam sebe,
već bi se i pojedine strukture također napajale samostalno,
te stvarale električnu energiju kroz fotonaponske premaze,
strukturne pretvarače pritiska, efekt termoeletrične baterije
i druge postojeće, ali slabo korištene tehnologije.
Ali, naravno, ovo dovodi do pitanja:
kako će se ova tehnologija, i proizvodi
u globalu, uopšte izraditi?
Time dolazimo do Proizvodnje:
Industrijski pojas, osim što bi sadržavao bolnice i slično,
bio bi i centar fabričke proizvodnje.
U potpunosti lokalizovan po cijelom području
on bi se, naravno, opskrbljivao sirovinama putem
upravo pomenutog globalnog sistema za upravljanje resursima -
uz potražnju od strane stanovništva samoga grada.
Što se tiče same mehanike proizvodnje,
moramo razgovarati o novom, moćnom fenomenu
koji se tek nedavno pojavio u ljudskoj istoriji,
a na putu je da izmijeni sve.
To se zove se Mehanizacija
ili automatizacija rada.
Ako pogledate oko sebe, primjetit ćete da skoro
sve što danas koristimo
napravljeno je automatikom.
Vaše cipele, vaša odjeća, vaši kućni aparati, vaš auto, itd...
napravljeno je od mašina automatiziranim načinom.
Možemo li reći da društvo nije bilo
zahvaćeno ovim velikim tehnološkim napretcima?
Naravno da ne.
Ti sistemi ustvari nalažu nove strukture
i nove potrebe, te čine puno drugih stvari zastarjelima.
Dakle, napredovali smo u razvoju
i korištenju tehnologije na eksponencijalan način.
Dakle, automatizacija će se zasigurno nastaviti. Ne možete spriječiti
tehnologije koje jednostavno imaju smisla.
Automatizacija rada kroz tehnologiju je uzrok
vrlo velike društvene promjene u ljudskoj istoriji.
Od poljoprivredne revolucije i izuma pluga,
do industrijske revolucije i izuma mašina na pogon,
do informacijskog doba u kojem sada živimo
u osnovi pomoću izuma napredne elektronike i kompjutera.
I s obzirom na današnje napredne metode proizvodnje
mehanizacija se sada razvija samostalno.
Odmičući se dalje od tradicionalne metode
sastavljanja dijelova u cjelinu -
u naprednu metodu stvaranja
cijelih proizvoda u jedinstvenom procesu.
Kao većina inženjera, ja sam očaran biologijom jer je
puna primjera izvanrednog inženjerstva.
Ono što je biologija - to je proučavanje stvari koje se same umnožavaju.
Najbolja je definicija života koju uopšte možemo dobiti.
Opet, kao inženjer, uvijek sam bio
opčinjen idejom o mašinama koje se same umnožavaju.
Rep-Rap je trodimenzionalni štampač -
to znači da je to štampač kojeg spojite na svoj kompjuter i
umjesto stvaranja dvodimenzionalnih listova papira sa uzorcima,
on stvara prave, fizičke, trodimenzionalne predmete.
Ovo nije neka novina.
3D štampači postoje već oko 30 godina.
Glavna stvar kod RepRap-a je da izrađuje većinu svojih dijelova.
Tako da, ako imate jedan, ne samo da možete
napraviti još jedan i pokloniti ga prijatelju,
nego i izraditi dosta korisnih stvari.
Od jednostavne izrade osnovnih kućanskih potrepština u svom domu,
sve do izrade cijelokupne karoserije automobila u jednom potezu -
napredna, automatizirana 3D izrada sada ima
potencijal da transformiše skoro svaku granu proizvodnje.
Uključujući izgradnju kuće.
Contour Crafting je
zapravo tehnologija proizvodnje -
takozvano 3D štampanje - kada direktno iz kompjuterskih modela
gradite 3D objekte.
Koristeći Contour Crafting, izgradnja građevine
od 2.000 kvadrata će biti moguća
u potpunosti pomoću mašina, u jednom danu.
Razlog zbog kojeg su ljudi zainteresirani za automatsku izgradnju
je ta da ona doista donosi mnoge koristi.
Naprimjer, građevinarstvo je poprilično radno-intenzivno,
te iako pruža zapošljavanje određenom dijelu društva,
isto tako sadrži probleme i komplikacije.
Naprimjer, građevinarstvo je najopasniji posao koji postoji.
Gori je od rudarstva i zemljoradnje.
Ima najviši stepen smrtnosti u skoro svakoj zemlji.
Sljedeći problem je otpad.
Prosječna kuća u SAD-u sadrži između 3 do 7 tona otpada.
To je ogromna količina ako pogledamo utjecaj građevinarstva
znajući da se oko 40% svih materijala
u svijetu koristi u izgradnji.
To je velik trošak energije i resursa,
te također velika šteta za okoliš.
Izgradnja kuća pomoću čekića, eksera i drveta
uz današnju tehnologiju, je zaista apsurdna
i kreće putem radničke klase
u odnosu na proizvodnju u SAD-u.
Nedavno se pojavila studija ekonomiste Davida Autora s MIT-a
koji tvrdi je naša srednja klasa zastarjela
i zamjenjuje se automatizacijom.
Vrlo jednostavno, mehanizacija je puno produktivnija,
djelotvornija i održivija od ljudske radne snage
u gotovo svakoj grani ekonomije danas.
Mašine nemaju potrebu za odmorom, pauzama, osiguranjem, penzijama
i mogu raditi 24 sata dnevno, svaki dan.
Proizvodni potencijal i preciznost su
u poređenju s ljudskom radnom snagom, bez premca.
Konačan ishod: zamorni ljudski rad postaje suvišan
i nepraktičan diljem svijeta
i nezaposlenost koju vidite danas
je zapravo rezultat ove
evolucije u efikasnosti tehnologije.
Tržišni ekonomisti godinama su odbacivali ovaj rastući uzorak
koji bi se mogao nazvati "Tehnološka nezaposlenost",
zbog činjenice da će se novi sektori uvijek
pojaviti kako bi ponovo prihvatili istisnute radnike.
Danas je uslužni sektor jedino, stvarno, preostalo čvorište
i trenutno zapošljava više od 80% američke radne snage
s većinom industrijalizovanih zemalja koje održavaju sličan omjer.
Ipak, ovaj sektor danas biva
sve više pod prijetnjom automatiziranih kioska -
automatiziranih restorana, pa čak i automatiziranih prodavnica.
Danas, ekonomisti napokon
potvrđuju ono što su osporavali godinama:
ne samo da tehnološka zaposlenost pogoršava trenutnu
radnu krizu koju vidimo širom
svijeta usred globalnog ekonomskog pada,
nego što se više recesija produbljuje,
to se industrija sve brže mehanizira.
Ono što nije shvaćeno
je što se brže oni mehaniziraju kako bi sačuvali novac,
tim više istiskuju ljude -
tim više smanjuju javnu platežnu moć.
Što znači da, dok korporacije
mogu proizvesti sve po manjim cijenama
sve manje i manje ljudi će u stvarnosti imati novac za kupovinu bilo čega,
bez obzira koliko jeftino to bilo.
Konačna bilansa je da se igra "rad za
prihod" polako bliži kraju.
U stvari, ako uzmete trenutak kako biste razmislili
o poslovima koji danas postoje
koje bi automatizacija mogla preuzeti odmah sada, te ako je primijenimo,
75% svjetske radne snage bi moglo
biti zamijenjeno mehanizacijom već sutra.
I to je zbog toga što, u Ekonomiji zasnovanoj na resursima
nema Novčanog tržišnog sistema.
Nema novca uopšte...
jer on nije potreban.
Ekonomija zasnovana na resursima
prepoznaje korist od mehanizacije
i prihvata je onakvu kakva jeste.
Ne bori se, kao mi danas.
Zašto? Zato što je neodgovorno to raditi
u odnosu na svaki interes u efikasnosti i održivosti.
A to nas vraća u naš gradski sistem.
U centru je Centralna kupola
u kojoj nisu smješteni samo
edukativni sadržaji i transportno čvorište,
već i lokacija glavnih računara koji
pokreću sve vitalne gradske tehničke operacije.
Grad je, u osnovi, jedna velika automatizovana mašina.
On ima senzore u svim tehničkim pojasevima
za praćenje napredovanja izgradnje objekata,
za prikupljanje energije, proizvodnju, distribuciju i slično.
Sad, da li će ljudi biti potrebni za nadgledanje ovih
operacija u slučaju kvara i slično?
Najvjerovatnije: DA.
Ali taj broj će se smanjivati
tokom vremena i stalnog napretka.
Ipak, kao što je to i danas, možda će tek 3%
gradskog stanovništva biti potrebno
za ove poslove kada dođe do zastoja.
A ja vas uvjeravam:
to je privredni sistem koji je
zapravo dizajniran da preuzme brigu o vama
i osigura vaše blagostanje
bez potrebe da svakodnevno trpite
privatnu diktaturu...
najčešće se radi posao koji je
tehnički nepotreban i društveno besmislen
dok se bori s dugovima koji ne postoje
samo da bi se sastavio kraj sa krajem...
Ja vam garantujem: ljudi će volontirati na sve strane
za održavanje i napredak sistema
koji zapravo brine o njima.
Ali povezano sa ovim pitanjem "Inicijative" -
dolazi uobičajena pretpostavka da
ako ne postoji neki pritisak iz vana
da bi neko "radio za život",
ljudi bi samo sjedili okolo, ne radeći ništa
i pretvorili se u gomilu masti.
To je glupost.
Današnji sistem rada
zapravo je generator lijenosti
i nije rješenje problema.
Ako se prisjetite vremena kada ste bili dijete -
puni života, zainteresovani da razumijete nove stvari -
nalik stvaranju i istraživanju...
ali, kako je vrijeme prolazilo, sistem vas je gurao
i u fokus vam nametnuo razmišljanje kako da zaradite novac.
I od rane edukacije
do fakultetskih studija, vi ste suzbijani i usmjeravani.
Postali ste samo stvorenje koje služi
kao najmanji zub zupčanika u modelu
koji šalje sve plodove do gornjih 1% ljudi.
Naučna istraživanja danas pokazuju da ljudi, u stvari
nisu motivisani monetarnom nagradom
kada su u pitanju genijalnost i stvaralaštvo.
Stvaralaštvo je samo po sebi nagrada.
Novac se, u stvari, javlja samo kao sredstvo podsticaja
ponavljajućih, svakodnevnih aktivnosti -
uloge koje, kako smo upravo pokazali, mogu biti zamjenjene radom mašina.
Kada govorimo o inovaciji,
stvarnu upotrebu ljudskog uma,
monetarni podsticaj se pokazuje kao smetnja
jer nipodaštava i umanjuje značaj kreativne misli.
Ovim se može objasniti zašto Nikola Tesla, braća Wright
i drugi inovatori koji su najviše doprinijeli
našem današnjem svijetu,
nikada nisu pokazali da je novac ono što im daje inicijativu za njihov rad.
Novac je, u suštini, lažni podsticaj
i uzrokuje 100 puta više izobličenja
nego što stvara doprinos.
Dobro jutro razrede. Primirite se molim vas.
Prvo što bih želila učiniti je proći učionicom
i pitati vas šta biste svi voljeli biti kada odrastete.
Ko bi želio prvi?
U redu, želiš li ti prva Sarah?
Kada odrastem želim raditi u McDonald's-u kao i moja mama!
O, porodična tradicija, ne?
A ti Linda?
Kada odrastem ja ću biti
prostitutka na ulicama grada New York-a!
O, glamurozna djevojka, ne?
Veoma ambiciozno.
A ti Tommy?
Kada odrastem ja ću biti
bogataš, član poslovne elite koja radi
na Wall Street-u i profitira na
kolapsu ekonomije stranih država.
Poduzetno...
i divno je vidjeti da postoji interes za multikulturu!
[Žrtve kulture]
Kao što je i ranije rečeno, Ekonomija zasnovana na
resursima primjenjuje Naučni metod u pristupu društvenim pitanjima,
a koji nije ograničen na puku tehničku efikasnost.
Već direktno uzima u razmatranje i
ljudsku i socijalnu dobrobit kao i sve što je time obuhvaćeno.
Od kakve koristi je društveni sistem ako njegov krajnji
prizvod ne obezbjeđuje sreću i miroljubiv suživot.
Dakle, značajno je ukazati da
sa ukidanjem sistema zasnovanog na novcu
i sa obezbjeđenim životnim potrepštinama
doživjeli bi trenutačni globalni pad
stope kriminala za oko 95%,
jer nema potrebe za krađom, pronevjerom, prevarom, i slično.
95% od ukupnog broja ljudi u zatvorima danas su tamo
radi nekog novčano motivisanog prekršaja ili korištenja narkotika,
a zloupotreba narkotika je poremećaj - ne zločin.
Šta je sa preostalih 5%?
onih istinski nasilnih...
koji nekima često djeluju kao
nasilni samo da bi radili nasilje...
da li su oni jednostavno "zli" ljudi?
Razlog zbog kojeg iskreno smatram da je uzaludno
upuštati se u osuđivanje moralnih vrijednosti
kada se radi o ljudskoj nasilnosti je
zbog toga što nas to uopšte ne približava
boljem shvatanju niti uzroka
niti prevencije nasilničkog ponašanja.
Ljudi ponekad upitaju vjerujem li u "opraštanje" kriminalcima.
Moj odgovor na to je:
"Ne, ne vjerujem u opraštanje
ništa više nego što vjerujem u osuđivanje".
Jedino ako mi, kao društvo
uspijemo zauzeti zajednički stav da nasilje treba tretirati kao
problematiku javnog zdravstva i preventivne medicine
radije nego kao moralno "zlo"...
Tek kada promjenimo naše sopstvene
svjetonazore, pretpostavke i vrijednosti
ostvarićemo uspijeh u smanjenju
stepena nasilja umjesto da ga stimulišemo
kao što to trenutno radimo.
Što više pravičnosti zahtjevamo, sve više bivamo povrijeđeni
jer pravda nikada nije ni postojala.
Postoji samo ono što je već prisutno šta god da to bilo. I to je to.
Drugim riječima, ukoliko su ljudi uslovljeni da budu rasistički fanatici -
ukoliko su odgojeni u okruženju koje to zagovara
zašto kriviti te osobe za to?
Oni su žrtve kvazi-kulture.
Stoga je njima neophodno pomoći.
Suština je da moramo iznova dizajnirati okruženje
koje uzrokuje neprihvatljivo ponašanje.
U tome je problem.
A ne da ljude lišavamo slobode.
Upravo zbog toga sudska -pravnička-
"sloboda izbora" - i slični koncepti
predstavljaju opasnost, jer vas krivo informišu.
Da je neka osoba "loša"... ili da je osoba "serijski ubica".
Serijske ubice su proizvod.
Baš kao što vojnici postanu serijske ubice sa mitraljezom.
Oni se pretvore u mašine za oduzimanje života, ali niko
ih ne doživljava kao krvoloke ili ubice.
zato što se to prihvata kao "prirodno".
I onda krivimo ljude.
Kažemo: "Pa, ovaj tip je bio nacist - mučio je Židove".
Ne, odgojen je da muči Židove.
Jednom kad prihvatite činjenicu da ljudi
imaju individualni izbor i da su slobodni
da donose te odluke... slobodni da donose
odluke znači da nisu pod utjecajem drugih i
ja to uopšte ne mogu razumjeti.
Svi smo u svojim odlukama pod uticajem
kulture u kojoj živimo, naših roditelja
i dominantnih vrijednosti.
Dakle, pod utjecajem smo - što znači da ne može biti "slobodnih" odluka.
"Koja je najbolja zemlja na svijetu?" - pravi odgovor:
"Nisam bio po cijelom svijetu i ne znam
dovoljno o raznim kulturama da bih odgovorio na to pitanje."
Ne znam nikoga tko govori na taj način.
Oni kažu: "To je dobri, stari SAD!
Najbolja zemlja na svijetu!"
Nema ankete... "Jesi li bio u Indiji?" - "Ne."
"Jesi li bio u Engleskoj?" - "Ne."
"Jesi li bio u Francuskoj?" - "Ne."
"Na čemu onda zasnivaš svoje pretpostavke?"
Ne znaju odgovor - naljute se na vas.
Kažu: "Prokletstvo! Ko si ti dođavola
da meni govoriš šta da mislim?!"
Znate... Ne zaboravite: imate posla s nenormalnim ljudima.
Nisu odgovorni za svoje odgovore;
žrtve su kulture, a to znači
da su bili pod uticajem svoje kulture.
[4. dio: Uspon]
Kada uzmemo u obzir Ekonomiju zasnovanu na resursima
obično iskrsnu mnogi argumenti...
[EJ!] (Prekinuto)
[Ej! Hej!]
[Pričekaj trenutak!]
[Znam ja što je to. To se zove Marksizam, prijatelju.]
[Staljin je ubio 800 bilijardi ljudi zbog ovakvih ideja...]
[Moj otac je umro u Gulagu!]
[Komunist! Fašist!]
[Ako ne volite Ameriku idite odavde!]
U redu, smirite se...
[Smrt Novom svjetskom poretku!]
[Smrt Novom svjetskom poretku!]
I kako je iracionalnost
publike rasla, u šoku i zbunjen,
odjednom je pripovjedač doživio fatalni srčani udar.
I naizgled komunističkog propagandnog filma nije više bilo.
[Greška u sistemu]
[Sačuvana memorija pokrenuta - Vraćeno]
Ali znate, govorio sam takve stvari ljudima
u situacijama u kojim sam bio okružen ekspertima,
znate, s ljudima poput onih u Rimskom klubu i tako dalje...
oni kažu: "Marksist!"
Što? Marksist? Odakle je to došlo?
Upravo su dobili tu ikonu koje se čvrsto drže -
to im je Sveti Gral,
a vrlo je jednostavno, znate.
Kada me ljudi pitaju jesam li socijalist ili komunist ili kapitalist
kažem da nisam ništa od navedenog. Zašto
mislite da su to jedine opcije?
Sve su te političke konstrukcije
stvorili pisci pod pretpostavkom da
živimo na planetu s neograničenim resursima.
Niti jedna od tih političkih filozofija ni ne
razmišlja kako bismo mogli imati nestašicu ičega.
Vjerujem da su komunizam, socijalizam, slobodna trgovina, fašizam,
dijelovi društvene evolucije.
Ne možete napraviti ogroman korak
iz jedne kulture u drugu -
postoje sistemi koji su između.
Prije nego što se pojavi bilo kakav "izam", imamo životnu osnovu,
a ta životna osnova je, kao što sam upravo opisao,
najjednostavnije, poput svih uslova
potrebnih za vaš sljedeći udah,
a to uključuje vazduh koji udišete,
voda koju dobijete, sigurnost koju imate,
obrazovanje koje vam je dostupno - sve
te stvari koje dijelimo i koristimo i bez kojih
nikakav život, u bilo kojoj kulturi, ne može biti.
Dakle, moramo se vratiti na Životnu osnovu
i životna osnova više neće biti neki "izam".
To je "analiza životne vrijedosti".
[Preko granica]
Jednostavno, to je pitanje istorijskih činjenica
da dominantna intelektualna kultura
bilo kojeg društva odražava
interese dominantne grupe u društvu.
U robovlasničkom društvu,
vjerovanja vezana za ljudska bića i ljudska prava
i slično, će odavati potrebe robovlasnika.
U društvu koje se, opet, temelji na
mogućnosti nekih ljudi da kontrolišu i profitiraju od
života i rada miliona drugih ljudi,
dominantna intelektualna kultura će
odražavati potrebe ove dominantne grupe ljudi.
Dakle, ako pogledamo iza zavjese,
ideje koje prožimaju psihologiju i
sociologiju i istoriju
i političku ekonomiju i političku nauku,
fundamentalno odražavaju određene interese elitnih grupa.
Čak i naučnici koji ovo dovode u pitanje prečesto
su gurnuti u stranu ili
se na njih gleda kao na neku vrstu "radikala".
Dominantne vrijednosti kulture
teže da podrže i ovjekovječe
sve ono što ta kultura nagrađuje.
A u društvu u kojem se uspjeh i
status mjere materijalnim bogatstvom
- ne društvenim doprinosom -
se vidi zašto je stanje u svijetu danas takvo kakvo je.
Mi imamo posla sa poremećajem sistema vrijednosti
- koji je van kontakta s prirodom -
gdje je prioritet ličnog i društvenog zdravlja
postao sekundaran sve do štetnih
predstava vještačkog bogatstva i bezgraničnog rasta.
I kao virus, taj poremećaj sada
prožima svaki aspekt vlade,
informativnih medija, zabave, pa čak i obrazovanja.
U njegovu strukturu su ugrađeni
mehanizmi zaštite
od svega što bi se moglo umiješati.
Sljedbenici Monetarno-tržišne religije,
Samo-imenovani čuvari postojećeg stanja,
konstantno traže načine izbjegavanja svakog oblika misli
koji bi se mogao izmiješati sa njihovim vjerovanjima.
Od kojih je najčešći: Projektovane dualnosti.
Ako nisi republikanac, morao bi biti demokrata.
Ako nisi krišćanin, mogao bi biti satanista.
A ako osjećaš da bi se društvo u velikoj mjeri moglo popraviti
da se razmotri, možda - ne znam -
briga o svima?
onda si samo "utopista".
I najpodliji od svih:
ako nisi za "slobodno-tržište"
mora da si i protiv same slobode.
Ja sam vjernik slobode!
Svaki put kad čuješ riječ sloboda
izrečenu bilo gdje ili čuješ posredovanje vlade
izrečeno bilo gdje, to dekodirano znači:
zaustavljanje maksimizacije pretvaranja novca
u više novca za privatne vlasnike novca.
To je to. Svaka druga stvar koju će reći je:
"Ah, potrebno nam je više artikala za ljude",
"Ah, ovo je oslobađanje od tiranije!", i tako dalje.
Svaki put kada ovo primjetite, možete ga dekodirati
ovako i mislim da ćete naći jedan na jedan povezanost
svaki put kada to koriste.
U jednom smislu, ovo možemo nazvati:
Sintaksa. Upravljajuća sintaksa razumijevanja i vrijednosti.
Dakle, ona upravlja ispod njihove lične spoznaje
tako da oni mogu reći: "Ali ja to nisam uopšte mislio!",
ali, u stvari, tako oni to rade.
Baš kao što ti možeš govoriti gramatički
i imaš gramatička pravila koja pratiš
bez raspoznavanja šta su ta pravila...
i tako imamo ono što ja zovem "Sintaksa vladajućih vrijednosti"
koja se nalazi ispod. Tako da, svaki put kada upotrijebe ove riječi:
"posredovanje vlade", "nedostatak slobode" ili "sloboda"
ili "napredak" ili "razvoj"
možeš ih sve dekodirati tako da se značenje vrati na to.
Naravno, kada čuješ riječ "sloboda"
to je najčešće u istoj rečenici
s nečim što se naziva "demokratija".
Očaravajuće je kako ljudi danas, čini se, vjeruju
da oni zapravo imaju bitan
uticaj na ono što radi njihova vlada
zaboravljajući da upravo sama priroda
našeg sistema nudi sve na prodaju.
Jedini glas koji se računa je monetarni glas
i nema veze koliko ijedan
aktivista viče o etici i odgovornosti.
U tržišnom sistemu, svaki političar, svako zakonodavstvo
i prema tome, svaka vlada, je na prodaju.
Pa čak i sa bankovnim spašavanjima od 20 triliona dolara
počevši od 2007.,
što je količina novca koja je mogla promijeniti,
recimo, globalnu energetsku infrastrukturu
do potpuno obnovljivih metoda,
umjesto što je usmjerena na niz institucija
koje bukvalno ne rade ništa da bi pomogle društvu,
institucija koje bi sutra mogle biti
uklonjene bez štete...
a slijepo uslovljavanje po kome politika i
političari postoje radi dobrobiti javnosti, se i dalje nastavlja.
Činjenica je da je politika biznis -
ne razlikuje se od nekog drugog tržišnog sistema,
a oni se brinu o svom interesu prije nego o bilo čemu drugom.
Iskreno, duboko u sebi, ja ne vjerujem u političku akciju.
Mislim da se sistem skuplja i širi kako njemu odgovara.
On obezbjeđuje sebi ove promjene.
Mislim da pokret za ljudska prava čini uslugu
onima koji vode državu.
Mislim da oni vide gdje leži njihova korist;
oni vide da je određena količina slobode povoljna
-i iluzija slobode- daj ovim ljudima dan za glasanje svake godine
da bi imali iluziju beznačajnog izbora.
Beznačajan izbor - idemo poput robova i kažemo:
"Ej, glasao sam". Pravila rasprave u ovoj zemlji su utvrđena
prije nego što rasprava započne, a svi
ostali su marginalizirani i obilježeni da izgledaju
ili kao komunisti ili neka vrsta nelojalne osobe
- "čudak"- to je prava riječ...
a sada je to "zavjera". Vidite - oni su to izmislili.
Nešto što se ne smije niti na trenutak razmatrati:
da se moćni ljudi mogu okupiti i imati plan!
To se ne događa! Ti si "čudak"! Ti si "ovisnik o urotama"!
Od svih defanzivnih mehanizama ovog sistema
dva se stalno ponavljaju.
Prvi je ideja da je sistem bio "uzrok"
materijalnog napretka koji smo vidjeli na ovom planetu.
Pa... Nije.
U osnovi postoje dva temeljna uzroka koji
su stvorili povećanje tzv. "obilja"
i rast broja stanovnika koji vidimo danas.
Prvi: eksponencijalni napredak proizvodne tehnologije;
dakle naučna domišljatost.
I drugi: početno otkriće obilne ugljikohidratne energije -
koja je trenutno osnova cjelokupnog društveno-ekonomskog sistema.
Slobodno tržište / kapitalistički / novčani
tržišni sistem - kako god ga želite nazvati -
nije učinio ništa osim što je jahao na valovima ovih pojava
sa iskrivljenim sistemom poticaja i nasumičnom
odvratno nejednakom metodom korištenja i raspodjele plodova.
Druga odbrana je ratoborna društvena predrasuda
prouzrokovana godinama propagande
koja svaki drugi društveni sistem vidi
kao pravac prema takozvanoj "tiraniji"
razbacujući se imenima kao Staljin, Mao, Hitler...
i brojem smrti koje su prouzrokovali.
Pa, koliki god despoti bili ovi ljudi
zajedno s društvenim pristupima koje su zastupali...
kada je riječ o igri smrti -
kada je riječ o sistematskim,
svakodnevnim masovnim ubistvima ljudskih bića -
ništa u istoriji se ne može uporediti s onim što imamo danas.
Gladovanja - u posljednjem vijeku naše istorije, ako ne i ranije,
nisu bila uzrokovana nedostatkom hrane.
Bila su uzrokovana siromaštvom.
Ekonomski resursi su bili tako nejednako raspodijeljeni
da siromašni jednostavno nisu imali dovoljno novca
za hranu koja bi bila
raspoloživa, da su uopšte i imali novaca da je sebi priušte.
To bi bio primjer Strukturalnog nasilja.
Sljedeći primjer: u Africi i drugim regijama -
ja ću se konkretno fokusirati na Afriku -
deseci miliona ljudi umire od AIDS-a.
Zašto oni umiru?
Nije to zato što mi ne znamo kako liječiti AIDS.
Mi imamo milione ljudi u bogatim zemljama
koji prolaze izuzetno dobro jer
oni imaju lijekove za oporavak.
Ljudi u Africi koji umiru od AIDS-a
ne umiru zbog *** virusa,
oni umiru jer nemaju novca kojim
bi platili lijekove koji bi ih održali u životu.
Gandi je to vidio. Rekao je:
"Najopasniji oblik nasilja je siromaštvo."
I to je potpuno tačno.
Siromaštvo ubija daleko više ljudi nego svi ratovi u istoriji;
više ljudi nego sve ubice u istoriji;
više od svih samoubistava u istoriji...
Ne samo da Strukturalno nasilje ubija više ljudi
nego sva nasilna ponašanja zajedno,
Strukturalno nasilje je isto tako
glavni uzrok nasilnog ponašanja.
(Preko vrha)
Nafta je temelj
ljudske civilizacije i prisutna je u njenoj građi.
Ima 10 kalorija hidrokarbonske energije - nafte i plina -
u svakoj kaloriji hrane koju ti i ja pojedemo u industrijalizovanom svijetu.
Gnojiva se prave od prirodnog gasa.
Pesticidi se prave od nafte.
Voziš mašine na naftni pogon za sadnju, oranje, navodnjavanje, žetvu,
prevoz, pakovanje. Pakuješ hranu
u plastiku - to je nafta. Sva plastika je nafta.
Ima 7 galona (26,5 litara) nafte u svakoj gumi.
Nafta je svuda; ona je sveprisutna. I samo zbog
nafte ima 7 milijardi ljudi ili
skoro 7 milijardi ljudi na ovoj planeti sada.
Dolazak ove jeftine i jednostavne energije
koja je ekvivalentna, usput rečeno,
milijardama robova koji rade dan i noć,
promijenio je svijet na radikalan način tokom posljednjeg vijeka,
a stanovništvo se povećalo 10 puta.
Ali, do 2050., zalihe nafte mogu podržavati
manje od polovice današnjeg svjetskog
stanovništva s njihovim sadašnjim načinom života.
Dakle, razmjer prilagođavanja drugačijem življenju je jednostavno ogroman.
Svijet danas koristi šest barela nafte na svaki pronađeni barel.
Prije pet godina koristilo se četiri
barela nafte na svaki pronađeni barel.
Sljedeće godine koristit će
osam barela nafte na svaki pronađeni barel.
Ono što je za mene uznemiravajuće je
nedostatak bilo kakvog napora od vlada širom svijeta
i industrijskih vođa širom svijeta da učine nešto drugačije.
Postoje, recimo, pokušaji da se izgradi više elektrana na pogon vjetra
i da se možda učini nešto s plimom...
postoje pokušaji da učinimo naše aute malo učinkovitijima,
ali nema ničeg što stvarno izgleda kao
da dolazi revolucija - ovo su sve sitnice
i mislim da je to prilično zastrašujuće.
A vlade kojima upravljaju ovi ekonomisti
koji zapravo ne cijene ovo o čemu pričamo,
pokušavaju poticati potrošnju kako bi vratili prošli uspjeh
u nadi da mogu obnoviti prošlost.
Štampaju još više novca u nedostatku ikakvog pokrića.
Dakle, ako se ekonomija poboljša i
oporavi i slavni rast se vrati,
biti će to kratkog vijeka jer će
u kratkom periodu vremena računatog u mjesecima,
a ne u godinama, opet udariti u barijeru ponude;
desiti će se još jedan skok cijena -
i još dublja recesija. Dakle mislim
da se vrtimo u nizu začaranih krugova.
Dakle imate ekonomski rast koji je u usponu - cijene
skoče - sve se zatvara. Tu smo danas.
Onda se sve opet počinje podizati, ali ono što sada imamo je
područje gdje nema više mogućnosti proizvoditi jeftinu energiju.
Na vrhuncu smo - idemo nizbrdo sa proizvodnjom nafte.
Nema šanse da ćete dobiti više iz zemlje na brži način,
što znači da se stvari zatvaraju, cijena nafte pada
kao početkom 2009., ali onda kada završite sa "oporavkom"
cijena nafte se počinje vraćati.
U posljednje vrijeme levitira na oko 80 dolara
po barelu, a ono što vidimo je da čak i na 80 dolara po
barelu sada, sa finansijskim i ekonomskim kolapsom
ljudi to teško mogu priuš***.
Danas je svjetska proizvodnja nafte oko 86 miliona barela na dan.
Tokom 10 godina, gledate
približno 14 miliona barela na dan koji se moraju zamijeniti.
Ne postoji ništa što može doći čak ni
unutar 1% zadovoljavanja takve vrste potražnje.
Ako ne učinimo nešto prilično brzo
doći će do ogromnog manjka energije.
Mislim da je velika greška što se nije prepoznalo
prije nekoliko desetljeća da treba uložiti zajednički trud
kako bi se razvili
ovi održivi oblici energije.
Mislim da je to nešto na što će se naši unuci osvrnuti sa
potpunom nevjericom. "Vi ste ljudi znali
da imate posla s ograničenom potrošnom robom...
kako ste uopšte mogli izgraditi svoju ekonomiju
na nečemu što će nestati?"
Prvi put u ljudskoj istoriji
vrsta je sada suočena sa gubitkom osnovnog resursa
centralnog našem trenutnom sistemu preživljavanja.
A glavni vic u cijeloj stvari je
da čak i kako nafta postaje sve rjeđa
ekonomski sistem će nastaviti slijepo proguravati
svoj kancerogeni model rasta...
tako da ljudi mogu izaći van i kupovati više auta na naftu
kako bi se proizveo BDP i poslovi... ubrzavajući propadanje.
Postoje li rješenja za zamijenu
strukture same ugljikohidratne ekonomije?
Naravno.
Ali put koji je potreban za postizanje ovih promjena
neće se manifestirati kroz neophodne Protokole tržišnog sistema
budući da nova rješenja jedino mogu biti
provedena kroz mehanizam profita.
Ljudi ne ulažu u obnovljive izvore energije
zato što tu nema zarade niti dugoročno niti kratkoročno.
A predanost koja je potrebna da bi se ovo ostvarilo
se može pojaviti samo uz ozbiljne finansijske gubitke.
Dakle, nema novčane motivacije, a u trenutnom
sistemu stvari se ne događaju ako nema novčanog poticaja.
I povrh svega, naftni vrhunac je
samo još jedna od mnogih površinskih posljedica
na okolišno-društvenu olupinu voza koja danas dobija na brzini.
Drugo opadanje uključuje svježu vodu
-samo tkivo naše egzistencije-
koje trenutačno pokazuje
nestašicu vode za 2.8 milijardi ljudi
i ta nestašica je na putu da dostigne 4 milijarde ljudi do 2030.
Proizvodnja hrane:
Uništenje obradive zemlje za usjev, od koje
danas dolazi 99.7% sve hrane za ljude
troši se 40 puta brže nego što se nadomješta,
a tokom posljednjih 40 godina, 30%
obradive zemlje je postalo neproduktivno.
Da ne spominjem da su ugljikohidrati kičma
današnje poljoprivrede, a kako bude opadala...
smanjiće se i snadbijevalje hranom.
Što se tiče resursa uopšteno,
po našoj šablonskoj potrošnji, do 2030.
nastavivši ovom brzinom, trebat će nam dvije planete.
Da ne spominjem neprestano uništavanje
biološke raznolikosti koja podržava život
uzrokujući samrtne grčeve i
destabilizaciju okoliša širom globusa.
A uz sva ova opadanja,
imamo gotovo eksponencijalni porast populacije
gdje bi do 2030. moglo biti preko
8 milijardi ljudi na ovom planetu.
Sama proizvodnja energije trebala bi se
povećati za 44% do 2030. da zadovolji takvu potražnju.
I ponovno, budući da je novac jedini inicijator akcije -
da li možemo očekivati da će bilo koja država na
planetu biti u mogućnosti priuš*** sebi
masovne promjene koje će biti potrebne za revoluciju poljoprivrede,
obradu vode, proizvodnju energije i slično?
Dok globalni dug piramidalne šeme
polako gasi cijeli svijet...
Da ne spominjemo činjenicu kako
će nezaposlenost koju trenutno vidite
postati normalna zbog
prirode tehnološke nezaposlenosti.
Radna mjesta se neće vratiti.
Neće ni šira društvena perspektiva.
Od 1970. do 2010., siromaštvo se na ovom
planetu udvostručilo zbog ovog sistema...
a pogledavši naše trenutno stanje -
da li iskreno mislite kako ćemo vidjeti
ništa manje nego još udvostručavanja...
još patnje i još masovnih izgladnjivanja?
[Početak]
Neće biti nikakvog oporavka.
Ovo nije neka duga depresija
iz koje ćemo se jednog dana izvući.
Mislim da će sljedeća faza koju ćemo vidjeti nakon
idućeg kruga ekonomskog sloma biti masovni građanski nemir.
Kada se čekovi za nezaposlene prestanu
isplaćivati jer država više nema novca.
Kada stvari postanu tako loše da ljudi izgube povjerenje
u svoje izabrane vođe, oni će tražiti promjene,
osim ako ne ubijemo jedni druge u postupku
ili uništimo okolinu.
Bojim se da bi mogli doći do tačke bez povratka...
a to me beskrajno muči.
Mi radimo sve što možemo kako bi izbjegli takvo stanje.
Jasno je kako se nalazimo na rubu velike promjene u ljudskim životima...
Ono sa čime se sada suočavamo je temeljna
promjena života kakvog smo poznavali tokom posljednjeg vijeka.
Mora postojati poveznica između ekonomije i
resursa na ovom planetu
a resursi su, naravno, sav životinjski i biljni svijet,
zdravlje okeana i sve ostalo.
Ovo sada je monetarna stvarnost koja neće
popustiti dok ne ubije i posljednje ljudsko biće.
"Elitna" grupa će učiniti sve što može da ostane na vlasti
i to je ono što moraš imati na umu.
Koristiće vojsku i mornaricu i laži....
ili bilo šta što budu trebali da ostanu na vlasti....
Oni je se ne žele odreći
zato što ne znaju ni za jedan drugi sistem koji bi održavao njima slične.
[Uživo iz New Yorka]
[Globalni Protest Zaustavio Svjetsku Ekonomiju]
[Uživo iz Londona]
[Uživo iz Kine]
[Uživo iz Južne Afrike]
[Uživo iz Španije]
[Uživo iz Rusije]
[Uživo iz Kanade]
[Uživo iz Saudijske Arabije]
[Rast stope kriminala na zapadu]
[UN proglašava stanje svjetske pripravnosti]
[Svjetska nezaposlenost dostiže 65%]
[Strahovanja od izbijanja Svjetskog rata se nastavljaju]
[Zaduženost se urušava uzrokujući nestašicu hrane]
[Vratimo se natrag]
[Iako nema izvještaja o nasilju
protesti se bez presedana i dalje nastavljaju
izgleda da se novac koji se broji u trilionima dolara
sistematski povlači sa bankovnih računa
širom svijeta i onda...
se očigledno odbacuje
ispred svijetskih centralnih banaka.]
[OVO JE TVOJ SVIJET]
[OVO JE NAŠ SVIJET]
[REVOLUCIJA JE SADA]
[WWW.THEZEITGEISTMOVEMENT.COM]