Tip:
Highlight text to annotate it
X
obrada: Milovan Entertainment '2012
VLADE DIVAC - NEKAD BRAĆA -
U kasnim osamdesetim, kada smo igrali na svetskom prvenstvu
Olimpijskim igrama, igrali smo protiv koledž igrača, koji su igrali za nacionalni tim "USA"
I počeli smo da ih pobeđujemo, tako da su shvatili da treba da pošalju NBA igrače.
Zvali su nas Evropski Dream Team, jedan od najboljih Evropskih timova koja je Evropa ikad imala.
Članovi tog tima smo bili: ja, Dražen Petrović, Toni Kukoč,
Dino Rađa, Žarko Paspalj, i još nekoliko momaka koji su stigli do NBA.
Dražen i ja smo bili veliki prijatelji,
i onda preko noći život i prijateljstvo koje smo imali je jednostavno nestalo!
Imaš toliko briga ove sezone,
sa obzirom na konflikt u Jugoslaviji. Da li ti to predstavlja problem?
Da, jako mi je teško, građanski rat u Hrvatskoj.
A moraš ostati jak, igrati, raditi svoj posao ovde, igrati košarku.
Moraš biti u formi svaki dan,
zvati prijatelje kući da vidiš kako su, moja porodica je još uvek tamo.
Da li si blizak sa nekim igračima iz
bivše Jugoslavije koji igraju u NBA-u?
Bio sam jako blizak sa Vladom Divcem,
i pričali smo skoro svaki drugi dan. Ali trenutno...
Video sam ga pre par nedelja kad smo igrali u L.A.- u
Pričali smo neko vremo, i to je to.
Protiv koga igrate danas?
- Makedonija. - Stvarno?
Znači imaš jako važnu utakmicu danas?
Ćale, koliko te neće biti?
Koliko dugo?
Pet, šest dana
Staću na par mesta, i biću kući uskoro.
Šta ćeš ti raditi, sledećih pet dana?
Biće mi muka od svega.
Spašavaću bebe od požara, uobičajeno.
Pre nekoliko meseci moj najstariji sin Luka,
pitao me je kakav je bio moj život kad sam bio njegovih godina?
Njegovo pitanje me je nasmejalo.
Kad sam imao 18 godina,
bila je 1986
I upravo sam potpisao svoj prvi profesionalni ugovor,
da igram košarku u mojoj zemlji Jugoslaviji.
Čuvaj se.
Kasnije te godine, pozvan sam u Jugoslovenski nacionalni tim.
Možda nas se sećate?
Ja, Toni Kukoč, Dražen Petrović
1989 osvojili smo srebrnu medalju na Olimpijadi.
Dve godine kasnije, osvojili smo zlato na svetskom prvenstvu.
Ispred SSSR-a i Amerikanaca.
Bili smo tim na vrhuncu.
Nažalost, sve se srušilo.
Dvadeset godina je prošlo,
i još uvek osećam veliki teret od svega što se desilo.
Ali pre nego što sinu ispričam celu priču,
moram prvo da istražim prošlost.
Želim da se setim šta se stvarno dogodilo.
Da se setim šta se desilo mom timu
Mojim prijateljima, mojoj BRAĆI!
- NEKAD BRAĆA -
Za mene je sve počelo u malom gradu"Prijepolje"
Oko 4 sata vožnje od Beograda.
Kad sam bio klinac moja zemlja je bila Jugoslavija
Nacija koja je oformljena 1918 godine
Onda rastavljena tokom II svestskog rata, nova Jugoslavija je rođena.
Ujedinjena, pod jednim liderom i jednom komunističkom zastavom.
To je bila zemlja sastavljena od 6 različitih republika.
Bili smo mi Srbi, Hrvati i drugi.
Mešavina naroda sa drugim religijama i nacionalnostima.
I dok je ova regija vekovima bila pod etničikim tenzijama,
Moja generacija nije videla ništa drugo osim mira.
To je otac mog brata.
Ovde sam odrastao
To je bio običan život.
Ali takav da ga ne bih menjao ni za šta.
Moja majka kuva najbolje na svetu,
i sećam se kao klinac, da je otac pomagao majci u kuhinji, čišćenju stana,
Stvarno je bio odličan muž i definitivno sjajan otac.
I dan danas joj pomaže.
Idemo.
Ovo je igralište gde smo igrali basket.
Kad sam bio klinac,
moj prvi koš je bio upravo ovde.
Sećam se svog prvog trenera koji je stvorio osećaj kod mene,
da na košarku gledam kao igru a ne kao posao.
Nikad nisam pomislio da je to nešto što moraš da radiš.
Znate bilo mi je baš zabavno.
Zaljubio sam se u igru u trenutku.
I kada sam napunio 14 godina, otišao sam od kuće,
da bih trenirao sa juniorskom reprezentacijom moje zemlje.
Na moj 18 rođendan moji snovi su se ostvarili.
Kada sam potpisao prvi profesionalni ugovor za "PARTIZAN" iz Beograda.
Roditelji su mi dali blagoslov i bio sam na svom putu.
Od samog početka izgedalo mi je kao da sam rođen da se bavim košarkom.
Ali nisam bio samo ja.
To je bila cela generacija mladih zvezda iz cele Jugoslavije.
Osvojili smo srca svih u našoj zemlji.
Kao moj suigrač, Žarko Paspalj, koji je takođe Srbin.
i Dino Rađa, Toni Kukoč obojica iz Hrvatske.
Sve se dešavalo prebrzo.
Ja sam postao lokalni heroj.
Ali širom Evrope postojao je drugi igrač,
o kome su svi pričali.
Čuo sam da je jednom postigao 112 poena u utakmici.
Bio je iz grada Šibenik u Hrvatskoj.
I već je bio omiljen širom Jugoslavije.
Zvali su ga Mozartom košarke.
I njegovo ime je bilo Dražen Petrović.
Bio je naš idol. Ja sam tad imao 13 godina.
Dražen je imao 17. Svi su pričali o njemu,
kako će postati najbolji igrač Evrope.
Sva deca, ne samo ja smo pratili njegovu karijeru.
Odjednom, svi su počeli da pričaju o čudu iz Šibenika.
Čovek koji postiže 60,50... 70 poena po utakmici.
On je bio ta Zvezda.
Već je stavio svoje ime na mapu sveta,
kada se radi o košarci.
Uvek nam je bio cilj da mu se približimo.
Bio je prvi koji je vozio Porsche kod nas,
i gledali smo, wow ovo je kao spejs-šatl.
Bio je "ubica", jedini čovek koga sam znao,
koji je mogao sam da pobedi ceo tim.
Pravo u tvoje lice!
Bili ste u nedoumici: Da li da gledam ili da igram ovu utakmicu?
Jer ako igrate možda ćete nešto propustiti.
U proleće 1989, čuo sam da ja i ostali reprezentativci Jugoslavije,
Toni Kukoč, Dino Rađa i Žarko Paspalj,
se pridružujemo Draženu Petroviću u seniorskom nacionalnom timu.
Bio sam jako uzbuđen.
Koliko god da smo bili dobri kao individualci,
nisam bio siguran da li ćemo biti tako dobri i kao tim.
Mnogo lepih uspomena ovde?
Vidi kako je?
Wow, dobar je osećaj?
Hej, imam neke slike.
Kakve? Daj da vidim.
Iznenadićeš se.
Da vidimo da li se sećaš.
Recimo ova?
Wow, wow, wow...
Stojko, to si ti, Toni, Dino,
To si ti samo drugačije izgledaš.
I naravno Dražen.
To je naša prva godina zajedno.
Ovo smo ja i Dražen kako slavimo, jako poseban trenutak za sve nas.
Dobar tim, dobar tim.
Bio je veličanstven tim.
Bili smo još uvek deca u leto 1989, naš trening kamp,
je bio duboko u planini.
U gradu zvanom "Rogla"
Naš trener je odredio cimere, zasnovano na različitim ličnostima.
Nije bilo iznenađenje, Dražen je bio moj cimer.
Vlade je malo zabušavao.
Uvek je najduže spavao, kasnio je na ručkove, večere.
Vlade je bio dete.
Nikad nije bio ozbiljan, mnogo se šalio, bio je mangup.
Kod Dražena košarka je bila jedini vid komunikacije.
Pokušavali smo da započnemo priču o nečem drugom,
na primer o muzici, vicevima, ali Dražen se uvek vraćao na košarku.
Igrao sam sa dosta momaka, i nikad nisam bio blizu nekog,
ko je tako fokusiran kao Dražen.
Od kako je bio dete ceo život mu se svodio na košarku.
Nije poznavao previše običan život,
tako da sve stvari koje je propustio tokom detinjstva,
mislim da je prošao sa nama.
Dražen i ja smo se dopunjavali međusobno,
ja sam se ugledao na njega, kako je sve postigao sa vrednim i teškim radom,
a u isto vreme i njemu je bilo potrebno nešto da bi se opustio.
Naše prijateljstvo se proširilo na ceo tim.
Ja i Žarko smo bili Srbi,
Toni, Dino i Dražen su bili Hrvati.
Košarka nas je spojila.
Ali veze među name su bile neraskidive.
Koga je bilo briga odakle je ko?
Nikada nismo pričali o tome, ni jedne sekunde.
Nikad nismo postavljali pitanja, nijedno jedino, ništa.
Razvili smo taj osećaj pripadnosti da smo kao porodica.
Bili smo roditelji jedni drugima, bili smo BRAĆA,
pošto nismo imali nikoga oko nas sem samih sebe.
Bio je to sjajan život.
Tih dana smo bili starno pravi prijatelji, znate.
Nakon 3 meseca priprema otišli smo u Seul u Južnu Koreju,
na Olimpijske igre 1988 godine.
Bilo je vreme da vidimo kako stojimo protiv najboljih timova na svetu.
U finalu sastali smo se sa moćnim SSSR-om.
Tim koji je već pobedio Amerikance.
Učinili smo našu zemlju ponosnom,
ali nismo imali dovoljno iskustva da pobedimo Sovjete.
Morali smo da se zadovoljimo sa srebrom.
Mesec dana kasnije Larry Bird i Boston Celtics,
došli su u Evropu da igraju egzibicioni meč protiv Jugoslavije.
Na zagrevanju gledao sam Jugoslovenski tim,
a oni su gledali u Boston Celtics-e.
Celtics-i su osvojili 3 NBA titule tokom osamdesetih.
Sećam se da sam bio nervozan pre utakmice.
Ali Dražen je bio spreman.
I Petrović je ima.
Stignite ga!
Nameće ritam, neustrašiv je.
Petrović 3 poena!
D.J. ostani ovde, uđite nekako Petroviću u liniju!
Nekako vas isključuje.
D.J. je govorio kako je najbolji igrač Evrope možda i na svetu.
Tako da sam znao da je jako motivisan za ovu utakmicu.
Nije ga strah, šutiraće kad god mu se pruži šansa!
Odličan poen sa druge strane od Petrovića.
Mislim da niko nije mogao da ga zaustavi, jako, jako talentovan igrač.
Petrović je jako uzbudljiv igrač, ako bih ga poredio sa nekim,
to bi bio Pistol Pit.
Pistol Pit je moj idol.
Sećam se da smo svi pričali o Draženu i Vlade Divcu.
Mislim, Vlade je bio specijalan na svoj način.
Zbog njegove veličine, na način kojim je kontrolisao loptu.
Evo ide s kraja na kraj. (Coast to Coast)
Iznenadili smo veliki broj Ijudi.
Uključujući i same Celticse.
Ali na kraju, bili su suviše dobri.
Godinu dana kasnije, posle još jednog trening kampa,
došlo je vreme da dokažemo da možemo biti šampioni.
Bila je to 1989 i moja zemlja je bila domaćin
Evropskog šampionata u košarci u hrvatskom gradu Zagrebu.
Od samog starta znali smo da će ovaj put biti drugačije.
Pokušavam da uporedim...
Ta generacija je mislim bila najbolja.
Nikada nisam video na jednom velikom takmičenju,
da jedan tim toliko dominira, kao što je Jugoslavija dominirala na tom šampionatu.
U Los Anđelesu to nazivaju "Show Time",
Ono što se desilo u Zagrebu bio je pravi "Show Time"
Bili smo stvarno jaki.
Svi su bili dobri.
I stvarno smo se razumeli na terenu,
Mogli smo igrati i zatvorenih očiju.
Toliko nam je bilo zabavno zajedno.
Bilo je to nešto specijalno.
To je bio verovatno najbezbrižniji deo mog života.
Svi smo mislili isto, osećali isto,
Bili smo ŠAMPIONI.
U našim srcima znali smo da smo najbolji.
Bio je sjajan osećaj staviti zlato oko vrata
i slušati svoju Nacionalnu himnu,
To je bio sjajan osećaj.
Uvek ću se sa velikim osmehom sećati tih dana,
mojih prijatelja,
To je duboka, duboka emocija.
U vreme kad je naš tim osvojio šampionat Evrope 1989,
postali smo heroji u našoj zemlji.
Ali baš dok smo uživali u slavi naše pobede,
Svet oko nas je počeo da se dramatično menja.
Širom Istočne Evrope, hladni rat je počeo da jenjava.
Komunizam je umirao.
I veze koje su spajale našu zemlju si počele da pucaju.
Republika Hrvatska je počela da priča o nezavisnosti.
O odvajanju od Jugoslavije.
Očigledno da je bilo problema između Srba i Hrvata kroz 18 vek,
kroz 19 i posebno kroz 20 vek.
Ono što se desilo padom komunizma, struktura vlasti koja ih je držala zajedno,
dezitegrisala se i etničke tenzije i netrpeljivost su isplivali na površinu.
Moji saigrači i ja shvatili smo da se stvari menjaju,
ali to nije uticalo na nas.
Mi smo bili igrači košarke, a ne političari.
Osim toga Dražen i ja smo se spremali za korak,
za koji smo nekad mislili da je nemoguć.
Samo dan pošto smo osvojili Evropsko prvenstvo,
uskočio sam u avion za Ameriku.
Išao sam na NBA draft.
Dražen je bio draftovan 3 godine ranije od strane Portland Tradeblazersa.
Ali je otišao tamo tek iste godine kad i ja.
Bili smo dva mlada momka iz malih gradova u Jugoslaviji,
koji su došli da igraju u NBA-u.
Izgledalo je kao bajka.
Došao sam u New York, Madison Square Garden. Sutradan je bio draft,
trebalo je da nosim odelo, nisam ga poneo, nisam poznavao kulturu, nisam znao proceduru.
Pokušali smo da nađemo odelo, ali teško je naći odelo,
za 2.12 cm visokog momka iz Evrope.
Našli smo neko usko, tesno odelo, ako imate snimak,
možete videti da sam izgledao baš smešno.
Biće vrlo interesantno, da li će biti izabran u prvoj rundi,
ili će biti ostavljen za drugu.
U to vreme Ijudi nisu imali puno poverenja u igrače iz Evrope,
kao što imaju danas.
On nam je zapao kasno u prvoj rundi,
i ako ga nikad nismo videli kako igra uživo,
rekli smo: Nek bude šta bude.
Od 26 najboljih, Los Angeles Lakers biraju Vlade Divca iz "Partizana" iz Beograda.
I eto ga Vlade Divac iz Jugoslavije, dug je put iz Beograda do Hollywooda.
Bilo je kao: Wow, igraću sa Magic Johnsonom.
I ispalo je tako da nije moglo biti bolje.
Amerika: Zemlja mogućnosti i ako ste 2.12 cm visoki centar iz Jugoslavije.
Svi momci iz tima: Dražen, Toni, Žarko,
svi su počeli da zovu i čestitaju mi.
Ali Ijudi oko mene: Moja devojka, moji roditelji, nisu znali šta se dešava,
nisu znali gde je Los Angeles, šta su Lakersi.
Samo su razumeli da je vreme da pređem u U.S.A.
Nikad neću zaboraviti, išao sam da ga pokupim na aerodrom.
A on je došao sa 2 male torbice.
I ako pogledate Vladu, on nije imao uvek opranu kosu,
bio je neuredan.
Kad sam video te 2 male torbice pomislio sam o moj Bože.
I pokušate da pričate sa njim,
Saznao sam vrlo brzo da on ne zna ni reč engleskog jezika.
Ali imao je osvajajući osmeh,
Bio je jedan od onih velikodušnih Ijudi.
I širio je toplotu oko sebe,
kao kad nekog poznajete 1 minut a imate osećaj da ga znate ceo život.
On i njegova supruga su divni Ijudi.
Da li si razumeo šta sam sad rekao?
Ne, rekao sam da ste loši.
Mi smo sad u Marina del Rey i ovo je Hotel u kome sam,
proveo prve mesece života u L.A.- u.
Šta ima veliki čoveče?
Kako si?
Za sada dobro.
Izgledaš super.
Sad si deda.
Da, po prvi put sam deda,
To nam govori obojici da smo sve stariji.
Da, jeste ali još izgledamo dobro.
Da, veoma dobro.
Baš si umeo da me izludiš.
Sve što hoću to je "Hamburger i Coca-Cola"
To je bilo jedino što sam znao da naručim!
Znači, umirao sam od smeha, svaki put, uvek se znalo šta će Vlade naručiti.
Sad govorim Engleski, sad mi možeš reći sve.
Kako si se osećao kad sam prvi put došao?
Znaš, osvojio si L.A. na prepad,
zbog tvoje ličnosti.
Pa znaš, lako je živeti u ovom gradu.
Bilo je zabavno, zato što smo imali neverovatnog,
visokog momka koji u isto vreme bio van ravnoteže svo vreme.
Sećam se kad si se postavljao, digao bi ruku pravo u vis,
i čim bi te neko malo gurnuo, samo bi gubio ravnotežu i padao.
Sećam se prvih nekoliko nedelje na Havajima.
kad ja nešto pogrešim, ti zoveš momka koji je prevodio,
samo mu reci da me prati, da me gleda i prati Madžika.
I ja sam se kretao i primao te pasove,
Znaš, košarka je bila laka igrajući sa vama momcima.
Razgovarajući sa Madžikom pomoglo mi je da se setim 1. NBA sezone.
Dražen i ja nismo imali pojma koliko će nam se životi promeniti.
Bilo je teško, došao sam iz podneblja gde pada dosta snega.
Sad sam u gradu, gde uopšte ne vidiš sneg, čak i ne pada kiša.
Tokom prvog meseca, žena me je poslala da kupim nešto.
Nazvao sam je i rekao: "Ana ovde imaju svega!"
Ne samo jednu stvar, nego pet različitih od jedne iste.
U Jugoslaviji ako hoćete čokoladu, kupite čokoladu.
To je jedna čokolada.
U Americi imate čokoladu sa ovim, čokoladu sa onim, belu čololadu, tamnu čokoladu,
Sve vrste čokolada.
Bilo je zabavno.
U Portlandu, Dražen je pokušavao da nađe svoj put.
Počeli smo da zovemo jedan drugog svaki dan.
Govorio sam mu "Hej, igram sa Magic Johnsonom, James Worthyijem. "
On je odgovarao "Ja igram sa Clyde Dexterom, Terry Porterom. "
Jednog dana živiš u Jugoslaviji, sutra igraš na treningu,
sa Ijudima koje si gledao na TV-u, ili u medijima.
Ne mogu da objasnim, bilo je neverovatno.
Jedina stvar o kojoj smo razmišIjali bila je,
hej mi smo bili veliki igrači u Evropi.
Hajde da pokušamo da uradimo isto i ovde!
Ali Ijudi iz NBA-a, nisu imali baš poverenja u Evropske momke.
Ne igramo tvrdo, ne igramo odbranu,
i momci su me terali da stalno zakucavam.
Kad sam ga gledao rekao sam mu: "Vlade znam da možeš da igraš jače!"
Nije bio nanadareniji atleta koji je igrao košarku,
Imao je bistar um, igračku veštinu.
"Vidiš, ne koristi guzicu. "
Ali ako ste bi mu pokazali nešto jednom,
On to ne bi zaboravio.
Znate imate tipa sa bradom,
koji ne govori engleski uopšte,
i zove se "Vlade Divac"
Skok za Divca, i on zakucava.
Magic mu kaže: "Tako se to radi veliki momče. "
Kad ste ga gledali videli ste čarobnjaka za pasove.
Pogledajte Vladu!
Vlade objašnjava!
I umeo je sa loptom isto kao Magic Johnson.
Vlade blokira, prelepa igra, 3 na 2 kontra, DIVAC!
Igrao je igru tako lako, ruke su mu bile neverovatne,
bile su kao paukova mreža.
Magic do Divca i SLAM DUNK!
To je Lakers Show Time Košarka.
Igrati pred svim tim slavnim Ijudima koje sam gledao na filmovima,
Jack Nicholson, mislio sam ovo je raj.
Vlade se baš zabavlja, kad se vrati kući pitaće ženu "Šta smo to radili?"
On jako dobra osoba, želi da se smeje, šali i provodi.
Mislim da je zato njegova tranzicija bila tako glatka.
"Ti si ono što nosiš, jel' tako Vlade?"
On postaje bogatiji zato što ne govori engleski.
Da mi je neko pre godinu dana rekao,
da ću snimati reklame sa Magicom.
Rekao bih mu da lud.
Živeo sam san i ponekad Ijudi su me pitali da li Dražen živi svoj?
Kako mu se sviđa u Portlandu?
Mrzi ga! Mali grad.
Nije srećan.
Ne igra, znaš.
Previše igrača na jednoj poziciji.
I sad su doveli Danny Aingea.
Pet plejmejkera.
Nema nikakvog smisla.
I šta mu sad ostaje da radi?
Ne znam. Ima ugovor na 2 godine.
Mislim da nije očekivao da će doći ovde i postati velika zvezda odmah.
Mislim mogao je, bio je toliko dobar.
Ali kad imate mene, Danny Aingea, Terry Portera, i ostale plejeve,
morate da se izborite za vaše mesto.
Nije dobijao šansu da igra i to ga je samo nateralo da trenira više.
Sećam se jednom sam svratio do njegovog stana,
baš posle treninga.
Srušio sam se na kauč i sat vremena kasnije kad sam se probudio,
Dražen je vozio kućni bicikl.
Bio je sav znojav, i ja mu kažem: "Šta radiš, pa imamo novi tening za sat vremena?"
Težak rad je uvek bio Dražeov odgovor.
Ali sa svakim telefonskim pozivom,čuo sam da njegova frustracija jača.
Bilo mu je teško da to sakrije.
Znam kad bih igrao dvadeset minuta,
da bih pomogao ovom timu mnogo više.
Video sam kod njega da je nivo frustracije velik.
Nije bio srećan sa 15 minuta po utakmici.
Znao je da je mnogo bolji od toga.
I svi mi ostali smo to znali.
Pokaži im, pokaži im!
Ja sam lično mislio da je trebao da igra mnogo više.
Ali jednostavno se nije desilo.
To su okolnosti koje se dešavaju u našoj ligi,
i nije bio spreman za to, nije shvatao.
I nemate šta da kažete. Ja sam bio taj koji mu je uzimao minute, nisam mu davao više.
Pokušavao sam da pričam sa Draženom,
da će doći njegovo vreme samo treba da bude strpljiv.
Ali bio je baš tužan zbog toga.
To je bio najteži period Draženovog života,
jer je znao duboko u sebi da može da igra.
Bilo mi je vrlo teško da vidim momka koji,
postiže 40, 50, 60 poena po utakmici u Evropi,
I onda me nazove i kaže: "Vlade dao sam 2 poena!"
Pokušao sam da mu dam podršku, govorio sam mu,
svi će videti koliko možeš i vrediš.
Detroit Pistonsi su pobednici i još uvek svetski prvaci.
Na kraju 1989 NBA sezone Dražen je gledao kako njegov Portland
uspeva da uđe u finale i gubi od Detroit Pistonsa.
Posle toga bio je spreman da se vrati kući.
A takođe i ja.
Ali stvari u Jugoslaviji nisu bile dobre,
Bilo je leto 1990.
Ekonomija je propadala, a političari su upirali prstima jedni u druge.
Na fudbalskom meču između srpskog i hrvatskog tima došlo je do nemira.
Svi u našem timu su bili zabrinuti.
Ali svetsko prvenstvo u Argentini je počelo.
I imali smo sjajnu priliku da predstavimo ujedinjenu Jugoslaviju.
U polufinalu sastali smo se sa Amerikancima,
sa Kenny Andersonom, Christian Laettnerom i Alonzo Mourningom.
Uzeli smo ih zdravo za gotovo.
Kao, ko su oni, mi smo atlete, imamo igrače.
Ali, razbili su nas, ušli ispod obruča, radili su šta su hteli.
To je bilo objašnjavanje.
Polufinale sa U.S.A-om,
je bila teška utakmica, ali mislim da smo ih dobili sa 10 razlike.
I kad smo pobedili bilo je veliko slavlje.
U finalu igrali smo protiv Sovjetskog Saveza.
Ponovni susret posle 1988 Olimpijskog finala.
Pobedili smo Rusiju u finalu,
i to je bilo vreme kad je Jugoslovenska košarka dominirala svetom!
Celo gledalište je ustalo i dobili smo ovacije.
To je bila velika stvar za nas, za celu zemlju.
Ali dok smo slavili našu najveću pobedu nešto se dogodilo,
nešto, što će me progoniti zauvek.
U 1990 hrvatski ponos, je dobijao zamah,
i ponos i zemlja su počeli da se demonstriraju vrlo otvoreno od strane Hrvata.
Tokom naših utakmica uvek su se videle nacionalne zastave Hrvatske svuda unaokolo.
Dobili smo jedan mali dopis, biće nacionalistički nastrojenih Ijudi,
rečeno nam je ako se nešto tako desi, ignorišite to,
sklonite se od njih.
Ali posle finala, shvatio sam da je jedan čovek držao zastavu,
i pokušao sa njom da uđe na parket.
Čovek je došao sa zastavom, to je bila Hrvatska zastava,
i Vlade je video da nije Jugoslovenska zastava.
I otišao sam do njega i rekao mu ova zastava ne pripada ovde!
Rekao je nešto ružno, kao za našu zastavu, Jugoslovensku zastavu da je to sranje.
I toliko sam se iznervirao da sam zgrabio zastavu i bacio je.
To se u principu desilo Vladi.
I znao sam da tad nije imao pojma šta je uradio.
Moja reakcija nije bila takva da sam hteo da pokažem da sam protiv nekog,
samo sam hteo da zaštitim moj tim, i da pokažem da smo mi tim iz Jugoslavije,
ne iz Hrvatske ili Srbije ili bilo koje druge republike.
U to vreme moji saigrači i ja, nismo razmišIjali o incidentu,
ali kad smo se vratili kući, otkrili smo da su hrvatski mediji preuveličali priču.
Ta glupa priča o zastavi, je bila jako preterana,
i Vlade je dobio jako loš publicitet zbog toga.
Jer su Ijudi koristili incindent da izmišIjaju stvari.
Onda su dodavali, kako je pljunuo na zastavu, kako je gazio po njoj i ostalo.
Jedna strana je izmišIjala stvari kako njoj odgovara, druga kako se njima sviđa.
Nekoliko nedelja kasnije, Dražen i ja smo se vratili u U.S.A.
Za našu drugu NBA sezonu.
Po meni sve se činilo sasvim normalno,
ali uskoro sam otkrio da se sa Draženom nešto promenilo.
Bilo je situacija kad bih došao u Portland,
i imali smo trening pre njih, moji bi otišli, a ja bih ostao,
da se pozdravim sa Draženom.
Svi momci iz Portlanda bi izašli na parket,
a on je čekao u svačionici da ja odem.
I ja bih otišao pravo do njega,
"Hej šta se dešava?"
On bi odgovorio: "Znaš stvari kod kuće su užasne,
biće najbolje da sačekamo da vidimo šta će se desiti. "
Dok sam mu ja rekao: "Hej, to sam ja o čemu pričaš?"
U januaru 1991. Dražen je prebačen iz Portlanda u New Jersey.
Odmah je dobio priliku, i počeo da pokazuje svima šta sve zna.
Ja sam igrao dobro takođe, ali mučio me je moj odnos sa Draženom.
Pre utakmica ja i Dražen smo se pravili kao da je sve u redu.
Ali obojica smo znali da je to laž.
U početku niko nije primećivao,
zato sam otišao u Netse i pitao Dražena o tome,
bio je jako nevoljan da priča na tu temu.
Bio je stegnut, i moglo se videti po njemu da mu se nisu sviđala pitanja.
Posle toga, otišao sam za L.A. pričao sa Divcem,
i Vlade mi je rekao neke stvari zbog kojih sam poželeo da zovem Dražena,
u njegovoj Hotelskoj sobi u Indijani gde su igrali utakmicu.
Dražen je bio ponosan Hrvat i kada je Divac,
uradio nešto što je Dražen okarakterisao kao politički čin,
bio je veoma kritičan prema njemu.
Dražen je bio malo iznenađen, jer niko nije očekivao takvu reakciju.
Jugoslavija je oformljena od 6 različitih republika,
Hrvatska je bila jedna od njih,
i nije bilo razloga da se ta zastava skloni.
Vlade je kasnije tvrdio da bi isto uradio i da je bila srpska zastava.
Želeo je da Jugoslavija ostane zajedno,
ali u to vreme je to bilo jako uvredljivo za Dražena.
I to je bilo zapravo kraj njihovog odnosa.
Da izgradiš prijateljstvo potrebne su godine,
a da ga uništiš, samo jedna sekunda.
I mislim da se to upravo desilo nama.
Ironija je bila bolna, stigli smo toliko daleko,
Dražen je konačno okusio uspeh o kome je sanjao,
Ja i Lakersi smo stigli skroz do finala.
Protiv Michael Jordana i Chicago Bullsa.
Hteo sam da nazovem Dražena i ispričam mu sve o tome.
Ali nisam mogao.
Tenzije su visoke ovog jutra,
u delovima Jugoslavije, gde su dve republike objavile nezavisnost.
Jugoslavija se kako se čini, raspada ovih dana.
Postoji mogućnost za civilni rat u Jugoslaviji,
sa značajnim prolivanjem krvi, i značajnim gubicima Ijudskih života.
Osnovni princip u Istoriji je kad se kreiraju nove Države,
to obično bude vrlo krvav i bolan proces.
Nije trebalo da iznenadi nikoga da će doći do nasilja.
JNA cilja na još jednu republiku koja se odvaja ovoga jutra.
Federalni armijski tenkovi su zauzeli pozicije na granici sa Hrvatskom,
U prvom sukobu u Zagrebu, troje Ijudi je umrlo u ponedeljak,
a civili pokušavaju da zaustave jugoslovenske armijske tenkove.
To su definitivno veoma tragični konflikti,
To je bilo očigledno najozbiljnije nasilje u Evropi,
od II svetskog rata.
Bilo je tako da komšije ubijaju komšije,
izbacuju ih iz njihovih kuća,
zbog svoje religije i etničke pripadnosti.
Tada vidite kako isplivava najgori deo društva.
Srbi su uništavali kola i kuće, dok su se povlačili u svoje kasarne.
Porodica zemljoradnika je mučena i ubijena.
Mislim da je fer reći da je međunarodna zajednica,
uveliko držala Srbe kao odgovorne za ratove u Hrvatskoj i Bosni.
Ali to nije bilo tako crno-bela priča.
Ratni zločini su počinjenile sve strane, i etničko čišćenje su radile sve strane.
Rat je doneo velike Ijudske žrtve i enormna razaranja.
Političari... Život za njih... je ništa znate, za njih ubiti nekoga je kao u igrici.
Ali morate izabrati stranu i uvek je teško.
Veoma je jednostavno, vašoj familiji se preti, i nema šanse da neko kaže,
Ok, ja neću da budem sa svojom porodicom, ja idem na drugu stranu.
Nemoguće.
Hrvatski gardisti idu od vrata do vrata loveći srpske snajperiste.
Moj otac bi mi rekao: "Gledam kroz prozor,
Ijudi trče ulicom, i čovek puca na njega puškom,
pokušavajući da ga ubije.
Pričam sa porodicom svaki drugi dan,
veoma je teško, da je moguće da vam ubiju najboljeg prijatelja ili brata.
I trenutno situacija je veoma ozbiljna.
Priča je jednostavno bila kao nestvarna.
To je kao san, kao kad gledaš film,
i na kraju shvataš da se to događa.
Sa ratom u Jugoslaviji košarka nije bila više tako važna,
Samo smo želeli mir.
Ali političari i mediji su koristili propagandu,
da bi još više potpalili mržnju.
Čin koji sam napravio godinu dana ranije,
napravio me je herojem u Srbiji, a zlikovcem u Hrvatskoj.
Svaka nada da bih mogao očuvati prijateljstvo sa Draženom je nestala.
Bio sam jako blizak sa Divcem, i razgovarali smo skoro,
svaki drugi dan, ali trenutno...
Dražen je bio jako hladan po toj temi.
Rekao sam mu da je Divcu žao zbog svega a on bi rekao: "Ne mislim da je tako"
I da Vlade želi da se to nikad nije dogodilio a on bi opet "Ne verujem da je tako"
Igrali smo toliko šampionata zajedno,
bili ***š dobri prijatelji, ali zasad je još uvek loše.
Stvarno se osećam jako tužno zbog toga.
Vlade je bio jako emocionalan po tom pitanju.
Stalno je ponavljao da želi da budu prijatelji, da mu je žao što se veza prekinula.
Mislio je da je to samo zbog toga što je Srbin.
I bilo je to jako razočaravajuće za njega.
Ja jesam Srbin, ali se osećam kao Jugosloven,
i za mene nije bitno ko sam,
Znate mi smo isti narod, Srbi i Hrvati.
Nisam bio naivan, možda više nevin.
Zato što sam govorio istinu.
Da su za rat krive sve strane,
i da civili pate.
Nije bilo vreme da krivimo jedno drugog.
Dražen je tako odlučio,
i video sam mnogo mirotvoraca koji su pokušali da ih pomire,
dok sam ja bio u blizini,
i jednostavno se nikad nije desilo.
Vlade se trudio, znam ali jednostavno se nije desilo.
Svakim mesecom rat se samo pogoršavao,
i prijateljstvo koje sam imao sa mojim hrvatskim drugovima iz tima je nestalo.
Ostavio mi je njegov broj, rekao je:
"Ako želiš, nazovi me, ako hoćeš negde da izađemo, nema problema"
Nisam znao šta da radim, nisam znao šta da uradim.
Imali su pritisak od kuće da ne pričaju samnom,
da me ignorišu, kao da uopšte postojim.
Nije bilo ništa o čemu bi pričali.
Moraš izbegavati pitanja o porodici i situaciji kod kuće, i šta ostaje za razgovor?
Bilo je mnogo lakše izbegavati to.
Bilo mi je teško, da ne mogu glasno i otvoreno da kažem,
Ljudi grešite Vlade je dobar momak, on nije loš.
Ali jednostavno ne možete.
Jednom sam došao u rodni grad, i moji prijatelji,
neki su bili na prvim linijama fronta,
borili se i ostalo i rekli su mi
Ne shvati nas pogrešno ali nemoj pričati sa njim više,
jer ćeš imati problem sa nama!
Sad shvatam, možda su imali pravo da to urade,
jer su bila to jako opasna vremena.
za njihove prijatelje, za njihove familije,
Jer sam ja bio neko koga Hrvatska javnost nije volela baš toliko.
Ali u isto vreme me je jako bolelo,
zato što oni znaju ko sam ja,
I mislio sam ako si mi prijatelj, onda si mi prijatelj za ceo život.
Civilni rat se nastavlja a ja sam iz Hrvatske.
Ovo je moja Srpska vozačka dozvola, evo vidite.
Prošlo je 20 godina od kada sam zadnji put bio u Hrvatskoj.
Vozio sam kroz gradove koji su bili na prvim linijama fronta.
Gde su hiljade Ijudi izgubile živote.
Teško je to razumeti.
Dok se približavam Zagrebu, ne mogu a da ne mislim o Draženu.
Rat je još uvek besneo kad su počele Olimpijske igre 1992 u Barceloni.
Jugoslavija je branila zlatnu medalju, ali naša zemlja je bila u raspadu.
Hrvatska je bila nezavisna zemlja i bilo joj je dopušteno da učestvuje.
Ali Jugoslavija je bila pod međunarodnim sankcijama i zabranjeno nam je takmičenje.
Dražen je vodio svoj tim protiv Sovjetskog ujedinjenog tima,
u polufinalu, nagrada je bila igranje sa NBA Dream Teamom za zlatnu medalju.
Gledao sam utakmicu ali mi nije bilo lako.
Petrović, i daje još jednu trojku, krade Džordanov pass, Petrović ponovo i još 1.
Dražen je odigrao fantastičnu utakmicu,
Ali Dream Team je bio prejak.
Srebrna medalja je bila veliko dostignuće za Hrvatsku,
Ali sam se uvek pitao šta bi se, desilo da smo igrali svi zajedno.
Ali Dražen je uvek gledao napred,
Vratio se u New Jersey za sezonu 1993,
bio je spreman da dokaže da spada među najbolje u NBA.
Do Petra za tri, da!
Tri poena za NBA lidera u šutiranju za tri.
Pratili smo svaku Draženovu utakmicu,
gledali smo šta je radio svakom timu u ligi.
Ubacio je 30 poena tako brzo te večeri,
a kažem vam imao sam ruku na njegovom licu, igrao sam dobru odbranu,
a on je bio kao mašina.
Regie Miller mi je rekao jednom da voli da igra protiv Petrovića,
zato što može da psuje na 4 jezika.
Ubacio je 40 preko Jordana,
i išao je na njega, i govorio dajte mi loptu ide mi srediću ga.
Tad sam znao da je onaj pravi.
Bio je pun samopozdanja nema veze koji šut da je uzeo,
bilo je samo "daj mi tu loptu za tri D.C."
Dražen Petrović, morate voleti ovog momka.
Samo sam dizao ruke na kraju terena jer sam znao da pogađa.
44 poena za Dražena!
Petro za tri i da!
Zatvorio bih oči i rekao "Da"
Nema novca koji može da vas natera da igrate bolje,
ali ako ga izazovete ubiće vas, to je bio on.
Do kraja sezone 1993, Dražen je konačno ono što je hteo da bude: NBA zvezda!
Beležio je 22 poena po utakmici i vodio Netse do Play-offa.
Pošto su Netsi eliminisani od Klivlenda,
Dražen je odleteo u Poljsku da se pridruži Hrvatskom nacionalnom timu,
za Evropski kvalifikacioni turnir.
Tim bi se lako kvalifikovao i bez Dražena,
ali bio je njihov kapiten i hteo je da bude tamo.
Na njihovom povratku, tim se zaustavio u Frankfurtu,
da bi preseli na let za kući.
Ali u zadnjem trenutku Dražen odlučuje da sačeka svoju devojku na aerodromu.
Tim se ukrcao na let za Zagreb.
Dražen i njegova devojka su krenuli kolima.
Bilo ih je troje u kolima,
Njegova devojka, njena drugarica, i prvih 200 km,
Dražen je bio budan, pričali su, stali su na benzinskoj pumpi.
Kad su ponovo krenuli, Dražen je zaspao,
ona je nastavila da vozi.
Leteli smo od Frankfurta do Zagreba,
i sećam se bilo je oko 17h, bio je dan, letnje vreme.
Iznad je bilo sunce a dole se baš smračilo,
bio je ogromni tamni oblak,
ispod nas i imali smo turbulencije u avionu.
Stvarno se sećam momenta kad je pilot rekao da letimo iznad Minhena,
Bila je velika oluja, vežite svoje pojaseve.
Pogledao sam na sat bilo je 17h, tačno kada je on bio ispod nas.
Devojka nije bila tako iskusan vozač,
i auto-put je išao uzbrdo,
kada se popela na vrh, ispred nje na 200 m,
bio je veliki kamion.
Dražen je spavao, nije video ništa,
I ona je samo držala volan, pokušala da ukoči,
ali na žalost nije uspela i zabili su se pravo u taj kamion.
Bio sam na odmoru sa porodicom,
otišao sam do sobe, bila je neka utakmica na TV-u, gledao sam ESPN.
Pokazali su sliku Dražena, nisam čuo o čemu je spiker govorio,
čekao sam da vidim šta će da kažu i kad sam shvatio bio sam u šoku.
Dražen Petrović, protekle 2 godine čIan New Jersy Netsa,
koji je bio jedna od vodećih mladih zvezda u NBA-u,
Pronađen je danas mrtav, sa 28 godina kao žrtva automobilske nesreće u Nemačkoj.
Detalji su nejasni, ali po Petrovićevom advokatu događaj je tačan.
Odmah sam počeo da plačem, istrčao sam,
da bih zvao Anu, zato što ga je i ona poznavala,
i bili smo jako, jako tužni.
Sećam se kada smo otišli da vidimo njegovu majku,
sećam se kad sam ulazio u stan,
bilo je jako, jako vruće,
Ona je ležala, kad nas je ugledala,
jednostavno me je zgrabila,
I vrištala je oko pola sata.
Sećam se da sam se znojio,
Ona vas zgrabi i drži vrlo čvrsto
Vrištala je pola sata, zamislite pola sata, koliko je to dugo.
I šta možete da joj kažete?
100.000 Ijudi je došlo na Draženovu sahranu u Zagrebu,
Želeo sam da budem tamo, ali kako je rat još besneo bilo je najbolje da ne dolazim.
Gledao sam vesti i video Tonija i Dina kako nose Draženov kovčeg.
Osećao sam kako se zemlja pomera ispod mene,
a ja kao da propadam.
Dva dana ranije igrate utakmicu zajedno,
a dva dana kasnije on je u kovčegu.
Onda prolazite kroz sve te emocije,
kroz sva ta sećanja, kroz sve što se desilo,
i onda se upitate: Da li je moguće da je tako jednostavno?
Da li je toliko glupo?
Da se nešto tako dogodi i to je to?
Jedan deda sa unukom, je došao i rekao joj,
da vi ste ga rodili, ali Dražen ne pripada samo vama.
On pripada svima nama.
Kad sam zadnji put bio u Zagrebu,
to je bilo slavlje.
Toliko toga se promenilo od tada.
Srećan sam što konačno šetam Zagrebom,
ali u isto vreme Ijudi me čudno gledaju.
Šta će on ovde, šta radi tu?
Dve godine nakon Draženove smrti, rat se nastavio.
I tako isto loša krv između mene i mojih bivših saigrača.
Na Evropskom prvenstvu 1995,
moj Jugoslovenski tim je osvojio zlatnu medalju.
Dok su Hrvati uzeli bronzu.
Dodela medalja je bila katastrofa.
Neverovatno, Hrvati su napustili podijum.
Ti igrači su igrali zajedno kao celina.
U jesen 1995. rat sa Hrvatskom je konačno gotov.
Ali za Bosnu i srpski region Kosovo nasilje se nastavilo.
Na kraju, jugoslovenski ratovi su trajali celu dekadu devedesetih.
Cena je bila poražavajuća.
Za sve strane.
130.000 Ijudi ubijeno, milioni porodica proterani iz svojih kuća.
Njihovi životi: Uništeni!
Čak i danas posle 10 godina ožiljci još uvek ostaju.
Uvek sam mislio da će doći dan kada ćemo Dražen i ja sesti i popričati.
Ali taj dan nikad nije došao.
Posle Draženove smrti ja sam nastavio dalje,
Sa mojom karijerom, sa mojom porodicom, sa mojim životom.
U godinama posle rata, Toni, Dino i ja počeli smo spori proces pomirenja.
1996 L.A. Lakersi su me zamenili za klinca koji se zvao Kobe Brayant.
Igrao sam još 9 sezona posle toga.
Neke od tih godina su bile stvarno dobre.
Sad, mogu svom sinu da ispričam sve.
Kako smo ja i Dražen otvorili NBA vrata za druge Evropske igrače.
Mogu da mu ispričam za teret koji nosim svo ovo vreme.
Za izgubljene godine Dražena i mojih saigrača.
To je bila tuga kojoj nisam mogao pobeći,
Sve do sada!
VEČNI MIR I VEČNA SLAVA NAJVEĆEM MAJSTORU KOŠARKE KOJI JE IKAD ROĐEN U EVROPI.
o
ob
obr
obra
obrad
obradi
obradio
obradio i
obradio i p
obradio i pr
obradio i pri
obradio i pril
obradio i prila
obradio i prilag
obradio i prilago
obradio i prilagod
obradio i prilagodi
obradio i prilagodio:
obradio i prilagodio: M
obradio i prilagodio: Mi
obradio i prilagodio: Mil
obradio i prilagodio: Milo
obradio i prilagodio: Milov
obradio i prilagodio: Milova
obradio i prilagodio: Milovan
obradio i prilagodio: Milovan Enter
obradio i prilagodio: Milovan Entertain
obradio i prilagodio: Milovan Entertainment
obradio i prilagodio: Milovan Entertainment '2
obradio i prilagodio: Milovan Entertainment '20
obradio i prilagodio: Milovan Entertainment '201
obradio i prilagodio: Milovan Entertainment '2012